„Nije nam potrebna veća vjera, nego veći Bog!“

 

 

Citat iz naslova prepisujem iz knjige „Snaga molitve zagovora“ češke teologinje Kateřine Lachmanové koju je u Hrvatskoj izdala Kršćanska sadašnjost i koju vam svesrdno preporučam za čitanje. Knjiga obiluje izuzetnim uvidima u svijet autentične duhovnosti koja ne postoji bez autentične molitve. Navode se tako stavovi i ponašanja koja priječe autentičnu molitvu, ali i stavovi i ponašanja koji je čine mogućom i sve to potkrijepljeno primjerima iz Svetog pisma i života svetih. 

U nastavku vam neću prepričavati sadržaj knjige, ne zbog lijenosti, nego zbog toga što smatram da je najbolje da si nabavite knjigu (80 kn je cijena, a učlanjenjem u Klub čitatelja možete dobiti i dodatni popust), i da odvojite vrijeme za njezin sadržaj koji će vam, siguran sam, otvoriti i produbiti mnoge vidike. 

 Zašto nam nije potrebna veća vjera, nego veći Bog? Ima li ta rečenica smisla kad prevladavajući oblik govora u Crkvi naglašava upravo malu vjeru nas vjernika, nas Crkve kao razlog tolikoj prisutnosti zla i njegova djelovanja u svijetu? 

»I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.« »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11, 9-13) 

Ako se malo bolje razmisli, barem sam ja došao do tog zaključka, uistinu problem nije vjera, nego bog u kojega vjerujemo, kojemu se molimo, kojega propovijedamo. Namjerno pišem riječ bog malim slovima, jer svatko od nas ima neku svoju sliku Boga, vlastito iskustvo Boga i vlastiti odnos s Bogom. Čovjek ni ne može posvema vidjeti, shvatiti, pojmiti Boga. To je obećanje onima koji će to zaslužiti svojim životom i na što smo svi pozvani. 

Istina jest da se Bog objavio čovjeku Utjelovljenjem svoga Sina Isusa Krista kako bi spasio čovjeka od njegove sljepoće, od klice smrti i propasti koju je posijao đavao u prve ljude kroz njihovu neposlušnost, no to otkrivanje Božjega Lica, čišćenje od lažnih slika i iluzija koje imamo o Bogu, trajan je i cjeloživotan proces. 

 To je put vjere. To je obraćenje srca, života. 

Mnogi od nas ljudi vjeruju: 

 - u „odsutnog boga“ koji je negdje na putu ili je jednostavno nezainteresiran za ovaj svijet i čovjeka 

- u „okrutnog boga“ kojemu je jedina briga kažnjavanje neposluha, grijeha 

 - u „ljubomornog boga“ koji ne želi nikakvo naše zadovoljstvo, sreću, radost, uspjeh nego samo patnju i suze, križeve i jedina mu je briga pokvariti naša nastojanja da budemo sretni 

 - u „naivnog boga“ koji poput nekog djedice nešto prijeti, upozorava, ali neće reagirati na naše gluposti, zlo koje činimo 

- u „psihić boga“ koji je pun milosrđa i tu je za nas kako bi nas utješio, saslušao, ali u stvarnosti i dalje sve ostaje na nama i ne nudi nikakva rješenja 

 - u „boga slabića“ koji dijeli vlast s đavlom i njegovim hordama, gotovo pa imaju jednaku vlast i moć nad čovjekom i svijetom 

- u „boga elitizma“ kojega ne zanimaju neuspješni, nego koji priznaje i brine samo o uspješnima, elitama i zbog toga je važno postati važan, uspješan, „upasti“ u elitu (političku, menadžersku, religioznu, mafijašku (da!)), biti poseban, pripadati nekoj posebnoj skupini… 

Tih iskrivljenih, često puta i patoloških slika Boga ima nevjerojatno mnogo. Koliko ljudi toliko i tih iskrivljenih slika Boga. 

Neke od njih je vrlo teško otkriti, jer su dio naše osobnosti, našeg identiteta, ponekad nosive strukture ličnosti i kad ih čovjek i otkrije, predstoji mu izrazito teška borba puna straha, boli i patnje da bi se suočio s njima, prihvatio ih i od njih učinio, ako već ne saveznike, a ono barem ne više neprijatelje koji ga stalno napadaju, ometaju i prijete propašću. 

No, ne treba se zbog toga plašiti. To je sastavni dio čovjekova života. Njegovog rasta i sazrijevanja. Upravo suprotno – sve su to izuzetne prilike koje nas mogu dovesti do što jasnije, čišće, istinitije slike Boga. 

Postoji PRAVI BOG! Bog koji sve drži u svojim rukama i nijedna vlas nam ne pada s glave bez Njegova znanja! To je Bog koji nam se objavio u svome Sinu Isusu Kristu! On je naš Otac! On nas neizmjerno ljubi! Toliko da je i sam postao čovjekom, prošao ovom suznom dolinom, suočio se sa najdubljim čovjekovim strahom – od smrti, umro, ali i dokazao da tu nije kraj, da smrt i zlo nemaju zadnju riječ, nego Život i Ljubav! Jer Bog je Ljubav! 

