Biblija je sveta knjiga koja sadrži u sebi poruku spasenja koje Bog nudi svakom čovjeku u Kristu i po Kristu. Osim što naviješta vječno spasenje poslije smrti, Biblija nas uči kako trebamo živjeti da već ovdje na Zemlji budemo sretni i imamo mir i radost u svojoj duši. Biblijski mudri savjeti formulirani su ovdje u obliku zapovijedi uspješne psihoterapije.
Isus Krist je, prije svega, spasitelj svijeta i njegovo je otkupiteljsko djelo usmjereno na to da čovjeku daruje život vječni. Međutim, činjenica je da je Isus mnogima pomagao u njihovim ovozemaljskim duševnim i tjelesnim potrebama. Tako je mnoge bolesnike ozdravio i mnogim tjeskobnim osobama vratio istinski mir duše. Tako je svojim riječima i svojom neverbalnom komunikacijom Isus postavio temeljne principe uspješne psihoterapije koja bi i danas mogla i trebala biti aktualna.
Mudri biblijski savjeti kao i Isusov način postupanja s ljudima, mogu se izraziti kao zapovijedi koje – kad se provode u životu – donose čovjeku mir duše i zdravlje tijela. Mogu se svesti na deset sljedećih zapovijedi:
1. Upoznaj samoga sebe!
“Upoznaj samog sebe” (“Gnothi seauton”), mudri je savjet upisan zlatnim slovima na ulazu hrama u Delfima u staroj Grčkoj. Svaka promjena na bolje, svaka uspješna psihoterapija mora početi od činjeničnog stanja, od prave istine ne znam kako ona bila bolna i teška. Malo je ljudi koji istinski sebe poznaju. Uglavnom se radi o površnoj spoznaji kojom imamo neki uvid u ono što činimo i kako se ponašamo. Međutim, dublji korijeni ili temelji naše ličnosti, skrivene nesvjesne motivacije koje nas pokreću na djelovanje, ostaju nam često skrivene i nepoznate.
Da što bolje sebe upoznamo trebamo se pitati ne samo što činim, nego i zašto to činim, pokušati otkriti skrivene motive, duboko potisnute emocije koje nas pokreću na djelovanje.Odlično sredstvo u procesu upoznavanja sebe imamo u našoj duhovnosti kroz ispit savjesti. To je privilegirana metoda dubljeg ulaženja u svoju dušu i otkrivanja razloga zašto se tako i tako ponašamo. Nema istinskog napretka u duhovnom životu bez refleksije, bez dubljeg poniranja u svoje srce.
Tko svakodnevno čini ispit savjesti u velikoj je prednosti da ne ponavlja gluposti i grijehe koje je nedavno činio. Svaki put kad se pokajemo za svoje grijehe i propuste, istovremeno odlučimo da to nećemo više ponavljati. lako zbog svoje slabosti i ranjivosti naše naravi, to opet i učinimo, ipak je za očekivati jedan napredak ako svakodnevno činimo ispit savjesti i često odlučujemo da ćemo se čuvati grijeha.
Isus je najbolji psihoterapeut jer on do kraja poznaje ljudsku dušu, on ima uvid u duboke, skrivene motive našeg djelovanja. On nam najviše može pomoći da što bolje upoznamo sebe. Pomoći nekome da se bolje i dublje upozna, čin je ljubavi i poštovanja prema toj osobi. Tako je i Isus iskazao čin velike ljubavi prema svome učeniku Petru kad ga je suočio sa samim sobom, odnosno s onim drugim, unutarnjim Petrom u sebi kojeg vanjski Petar nije poznavao.
Na Posljednjoj večeri Petar je uvjeravao Isusa da je spreman prije ići u smrt nego izdati svoga Učitelja. Isus mu je tada rekao: «Zaista, kažem ti upravo ćeš me ti, još noćas prije nego pijetao dvaput zapjeva, triput zatajiti» (Mk l4,30). Očito da Petar nije dobro poznavao sebe. On je iskreno izrazio svoju spremnost da umre za Isusa, ali u svom srcu on još nije bio spreman trpjeti ni umrijeti za Isusa, zato ga je u času iskušenja izdao. Tek nakon što je izdao Isusa i gorko zaplakao, Petar je spoznao kako je slab. Isus mu je dakle pomogao da bolje upozna sebe tako što mu je otkrio istinu o njemu, odnosno njegovoj slabosti.
