Zašto nam je lakše vjerovati u Djeda Mraza, nego Isusa? I to za Božić!?

Jeste li se ikad zapitali - što Bog želi od mene? Zašto me je stvorio? Koja je moja „misija“ na ovoj zemlji u ovom životu? Ako niste vjernik, naravno da ta pitanja niste uputili Bogu, ali ste ih postavili. Ne znam koje ste odgovore dobili, jer ja ne mogu zamisliti svoj život bez Boga, no kako god, siguran sam da je ostalo još nešto upitnika. Siguran sam u to.

No, nisam ovu kolumnu posvetio onima koji ne vjeruju u Boga. Obraćam se onima koji vjeruju u Boga. I to ne bilo kojeg Boga, nego Boga Isusa Krista. To je velika razlika, jer na Nebu može biti mjesta samo za jednog Boga. Da postoji više bogova, tada ni jedan od njih ne bi bio Bog, pisan prvim početnim slovom. Zato, postoji samo jedan Bog i to Bog koji nam se objavio u Isusu iz Nazareta. Isus iz Nazareta, rođen je u Betlehemu kako bi se ispunila židovska sveta pisma koja su naviještala rođenje Spasitelja, Mesije koji će konačno osloboditi za svagda Izabrani narod.

I konačno pojavi se u Izraelu poseban Učitelj kojeg je slijedilo mnoštvo oduševljenog naroda. Ljudi počinju sve više u Njemu gledati Izabranika koji će ih osloboditi od patnji rimskog ugnjetavanja, a taj za koga su mislili da je Spasitelj, biva ubijen od strane bezbožnih Rimljana smrću rezerviranom za najveće zločince i otpadnike od društva!?

Koje razočaranje... Jeste li se vi kad "razočarali" u Isusa? Ja jesam. I to više puta. Tko Ga može shvatiti? Tu Njegovu logiku? Zar da se Bog rodi u štali? Da mu umjesto kićenih izaslanstava pri prvom udahu zraka društvo prave domaće životinje?

Propovijedajući na Božić 1941. godine u katedrali nadbiskup Stepinac se osvrnuo na to ovim riječima: „Isus Krist dolazi dakle na svijet ne u Nazaretu, nego u Betlehemu, što znači 'mjesto kruha', jer je On živi kruh nebeski, koga Bog šalje ljudima za hranu. On dolazi po odluci Božjoj, a po nehotičnoj odredbi carevoj, na svijet usred ovaca i pastira, jer je On sam dobar pastir, koji dušu svoju polaže za ovce svoje.

Nehotice po odredbi carevoj, ali po odluci Božjoj, dolazi na svijet u štali, da i najsiromašniji i najbjedniji razumiju, da su vrata k Njemu uvijek otvorena svim ljudima dobre volje, da i bogati razumiju, da je sav sjaj ovoga svijeta samo bijedna štala za Onoga, koji je Gospodar nebesa. On dolazi na svijet u potpunoj skrivenosti, jer ga je već pred tisuću godina kao takvog navijestio Izaija prorok: 'Vere tu es Deus absconditus, Deus Israel Salvator! - Zaista ti si Bog skriveni, Bog Izraelov Spasitelj' (Iz 45,15). Indirektno zbog zapovijedi careve, ali zapravo po Božjoj odluci, dolazi na svijet u jaslicama, jer nije bilo mjesta u gostionici.

Dolazi na svijet u jaslicama, kamo se stavlja hrana životinjama, jer je i On sišao s neba na zemlju, da bude ovdje hrana ljudskim dušama. Radi odluke careve o popisu dolazi mali Isus na svijet u hladnoj i tamnoj noći, jer nema za njega svijetle i tople sobe. Ali Bog Otac je htio da pokaže time svu mizeriju čovječanstva, kojemu je prije dolaska Sina Božjega manjkala toplina ljubavi i prema Bogu i prema bližnjemu i koje je lutalo u tami neznaboštva i već se počelo smrzavati i umirati.

Zapovijed careva lišila je Isusa i ono malo udobnosti što bi je bio imao u Nazaretu, tako da dolazi na svijet u potpunom siromaštvu. Ali desilo se to po Božjoj odluci, da ljudi shvate da put u nebo nije put sjetilnih užitaka, kakvim je bilo odano staro poganstvo, nego put odricanja i samoprijegora.

Braćo! Nedokučivi su za nas putovi Božji. Vječni, neizmjerni Bog čini i danas velika djela i na nebu i na zemlji i tko da shvati misli Njegove i sudove Njegove?“

Doista, tko da shvati Božju volju? Bez Isusa Krista nitko, nikako i nikada, ali upravo zbog Isusa, mi danas možemo znati što je volja Božja. Nema tu filozofiranja, nema tu tajnih znanja i kodova. Sve je jednostavno da jednostavnije ne može biti - ljubi i čini što hoćeš, rekao bi sv. Augustin.

To je Božja volja - da nasljedujemo Njega, da svaki dan živimo ugledajući se na Onoga tko je u svemu ostao vjeran Bogu i na taj nam način pokazao što nam je činiti, kako živjeti i kako ćemo i gdje, ako ga nasljedujemo, završiti.

Napisao sam da sam često bio ljut na Boga i da sam se svađao s Njime. Ne zato što bi Bog ostavio čovjeka, iznevjerio ga, nego zbog oholosti kojom smo ranjeni. U najtežim trenucima života znate li tko me jedini nikad nije napustio? Upravo Bog! I to Bog Isusa Krista! On je Bog vjeran. A ono zbog čega sam se ljutio odnosilo se na nemogućnost da uvidim svu površnost ljudske logike i ljudskih znanja te da prihvatim milosrdnu ruku Boga kojeg Isus naziva Abba - Tata.

Postoji li kroz povijest ljudskog postojanja bog kojem bi se čovjek mogao obratiti riječju - tata? Ne postoji. Samo Bogu Isusa Krista čovjek može reći - Tata. Jer On to Jest. On je sve stvorio, svime upravlja i ne postoji ništa što bi moglo izmaći Njegovom pogledu.

Završavam riječima blaženog Alojzija Stepinca velikog sveca Crkve i hrvatskog naroda koje je izgovorio na Božić 1941. godine: „Padnimo dakle danas na koljena pred Isusom u jaslicama i istresimo srce svoje pred Njim.

Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje!
Umnoži nam vjeru, da se ništa ne zbiva bez Tvoga dopuštenja na zemlji.
Umnoži nam vjeru, da se ništa ne može desiti nikom od nas osobno prije nego Ti dadeš dozvolu. Umnoži nam ufanje, da Ti želiš u svim stvarima ne našu nesreću nego naše istinsko dobro.
Želiš ga sigurno i pod ovim teškim udarcima, koji stizavaju čovječanstvo, jer zato si konačno sišao na zemlju - kako nas uči i naša lijepa božićna pjesma:

S neba siđe dolje radi grješnika,
rodi se u štali radi čovjeka!

Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje! Onda ćemo i kroz ovu najtežu svjetsku oluju proći bez straha i bez štete, jer ništa ne manjka onima, koji Tebe ljube!“

Sretan vam Božić i blagoslovljena nova 2019. godina!

P. s. Ako ste pročitali do kraja i pitate se kakve veze ima naslov s tekstom, onda ćete odgovor dobiti vrlo lako: samo odgovorite na pitanje -  biste li pročitali tekst da je naslov bio na primjer - Božić je blagdan rođenja Isusa koji je Bog i čovjekov Spasitelj? :) No, nisam zato stavio ovakav naslov - da privučem pažnju. Pojavio se u mislima kao pitanje koje bi bilo dobro odgovoriti...

Napisano, 23. prosinca 2015.

Foto: pixabay.com

Smije li se vaš Bog?

- Nikad nisam čuo da se Bog u kojega vi kršćani vjerujete smije – prigovorio mi je u raspravi jedan poznanik. Isprva me to njegovo zapažanje zateklo, pa sam ga stoga pitao kako on to misli da bi se naš Bog trebao smijati.

- Pa tako, reče mi, sudeći po Vašim obredima, propovijedima koje izgovaraju svećenici, po onome što piše u vašim svetim knjigama, o čemu i kako raspravljate, ispada da je vaš Bog neki smrknuti starac koji se uglavnom bavi pitanjima patnje, kazne i nagrade i stalnom borbom protiv đavola koji mu žele oteti duše.

- Provociraš ili ozbiljno pitaš? – upitao sam.
- Ne. Ozbiljan sam. Bio sam nedavno na jednoj misi na kojoj je svećenik u propovijedi uglavnom govorio o zlu, grijehu, sotoni, zlim duhovima, strašnim kaznama, paklu, a o Bogu koji je dobar, oprašta, koji se raduje, smije, želi da čovjek bude sretan, govorio je samo kad mu je trebalo da potvrdi kako je zlo svuda oko nas i da moramo biti neprestano na oprezu da nas ne uništi.