No, ovo su samo riječi koje smo svi mi već puno puta čuli, pročitali, izgovorili… Treba nam iskustvo tog i takvog Boga! Proživio sam jako, jako puno trenutaka svog života u bolnom i suznom naricanju za tim i takvim Bogom… 

I vi ste koji ovo čitate. Svjesno ili nesvjesno, ali jeste. I još ćete. Zašto? Zato što bez križa nema uskrsnuća! 

Tko hoće biti Isusov učenik neka svaki dan uzme svoj križ na sebe i ide za Njim – jasno kaže Isus. 

Što je ključno u toj uputi? 

Uglavnom se hvatamo riječi križ – jer je u ljudskoj prirodi prvo detektirati opasnost, prijetnju, izvor straha, a to je i posljedica imanja krive slike Boga koje sam nabrojao. 

Ključna riječ je ZA NJIM! Isus neće maknuti križ od tebe, ne zato jer to ne bi mogao, nego zato, jer je križ jedini put sazrijevanja, rasta, razotkrivanja laži i otkivanja istine i Istine, jer te želi spasiti! Želi da i ti doživiš vlastito uskrsnuće! Želi da vidiš Boga licem u Lice i živiš vječno! 

Zato je došao! I u svemu tome On ti jamči da NIKAD NEĆEŠ OSTATI SAM! Ići ZA NJIM, znači ići s Njime! To je ta radosna vijest Evanđelja – ne boj se!, nisi sam!, ja sam s tobom uvijek!, neću te ostaviti nikada! 

Pred nama je Advent. Možda bi bilo dobro iskoristiti ga za jednu malu inventuru svojeg života, svoje prošlosti, svojih odnosa, svojih želja i iluzija budućnosti…? 

Pravo je vrijeme da otkrijemo u sebi one gostioničare koji su odbili primiti trudnu Bogorodicu Mariju i Josipa pa se Bog na kraju rodio u štali. Ne, nemojmo osuđivati gostioničare što su odbili Boga! Jednostavno Ga nisu prepoznali, jer su imali krivu/krive slike o Njemu! A kad će ti Bog doći na vrata, nikad ne znaš! 

Advent je izvrsna prilika da pogledamo „Božji fotoalbum“ u svojoj nutrini i da počistimo prašinu naše lijenosti, plijesan naše oholosti, smrad naše sebičnosti, nakazno ružni kič naših taština… s Njegove Slike koju nam je osobno utisnuo u dušu kad nas je stvarao! 

U suprotnom ni ovoga Božića, nećemo Ga prepoznati! 

P.S. Koristim priliku kako bih Vam predstavio svoju novu pjesmu. Govori upravo o ovoj temi. Obraćenju. Posvetio sam je beskućnicima. Našoj Braći i Sestrama kojih u Hrvatskoj ima više od 2000 (vidi: https://beskucnici.info/ ), i koji izrazito pate...

Hvala ako ćete je poslušati, preporučiti drugima, pretplatiti se na kanal, ostaviti komentar…. 

Franc - Prosjak

 

P.S. 2X Nisam usputno stavio ove Isusove riječi u tekst: »I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.« »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11, 9-13) 

Usudimo se poslušati Isusa bar jednom! Ali, pazite što ištete i kako to ištete! Molitva je razgovor s Bogom, a priznat ćete da je teško slušati, a kamoli ostvariti neki odnos sa sugovornikom koji vam laže, koji je ohol, sebičan i dvoličan... Zar ne?

Takve ljude mi ljudi odbacujemo, izbjegavamo i ne želimo imati posla s njima. Bog nas neće odbaciti i kad mu takvi dolazimo, ali ne možemo Ga takvi čuti! Ne možemo primiti milost, dar, pomoć koju tražimo kad Ga ne želimo ni saslušati!

Važno je znati moliti i zato sam vam na početku teksta preporučio knjigu "Snaga molitve zagovora" koja je meni puno pomogla, a vjerujem da će biti od koristi i vama da vaša molitva, vaš razgovor, vaš odnos s Bogom bude što iskreniji, a onda sve postaje moguće i sve počinje imati smisla. Pa i križevi i patnja.

Blagoslovljen nam svima bio Advent!

Foto: commons.wikimedia.org (Bartolomé Esteban Murillo, 1617.–1682.

Tata, to je Božić!

Svi Sveti su. Vraćam se navečer kući i prolazimo kraj groblja. Noć je, groblje svijetli tisućama svijeća. Prizor je prekrasan. Pokazujem svojem trogodišnjem sinu prema groblju da vidi kako lijepo svijetli. Istog trena on poviče – tata, to je Božić! 

Ostao sam, malo je reći iznenađen. 