Prvu zapovijed uspješne psihoterapije koja glasi: “Upoznaj sebe!”, najbolje ćemo ostvariti ako sebe upoznamo u cjelovitoj istini, a ona glasi da je čovjek – grešnik koga Bog ljubi. To je prava istina o nama ljudima. Ako želimo biti iskreni prema sebi moramo priznati da smo grešnici da svaki dan činimo grijehe i gluposti, nešto zla učinimo zbog svoje zloće a nešto zbog svoje ograničenosti. U svakom slučaju, Biblija ima pravo kad kaže da “nema čovjeka koji ne grijesi” (1 Kor 8,46), te kako i pravednik sedam puta na dan pogriješi. Međutim, treba odmah nadodati da čovjek nije samo grešnik, on je prije svega ljubljeno dijete Božje, on je grešnik koga Bog ljubi.U psalmu 139. izražena je istina kako samo Bog do kraja proniče čovjeka, samo Bog izdaleka već naše misli poznaje.
Riječi ovoga psalma kad se čitaju s vjerom i pouzdanjem u Božju providnost imaju moć unijeti u dušu duboki mir i istinsku radost. Psalam završava iskrenim vapajem koji bi trebalo često ponavljati kako ne bismo skrenuli s pravoga puta koji vodi u život: “Pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim” (Ps 139,24). Mnogi žive u iluziji misleći da su bez grijeha samo zato jer ne vjeruju u neizmjernu Božju ljubav, ne mogu shvatiti da ih Bog ljubi i onda kad su grešnici, kad sami Bogu okreću leđa. Istina o Bogu koji nas neizmjerno voli i onda kad smo mi daleko od njega, Isus nam je najbolje pokazao u genijalnoj prispodobi o izgubljenom sinu koji je živeći razvratno, daleko od oca, potrošio sve što mu je otac dao.
Međutim, kad se vratio ocu, ovaj mu velikodušno sve oprašta i naređuje da se napravi veliko slavlje, jer ovaj čovjek “bijaše mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se!” (Lk 15,32). Ovom prispodobom o izgubljenom sinu, odnosno o velikodušnom Ocu koji oprašta, Isus nam je želio poručiti da se ne bojimo priznati da smo i sami izgubljeni kad odlutamo od Boga, ali da nas ta spoznaja ne zatvori u naš svijet nemoći, nego da izađemo iz sebe i da se uputimo Ocu nebeskom s uvjerenjem da će nam sve oprostiti i velikodušno nas primiti u svoju kuću.
2. Prihvati sebe!
Druga zapovijed uspješne psihoterapije, odnosno uspješnog napredovanja u duhovnom životu poziva nas da prihvatimo sebe. Naime, sve ono što spada na našu ličnost, na naš karakter, a što ne možemo ili ne želimo prihvatiti, to svjesno ili nesvjesno potiskujemo u podsvijest. A sve ono što je potisnuto postaje naša sjena i kao takva promeće se u prisilu koje se nije lako riješiti. Poznato je da je opsesivno-kompulzivna neuroza nametanje prisilnih misli ili radnji koje nemaju smisla, ali se nameću velikom silinom tako da ih osoba uz najbolju volju sama ne može udaljiti od sebe. Spomenuta neuroza nastala je kao rezultat potiskivanja nečega što za osobu nije bilo prihvatljivo.
Često se radi o sadržajima seksualne i agresivne naravi s kojima se osoba nije imala hrabrosti svjesno susresti i razumno razriješiti, nego ih je potisnula u podsvijest da izbjegne tjeskobu koju su ti sadržaji izazivali. Međutim, kad su potisnuti, ti su se sadržaji prometnuli u prisilnu opsesivno-kompulzivnu neurozu koju sada treba liječiti psihoterapijom, a ona se mogla izbjeći da je osoba na vrijeme prepoznala i prihvatila istinu da ima u sebi i te «neprihvatljive» sklonosti seksualne i agresivne naravi.
Međutim, nije dovoljno samo upoznati sebe, potrebno je prihvatiti sebe takvog kakav jesam i uvjeriti se kako je dobro što postojim, kako ja obogaćujem ovaj svijet. To je bitni uvjet da bi se čovjek mogao promijeniti, da bi mogao nadvladati svoj strah. Mudar je onaj koji prihvaća i voli sebe. Kukavica je onaj koji bježi od sebe. Svjesno izgrađeni i realno utemeljeni stav pouzdanja u samog sebe najbolji je odgovor na strah bilo koje vrste.
Da bi se mogao izgraditi zreli stav samopouzdanja najviše pomaže vjera u Boga koji prihvaća i voli svoja stvorenja. Najjači razlog da sebe prihvatim nalazi se u činjenici i istini da je Bog prvi mene prihvatio. Ako me sam Bog voli i prihvaća takvog kakav jesam, onda nema nikakvog razloga da se i ja sam ne prihvatim. Osoba koja je povjerovala da je od Boga prihvaćena, imat će hrabrosti da i ona sama sebe prihvati, a kad to učini na jednoj dubljoj razini, bit će zaštićena od strahova koji napadaju one koji bježe od sebe, koji sebe ne prihvaćaju.