- Pa zlo doista postoji – odgovorio sam.
- Da, postoji. Znam, ali ja sam mislio da vi kršćani doista vjerujete da vas je vaš Bog spasio. Trebali biste to i pokazivati i o tome malo više govoriti i konkretnije svjedočiti.

Priznajem da sam se zamislio nad tim riječima. A razmišljajući o tome što pišem za vas u kolumni, zapitao sam se kakav je Bog u kojeg ja vjerujem? Smije li se ikad moj Bog?

Kao student, za vrijeme jednih ljetnih praznika radio sam u mercedesovoj tvornici u španjolskom gradu Vitorii. Poslije radnog dana obično bismo navečer sjeli na neku terasu guštajući u hladnom pivu, a usput bismo raspravljali o svakojakim temama. U jednom se takvom razgovoru nametnula i tema vjere.

Jedan od sugovornika, zagovornik teorije da je sve u našim glavama i da Bog i zlo uopće ne postoje nego se radi o našim projekcijama, ispripovjedio je događaj sa seminara na kojem je sudjelovao. Predavač im je na početku predavanja zadao zadatak. U čašu čiste vode ulio je tamnu boju i bistra voda je učas potamnila. Zatim je zatražio od prisutnih da mu kažu kako izdvojiti iz vode tu tamnu boju kako bi ona opet postala bistra.

Bilo je svakojakih rješenja, uglavnom složenih kemijskih operacija. Predavač je strpljivo slušao, a onda nakon nekog vremena odredio kratku pauzu. Po povratku u dvoranu, sa sobom je donio čašu bistre vode te je ulio u onu čašu s vodom koju je prethodno obojao.

Naravno, kako je dolijevao bistru vodu tako je i u čaši bilo sve manje one obojane dok nije bila opet samo bistra. Pouka koju je zatim izgovorio glasila je ovako: ljudski je um poput čaše bistre vode. Što više negativnih misli unosimo u njega to je on mutniji, to je naš život nesređeniji i nesretniji.

Jedino efikasno rješenje kojim se čovjek može boriti protiv negativnosti, pesimizma i nesigurnosti je da svoj um stalno ispunja mislima optimizma, nade, radosti.

Priznajem da mi se ta teorija jako svidjela i usjekla u pamćenje. Doista jest tako. Pa i u pitanju vjere. I u pravu je poznanik s početka ove kolumne. Naš Bog, Bog kršćana premalo se smije. U našim životima ili ga uopće nema, ili je najčešće nekako namršten lik u stalnoj ratnoj pripravnosti za borbu protiv zlog sotone. Kao da je sotona smisao svega, a ne Bog koji je Život i Radost .

Evo jednog zadatka – pokušajte pratiti kako i na koji način govorite o Bogu u svojim razgovorima o vjeri. Dajete li mu dovoljno prostora da se kroz vas smije? Govorite li o Isusu koji odlazi na svadbu?

Tamo sigurno nije plakao ili zabrinuto sjedio u kutu raspravljajući sa svojim učenicima o zamršenim teološkim temama. Siguran sam da se veselio! Smijao! Vjerojatno i zaplesao!

Upravo je na svadbi učinio svoje prvo čudo pretvarajući vodu u vino. Dakle, htio je da se ljudi vesele. Nije s visoka moralizirao mladencima i njihovim gostima o velikim opasnostima od alkohola i zloduhu alkoholizma, nego je htio da se ljudi vesele jer je vjenčanje dan radosti.

Ili ono kad je učenicima rekao da ne brane da k Njemu dolaze djeca. Nije sigurno klincima pričao o poretku nebeskih anđeoskih korova i đavlima koji su svuda oko njih. Naprotiv, zafrkavao se s njima, igrao, smijao. Mogu si zamisliti nekog nestašnog klinju kako Isusu, dok Ovaj tumači ljudima svoju Radosnu Vijest, odvezuje vezice na sandalama i kako ga Isus sa smiješkom gleda.

Pa zašto onda ne govorimo o tome? Bog Isusa Krista je tako radostan lik da je to potpuna novina u ljudskoj povijesti. To je jedina istinska „revolucija“ koja se dogodila u ljudskoj povijesti.

Pa, Isus je cijelo svoje djelovanje pretvorio u navještaj RADOSNE VIJESTI. Radosne! Ne mučne, žalosne, mazohističke…

Zato je narod hrlio k Njemu. Zato su za njim krenuli i njegovi učenici. Jer im je nudio Radosnu Vijest i jer je ta Vijest oslobađala svakog straha. Nudila je slobodu nasuprot ropstvu pesimizma, straha i beznadnosti kojim su Isusove sunarodnjake zarobili njihovi domaći i strani glavešine, pismoznanci i osvajači.

Da, naš Bog jest postao čovjekom. Jest patio kao i čovjek, jest uskrsnuo, jest prepoznavao i od zlih duhova oslobađao ljude, ali Naš Bog, Bog Isusa Krista i On sam, jest Bog koji se i smijao, koji se veselio, radovao. Koji sve konce povijesti sigurno drži u svojim rukama.

Bez te dimenzije, dimenzije Boga koji se smije, raduje ne možemo govoriti ni o spasenju. Ono se nije dogodilo tek onog trenutka kada je Isus bio osuđen i umro na križu. To spasenje čovjeka događalo se trajno kroz povijest, a u Isusovom životu od njegova prvog udisaja do njegova izdisaja potpuno se razotkrilo, točnije dokraja oplijenilo uzevši i samo ljudski oblik.

Ako vjerujemo da smo spašeni onda se nemamo koga ni čega bojati. Moramo se radovati. Bog je stvorio čovjeka za radost! Postao čovjekom kako bi ga ponovno uveo u radost i pokazao svojim životom, u svemu sličan čovjeku osim u grijehu, da je čovjek svet i da ta svetost nema svoj smisao u patnji nego u radosti kojoj ta patnja može biti samo sredstvo, nikako i zadnja svrha.

Konačno, Uskrsnućem, čovjeka je ponovno uveo u nebesku radost iz koje je stvoren i kojoj pripada.

Smije li se vaš Bog dragi čitatelji? Prosudite sami. Morate znati da mu u tome jedino vi možete pomoći tako što ćete se smijati s Njime. Inače taj Njegov osmijeh nitko neće vidjeti niti smijeh čuti. A tako je lijep!

P. S. Možda su se u vama, čitajući ove retke, pojavila mnoga pitanja pa i sumnje u moju pravovjernost. Ne niječem zlo i oca laži koji nas stalno optužuje pred Ocem, ali dopustite mi da se moj Bog malo smije, bezbrižno veseli i raduje.

P.S. 2X Zar nije lijepo vidjeti Isusa kako dolazi u posjet svom prijatelju Lazaru i njegovim sestrama; kako se vesele, zbijaju šale i smiju? Nije nemoguće da su feštali duboko u noć, pjevali židovske hitove onog vremena…

Smije li se vaš Bog? Dopustite Mu!:)

Napisano u noći s 15. na 16. travnja 2013.

Foto: pixabay.com

Slušaj, vidi, opipaj kako život miriše!

Miris je nešto što prodire duboko u naše biće, ili pak izlazi iz njega. Ništa nije tako kadro prodrmati našu nutrinu u bilo kojem trenutku kao miris. I ništa tako ne daje živost osjećajima i sjećanjima kao mirisi. Oni oživljuju. Kao da bude u nama ono iskonsko.

Neku večer, pokušavajući uspavati sina koji nije htio zaspati iako su mu se vjeđe sklapale od umora, listam programe na televiziji, koju rijetko gledam. Zastao sam na prvom programu slovenske televizije. Prikazuju film Kavlež Ifla (izvorni naslov ROALD DAHL'S ESIO TROT), o dvoje sredovječnih ljudi koji pokušavaju osvojiti srce jedno drugoga. Poznati glumci (Dustin Hoffman i Judi Dench), fenomenalna gluma, priča bajkovita, pregršt poetskih slika i što me posebno fascinaniralo – gledajući film mogao sam osjetiti ne samo zvukove, vidjeti slike, nego i osjetiti mirise. Rijetko mi se to dogodi, a odgledao sam stotine filmova.

No, ne mislim prepričavati film. Tko želi neka ga pogleda. Zato sam stavio originalni naslov filma. Htio sam se osvrnuti na pitanje, jedno od niza koje film izaziva, a to je pitanje komunikacije. Naime, zašto nam je tako teško izraziti osjećaje? Zašto kraj tolikih komunikacijskih sredstava tako malo komuniciramo? I zašto je i ono malo komuniciranja tako siromašno sadržajem?

U traženju odgovora mogli bismo navesti niz razloga, od gospodarske situacije do činjenice čovjekova otuđenja. I zasigurno je da bi ti razlozi bili točni. Barem u nekom vidu. No, koji je to glavni razlog da smo postali poput robova, da kraj svih mogućih stvarnosti koju nam je donio tehnološki razvoj , nismo sposobni smijati se, radovati se poput djeteta?