Zapravo, „izbacio me iz takta“, kako bi se kolokvijalno moglo reći, jer nikako nisam očekivao takav njegov zaključak koji je sve samo ne pogrešan. 

Upravo suprotno, odgovor mu je u maniri najvećih mudraca i teologa. 

– U pravu si – rekao sam mu – ovo je uistinu Božić. Ljudski Božić! 

Ta djetinja reakcija na sjaj svijeća koji je malo dijete podsjetio na sjaj božićnih lampica, zaokupila je moje misli cijelim putem do kuće i navela me da podijelim s vama misli koje su me zaokupile. Naime, u mom rodnom zagorskom mjestu Višnjici, Sve Svete se u starini, a tako je još i danas, naziva Malim Božićem. U tom smislu moj je mališan bio potpuno u pravu svojim zaključkom. 

No, tu se značaj i simbolika ne zaustavlja, jer kad pogledamo značenje blagdana Svih Svetih i blagdana Božića, među njima postoji iznimna povezanost, jer oboje predstavljaju i pozivaju na proslavu života, novog života. 

No, i više od toga – Božić kao blagdan rođenja Neba za čovjeka i Svi Sveti kao blagdan rođenja čovjeka za Nebo povezani su neraskidivom povijesno-spasenjskom vezom, jer da nije bilo tog Božjeg Božića, nikad čovjek ne bi mogao doživjeti svoj ljudski Božić. 

Liturgija – hod kroz povijest spasenja 

Razmislimo li malo bolje, zar postoji ikoji veći ljudski blagdan, dakle blagdan koji slavi čovjeka, od blagdana Svih Svetih? Nema ga. 

Za Sve Svete mi slavimo one koji su u Nebu, one koji su dostigli smisao ljudskog života – biti svet, i koji su svojim životom odgovorili na poziv kojeg je Bog ljudskom rodu, svakom čovjeku, uputio svojim utjelovljenjem i rođenjem u osobi svoga Sina Isusa Krista. 

 Crkva zato nije slučajno u svojoj liturgijskoj godini blagdan Svih Svetih stavila pred kraj, pred završni blagdan Krista Kralja svega stvorenoga. Učinila je to s ciljem čuvanja i obnavljanja povijesno-spasenjske memorije koja započinje navještajem rođenja Spasitelja i završava s eshatološkim slikom Krista Kralja svega stvorenoga koji će nakon posljednjeg suda za uvijeke poraziti neprijatelja Božjeg i čovjekova, oca laži i čovjekoubojicu od početka te uspostaviti svoje vječno Kraljevstvo. 

Zaključujući svoje razmišljanje o sinovom odgovoru na prizor groblja ispunjenog svijetlima svijeća, sjetio sam se Isusovih riječi: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko (Mt 18,3)“.

Napisao na svetkovinu Svih svetih, 1. studenog 2016. godine.

Foto: Pixabay.com

Molitva Duhu Svetom za svaki dan

 

O, božanska Ljubavi, sveta zajednico Svemoćnog Oca i Preblaženog Sina, svemoćna pomoći, Duše Sveti, predobri Tješitelju žalosnih! Izlij se svojom jakom silom u dno srca moga, prebivaj u njemu i razveseli sve tamne kutove te zapuštene kuće trakom svoga sjajnog svjetla, pohodi me i oplodi obilnom rosom svojih milosti tvrdu zemlju duše moje, koja odavno potpuno suha gine i vene.

Rani strelicom svoje ljubavi moju nutrinu, užeži i pronikni spasonosnim plamenom duh moj, rasvijetli me ognjem svete revnosti i sažeži sve što je nečisto, a što se tako čvrsto drži duše mi i tijela! Napoji me rijekom svojih slasti, da više ne pođem za otrovnom slašću ovoga svijeta. Sudi mi, Gospodine, i odvoji me od naroda nesvetoga, uči me vršiti tvoju Volju, jer Ti si Bog moj!

Vjerujem da Ti svakoga, u kome stanuješ, činiš hramom Oca i Sina. Blago onome, tko te za gosta primi, jer će se, po tebi, u njemu nastaniti i Otac i Sin.

Dođi, predobri Tješitelju žalosne duše, Zaštitniče i Pomoćniče u sreći i nesreći! Dođi, Štite slabih, Pomoćniče palih! Dođi, Učitelju poniznih, Uništitelju oholih! Dođi, preljubezni Oče sirotih, Okrepitelju bolesnih, Zvijezdo morska onih, koji plove na moru, luko spasa, jedini ukrase svih živih i jedini spase svih umirućih!

Dođi, Duše Sveti, smiluj mi se i promijeni me po svojoj volji. Udostoj se k meni doći, da ti moja poniznost prema tvojoj veličini, moja slaboća prema tvojoj jakosti, prema punini tvoga Milosrđa, omili. Po Isusu Kristu, mojem Spasitelju, koji s Ocem, u tvojem jedinstvu, živi i kraljuje u sve vijeke vjekova. Amen.

sv. Augustin

Zašto nam je lakše vjerovati u Djeda Mraza, nego Isusa? I to za Božić!?