Isus kao najbolji psihoterapeut dobro je poznavao ljudsku potrebu da budemo prihvaćeni takvi kakvi jesmo. U susretu s grešnicima i onima koje, prema uvjerenju farizeja, nije trebalo prihvaćati niti prema njima imati razumijevanja, Isus čini bas suprotno. On ih prihvaća i iskazuje im beskrajno povjerenje i ljubav. Zakeju, koji je bio omražen u narodu jer je za Rimljane skupljao porez, Isus govori: “Zakeju, sidi brzo, treba da se danas zadržim u tvojoj kući” (Lk 19,5). Također i ženi koja je uhvaćena u preljubu i dovedena pred Isusa da bude osuđena i na smrt kamenovana, Isus govori: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada ne grijesi više” (Iv 8,11).U Bibliji je na više mjesta izražena ova temeljna istina kako Bog prihvaća i voli sva svoja bića.
Isus, utjelovljeni Bog, u susretu s grešnicima jasno im je davao do znanja da ih prihvaća kao grešnike. To je izričito rekao: “Nisam došao da zovem pravednike nego grešnike” (Mk 2,17). Tko želi biti dobar psihoterapeut, tko želi pomoći osobi koja je u nevolji, mora postupiti kao Isus: prihvatiti osobu takvu kakva jest i pomoći joj da se i ona sama prihvati takvom kakva jest. To je osnovni i nužni uvjet da se osoba promijeni i izađe iz svoje nevolje.
3. Zavoli sebe!
Sposobnost i spremnost voljeti Boga, druge i sebe, glavni je kriterij dobrog duševnog zdravlja. Što je osoba zrelija, sigurnija u sebe i zdravija, ona izlazi iz sebe, iz svoga egoizma i ispravno voli sebe, Boga i svoga bližnjega. Što je osoba labilnija, nesigurnija u sebe i izranjena nedostatkom ljubavi, ona će težiti da bude “objekt” tuđe ljubavi. Umjesto da izađe iz sebe i voli druge, ona će imati jaku potrebu da bude voljena, da se sve oko nje vrti, da uvijek bude u centru pažnje i ljubavi drugih osoba. Da osoba mogne ispravno voljeti Boga i druge, treba najprije pravo voljeti sebe.
Prema Isusovu naučavanju ljubav prema sebi je mjerilo kako treba ljubiti druge. “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Mt 19,19), kaže Isus. Kad je govor o ljubavi prema sebi, treba dobro razlikovati autentičnu ljubav prema sebi od narcističkog stava koji netko može usvojiti smatrajući kako je narcizam ljubav prema sebi. Istina, Narcis, je prema mitologiji, mladić koji je zaljubljen u samog sebe. Međutim, prema istoj mitologiji upravo je ta nezrela, odnosno patološka zaljubljenost u sebe odvela Narcisa u smrt. On je, naime, diveći se sebi, pao u vodu i utopio se.
Narcisoidna ili narcistička ličnost, zapravo ne voli sebe. Ona sebe u dubini svoje psihe doživljava kao nešto nevrijedno, što nije dostojno da bude voljeno. Budući da ne može podnijeti tjeskobu koja nastaje na temelju takvog razmišljanja o sebi, narcistička osoba zaogrne svoju nemoć i lošu sliku o sebi, svoju nemoć, jednim u mašti stvorenim megalomanskim “plaštem” infantilne svemoći i onda se zaljubi u taj oklop ili masku kojom prikriva svoju nemoć. Prema tome, narcisoidna osoba ne voli sebe. Tko god se previše hvali i traži da mu se drugi dive, samim tim pokazuje da se sam jadno osjeća i da ne voli i ne prihvaća sebe.Isus, najbolji poznavatelj ljudske duše, dobro zna da će osoba autentično, dakle nesebično voljeti druge tek onda ako najprije ispravno zavoli samu sebe.
A da bi netko mogao prihvatiti i voljeti sebe, on mora najprije doživjeti da je voljen. Taj osjećaj prihvaćenosti i ljubavi osoba bi trebala dobiti u svojoj obitelji. Dijete koje nije bilo dovoljno voljeno čitav život će u svojoj duši nositi «zaleđeni» osjećaj nevrijednosti, nemoći i beskorisnosti. Drugim riječima, formirat će u sebi osjećaj manje vrijednosti koji će opterećivati osobu kroz čitav život. Taj se osjećaj manje vrijednosti može nadvladati vjerom u dobrog Boga koji neizmjerno ljubi svoja stvorenja. Tko u vjeri prihvati da je stvorenje Božje vrlo lako će učiniti i drugi korak, naime povjerovat će u dobrotu i ljubav Božju. Tko povjeruje da ga sam Bog voli, taj će onda bez problema voljeti sebe i druge.