Čini mi se da je glavni razlog u tome da je današnji čovjek zanemario jedno od svojih glavnih osjetila, a to je osjetilo mirisa... Naime, sve je podređeno osjetilima sluha i vida, u manjoj mjeri opipa.

Osjetilo mirisa se svjesno zanemaruje. Nadražuju se naša osjetila vida i sluha do krajnjih granica. Pogledajte samo reklame! Ciljano ih prave vrhunski stručnjaci interdisciplinarnim pristupom. Agresivnim slikama žele isprovocirati naše osjećaje, naše nagone i usmjeriti ih ka jednome – kupnji, trošenju. Prebučnim, kakofonijskim glazbenim uradcima glavni je cilj opet – kupnja, trošenje.

Kad ste vidjeli neku reklamu koja vas poziva da pomirišete nešto osim u reklamama za deterdžente i sredstva za pranje rublja? Pa čak ni tamo ne tako često. Ja ne znam ni jednu takvu. Zašto? Jel to slučajno? Meni se čini da nije. A kao argument navest ću samo jednu stvar – osjetilo mirisa se ne da tako lako prevariti. Kad zakažu sva druga osjetila, osjetilo mirisa ostaje čvrsto. Kao primjer navest ću majku koja, nakon što je oslijepila, svoga sina koji se vraća nakon dugih godina prepoznaje po mirisu.

Miris je nešto što prodire duboko u naše biće, ili pak izlazi iz njega. Ništa nije tako kadro prodrmati našu nutrinu u bilo kojem trenutku kao miris. I ništa tako ne daje živost osjećajima i sjećanjima kao mirisi. Oni oživljuju. Kao da bude u nama ono iskonsko. Zamislite neku sliku, pokušajte je povezati s nekim mirisom – zar se ne događa to o čemu pišem? Kao da slike oživljuju?

Da ne duljim – usudite se pomirisati život! Zapravo, ako želite živjeti – ne prestajte pronalaziti u svemu mirise. Iznenadit ćete se kako vam neke stvari i situacije mogu postati lijepima i izvorom radosti, a s druge strane uvidjet ćete da odbijajući mirise prečesto kupujete laži omotane u lijepe slike.

Misli mi lete na Malog Princa i njegove riječi – samo se srcem dobro vidi, očima je bitno nevidljivo. Znači li to da su osjetilo mirisa i srce na neki način povezani? Zaključak sam već postavio – srce koje ne miriši na kap rose ili zraku sunca koja se probija kroz maglu da bi obasjala pogled naših očiju na stvarnost koja nas okružuje, odavno je mrtvo bez obzira na još uvijek glasne otkucaje.

Namjerno ovdje završavam pisanje. Nedorečeno. Vjerujem, mnogima zbunjujuće. Al', zar sve mora biti dorečeno, zaokruženo, smisleno, otkriveno? Zar ne možemo samo sjesti ujutro na terasu i uz izlazak sunca uživati u mirisu vruće kave? Bez suvišnih riječi?

Zašto ne pustiti misli? Nek' lete uokolo razbacane, slobodne poput kozlića kad ih se pusti iz staje? Zašto jednostavno ne bismo mogli zaklopiti oči i uživati u mirisima života?

P.S. Kao student 27. lipnja, 2002., u 12 sati zapisao sam, nakon pročitanog tatinog pisma sljedeće stihove naslovljene kao:

Mirisi Očeva pisma

Rasuli su se iz očeva pisma
pa neki plaču, a neki pjevaju
nošeni sjećanjem na čas
kad su pretočeni iz tvrdog muškog ponosa
u meke i tople riječi.

Neki mi pružaju slike
prosijede brade i rijetke kose,
drhtavih ruku
koje se grče dok utiskuju
nepokornu tintu na umrljani papir.

Neki pak,
pružaju svoje ruke osjetiti
sve te nabore, žuljeve
i toplinu koja se polako gubi
iz očeva premorenog tijela.

Neki mi donose
onaj opojni miris
tek pečenog kruha
stvarajući privid okusa,
kako mi se u ustima topi,
a neki mi se smiju
majčinim osmijehom,
griju me
njezinom bezgraničnom ljubavlju.

Rasuli su se mirisi iz očeva pisma…

Napisano, 23. travnja 2015.

Simfonija Novoga Svijeta

U zadnje vrijeme najčešće slušam klasičnu glazbu. Smiruje. Kadra je čovjeka izvesti iz svakodnevne rutine i opterećenosti u prostranstva Duha u kojem vrijeme i zakoni ljudske logike kao i ograničenja prestaju važiti.

Nitko od nas nije slučajnost, niti slučajno postoji. Naša su imena jednom izrečena zapisana u vječnosti i za vječnost. I pritom nismo neko bezlično ime i nevažna riječ, nego nas je Stvoritelj zamislio i izrekao kao sastavne i nezamjenjive članove orkestra stvaranja u kojem je svakome ponaosob dao partituru koju nam je izvesti.

Ne znam za vas, ali dugo mi nije bilo jasno koja je svrha dirigenta u izvedbi klasičnih glazbenih djela? Zašto se njegovo ime posebno spominje u najavama ili odjavama i zašto je on na isturenom i povišenom mjestu? U redu, potreban je netko da dadne znak za početak i kraj glazbenog djela kako bi svi glazbenici započeli i završili sa sviranjem u isto vrijeme, no gledajući lica umjetnika, činilo mi se da je dirigent sporedan, pomalo nevažan lik koji lamata rukama, pravi svakakve grimase, znoji se, plače, skače po podestu, a glazbenici ga pritom najčešće ne gledaju nego prate svoje partiture.

I bio bih još dugo u uvjerenju da je dirigent zapravo suvišan da nisam naišao na snimak probe Bečke filharmonije i na svoje dječački naivno čuđenje otkrio da je orkestar bez dirigenta zapravo nemoguć, jer upravo o sposobnosti i znanju dirigenta da prodrije u duh kompozicije i da to prenese do svakog pojedinog člana orkestra ovisi hoće li izvedba biti veličanstvena ili tužno promašena.

Moram priznati da sam ostao fasciniran tom snažnom upućenošću dirigenta na glazbenike i obratno. I premda se u izvedbi gledateljima može učiniti da glazbenici uopće ne gledaju u dirigenta, činjenica je to toga što su kroz mukotrpne i česte vježbe ostvarili takvu povezanost da uopće ni ne trebaju pogledom pratiti dirigenta. Nakon završenih teških i mukotrpnih probi oni osjećaju svaki njegov pokret, trzaj, zamah i ne gledajući.

Tako je dragi moji čitatelji i u odnosu s Bogom. Stvorio nas je da svojim postojanjem ispjevamo najljepšu ariju koju je svemir ikad čuo. Za vječnost! Silno je bio ponosan kad je ispisao i zadnju notu našega života prije nego nas je zazvao imenom. Svakog ponaosob. Za svakoga je napisao jedinstvenu partituru i dao nam je kao poklad kojim ćemo ući u vječnost. I pritom nije nekamo otišao, prepustio nas na milost i nemilost. Baš On, naš Stvoritelj, stoji na čelu orkestra povijesti. Nije mjesto dirigiranja prepustio nekome drugome za melodiju koju je stvorio, ma kako nam se to ponekad činilo.

Stalno nas podsjeća na vježbe, poziva na probe, i ne gubi strpljenje. Ne odustaje. Želi da svako od nas osjeti blaženstvo melodije koju je zamislio, da joj se preda i u njoj otkrije svoje mjesto. Za premijernu izvedbu koja će se dogoditi na kraju povijesti. Pritom, On je uz nas i u trenucima kada smo umorni od vježbe i rado bismo odustali. S nama je i kad izgubimo sluh i vid kojima bismo pratili svoju partituru. Pati zajedno s nama. Plače u svakom patniku zbog boli, biva progonjen i odbačen u milijunima progonjenih i odbačenih kroz povijest. Tu je. S nama.

Ne znam tko si barem jednom nije postavio pitanje zašto i otkud zlo i gdje je Bog kada nevini pate. Gdje je bio za vrijeme Holokausta? Vukovara? Gdje je danas kada milijuni nevinih pate. Potpuno sam siguran da nije šutio. Krici ubijenih, patnja malene dječice, bili su i Njegovi krici, i on je patio ne odustajući od svoje zamisli da spasi čovjeka, da privede povijest kraju kada će jednom za uvijek biti poražena smrt i njezini glasnici.

Baš činjenica da zlo nikad nije prevladalo, dokaz je da je Bog onaj koji je prisutan. Da je postao čovjekom kako bi se neposredno uključio u povijest i dovršio veličanstveno djelo spasenja. Veliku simfoniju Novoga Svijeta! Zlo? Da. Ono postoji. I nije neka nedefinirana energija, nego konkretno biće koje odbija biti dijelom velike Božje simfonije. Zato unosi kaos u ljudski orkestar.