Jeste li se ikad zapitali - što Bog želi od mene? Zašto me je stvorio? Koja je moja „misija“ na ovoj zemlji u ovom životu? Ako niste vjernik, naravno da ta pitanja niste uputili Bogu, ali ste ih postavili. Ne znam koje ste odgovore dobili, jer ja ne mogu zamisliti svoj život bez Boga, no kako god, siguran sam da je ostalo još nešto upitnika. Siguran sam u to.

No, nisam ovu kolumnu posvetio onima koji ne vjeruju u Boga. Obraćam se onima koji vjeruju u Boga. I to ne bilo kojeg Boga, nego Boga Isusa Krista. To je velika razlika, jer na Nebu može biti mjesta samo za jednog Boga. Da postoji više bogova, tada ni jedan od njih ne bi bio Bog, pisan prvim početnim slovom. Zato, postoji samo jedan Bog i to Bog koji nam se objavio u Isusu iz Nazareta. Isus iz Nazareta, rođen je u Betlehemu kako bi se ispunila židovska sveta pisma koja su naviještala rođenje Spasitelja, Mesije koji će konačno osloboditi za svagda Izabrani narod.

I konačno pojavi se u Izraelu poseban Učitelj kojeg je slijedilo mnoštvo oduševljenog naroda. Ljudi počinju sve više u Njemu gledati Izabranika koji će ih osloboditi od patnji rimskog ugnjetavanja, a taj za koga su mislili da je Spasitelj, biva ubijen od strane bezbožnih Rimljana smrću rezerviranom za najveće zločince i otpadnike od društva!?

Koje razočaranje... Jeste li se vi kad "razočarali" u Isusa? Ja jesam. I to više puta. Tko Ga može shvatiti? Tu Njegovu logiku? Zar da se Bog rodi u štali? Da mu umjesto kićenih izaslanstava pri prvom udahu zraka društvo prave domaće životinje?

Propovijedajući na Božić 1941. godine u katedrali nadbiskup Stepinac se osvrnuo na to ovim riječima: „Isus Krist dolazi dakle na svijet ne u Nazaretu, nego u Betlehemu, što znači 'mjesto kruha', jer je On živi kruh nebeski, koga Bog šalje ljudima za hranu. On dolazi po odluci Božjoj, a po nehotičnoj odredbi carevoj, na svijet usred ovaca i pastira, jer je On sam dobar pastir, koji dušu svoju polaže za ovce svoje.

Nehotice po odredbi carevoj, ali po odluci Božjoj, dolazi na svijet u štali, da i najsiromašniji i najbjedniji razumiju, da su vrata k Njemu uvijek otvorena svim ljudima dobre volje, da i bogati razumiju, da je sav sjaj ovoga svijeta samo bijedna štala za Onoga, koji je Gospodar nebesa. On dolazi na svijet u potpunoj skrivenosti, jer ga je već pred tisuću godina kao takvog navijestio Izaija prorok: 'Vere tu es Deus absconditus, Deus Israel Salvator! - Zaista ti si Bog skriveni, Bog Izraelov Spasitelj' (Iz 45,15). Indirektno zbog zapovijedi careve, ali zapravo po Božjoj odluci, dolazi na svijet u jaslicama, jer nije bilo mjesta u gostionici.

Dolazi na svijet u jaslicama, kamo se stavlja hrana životinjama, jer je i On sišao s neba na zemlju, da bude ovdje hrana ljudskim dušama. Radi odluke careve o popisu dolazi mali Isus na svijet u hladnoj i tamnoj noći, jer nema za njega svijetle i tople sobe. Ali Bog Otac je htio da pokaže time svu mizeriju čovječanstva, kojemu je prije dolaska Sina Božjega manjkala toplina ljubavi i prema Bogu i prema bližnjemu i koje je lutalo u tami neznaboštva i već se počelo smrzavati i umirati.

Zapovijed careva lišila je Isusa i ono malo udobnosti što bi je bio imao u Nazaretu, tako da dolazi na svijet u potpunom siromaštvu. Ali desilo se to po Božjoj odluci, da ljudi shvate da put u nebo nije put sjetilnih užitaka, kakvim je bilo odano staro poganstvo, nego put odricanja i samoprijegora.

Braćo! Nedokučivi su za nas putovi Božji. Vječni, neizmjerni Bog čini i danas velika djela i na nebu i na zemlji i tko da shvati misli Njegove i sudove Njegove?“

Doista, tko da shvati Božju volju? Bez Isusa Krista nitko, nikako i nikada, ali upravo zbog Isusa, mi danas možemo znati što je volja Božja. Nema tu filozofiranja, nema tu tajnih znanja i kodova. Sve je jednostavno da jednostavnije ne može biti - ljubi i čini što hoćeš, rekao bi sv. Augustin.