Depresija je jedna teška bolest u kojoj osoba ne prihvaća i ne voli sebe, nego se okrivljuje i podsvjesno mrzi. Povjerenje u Boga i njegovu ljubav najbolji je lijek protiv depresije. Ljubav je jača od apaurina i svih drugih lijekova! Svijest da me Bog voli, donosi duši radost, tjera strah i aktivira skrivene energije da mognem činiti dobro, da i ja mognem nesebično voljeti druge. Poznati su slučajevi da su pojedinci vrlo brzo ozdravili od teških bolesti kad su povjerovali da ih Bog voli.
Glavna istina koju je Isus želio navijestiti ljudima, upravo je ono što nama ljudima najviše treba, a to je činjenica i svijest da nas Bog voli. Tu je istinu Isus izrazio u svom poticaju da imamo više pouzdanja u Boga i njegovu Providnost. «Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od njih?» (Mt 6,26).
Drugim riječima, Isus nam je ovom usporedbom želio reći: Ne budite zabrinuti, pa Otac vaš nebeski vas neizmjerno voli! Kad se toliko brine za biljke i životinje, kako neće daleko više za vas, koji ste njegova ljubljena djeca! Ne samo da je govorio o ljubavi Očevoj prema nama, nego Isus nam je svojom spremnošću da umre za nas, najzornije pokazao tu ljubav Božju.
Tu je istinu lijepo izrazio sv. Pavao kad je u poslanici Rimljanima napisao: “Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?” (Rim, 8,31-32).Treću zapovijed uspješne psihoterapije: da zavolimo i trajno volimo sebe, moguće je ostvarivati u svome životu ako najprije povjerujemo da smo najprije mi od Boga voljeni.
Čovjek je stvoren iz ljubavi Božje. Mi postojimo samo zato što nas Bog voli i što nas je On htio imati. Lijepo kaže prorok Jeremija: “Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh”. Ja postojim jer me Bog voli. A on me voli jer tako hoće, to je njegova radost. Sve što Bog čini, to čini iz svoga uvjerenje da je to najbolje i to i jest najbolje. Bog je apsolutna mudrost i zato ništa ne može biti mudrije ni bolje od onoga što sam Bog čini.
Bog u kojeg mi kršćani vjerujemo jest Ljubav sama. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.1 Ljubav je najveća i radi toga što smo mi u konačnici stvoreni jedino za ljubav i što će ljubav biti naša jedina dužnost kroz čitavu vječnost.
4. Promijeni sebe – obrati se!
Cilj svake terapije jest promjena postojećeg, više ili manje patološkog, stanja radi kojeg je i poduzeta određena terapija. Cilj Isusova propovijedanja bio je obraćenje. Prema Markovu Evanđelju, prve Isusove riječi u njegovu javnom nastupu bile su: “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest” (Mk 1,15).
Također i Stari zavjet obiluje poticajima na istinsko obraćenje srca. Prorok Joel naviješta Božji poziv na obraćenje svojim suvremenicima kao i svim ljudima: “Vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali.” (Jal 2, 12-13). Promijeniti sebe, odnosno obratiti se, moguće je tek nakon što smo dobro upoznali, prihvatili sebe te zaključili da se želimo i moramo mijenjati.
U svojim propovijedima Isus je pozivao narod na integralno, odnosno cjelovito obraćenje: intelektualno, emocionalno i nagonsko. Obraćenje mora najprije početi na intelektualnoj razini. Moram uvidjeti, spoznati što želim promijeniti i zašto to činim. Svaka ozbiljna i djelotvorna promjena počinje u našoj glavi, u našem razumu, a onda prelazi na emocije i nagone.Budući da Isusova radosna vijest usrećuje čitavog čovjeka, potrebno je da i obraćenje koje Isus traži zahvati čitavo naše biće, naš razum, naše srce, naše emocije, pa i naš nagonski život.
Drugim riječima traži se najprije racionalno, zatim emocionalno, a onda i nagonsko obraćenje.Racionalno ili razumsko obraćenje tiče se našega razuma. Mi se moramo najprije obratiti na razini svoga uma. To znači moramo naučiti drukčije razmišljati. Čovjekova psihička struktura takve je naravi da svaka promjena najprije počinje u glavi, to jest u našem načinu razmišljanja. Jer ono što čovjek najviše misli, o čemu najviše razmišlja, to se počinje utjelovljivati u naše emocije, u naš osjećajni svijet da bi se, kao navika utjelovilo i u naš nagonski svijet.
Zato i naše obraćenje mora najprije početi u našoj glavi, odnosno na razini našega načina razmišljanja i zaključivanja. Ako želimo biti Božji i prihvatiti Isusovu radosnu vijest, moramo biti spremni usvojiti Božje misli i njegov način razmišljanja. A Biblija nam jasno daje do znanja kako Božje misli nisu naše misli. Mi se moramo odreci svojih misli koje se protive Božjim mislima kako bismo mogli usvojiti Božji način razmišljanja i zaključivanja. Zato je potrebno puno čitati Sveto Pismo u kojem upoznajemo što Bog misli i kakve on donosi odluke.