Nagovara na neposlušnost nudeći svoje partiture kaosa pod krinkom slobode. One su privlačne jer ne traže ništa osim prepuštanja sebičnosti, ali u konačnici ne nude ništa osim jezive praznine besmisla. A za to čovjek nije stvoren, nego za neponovljivu virtuoznost koju mu je Stvoritelj dao. Potpuno slobodno za slobodno prihvaćanje.

P. S. Ako vam se čini da je melodija vašeg života postala bezlična ili da su se note pomiješale bez ikakva reda u neku kaotičnu melodiju, vjerojatno je to stoga jer ste zaboravili na Dirigenta. Podignite pogled gore s nota. Otvorite srce za Dirigentove savjete.

Kad ponovno pogledate u svoju partituru primijetit ćete snažnu harmoniju i začuti tisuće skladnih nota koje dopiru iz života vaših bližnjih. Kad to saberete čuti ćete i veličanstvenu Simfoniju iz Novoga Svijeta. Dotad možete uživati u Dvořákovoj pod dirigentskom palicom genijalnog Karajana.

Napisano 12. listopada 2013.

Foto: Herbert von Karajan 1941., commons.wikimedia.org (Bundesarchiv, Bild 183-R92264 / CC-BY-SA 3.0)

Sanjati - ne može nam nitko to uskratiti!

Riječi iz naslova zapravo su riječi iz pjesme Crvene jabuke pod nazivom Sanjati. Većina ju je barem jednom čula. Sjetio sam se te pjesme tražeći misao kojom bih započeo ovu kolumnu pred još jedan Advent u osvit mjeseca prosinca u kojem se mnogi snovi ostvaruju. U prosincu mnogi novi snovi nastaju u toplini doma, u zagrljaju voljene osobe pod svjetlima raznobojnih lampica i božićnih ukrasa.

No, u mjesecu prosincu mnogi naši neostvareni snovi otimaju se okovima naših samokontrola, iznova nas suočavaju s našim strahovima, životnim promašajima i bolnim gubicima. Mnogi će se složiti sa mnom da je najgora ona tišina koja vrišti tisućama sjećanja i mnoge od nas ljudi ta će tišina pogađati upravo najjače u one dane kada bismo se barem na trenutak trebali i mogli opustiti i prepustiti toplini radosti i smijeha.

Neki od Vas starih bit ćete sami, zaboravljeni i ovih blagdanskih dana i to najčešće od onih kojima ste dali najveći dar – život. Na badnje veće vaša će kuća biti u mraku, a vi kraj prozora svjesni da nikoga nemate…i tek će suza, vruća suza, čuvati neku nadu da ćete na vratima čuti kucanje ili onaj toliko drag glas vašeg sina ili kćeri koji žive nekim svojim životom u nekom dalekom selu ili gradu. No oni ipak neće doći, a vi ih toliko volite… Ni vaši susjedi neće vam doći, jer oni imaju svoju obitelj i žele Božić podijeliti s njima. Rano u božićnu noć, ipak ćete zaspati…

Neke od vas žena i majki na Božić nećete osjetiti zagrljaj svoga muža, toplinu kojeg ste već zaboravile, a za kojom toliko čeznete progonjene sjećanjima na prve dane vaše zaljubljenosti. Umjesto toga gledati ćete hladno lice svog muža, izgubljenog u vremenu i prostoru, pregaženog i prevarenog životnim problemima. Neke od Vas umjesto iskrenog i nježnog poljupca čuti ćete uvrede, ponižavanja… Neke ćete noć provesti skrivene kod susjeda ili vani pod vedrim nebom oslonjene na hladni zid kuće čekajući da vam muž zaspi… Rano u božićnu noć, ipak ćete zaspati…

Neki od Vas očeva gledati ćete tužna lica svoje djece koja pod borom neće naći darove, jer vi ste ostali bez posla i nemate ni za osnovne životne potrebe… Leći ćete kraj svoje supruge, poljubiti ju, reći joj da će se već naći posao, da neka ne brine, neka zaspi u miru, i pritom ćete znati da sve to nije istina i da to zna i to vama najdraže biće koje iscrpljeno leži kraj Vas u krevetu i kojoj ste jednom obećali da ćete biti uz nju u dobru i u zlu sve dok vas smrt ne rastavi… I ne, nećete dugo zaspati… Čekat ćete da ona koja vam je sve, zaspi, onda ćete se iskrasti iz postelje, otići van u božićnu noć i gorko zaplakati, onako kako samo to muškarac može nakon što popuste sve brane muškog ponosa i srama… Nakon što se budete iz srca isplakali, od topline suza umorili, vratit ćete se u svoj krevet, čvrsto zagrliti to jedino biće koje vam daje razloge nade i smisla i rano u božićnu noć, ipak ćete zaspati…

Neke od vas djevojaka, ovaj Božić dočekati ćete uplakane i zatvorene u svoje sobice, skrivene od svih, s osjećajem gorčine i onog bolnog stezanja u trbuhu koje nastaje kada vas povrijedi osoba kojoj ste dali najvrednije od sebe – srce… Neke od Vas držati će prozeblim prstima u ruci zajedničku sliku iz vremena kada ste mislili da je čitav svijet vaš i njegov i gledati ćete suze kako padaju i raznose poput vala u daljinu te slike iznova ih vračajući s još jednim neodgovornim – a zašto? Kad zadnji val sjećanja hukne poput vjetra kraj razrušene kule Vašega sna rano u božićnu noć, ipak ćete zaspati…
Svi ćemo, dragi moji čitatelji i čitateljice zaspati…, ali, svi ćemo nešto sanjati…

I nisam Vam sve ovo opisivao, a što će se sigurno događati po ovom našem svijetu, kako bih Vas rastužio, pokvario vam radost adventskog iščekivanja Božića, nego upravo suprotno, kako bih nas sve potaknuo da učinimo sve što možemo da božićni san svima bude lijep. Kako bih nas potaknuo da u ovim adventskim danima, a osobito za Božić ne zaboravimo naše stare, roditelje, bake i djedove, susjede.

Sigurno barem nekoga poznajete u vašem susjedstvu tko je sam, tko nema nikoga…posjetite ga, donesite mu malo radosti i nade… Možda nema drva i ozebao čeka zrake sunca kako bi barem na trenutak osjetio toplinu i život.

Možda poznajete neku obitelj u kojoj se teško živi, muža i oca neke obitelji kojeg je život slomio i više se ne zna nositi s njime pa svoj bijes i bol istresa na svojim najmilijima? Sigurno mu nekako možete pomoći. Znam da je teško biti s onima koji su bolesni na bilo koji način, ali učinite to barem ovog adventa za ovaj Božić.

Možda poznajete nekoga tko je ostao bez posla, oca malene dječice, kakvog sam opisao, pomognite mu ako ikako možete, ako nikako drugačijea riječju ohrabrenja i nade…

Možda poznajete neku djevojku ili mladića koji su srce povjerili krivoj osobi na čuvanje i koji od boli ne vide ništa drugo osim sliku izdaje i prevarenosti, pozovite ih na kavu, barem jednom i slušajte ih koliko treba, ma kako to naporno i uvijek isto bilo, ali to je najbolji lijek za njihove boli…ali zapamtite, čuvajte to što će vam reći, jer to su dijelovi duše koji vam ne pripadaju i koje ne smijete dijeliti bezobzirno drugima…

Učinite sve kako bi oni koji se boje Božića koji nam dolazi, mirno u rano božićnu noć zaspali, usnuli najljepši san i sretno se probudili.

Sanjati, ne mogu nam to uskratiti! Dobro, zlo, sve će se to jednom vratiti. Mi moramo sanjati, nakon kiše sunce donijeti, jer igre sve i bez nas će se igrati, ali mi moramo sanjati!

P. S. Ovo nije čestitka za Božić! To ću učiniti slijedeći put!

Napisano pred Advent 2011. godine.

Foto: pixabay.com

Samo se javljam...

U "moru" elektroničke pošte koja pristigne na moju elektroničku adresu, ovih dana dobio sam jednu zanimljivu priču. Kako joj je pouka vrlo znakovita, odlučio sam je podijeliti s vama.

U nekom američkom gradu, svećenik je prolazio kroz crkvu usred dana. Odlučio se zaustaviti kod oltara i vidjeti tko se došao moliti. U tom trenutku otvorila su se stražnja vrata i u crkvu je ušao jedan čovjek. Svećenik se namrštio s obzirom da je vidio da se čovjek nije brijao neko vrijeme. Njegova košulja je bila nekako otrcana i njegov kaput je bio pohaban. Čovjek je kleknuo, sagnuo je glavu, odmah se ustao i otišao.