To je Božja volja - da nasljedujemo Njega, da svaki dan živimo ugledajući se na Onoga tko je u svemu ostao vjeran Bogu i na taj nam način pokazao što nam je činiti, kako živjeti i kako ćemo i gdje, ako ga nasljedujemo, završiti.

Napisao sam da sam često bio ljut na Boga i da sam se svađao s Njime. Ne zato što bi Bog ostavio čovjeka, iznevjerio ga, nego zbog oholosti kojom smo ranjeni. U najtežim trenucima života znate li tko me jedini nikad nije napustio? Upravo Bog! I to Bog Isusa Krista! On je Bog vjeran. A ono zbog čega sam se ljutio odnosilo se na nemogućnost da uvidim svu površnost ljudske logike i ljudskih znanja te da prihvatim milosrdnu ruku Boga kojeg Isus naziva Abba - Tata.

Postoji li kroz povijest ljudskog postojanja bog kojem bi se čovjek mogao obratiti riječju - tata? Ne postoji. Samo Bogu Isusa Krista čovjek može reći - Tata. Jer On to Jest. On je sve stvorio, svime upravlja i ne postoji ništa što bi moglo izmaći Njegovom pogledu.

Završavam riječima blaženog Alojzija Stepinca velikog sveca Crkve i hrvatskog naroda koje je izgovorio na Božić 1941. godine: „Padnimo dakle danas na koljena pred Isusom u jaslicama i istresimo srce svoje pred Njim.

Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje!
Umnoži nam vjeru, da se ništa ne zbiva bez Tvoga dopuštenja na zemlji.
Umnoži nam vjeru, da se ništa ne može desiti nikom od nas osobno prije nego Ti dadeš dozvolu. Umnoži nam ufanje, da Ti želiš u svim stvarima ne našu nesreću nego naše istinsko dobro.
Želiš ga sigurno i pod ovim teškim udarcima, koji stizavaju čovječanstvo, jer zato si konačno sišao na zemlju - kako nas uči i naša lijepa božićna pjesma:

S neba siđe dolje radi grješnika,
rodi se u štali radi čovjeka!

Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje! Onda ćemo i kroz ovu najtežu svjetsku oluju proći bez straha i bez štete, jer ništa ne manjka onima, koji Tebe ljube!“

Sretan vam Božić i blagoslovljena nova 2019. godina!

P. s. Ako ste pročitali do kraja i pitate se kakve veze ima naslov s tekstom, onda ćete odgovor dobiti vrlo lako: samo odgovorite na pitanje -  biste li pročitali tekst da je naslov bio na primjer - Božić je blagdan rođenja Isusa koji je Bog i čovjekov Spasitelj? :) No, nisam zato stavio ovakav naslov - da privučem pažnju. Pojavio se u mislima kao pitanje koje bi bilo dobro odgovoriti...

Napisano, 23. prosinca 2015.

Foto: pixabay.com

Ispovjedili ste se? A pomirenje i pokora?

Sjedim s prijateljem na kavi. U jednom trenutku pita me – kad si zadnji put posjetio našeg Prijatelja? Priznajem, nisam očekivao to pitanje. Doista me iznenadilo, pa i posramilo jer već dugo ga planiram posjetiti. Pokušavam se na neki način opravdati, ali stvarno mi je bilo neugodno. Završavamo razgovor. On odlazi svojoj kući, a ja na put našem Prijatelju.
Dolazim u Njegovu Kuću. Sjedam. Razmišljam o danima koji su protekli od našeg zadnjeg Susreta. Puno se toga dogodilo lijepoga, ali i ružnoga. Kuća mog prijatelja je izvanredno lijepa. Visoki zidovi, stropovi obojani u kraljevsku plavu boju sa zlatnim zvijezdama što joj daje poseban čar, a u kombinaciji sa svijetlima jednu neodoljivu mističnost. Jaslice su raskošne složene tako da se potpuno uklapaju u kuću i čini mi se kao da na tom mjestu Kuća uopće nema zidove, nego je otvorena, spojena s zavičajem našeg Prijatelja.

Konačno, dolazi Prijatelj. Pozdravljamo se. Ja pomalo postiđen zbog dugog razdoblja od zadnjeg susreta. Govorim mu što mi se sve dogodilo od zadnjeg susreta. Pala je i koja suza. Radosnica. Završavamo razgovor, a On me poziva da ostanem na Večeri. Ostajem. Radostan sam zbog susreta. Toliko je lijepo i mirno u Kući mog prijatelja da bih mogao ostati stalno, no čeka me moja obitelj. Pozdravljamo se i odlazim svom domu. Pun darova za sebe, svoje najdraže i one koje ću sresti.

Taj Prijatelj je Isus, a susret o kojem pišem je dar sakramenta ispovijedi, pomirenja i pokore te sveta Misa.