U 12. poglavlju poslanice Rimljanima sveti Pavao govori o tome kako naše obraćenje mora početi u našem razumu, u našoj glavi. On doslovno kaže: “Preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno” (Rim 12, 1-2). Savršeni primjer razumskog obraćenja Isus je pokazao u prispodobi o izgubljenom sinu i to u onom dijelu kad mladi sin, daleko od očeve kuće, gladan i jadan zaključi da je daleko pametnije vratiti se kući, ocu svome jer tamo i sluge žive bolje nego on ovdje. “Tada dođe k sebi i reče…” (Lk 15,17).
Ono “dođe k sebi” znači obratiti se na intelektualnoj razini, uvidjeti nešto što se prije nije vidjelo, doći do nove spoznaje koja duboko zahvaća u život i motivira osobu da zauzme novi životni stav i donese pravu odluku, što je i mladi sin učinio.Drugo obraćenje je emocionalno obraćenje. Emocije su naš nutarnji svijet koji nas pokreće na djelovanje. Emocije su po svojoj naravi jaka ali slijepa sila. To znači da će, čovjek, ako reagira samo po emocijama, djelovati sebično i egocentrično. Čovjek koji reagira samo po emocijama odnosno po svojim osjećajima, tražit će samo ono što je za njega važno, gdje on može profitirati. Obično se emocije vezu uz srce, pa se može čuti, a tako se zove i jedna knjiga: “Idi kamo te srce vodi”. Ovaj savjet je riskantan. Treba ga dobro i pravo razumjeti.
Ne smijemo pustiti da nas vodi bilo kakvo srce, nego razum koji je u skladu s voljom Božjom.
Samo obraćeno srce koje pristaje uz Boga i njegovu volju treba nas i smije voditi kroz život. Obraćenje na emocionalnoj razini događa se onda kad prije svake odluke isključimo sebične interese i odlučujemo se za ono što je važno u sebi, svuda i na svakom mjestu, a ne samo za me ovdje i sada. Potrebno je umrijeti mnogim stvarima, odnosno svojim nerazumnim prohtjevima, kako bi se postiglo emocionalno obraćenje. Ono je veoma teško i zahtjevno. Postići emocionalno obraćenje ne znači ubiti svoje emocije.
One su naša snaga. Ne samo da ih ne smijemo ubiti, nego nije dobro ni potiskivati svoje emocije, jer one tada preko psihosomatskih bolesti opterećuju čitav organizam. Ako se srce ne isplače kroz oči, isplakat će se preko drugih tjelesnih organa i tako još više opteretiti čitavu osobu. Emocije treba oplemeniti i razumno kontrolirano izražavati. Ali za to se traži obraćeno srce. Obraćeno srce je strpljivo i puno ljubavi.
Takvo srce ima profinjene osjećaje kojima obogaćuje druge osobe.Primjer uspješnog poziva na emocionalno obraćenje Isus je pokazao na primjeru javne grešnice koju su doveli pred Isusa da je i on osudi. Međutim, Isus je prihvaća kao takvu i na koncu joj doslovno kaže: “Ni ja te ne osuđujem, idi i od sada ne grijesi više” (Iv 8,11). Ovakav Isusov stav prema javnoj grešnici djelovao je spasonosno na nju, napose na njezine emocije, ona je duboko u sebi doživjela olakšanje i silnu bujicu ljubavi prema Isusu koja nikada više nije jenjavala, nego sve više rasla do te mjere da je bila spremna stajati pod križem Kristovim na Veliki petak na Golgoti.Konačno, potrebno je ostvariti i nagonsko obraćenje.
To znači postići onaj stupanj slobode koju ne će ugrožavati naše nagonske sile. Znati odgoditi dopušteni uvitak, ne ostvariti odmah ono što jako želimo, znači pokazati nadmoć duha nad svojim nagonima.1 Istinski je slobodan samo onaj koji nije žrtva svojih prisila i nagona, nego može njima upravljati po svojoj volji, ravnajući se pritom po volji Božjoj.
Evanđeoski zahtjev za obraćenjem ne može se iscrpsti u kozmetičkom dotjerivanju i uljepšavanju duše pobožnim vježbama, pa ni dugim molitvama. To je sve nužna priprava, ali ne smijemo se zadržati samo na tome. Isus je tu bio kristalno jasan: čovjek se treba istinski obratiti, on se mora ponovno roditi da uđe u Kraljevstvo Božje.
5. Živi u istini!