U danima koji su uslijedili, svaki dan u podne došao bi taj čovjek. Svaki put je kleknuo samo za trenutak. U svećeniku se javila sumnja da ga ovaj ne želi zapravo opljačkati pa samo izviđa teren. Odlučio je zaustaviti ga i pitati što radi u crkvi. Čovjek, zvao se Mike, je rekao da radi u obližnjoj tvornici.

- Vidite, ja ostajem samo trenutak jer pauza za ručak traje taman toliko da dođem do crkve i natrag. Kada kleknem ovako govorim: samo sam došao da Ti kažem Gospodine kako sam sretan otkad smo našli jedan drugoga za prijatelja i otkad si ti uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na Tebe. Zato, Isuse, ovo je Mike koji ti se javlja danas.

Svećenik se osjećao postiđeno te je rekao Mikeu da je sve u redu i da je dobrodošao na molitvu u bilo koje vrijeme. Zahvalivši svećeniku, Mike ode natrag na svoje radno mjesto. Po njegovu odlasku svećenik je ostao sam u crkvi. U njemu se nešto slomilo. Kleknuo je pred oltarom, što nije imao običaj činiti, i zaplakao. Uz suze koje su mu tekle niz lice on je ponovio Mikeovu molitvu: samo sam došao da Ti kažem Gospodine kako sam sretan otkad smo našli jedan drugoga za prijatelja i otkad si ti uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na Tebe. Zato, Isuse, ovo sam ja koji ti se javlja danas.

Jednoga dana, svećenik je primijetio da stari Mike nije došao na molitvu. Budući da je više dana prošlo, on se zabrinuo. Raspitao se u tvornici o njemu, te saznao da je ovaj bolestan. Otišao ga je posjetiti. Bolničko osoblje bilo je zabrinuto za Mikeovo zdravlje, no na njegovu licu mogla se vidjeti samo radost. S tom radošću dočekao je i svećenika i s njim proveo vrijeme u razgovoru.

Na odlasku, glavna sestra pristupi svećeniku te mu tihim glasom reče kako nitko ne dolazi Mikeu u posjete i kako se neće imati kamo vratiti ako preživi pa da možda svećenik vidi kako bi mu se moglo pomoći. Iako nije bila glasna, Mike je čuo što sestra govori svećeniku te je prekinu i reče: „Velečasni, sestra je u krivu. Nisam sam, jer On je stalno uz mene. Moj Isus svaki dan u podne dolazi k meni, sjedne mi do nogu, uzima moje ruke i kaže mi: samo sam došao Mike da ti kažem da sam sretan otkad smo našli jedan drugoga i što sam uzeo tvoje grijehe. Uvijek volim čuti tvoje molitve. Mislim svaki dan na tebe. Zato, Mike, ovo je Isus koji ti se javlja danas.“

Što se na kraju dogodilo s Mikeom iz priče, ne znam, no, nije ni važno. Ako je događaj stvaran, siguran sam da je umro jedne noći pogleda zagledanog u blaženstvo svog Stvoritelja i osmijehom na licu djeteta koje se veseli licu Očevu nakon njegova povratka s dugog putovanja.

P. S. Ne zaboravite se javiti Bogu barem s vremena na vrijeme. Ako već nemate riječi kojima biste mu se obratili, poklonite mu barem jedan osmijeh. Nema ljepšeg poklona Ocu od osmijeha njegova djeteta.

Napisano 10. lipnja 2013.

Foto: pixabay.com

Pronađeno, pa izgubljeno blago!

Imate li hobi? Nešto čime se bavite s guštom u slobodno vrijeme? Nemojte samo reći da nemate slobodnog vremena, jer to nije istina. Ako „nemate“, nađite ga, pod hitno. Po mogućnosti, nešto kreativno. Gledanje televizije i igranje igrica se ne računa kao hobi.

Kako doma imam staru drvenu kuću u kojoj su živjeli moji baka i djed, pa i tata kao dječak, tako sam „prisiljen“ brinuti, koliko-toliko, o njoj. A u takvim slučajevima čovjek na prašnjavim tavanima zna svašta naći. Jer naši stari su za razliku od nas „modernih i naprednih ljudi“ znali čuvati stvari. Nisu ih bacali u smeće kao beskorisne. Računali su na to da ostave neki trag o svojem vremenu, pa i postojanju, budućim generacijama. Bojim se da ćemo mi moderni ljudi svojim unucima ostaviti samo velike dugove, i hrpe smeća,zbog čega nam neće biti zahvalni, nego će nas, zahvaljujući današnjim vlastodršcima, proklinjati.

I tako, kao što napisah, našao sam neke starine. Zahrđale, prašnjave, ali žive svjedoke vremena. Samo što ne govore. I odlučih ih očistiti. Čak sam otišao u „šoping“ i nabavio neke rekvizite za taj posao, a to je za mene doista žrtva. I znate što – otkrio sam svoj novi hobi pa tako kad god mognem uzmem si vremena, zatvorim se u svoju „radionicu“ i družeći se s prašinom, hrđom, crvima u drvetu meditiram, putujem kroz vrijeme pokušavajući rekonstruirati slike prošlosti koje čuvaju ti starinski predmeti.

Jučer (ponedjeljak 31.ožujka) sam rastavljao i čistio starinske brane (alat za rahljenje zemlje, motokultivator po domaće). Ručno rađene. Ostavio mi ih je u nasljedstvo vlasnik kuće kad sam je kupovao. Imam s njima posla najmanje mjesec dana ako bih svakodnevno dva sata odvojio za rad.

U jednoj ruci mi „šmirgl-papir“ u drugoj nož brana, razmišljam o svačemu. Fascinantan je taj naš mozak kad ga se „pusti na pašu“. Sjetih se nečega i odlučih da to „ukalupim“ u ovu kolumnu. A sjetio sam se sljedećega.

Bilo je to u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole. Ne sjećam se točno. Po običaju, mi iz mojega društva, nismo išli odmah kući nakon nastave, bez obzira što smo znali biti „špotani“ od roditelja, a neki su znali dobiti i roditeljske „batine“, nego smo nastavu nastavili „školom u prirodi“ po šumama, poljima, potocima i omiljenim metama – napuštenim starim kućama. Jedna takva bila je u samom centru Višnjice, mog rodnog sela. Bila je to kuća nekoć imućnih ljudi.

Jednog poslijepodneva nas trojica ili četvorica, ne sjećam se točno, ušuljali smo se u tu kuću i započeli pretraživati. Zamislite koje uzbuđenje je zavladalo kad smo u pljesnivom i prašnjavom madracu našli pozamašnu vrećicu s kovanicama novca još iz vremena, čini mi se po kruni, Austro-Ugarske!? Nakon početnog uzbuđenja, nastao je problem jer svi smo htjeli za sebe zadržati taj vrijedan pronalazak. Naravno, pravo da sve zadrži imao je prijatelj Darko koji je pronašao kovanice, no ja sam, sram me bilo, smislio lukav i pokvaren plan kako se dočepati tih kovanica i sve zadržati za sebe. Danas bi se moj postupak mogao nazvati - diplomacija.

Rekao sam prijateljima da ne smijemo zadržati novac, jer bi nas mogli proganjati duhovi preminulih koji su živjeli u toj kući. Moj lukavi plan je uspio, oni su se pobojali i Darko koji je našao novac ostavio ga je na mjestu gdje ga je našao. Naravno, kad smo se udaljili neku razdaljinu od kuće ja sam „nestao“ iz društva i vratio se po kovanice. Nitko nije skužio moju prevaru.

Donio sam te kovanice kući i sakrio ih na tavan. I zaboravio na njih sve dok se jednog dana na mom bregu nije pojavio „gospodin s mercedesom“. Takve smo nazivali „hontljar“, ili po „književnom“ preprodavači, varalice. Taj gospodin je to i bio. Takvi su hodali po selima i siromašnim ljudima u zamjenu za starine nudili jeftine stvari i namirnice – kavu, šećer, brašno, ulje, platno… Nekome može zvučati ovo što pišem smiješno, ali to je tako bilo u vrijeme mojeg djetinjstva.

Živjelo se teško. Kava je, primjerice, bila luksuz koji su si mogli priuštiti samo najbogatiji. Vjerojatno već pogađate što se dogodilo. Tate nije bilo doma, nego baka, mama i ja. „Gospon hontljar“ je pitao mamu imamo li kakve starine da bi nam dao nešto zauzvrat, na što je ona rekla da nemamo.

Vidio sam mamu da bi ona rado imala neke od tih stvari i namirnica koje je gospodin vadio iz bunkera svog mercedesa i sjetio se svojih novčića (srebrne boje su bili, ne vjerujem da su bili srebrnjaci). Kažem ja mami da imamo stare novčiće koje sam našao u toj i toj kući pa da bi ih mogli mijenjati. I ona je pristala.