Postoje mnogi susreti u životu, no susret s Bogom u sakramentu ispovijedi, pomirenja i pokore, najintimniji je susret između Boga i čovjeka, jer na tom susretu čovjek prima toliko dragocjen dar da kad bi ga bio svjestan u svoj punini, vjerojatno se ne bi mogao odvojiti od njegova Izvora. Zbog toga vam ovo i pišem, sa željom da u vama probudim pitanje – kad ste Vi zadnji put posjetili svog prijatelja? Ne čekajte! Ne odlažite! Ne sramite se! Ne bojte se!

Namjerno pišem sakrament ispovijedi, pomirenja i pokore, a ne samo ispovijedi, jer možda je i to ponekad razlog našeg zanemarivanja tog sakramenta što nam se svodi samo na ispovijed, što ne doživimo pomirenje i iz toga jaku i čvrstu želju da kroz pokoru uznastojimo očistiti svoj život od grijeha i zla.

A grijeh je užasan. To je rak. Sa svakim grijehom mi postajemo ranjiviji. Naš duhovni imunološki sustav slabi. I ako se ne utečemo Bogu, zamolimo ga za iscjeljenje, vrlo je vjerojatno da ćemo duhovno umrijeti. Ali ne samo duhovno, nego čovjek pod utjecajem grijeha propada i fizički, propada u svojim društvenim relacijama. Zidovi našega života počinju pucati. Odnosi između nas i bližnjih postaju teški, puni sukoba, nerazumijevanja, sebičnosti, mržnje.

Samo Bog može zacijeliti rane koje nanosi grijeh. Samo Bog. I samo On nas može zaštititi od optužbi koje o nama pred Njim iznosi otac laži i mrzitelj čovjeka – sotona. Ne bih o tome pisao da nisam to proživio.

Zaboravite antistres programe, yoge i ne znam kakve sve vrste psihološke samopomoći i meditacije. One vas ne mogu osloboditi boli koju uzrokuje grijeh. One vas isto tako ne mogu zaštititi od napasti, jer čovjek koji nije pod Božjom zaštitom lak je plijen zla.

Mnogi ne prihvaćaju Božji dar sakramenta ispovijedi, pomirenja i pokore zbog svećenika, jer  - što će sad neki čovjek slušat moje grijehe i što on ima tu posredovat, ja svoje grijehe mogu sam reći Bogu i Bog će mi oprostit?

Vjerojatno je svaki vjernik jednom bar tako zaključio. Najčešće zato jer su vidjeli loše primjere svećenika, njihove slabosti. I argument je na mjestu, ako nam se sakrament ispovijedi, pomirenja i pokore svodi samo na ispovijed. No, što s pomirenjem? Pokorom?

Jednom mi se u radijsku emisiju javio slušatelj koji je prethodnom na pitanje o lošim primjerima svećenika ovako odgovorio:

Kaže mi jedan čovjek da ne želi ići u crkvu jer je svećenik loš. Postavio sam mu pitanje – bi li ti primio pismo s novcima od svoje rođakinje iz Amerike da ti ga donese poštar pijanac?

Rekao je bez razmišljanja – bih. Na to sam mu odgovorio – a zašto onda ne želiš primiti dar od Boga kojeg ti šalje po svom slabom i grešnom sluzi svećeniku?

Nije mi ništa odgovorio.

Ovim jednostavnim primjerom završavam kolumnu dragi moji prijatelji. Ne znam što bih više pisao. Tek pitanje – kad ste vi zadnji put posjetili našeg Prijatelja?

Napisano 16. siječnja 2014.
Foto: pixabay.com

Bez Boga, čovjekov je život pakao

»Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’« (Mt 7, 21-23; usp.Lk 13, 25–27)
Kako shvatiti ove riječi? Jesu li to doslovno, Isusove riječi? Ili bi ih trebali gledati (čitati) u kontekstu, povijesnom, literarnom...? Ne mislim se upuštati u raspravu o tumačenju Svetoga Pisma, nego me strah. Što da mi se dogodi da te riječi, kada dođe vrijeme za susret s Gospodinom, budu upućene meni? Da u susretu s Gospodinom čujem – Nikad te nisam poznavao! Nosi se od mene, ti bezakoniče!? - Ali, Isuse zar nisam dolazio na misu? Išao na ispovijed i pričest? Molio se? Dijelio milostinju?

Kaže Isus, nemam razloga ne vjerovati da su to Isusove riječi, da će u kraljevstvo nebesko ući onaj koji vrši volju Njegova Oca. No, što je to volja Očeva? Isus daje odgovor da je to slušanje i izvršavanje Njegovih riječi. I sad dolazimo do problema. Sve više uočavam da se svašta tumači kao Isusove riječi. Te nije Isus ovako mislio, te nisu evanđelisti tako mislili…

To zbunjuje, priznat ćete. Hoćemo li se moći opravdati da smo nešto učinili tako i tako jer su nam tako protumačili na vjeronauku ili u teološkim knjigama? Moja mi „seljačka“ pamet govori da Isus nije bio šaljivdžija, niti neozbiljna osoba koja bi svako malo mijenjala mišljenja. Također, sasvim mi se logičnim čini da Evanđelisti također nisu bili neki neozbiljni likovi koji bi se igrali riječima stavljajući ih u Isusova usta onako – „odokativno“.