Čovjek je u velikoj napasti da bježi od istine i skriva svoje pravo stanje u iluzornoj tvrđavi laži i pretvaranja. Bježeći od istine, čovjek može pobjeći u bolest, najčešće psihosomatsku, zatim u neurozu pa i u psihozu. Iako osoba toga nije svjesna, u njoj proradi iracionalni mehanizam koji ima moć trenutno smanjiti tjeskobu koja nastaje od istine koja nas uvijek podsjeća na ono što jest, na bolno i teško stanje koje ne možemo ili ne želimo prihvatiti. Međutim, od istine se ne može daleko pobjeći i osoba upada u još veću nevolju, upada u psihičke ili psihosomatske bolesti.
Čovjek svojim riječima kao i čitavim svojim ponašanjem može izraziti i ono iza čega ne stoji čitavim svojim bićem. Moguće je glumiti i stavljati na se razne maske koje pokrivaju pravo lice. Međutim, kako je Bog stvorio čovjeka za istinu, a ne za laž, kad svojim ustima, odnosno riječima ne govori istinu, nego laže, onda se buni njegovo tijelo i nastoji izreći pravu istinu. Poznat je govor tijela koje ne laže, nego otkriva naše dubinske stavove i vjerovanja. Danas već postoje razrađene tehnike razotkrivanja prave istine koju poneki govornici riječima žele sakriti, pa ako ih ne izda govor vlastitih riječi, izdaje ih govor njihova tijela. I dok riječima svjesno sakrivaju ili maskiraju pravu istinu, njihova ih podsvijest preko govora tijela raskrinkava.
Svaka uspješna psihoterapija mora pomoći osobi da raskrinka maske kojima prikriva svoje pravo stanje, svoje strahove i tjeskobe. Neprimjereni psihološki obrambeni mehanizmi kao što su: potiskivanje, projekcija, nijekanje istina, izolacija, agresivnost kojima se iskrivljuje istina, odnosno skriva pravo stanje osobe, moraju se u uspješnoj psihoterapiji razriješiti kako bi osoba počela živjeti u istini. „Kroz interpretaciju i intervenciju (psihološku) terapeut pokušava pomoći pacijentu da pronađe pravi smjer napretka izbjegavajući zadovoljavanje infantilnih želja za regresivnim transferima u završnoj fazi psihoterapije.“ Drugim riječima, uspješni psihoterapeut mora pomoći svome klijentu – pacijentu da odbaci nezrele psihološke mehanizme, odnosno maske kojima prikriva tjeskobu, te da počne živjeti u istini kako bi na dulji rok bio istinski sretan i slobodan čovjek.
Čovjek je od Boga zamišljen i stvoren da živi u istini, da riječima i ponašanjem, svojom dušom i svojim tijelom govori istinu i na taj način bude odraz Boga koji je sama istina. Međutim, čovjeku je teško dugo izdržati na brisanom prostoru istine. Radije se skriva iza raznih maski. Glavni uzrok stvaranja nesvjesne maske je nedostatak unutarnje sigurnosti osobe. Tko se boji priznati istinu o sebi, o svojim slabostima, ograničenjima i pogreškama, on ih mora nečim pokriti odnosno sakriti od drugih.
To činimo stavljajući na se maske koje skrivaju naše pravo lice. Maske stavljamo i zato da nas drugi lakše prihvate i zavole, jer se bojimo da bi nas odbacili kad bi nas upoznali onakvima kakvi stvarno jesmo. Što smo nesigurniji u sebe, to smo ovisniji o dobrom mišljenju drugih o nama. Što više i češće stavljamo na sebe masku, to ona postaje sve čvršća i mi postajemo sve ovisniji o njoj. Što dulje živimo tako lažno, skrivajući se iza maske, to povećavamo svoju nutarnju nesigurnost i upadamo u začarani krug tjeskobe i izvještačenosti.
6. Imaj čistu savjest i budi kao dijete!
Osjećaj krivnje muči i uznemiruje čovjekovu savjest. Osjećaj krivnje, najopćenitije rečeno, javlja se onda kad čovjek na svom životnom putovanju krene krivim putem. Heidegger bi rekao da je krivica zabrinutost jer nešto nije što bi trebalo biti. To je egzistencijalna krivnja i ona dovodi čovjeku u svijest istinu ili činjenicu da nije autentičan, da se ne kreće u smjeru razvoja svih svojih mogućnosti. Normalan čovjek ne može kršiti nutarnje moralne principe a pri tome ne osjećati nikakvu krivnju i tjeskobu.
Kad je osoba opterećena krivnjom, ona nema u sebi mira, razara je tjeskoba koja muči dušu, a vrlo brzo prelazi i na tijelo. Osjećaj krivnje stoji u pozadini mnogih psihosomatskih oboljenja. Osoba koju muči osjećaj krivnje zbog počinjenih grijeha traži na razne načine kako da se oslobodi tog tereta koji je iznutra razara, a ponekad se i na vani manifestira. To je lijepo opisao Shakespeare, koji je nekoliko stoljeća prije Freuda otkrio psihozu na ponašanju lady Macbeth koja mora devet puta na dan prati ruke jer na njima vidi krv. Nije to bila krv koja se može vodom oprati, nego simbolički izražaj krivnje zbog ubojstva vlastitog muza. Duša je na dramatični način tražila razrješenje krivnje tako da ju je projicirala na van u simbolu krvi.