„Gospon hontljar“ je bio vidno sretan kad sam mu dao vrećicu s novčićima. U zamjenu nam je dao kavu i još neke stvari kojih se ne sjećam, sjeo u auto i zdimio svojim mercedesom „ko da ga svi vragovi gone“. Vjerojatno je shvatio da bi se novčići mogli jako dobro unovčiti.

I tako sam ja ostao bez svojih novčića kojih sam se domogao na diplomatsko - nepošten način - prevarom.

Danas kad vrtim te slike, nadam se da su ti „hontljari“ bili vrsni kulturolozi, etnolozi, muzejski i povijesni stručnjaci, da su „moji“ novčići završili u nekom muzeju i da ih imaju priliku vidjeti neki drugi klinci, veseliti im se onako kako sam im se ja veselio dok sam ih se „dočepao“. No, ono što je bitnije, nadam se da im njihovi učitelji i profesori govore da starine treba čuvati i da su one neprocjenjivo blago, slike besmrtnosti naših predaka, temelji identiteta jednog naroda.

A što sam vam zapravo htio poručiti ispovijedajući grijeh iz djetinjstva? Jedna poruka i pouka vam je zasigurno jasna – oteto je prokleto. Sve što čovjek stekne na nepošten način, to ga nepoštenje na kraju košta. Dobro je kada samo ostane bez onoga što je oteo, ukrao, otuđio. Tragično je kada zbog zla i grijeha pojedinaca, ispaštaju cijele obitelji. Da. Događa se to. Pogledajte oko sebe.

Ono drugo što sam htio napisati, a o čemu sam razmišljao jučer prisjećajući se događaja s vrijednim novčićima koje sam dao „gospunu hontljaru“ gotovo besplatno, za bezvrijednu kavu, tiče se nas vjernika, kršćana. Još određenije – katolika. Kako li se samo olako odričemo svojih uvjerenja! Kako li se samo olako odričemo Isusa, Njegovih Riječi, Njegovih Obećanja!

Olako smo spremni povjerovati kojekakvim „gospunima“ koji se „s mercedesom“ znaju pojaviti u našim životima nudeći nam iz bunkera kojekakve „moderne proizvoda i napredne ideje“. I što je posebno tragično, kao da smo zanemarili kritički preispitivati te „gospune“ i njihove „ideje“!?

Kao da se bojimo? Ili se možda sramimo jer „nismo in“, jer „nemamo ono što se nosi trenutačno u gradu“ i bez čega se ne može biti „na špici“?

Doista, ne znam što napisati kao odgovor. Znam samo da se događa to da se olako odričemo duše. Da, duše. A ona je jedino blago koje valja pod svaku cijenu sačuvati, njegovati i zadržati. Ona je ulaznica za vječnost i jamac da nam se život i postojanje, već ovdje na zemlji, ne pretvori u pakao.

Čuvajte svoju dušu! Samo za nju se vrijedi boriti. Sve ostalo je nevažno jer „što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?“ (Mt 16, 26).

P.S. U Matejevu evanđelju na jednom mjestu (usp. Mt 7,6.12-14), Isus kaže svojim učenicima da ne „bacaju biserje pred svinje“. Zar mi katolici ne činimo upravo to kad u želji da nas „svijet zavoli“ olako odbacujemo evanđeoske vrijednosti, ili ih prilagođavamo „duhu vremena“? Jel' se baš mora dogoditi da „ostanemo bez svojih novčića“, svoga života s Bogom u Njegovoj očinskoj i zaštitničkoj blizini, da shvatimo čega i Koga smo se to odrekli za bezvrijedne drangulije? Vrijedi razmisliti.

Bog se, istina, ne umara od praštanja i traženja izgubljenog sina, ali dogodi se da u svojoj želji za „slobodom“, poput izgubljenog sina iz Isusove prispodobe, odemo još dalje. U „prostor“ u kojem nije moguće osjetiti kajanje, donijeti odluku, reći poput izgubljenog sina - idem doma, ocu, i reći ću mu: "Oče, zgriješio sam“ (usp. Lk 15 11-20).

Ako osjećate potrebu za takvim riječima, za povratak Ocu, neodložno krenite. Možda vam u tome pomognu i slijedeće Isusove riječi: „Dok je još bio daleko, otac ga ugleda pa ganut potrči pred njega, zagrli ga i izljubi.“ (Lk 15,20).

Napisano, 2. travnja 2014.

Foto: pixabay.com

Priča o pjesmi jednog cvrčka ili kako pronaći mir?

Kad Bog ne bi postojao, morali bismo ga izmisliti. To nisam ja rekao, iako moram priznati da sam tokom života dolazio do takvog zaključka. Pišu da je te riječi izrekao Nietzsche. Pišu i da je taj filozof bio žestoki ateist, no ako je izrekao te riječi očito je u svom razmišljanju dotakao onu točku promišljanja u kojoj čovjek obično zastane bespomoćno šuteći, ili pak „ljutit do bola“ zbog te iste bespomoćnosti. Zapravo, možemo slobodno zaključiti da postoji onoliko reakcija na tu bespomoćnost koju izaziva pitanje o smislu, koliko je ljudi. Ne znam postoji li čovjek koji se nije našao pred tim zidom koji tako često unosi nemir u naš život.

Na razmišljanje o ovoj temi me potaknuo jedan razgovor. Sjedimo prijateljica i ja na kavi, mudrujemo o našim životima, dobrim i lošim potezima, glupostima i promašajima, tu i tamo ispijemo koji gutljaj kave, ali onako studentski škrto kao da nam je to zadnja kava koju si možemo priuštiti, i oboje zaključujemo nakon dobrih dva sata da je nekako u životu najbitnije postići unutarnji mir i da je to jedini lijek nemirnom ljudskom srcu „koje nikad zadovoljno nije“.

A što je to mir? Ili možda, tko je to mir? Možda je zapravo to pravo pitanje? Ne što je to mir, nego tko je to mir? Možda mi ljudi griješimo upravo u tome što postavljamo krivo pitanje i možda smo zato nemirni? Uzmimo da se taj unutarnji mir kojeg svi želimo kako bismo bili sretni i puni snage za borbu s nemirima života odaziva na pitanje – što. Uzmimo da je to slava, čast, bogatstvo, karijera, hedonizam... Kao što možemo vidjeti iz života onih koji sve to imaju, a opet su nemirni, izgleda da se mir ne odaziva na pitanje – što. No, to može samo izgledati tako. Možda se mir ipak odaziva samo na pitanje – tko, dakle, ne dolazi sa stvarima, nego sa osobama, ne dolazi sa posjedovanjem, nego dijeljenjem. Mir možda ne odgovara čemu nego kome on treba i komu želi.

Da ne mudrujem previše, očito je mir mnogo kompleksnija stvarnost nego to možemo shvatiti tražeći ga u gotovim formulama. Mir očito ima svoju autonomiju koju ne smijemo dirati i kojeg ne smijemo htjeti zarobiti po nekim našim sebičnim računicama. On očito sam dolazi i daruje nam se onoliko koliko smo spremni primiti. Iz iskustva bismo onda mogli zaključiti da je mir škrt, jer nam se obično ne razdaje u onim količinama u kojima ga traži naša pohlepa. Očito je mir, netko ili nešto što nam stalno izmiče sa horizonta našeg životnog putovanja baš u trenucima kad pomislimo da ga konačno imamo. Vjernici će ponoviti s biblijskim piscem - samo je u tebi mir Bože moj, no koliko je vjernika koji u to vjeruju?

Priča mi jedan prijatelj da dugo nije znao što bi molio Boga i da je nakon nekog vremena obično šutio i dosađivao se kad bi drugi molili.

„Htio sam moliti za ljubav, ali učinila mi se glupa ta molitva kraj tolike moje sebičnosti i kukavičluka koji sam pokazivao u svojim odnosima s drugima. Onda sam se neko vrijeme lažno optuživao i kao kajao pred Bogom za svoje grijehe dok nisam shvatio da lažem Onome koji me ionako pozna bolje od mene samoga. Neko sam vrijeme svoje molitve formulirao kao molbe da Bog pomogne meni dragim osobama, no s vremenom mi je i to dosadilo, jer sam uvidio da i sam mogu mnogo toga učiniti kako bih pomogao ovima za koje molim Božju intervenciju.

Opet sam se uhvatio u laži i licemjerju. Zato sam obećao sam sebi da ću radije šutjeti i pokušati očistiti svoje srce od misli i buke riječi koje su ionako bile u većini slučajeva neiskrene i glupe te su i mene živcirale, a kamoli da ne bi Boga koji se vjerojatno smijao gledajući mene svoje dijete koje još ne zna što mu uopće treba.