Nekako sam uvjeren da im je itekako bilo stalo i da im je bilo gotovo smrtno važno da svaka riječ Evanđelja bude istinita i točna. U tom kontekstu, ako tako stvari postavimo, a meni se čini da je to dobar put da se „čuje Isusa“ , moramo čitati što piše u Evanđeljima i ne smijemo sumnjati u Isusove riječi koje su tamo navedene. One ne trebaju neka druga mišljenja, nego su posve jasna. Pa tako, ako Isus kaže – Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone (usp. Mt 5, 43-48), onda to doslovno znači da moramo oprostiti onima koje smatramo svojim neprijateljima ili nismo Isusovi učenici. 

Također, Isus kaže – Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. (usp. 7, 21-26).

Primjera ima mnogo u Evanđeljima. Je li Isus mogao biti jasniji? Treba li sad dodatno tumačiti što je zapravo Isus mislio? Ne znam, ali meni se čini da bi to bilo zapravo na neki način svetogrđe. Jer koji čovjek ima pravo Isusove riječi mijenjati i tumačiti nekako drukčije nego su one napisane? Što više razmišljam o svemu to više mi je jasnije da tu nema mjesta nekakvom „filozofiranju“, nego se radi o jednostavnoj dilemi – ili ću slušati što mi Isus govori ili ću se oglušiti na Njegove riječi.

Pa tako, ili ću ići na pričest nedjeljom, iako nisam oprostio nekome tko me povrijedio, ili ću poslušati Isusa i dat sve od sebe ta tom čovjeku oprostim, suočim se s njim i tek onda izmiren stati pred svog Boga u svetom nedjeljnom Susretu. Nije to lako. Sigurno nije. Ali Bog daje snagu onima koji se pouzdaju u Njega. Koji se usude prepustiti mu svoj život. Koliko puta sam se uhvatio u molitvi da zapravo molim jedno, a u sebi osjećam drugo.

Na primjer – molim se da Bog upravlja mojim životom, da me usmjerava, a u isto vrijeme osjećam da zapravo nemam povjerenja da taj isti Bog zna što je najbolje za mene i koji životni putovi i odluke me mogu dovesti do blagoslovljenog života za sebe i moje bližnje. Ta ranjenost nepovjerenjem u Boga koju je zmija posijala u čovječje srce u edenskom vrtu, ne zacjeljuje samo tako. Zahtijeva obilje Božje milosti, ali ponajprije čovjekove otvorenosti da dopusti Bogu da ga zacijeli.

Kaže Isus - Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se. Ta ima li koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu! (Usp. Mt 7,7-11; Lk 11,1-13).

Ne može biti jasnije, zar ne? Za kraj, što napisati? Treba čitati – znao nam je u osnovnoj školi reći naš učitelj hrvatskog jezika i pjesnik Đuro Jelović. Bez čitanja čovjek se ne zna izražavati, slabo je pismen. Isto tako bez čitanja Svetoga Pisma – čovjek lako duhovno zakržlja, a onda je lak plijen lukave zmije.

Bez čitanja Svetoga Pisma – vjernik ne može naučiti čitati znakove Božje prisutnosti i teško da će znati usmjeravati se onim putovima koji će ga dovesti do sretnog i blagoslovljenog života. Bez Boga – čovjekov život je pakao.

Foto: pixabay.com

Crveno na semaforu života

Foto: pixabay.com

Vi vidite stvari i pitate - „Zašto?“, a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam- „Zašto ne?“ (George Bernard Shaw)

Hrabra je to izreka, zar ne? Tako moćno zvuči. Gotovo dječački sanjarska. Mogu zamisliti sliku klinca koji sjedi zamišljeno i gleda u svemir s mislima u vremenu kad će navući na sebe astronautski skafander i poletjeti u raketi na put u ta nebeska prostranstva. A svi smo mi imali i imamo velike snove.

Pa opet, odvažnih priča o velikim uspjesima je tako malo. Uglavnom čitamo o nesretnim sudbinama nepoznatih ljudi koji su jednom svi imali velik i lijep san, ali nešto je pošlo po zlu i umjesto nasmiješenih lica na naslovnicama, vidimo mučne slike iz crnih kronika. Zašto je to tako? To me pitanje progoni svaki put kad se susretnem sa svojom ili nečijom ljudskom patnjom.