Poznati su slučajevi da osobe opterećene krivnjom, nesvjesno nanose sebi razna zla, doživljavaju razne nesreće, upuštaju se u rizična i po život pogibeljna djela, i ne znajući da na taj način grčevito traže razrješenje krivnje koja ih duboko u duši muči. Krivnja se može jedno vrijeme potisnuti, ali se ne može dugo tako podnositi. Prije ili kasnije opteretit će dušu, a onda i tijelo. Karl Gustav Jung, sin protestantskog pastora, bio je uvjeren da katolici manje obolijevaju od duševnih bolesti jer imaju sakrament ispovijedi u kojem se mogu osloboditi nakupljene krivnje.
Suvremeni čovjek je u velikoj napasti da ne vidi i ne prihvati uzročno posljedičnu vezu između grijeha i krivnje. Osjećaj krivnje primarno spada u psihologiju i psihopatologiju, krivnja u etiku, a grijeh u sferu religije. Čovjek kao osoba djeluje uvijek kao jedna cjelina, i zato sve ono što mu se događa treba gledati u kontekstu te cjeline. Prema tome, osjećaj krivnje na psihološkoj razini bit će pravo razriješen tek onda kad se ukloni krivnja.
To se događa odnosno kad osoba prizna svoj grijeh kroz čin iskrenog pokajanja i vjere da Bog oprašta onome tko se iskreno kaje. Priznati se grešnikom nije mazohizam, nego to znači imati hrabrosti priznati istinu o sebi i priznati da nam je potrebno spasenje i oproštenje koje nije plod naših asketskih vjezbi, nego je dar ciste Božje ljubavi. Ispovijed vlastitog grijeha doista je duboka potreba ljudskoga srca, a kajanje koje se u ispovijedi obavlja nije znak slabosti nego “najbolja revolucionarna snaga”, (M. Scheler).
Isus je došao na zemlju da uzme na se grijehe čitavog svijeta i oslobodi čovjeka krivnje pred Bogom. Isus je najbolji psihoterapeut jer on uklanja krivnju u korijenu budući da uništava grijeh koji uzrokuje krivnju. Za razliku od većine modernih psihoterapeuta koji ne govore o grijehu kao uzroku krivnje, Isus jasno daje na znanje da je krivnja povezana s grijehom, a korijen grijeha je u ljudskom srcu. “Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krade, lažna svjedočanstva, psovke. To ukalja čovjeka” (Mt 15,19).
Isus nam jasno svjedoči da je najbolja prevencija i ujedno najuspješniji lijek protiv depresije i mnogih drugih psihičkih poteškoća, čista i mirna savjest oslobođena krivnje i grijeha. I što je još važnije Isus nas može osloboditi naše krivnje jer je prolijevanjem svoje krvi i svojom smrću na križu uništio naše grijehe.
Biblija nas na više mjesta poziva da imamo čistu savjest. Sveti Pavao poručuje Timoteju: “Čuvaj vjeru i dobru savjest!” (1 Tim 1,19), te mu daje do znanja da Bog od nas očekuje da imamo “ljubav iz čistog srca, dobre savjesti i iskrene vjere” (1 Tim 1,5).
Uz poziv da imamo čistu savjest, ova nas biblijska zapovijed poziva da budemo kao djeca, da sačuvamo u sebi djetinju dušu, punu pouzdanja u Boga svoga Oca nebeskoga. Njemački pjesnik J. W. Goethe rekao je da su tri stvari iz neba ostale na zemlji. To su: zvijezde, cvijeće i djeca. Djeca su ono lijepo, dragocjeno i nevino što ovaj naš planet Zemlja posjeduje. Nasuprot Freudu koji je dijete vidio kao “polimorfno perverzno”, Isus je veoma volio i cijenio djecu te je pozvao svoje učenike i sve one koji ga žele slijediti da budu kao djeca. “Ako ne postanete kao djeca ne ćete ući u kraljevstvo nebesko.”
Kad su jednom Isusovi učenici branili djeci da dođu do Isusa, on im je tada rekao: “Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni, jer takvima pripada kraljevstvo nebesko” (Mt 19,14).
Djeci i onima koji imaju djetinju, a to znači, čistu, nevinu dušu, osigurano je kraljevstvo nebesko. Nadalje, biti kao dijete znači imati veliko pouzdanje u Boga kao svoga nebeskog Oca. Biti kao dijete u psihoterapijskom smislu znači ne brinuti se tjeskobno za mnoge stvari, nego shvatiti ono bitno i činiti ono što možemo, a sve ostao prepustiti Bogu s velikim povjerenjem u njegovu ljubav i brigu za nas.