Jednog dana, shvatio sam konačno što želim moliti Boga. Odlučio sam ga moliti za mudrost. Molio sam Boga da mi dade mudrosti kako bih se mogao nositi sa životom i iz borbe izaći mirne i čiste savjesti. Molio sam ga za mudrost kako bih mogao i znao procijeniti u datom trenutku što je najpravednije i najbolje u mojem življenju. Na moje čuđenje umjesto mira, ubrzo sam shvatio da češće nego prije upadam u konflikte, nailazim na osude i nerazumijevanja unatoč mojim dobrim namjerama, da više ne razumijem ni sam sebe.

Posumnjao sam da nisam možda izgovarao krivu molitvu, da me možda Bog baš i nije najbolje razumio u mojim traženjima. Sve sam više postajao svjestan svojih krivih poteza kako u dosadašnjem životu, tako i u svojim novijim procjenama. Češće sam postajao svjestan kad bih nekoga povrijedio i postalo mi je sve teže nositi se sa nemirom koji se rađao u meni.

U jednom trenutku sve ono što sam vjerovao završavalo je s upitnikom i umjesto sigurnosti i mira, ispunio sam se nemirom. Opet sam prestao moliti i tražiti i vratio sam se šutnji. Nakon nekog vremena moju su molitvenu šutnju sve češće prekidale suze iz očiju, a ponekad, kad me nitko nije mogao vidjeti i glasno jecanje. Ponekad nisam mogao noćima spavati i nisam znao kako bih nastavio dalje. Htio sam samo mir i da mi je netko došao i rekao da mi može dati mir, ako mu dam sve što posjedujem, ja bih mu sve vrlo rado prepustio.

Na žalost ili na sreću, ne znam, nitko nije došao s čarobnim riječima iako sam se naslušao mnogih savjeta pa sam se jednostavno prepustio bespomoćnosti. To hrvanje s nemirom me potpuno iscrpilo. Ostalo mi je još jedino zahvaljivati. Sve sam više zahvaljivao Bogu na svemu, pa i onom lošem i prepustio sam njemu neka vodi moje bitke pa što bude. Drugo mi nije preostalo. I začudo, počeo sam se osjećati ljepše, optimističnije, radosnije. Počeli su i drugi primjećivati promjene na meni pa sam postao poželjno društvo. No nisam se riješio nemira.“

Kako onda naći mir i tko ili što je to mir?

Ne znam, ali jučer sam šetao i začuo cvrčka u travi. Već dugo to nisam. Zastao sam, sjeo u travu i na trenutak slušajući cvrčkovu melodiju, čudeći se snazi i skladnosti te melodije na nekoliko trenutaka osjetio mir, zaboravio na sve nemire. Rastopili su se i nestali u vjetru sa zvukom pjesme tog sitnog stvorenja.

Možda se mir nalazi u pjesmi cvrčka? Možda, kad tražimo i razmišljamo o miru, možda moramo postaviti oba pitanja - i što i tko je to mir? Ne znam točno, ali tražite li mir, kad slijedeći put budete vani, zastanite na trenutak i poslušajte ako ste u prilici pjesmu cvrčka. Možda je to onaj isti koji je i meni donio mir makar i na samo nekoliko minuta...

Napisano, 23. svibnja 2008.

Foto: pixabay.com

Priča o majci i našim strahovima

Moja je majka imala samo jedno oko. Zbog toga sam je se sramio i pomalo mrzio. Kako bi nas prehranila, radila je kao kuharica u školi. Jednog dana u osnovnoj školi, došla je da me vidi. Bilo me užasno sram, jer su mi se druga djeca rugala. Poželio sam da umre i nestane i to sam joj otvoreno rekao. Ona nije ništa odgovorila. Šutjela je. Otad sam još marljivije učio da što prije završim školu i odem od kuće. U tome sam uspio.

Dobio sam stipendiju i otišao u grad na studij. Tamo sam se oženio, zasnovao obitelj i izgradio kuću. Jednog dana pred vratima se pojavi moja majka. Došla je da me posjeti i vidi po prvi puta svoje unuke. Kad su je djeca vidjela počeli su se smijati. Opet me obuzeo bijes kao u djetinjstvu i ja sam je otjerao s kućnog praga. Rekao sam joj da je više nikad ne želim vidjeti. Ona je samo smireno odgovorila: “Oprostite, izgleda da sam pogriješila adresu“ – i otišla.

Nakon nekoliko godina dođe mi pozivnica da se odazovem susretu učenika škole u svojem rodnom mjestu. Odazvao sam se i nakon susreta odlučio sam iz radoznalosti vidjeti svoju rodnu kuću i majku, no obavijestiše me da mi je majka umrla. Nisam pustio ni jednu suzu.

Uručiše mi i njeno pismo: „Dragi sine, dosta sam o tebi razmišljala. Oprosti što sam dolazila i uplašila tvoju djecu. Bila sam jako sretna kada sam čula da ćeš doći na susret u školi. Ja se možda neću moći dići iz kreveta i doći te vidjeti. Oprosti što sam te u tvom životu znala dovoditi u neugodne situacije. Ne znam jeli znaš, ali kad si bio dijete, u prometnoj si nesreći ostao bez jednog oka.

Nisam mogla podnijeti da bi ti moje dijete svijet gledao samo jednim okom zato sam ti dala svoje. Bila sam presretna kad je operacija uspjela i ponosna na sve tvoje uspjehe. S ljubavlju,tvoja majka“.

Vjerojatno ste već negdje pročitali ovu priču ili neku od verzija priče. Ona nije samo dirljiva, nego duboka istina o svakome od nas. Svi mi imamo nešto ili nekoga čega ili koga se sramimo. Ponekad su to roditelji, bližnji, a često neke naše mane i nedostatci. I sve je to na neki način „normalno“ u životu, u smislu da na neke situacije i ljude ne možemo utjecati niti ih birati, ali ono što možemo je način na koji ćemo se odnositi spram situacija i ljudi koji nas dovode u neugodne situacije, ispunjaju tugom, bijesom ili osjećajem manje vrijednosti.

Čovjek iz priče sramio se svoje majke. A zapravo sramio se samo sebe. Taj osjećaj ga je gonio poput zvijeri na stalan bijeg od svog straha. Zasigurno nije bio sretan, jer čovjek koji se boji ne može biti sretan, niti može sreću pružiti drugome. Živi zarobljen u svom strahu i na svaki šum svojih unutarnjih strahova bježi. Pritom uopće ne razmišlja o tome je li možda u tom svom bijegu nekog pregazio, ponizio, rastužio ili pak duboko ranio.

I ja sam, priznajem, u svom životu imao situacija kada sam se sramio svojih roditelja. Znalo me to teško mučiti. S tim strahovima dosta sam se dugo borio. Pogotovo kad sam i sâm poput čovjeka iz priče otišao u veliki grad. Ne znam jesu li to i moji roditelji primijetili. Vjerojatno jesu, jer roditeljsko srce osjeti i najmanji titraj tuge djeteta. Danas mogu samo zahvaliti Bogu što me spasio od mržnje i gorčine. Što mi je sačuvao srce od boli koju ništa ne može izbrisati.

Boreći se protiv svojih strahova, a ta borba u ljudskom životu nikad ne prestaje, čovjek se zapravo bori za sebe, svoj mir i sreću. U toj borbi ima i poraza. Može se sklopiti truli kompromis i osigurati privid slobode, ali samo pobjeda može osigurati unutarnji mir.

Dragi prijatelji, usuđujem se zvati vas tako, doista samo Bog može čovjeku pomoći u borbi sa strahovima. Živi Bog. Onaj, čiji glas nam neumorno i s beskrajnom ljubavi i strpljenjem uporno ponavlja da nas ljubi.

Odabirući temu ove kolumne, a dosta sam dugo o njoj razmišljao misleći na situacije u kojima živite, u kojima svi živimo, htio sam vas pozvati, a i sebe, da vam ovo Došašće bude posebno. Da mu se posvetite što je moguće otvorenijeg srca.

Dopustimo svom Nebeskom Ocu da posveti prostore našega srca. Otvorimo Mu vrata. Ne bojmo Mu se pokazati svoje rane. On ih ionako zna. Zato i kuca stalno na naša vrata. On ih želi zacijeliti. On to i može. Jedino On to može. Uvjerio sam se u to nebrojeno puta.

Kako u svojim trenucima radosti i uspjeha tako na poseban način u trenucima muka i poraza. On je tu. Za svakoga. Uvijek iznova.

Neka Vam je blagoslovljeno Došašće i neka se u ovo milosno vrijeme u vašim srcima pripravi kolijevka za malog Božića. Njegovim rođenjem svaki je čovjek dobio ničim zasluženi dar - zvati se i biti djetetom Božjim.

Neka naša i srca naših bližnjih ispuni osmijeh malog Božića! Znate li kako on izgleda? Ako dovoljno dugo budete gledali u lice bližnjega kad-tad će vam se otkriti.