Iščekujući Uskrs, sa željom da u ovoj kolumni podijelim neku radosnu misao s vama koji ćete pročitati ovaj tekst, sjetio sam se jednog starca prosjaka, naborana lica, iznošene i neoprane odjeće, ali pogleda blaga poput djeteta. Već dugo ga nisam vidio, ili se nije pojavio u vrijeme kad je meni koji putujem autom na posao, na semaforu bilo crveno. Nije mi nakana „hvaliti“ se kako mu svaki put, kad me uspio „uhvatiti“ dok čekam zeleno, dam par kuna, želim vam prenijeti osjećaje koji mi se tada poput iznenadnog suputnika jave uznemirujući me ionako nervoznog zbog prometa.

Crveno je na semaforu. Sjedim i nervozno gledam – kad će već jednom to zeleno da stignem na vrijeme na posao! I eto njega. Sa štapom u ruci šepajući, i torbom na ramenu, dolazi i do moga auta. Otvaram prozor. Njegova staračka ruka s pjegama, ranicama i žuljevima, otvorena dlana ulazi u moj prostor.

Tražim sitniš kojeg uvijek imam za kavu iz automata i stišćem mu ga na dlan jednim okom na semaforu, a drugim na njegovom dlanu. Čujem njegov umoran, ali nekako tugaljivo sretan glas – Hvala! Bog ti dao sreće! Zatvaram prozor, nasmiješim se. Eto, zeleno konačno. I nastavljam put. I tako je bilo često, no ponavljam, već dugo se nismo sreli. Gdje će on dočekati Uskrs? Je li uspio „uhvatiti“ još nekoga dok je ovome bilo crveno na semaforu? Je li mu taj netko ili neka dao koji sitniš?

Moram priznati, nedostaju mi te tugaljivo sretne oči starca prosjaka. Mogao bih ga baš pitati kako se zove? Mogao bih mu uputiti par riječi, pa i povećati „donaciju“ sad pred Uskrs. Da si mogne kupiti uz kruh i komadić šunke! A što ako ga više nema? Što ako su se njemu na semaforu života pogasila sva svijetla? Zašto ga barem nisam pitao za ime?

Naravno, najlakše je okriviti semafor i odgovornost da se na zeleno krene kako bi se izbjeglo nervozno trubljenje drugih sudionika na prometnicama naših života. A što ako me je u tom starom prosjaku susretao sam Bog? Što ako je to bio Isus? Kako ću Mu se opravdati kada jednom stignem pred Njegovo lice i kad mi uputi one svoje tako strašne riječi - Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me?

Hoću li se praviti lud poput onih iz Evanđelja pa reći - Gospodine, a kada te to vidjeh gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužih te? Neću moći kad znam što će mi odgovoriti - Što si god učinio jednomu od moje najmanje braće, meni si učinio.

Dragi čitateljice i čitatelji, dok se prisjećam svog prijatelja, starog prosjaka na prometnici mog života, usuđujem se upitati Vas – koje svijetlo svijetli na semaforu prometnice vašeg života? Jel' možda crveno? Pritišću vas strahovi i tjeskobe za vaše danas i sutra? Osamljeni ste i tužni, bez tople ljudske riječi, prepušteni hladnoći daleko od toplog ljudskog pogleda? Patite od boli izranjena tijela i duše?
Ili vam je možda žuto? Slutite dolazak nečeg mučnog što će unijeti nemir i bol u vaš kutak svemira u kojem se osjećate spokojni i sretni?

Ili se, već na rubu snaga, nadate zelenom i danima predaha, spokoja i mira? A možda je na semaforu vašeg životnog puta zeleno? Vi sami najbolje znate odgovor. I ne pitam vas to jer vam želim dati neki mudar savjet, moralizirati i docirati vam. Pitam vas to jer vam želim reći da nam svakome ta tri svjetla obilježavaju život, a da sam potpuno siguran da je u svakom tom trenutku s nama prisutan Bog. I nije On taj koji ih pali il' gasi po nekoj svojoj želji, već to činimo mi u slobodi koju nam je upravo On dao. Jer nas kao svoju djecu bezgranično ljubi.

On je taj koji se s nama raduje kada nam je na semaforu života zeleno i kada smo sretni. On je taj koji s nama zabrinuto iščekuje promjenu koju nagoviješta žuto i On je taj koji s nama pati kada nam je sve crveno. I ono što nam cijelo vrijeme želi reći, a mi počesto ne čujemo, jesu riječi – ne boj se, neću te prepustiti smrti, neću te nikad ostaviti sama. Meni je to najljepša poruka Uskrsa. Stoga Vam to i želim – neka vaše živote ispuni uskrsna nada da je Bog, naš Nebeski Otac uvijek s nama! Sretan vam Uskrs!

P.S. Ako vam na prometnici vašeg života zasvijetli crveno na semaforu i ugledate ruke starca prosjaka kako vam idu u susret, nemojte nervozno okrenuti glavu. Podajte mu dar od srca i pitajte ga za ime. Nemojte se iznenaditi ako vam odgovori – Ja sam, tvoj Bog, zar me ne prepoznaješ?