Foto: pixabay.com

Priča o dva ratna druga ili zašto je tako teško biti iskren i slijediti istinu?

Jeste li se ikada zapitali, zašto ljudi ne vole čuti istinu i zašto se boje biti iskreni? Možda jer je teško biti iskren? Jer je cijena iskrenosti često velika? Jer se teško nositi sa poraznim saznanjem da smo negdje zakazali kada nas je život stavio u situaciju da zbog istine naš lik i djelo izgube sjaj, pa smo se poslužili lažima i neiskrenošću da bi smo zaštitili svoj ego?

Možda smo se poslužili lažima da bi smo nešto postigli? Možda nas je na neiskrenost ponukala iskrena zabrinutost da drugi ne bi mogao prihvatiti istinu i njezinu težinu i da se ne bi znao nositi sa bolom koji se često javlja nakon saznanja istine?

Pitanja je mnogo kao i životnih situacija i svatko od nas, siguran sam, ima barem jedno takvo iskustvo u kojem je istini okrenuo leđa i na sebe preuzeo teret laži, no činjenica jest ipak da samo istina oslobađa i rezultira mirom, kako za onoga koji izgovara istinu, tako i onog koji ju prima.

Na početku "filma" kojeg sam gledao mladi junak nošen idealima slobode, jednakosti i pravde odlazi u rat protiv osvajača koji bezobzirno uništava njegovu zemlju nošen opet „idealima“ moći, slave, mržnje i osvete. U tom oslobodilačkom ratu sklapa prijateljstvo sa jednim suborcem kojeg u rat vode naizgled isti motivi i ideali. Dvije i po' godine oni zajedno ratuju, sanjaju naizgled iste snove o slobodi i zemlji pravde i jednakosti, no sve je to naizgled.

Naravno, meni kao gledatelju, a često i u životu drugi znaju istinu prije onih kojih se ona najizravnije tiče, je jasno tko je kakav u toj priči, ali, je li jasno našem junaku koji bezuvjetno vjeruje svom suborcu te bi i život za njega dao? Nije mu. Njega ne nose „ideali“ života bez problema, blagostanja pod svaku cijenu, ugleda i javnih skazanja, dvoličnosti i licemjerja, nego ideali pravednosti, dobrote, požrtvovnosti, poštenja, iskrenosti i vjernosti.

Kako rat traje i postaje sve žešći, a poraz postaje sve realnija mogućnost, naš junak sve više primjećuje jednu čudnu hladnoću kod svog suborca, ali ne posustaje u svojem povjerenju i ostaje uz riječi koje je izrekao one večeri kada je ovome spasio život i kada mu se ovaj zaklinjao na vječnu zahvalnost i prijateljstvo. Rat završava porazom vojske našeg junaka i on dospijeva u ropstvo. U hladnim noćima razmišlja o svemu, traži među zarobljenima svojeg suborca, piše mu i pisma puna zabrinutosti za njegovu sudbinu, no odgovora ne dobiva.

Jedne večeri sjedeći uz vatru s ostalim zarobljenicima saznaje da je njegov prijatelj živ, da je pred kraj rata prešao na suprotnu stranu i da su ga za to izdajstvo nagradili počasnim mjestom u jednom odboru. To ga je silno ražalostilo. U njemu su se počeli javljati osjećaji mržnje, sažaljenja, prezira, iskrene zabrinutosti, ukratko jedan mozaik tisuću različitih osjećaja koji su mu hladne zarobljeničke dane učinili još užasnijima.

Kako teče vrijeme tako saznaje nove informacije i razočaran odlučuje napisati još jedno pismo svojem prijatelju u kojem ga podsjeća na dane kada su zajedno krvarili, na riječi i zakletvu odanosti i prijateljstva dok ih smrt ne rastavi koju su oboje izrekli, podsjeća ga na prave vrijednosti kao i na varljivost i prolaznost slave, bogatstva, ugleda koji se temelje na laži i izdaji. Začudno, jednog dana dobiva pismo u kojem mu njegov drug objašnjava svoje postupke, izražava žaljenje te daje obećanje da će učiniti sve kako bi ga oslobodio ropstva.

Naš junak ponesen toplinom sjećanja opet odlučuje vjerovati tim riječima, ali crv sumnje koji je posijan one večeri uz logorsku vatru ne daje mu mira te nakon nekog vremena i novih saznanja odlučuje saznati cijelu istinu. Konačno saznaje da je njegov drug pred kraj zbog straha i sumnji u očigledan poraz odlučio kontaktirati s neprijateljem, da se potajno nalazio s njihovim špijunima i dogovorio uvjete svog prelaska u suprotni tabor. Istinu je saznao slučajno kad je jedne večeri čisteći poštanski ured logora ugledao pismo koje je jednom zarobljeniku poslao njegov prijatelj. Sa strahom ga je otvorio, pomalo se i srameći svojeg čina, ali žeđ za istinom i osjećaj krivnje koji je nosio, jer je jednom svog prijatelja poslao na težak zadatak u kojem je ovaj skoro izgubio život, bili su jači. Čitajući to pismo postaju mu jasni hladnoća, grubost, poricanje izrečenih riječi i konačno nestanak, njegova prijatelja.

Osim poraznog saznanja da je njegov prijatelj duže vrijeme pregovarao sa neprijateljem njemu iza leđa, saznaje da nema razloga za osjećaj krivnje koji ga je proganjao, a kojeg mu je nametnuo njegov prijatelj, jer njegov prijatelj uopće onoga puta nije bio na zadatku, nego u nekoj krčmi gdje je bančio s drugim vojnicima i pijan na povratku uletio u zasjedu iz koje je jedino on preživio. Naravno, nije to mogao priznati pa je lagao. Istina je bolna, ali oslobađajuća.

Nestaje i osjećaj mržnje koji je cijelo vrijeme prijetio, ostaje zdravo razočarenje i zabrinutost za prijatelja, nada da će na vrijeme progledati i shvatiti da život ne čini lijepim i sretnim čast, taština, licemjerje i dvoličnost, nego samo iskrenost i borba za istinu, vjernost, poštivanje osjećaja drugoga, požrtvovnost, dobrota, u konačnici vrhovna vrednota ljubav.

Odlučuje opet napisati pismo svom prijatelji i reći mu svoja saznanja o njemu te ga još jednom u ime onih dana iskrenog prijateljstva opomenuti da se ne proda, da ostane vjeran idealima kako mu život ne bi bio isprazan. Uskoro dobiva odgovor u kojem mu njegov prijatelj prijeti da će mu „srediti“ produljenje ropstva, ako ga ne ostavi na miru.

Pun mira napiše pismo u kojem je bila jedna riječ – hvala i tri točkice. Jednog jutra, nakon što je u stroju čekao na prebrojavanje, začuje svoje ime sa zvučnika koji su bili postavljeni na poligonu. Prestrašen pomalo, ali opet čvrst, odlazi u kabinet zapovjednika gdje saznaje da je slobodan i da se može vratiti u svoj rodni kraj. Odlazi kroz vrata logora u kojem je ostavio sve svoje dvojbe, poraze i pobjede, sretan što je još jednom ostao dosljedan svojim idealima iako je skupo platio cijenu tog nastojanja.

Ostaje mu čisto lice i mir u srcu i jedna mala sjena žala što i njegov prijatelj nije ostao dosljedan svojim riječima i što nije u njegovim pismima prepoznao iskrenu želju i htjenje da mu pomogne, što ne vidi to što on vidi. Film završava slikom našeg junaka kako se igra svojim malim sinčićem na proplanku svojeg sela. Kako je završio njegov prijatelj? Ne znam. Vrijeme će pokazati. Nama iz cijele priče ostaje pouka da se istina treba slijediti pod svaku cijenu. Uostalom, zar nas tome nije učio najveći Učitelj Isus Krist kada je bio među nama i kada je zbog istine uzeo na sebe težak teret Golgote.

Možda bismo mogli reći – ma Isus je znao da će uskrsnuti, pa onda nije bilo tako teško. I mi smo svjesni da će nakon kiše sunce, no koliki od nas prožive nevrijeme čvrsti i nepoljuljani, bez straha, bez nervoze, bez patnje, jer eto znaju da će jednom svanuti sunce? Rijetki.

Za kraj podsjetnik svima nama – budimo dosljedni, stanimo uz istinu pod svaku cijenu i ne bojmo je se. Ona će nas osloboditi u suprotnom riskiramo svoje uskrsnuće. I još samo nešto. Čovjek kao biće ima dva velika i neprocjenjiva bogatstva – svoje zdravlje i svoju riječ. Zdravlje koje možemo izgubiti, a da pritom ostanemo živi i svoju riječ koju ne smijemo ni pod koju cijenu izgubiti, jer o njoj ovisi naš vječni život.

Napisano, 13. svibnja 2008.

Foto: pixabay.com