7. Vjeruj u Boga i osmišljavaj svoj život prihvaćajući svoj križ!
Život čovjekov na Zemlji je borba, kaže mudri i prokušani Job. Najtežu borbu čovjek mora voditi sa samim sobom, sa svojim sumnjama i tjeskobama, svojim još neukroćenim strastima i neodgojenim emocijama, svojim požudama i svojim iluzijama. U osmišljavanju te borbe i cjelokupnog života najviše nam pomaže vjera. “Vjera je sila koja pobjeđuje ovaj svijet”, kaže sv. Ivan apostol.
Prava vjera otvara neograničene mogućnosti čovjeku koji svoju nadu stavi u Svemogućeg i dobrog Boga. “Sve je moguće onome koji vjeruje”, kaže Isus (Mt 9,23).
Snaga vjere nadilazi moć sugestije i autosugestije jer se u činu vjere aktiviraju sve čovjekove sposobnosti: njegov razum i srce, misli i emocije, tako da čitav čovjek vjeruje. Biblija nas skoro sa svake svoje stranice potiče na vjeru. Sveto Pismo je objava Božje ljubavi čovjeku, na koju on treba svojom vjerom odgovoriti. U Knjizi Brojeva čitamo riječi koje je Bog rekao Mojsiju: “Dokle će me taj narod prezirati? Dokle mi neće vjerovati unatoč svim znamenjima što sam ih među njima izvodio?” (Br 14,11). U susretu s bolesnicima Isus je postupao tako da je probudio u njima vjeru koju je onda nagradio čudesnim ozdravljenjem. “Ne boj se! Samo vjeruj” (Mk 5,36), rekao je Isus nadstojniku sinagoge čiju je kćer čudesno izliječio.
Uz aktiviranje vjere koja je nužno potrebna za ozdravljenje, osobi koja je u nevolji i koja traži pomoć potrebno je također pomoći da napusti iluziju kako život mora biti lagan i da prihvati istinu kako je život težak i kao takav nas izaziva da se u njega maksimalno uključimo, mudro rješavamo životne probleme, osmišljavamo ono što nam izgleda besmisleno i tako sebe izgrađujemo i ostvarujemo plan Božji s nama.
Isus nije došao na Zemlju da nas oslobodi svih križeva, nego da nas nauči kako ih treba prihvaćati i nositi. “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi” (Mt 16,24).
Križ je sve ono što nam je teško, a što ne možemo lako promijeniti. Križ je patnja koju trenutno osjećaš. Križ je bolest koja te spopala. Križ je briga koja te muči. Križ je žalosna vijest koju si čuo. Križ je nemoć da ostvariš svoje želje i svoje ciljeve. Križ je muka od koje ne možeš pobjeći. Križ su, često puta, drugi ljudi koji te ne razumiju ili te muče. Težina križa se osjeća i onda kada te svi napuste. Križ je duboko utkan u našu ljudsku narav i od njega se ne može pobjeći. Osoba koja se ne može s njime pomiriti, koja ga ne želi ili ne može prihvatiti jest infantilna, nezrela osoba koja bježi od stvarnosti.
Budući da je križ simbolički izražaj temeljne podijeljenosti u samom čovjeku, osoba koja ne prihvaća križ, ne prihvaća ni samu sebe. Križ nije, prije svega, nešto što nam je nametnuto izvana, nego je, mogli bismo reći, konstitutivni dio naše ljudske naravi. Tko ne prihvaća svoj križ, tj. tko ne prihvaća svakodnevne teškoće koje mu život donosi, nego ostane u iluziji kako sve mora biti onako kako on zaželi, a to je život bez križa, takva osoba postaje neurotičar. Neurotici su ljudi koji se bune što je život takav kakav jest, dakle težak, a ne onakav kakvog bi oni željeli da bude, tj. život bez križa.
Iako Pavao kaže da je križ izražaj Božje mudrosti, treba odmah reći kako križ nije konačni cilj. Bog je zamislio čovjekov život bez križa, ali je sam čovjek svojim grijehom unio u ovaj svijet i u svoj život križ. A Isus je onda želeći uništiti grijeh svijeta prihvatio taj križ koji je po grijehu ušao u ovaj svijet.
Križ je simbolički izražaj umiranja samome sebi koje je nužno potrebno proći da se u nama rodi novi, Božji čovjek koji će se u svemu slagati s voljom Božjom. Bog je po Kristu dokinuo svaki križ koji je pritiskao čovjeka na njegovu putu traženja istinske sreće. Bog će otrti svaku suzu s naših očiju i u Kraljevstvu Božjemu neće više biti ne samo nikakvoga križa, nego neće više biti ni smrti, ni starog svijeta, nego će sve biti novo i neizrecivo lijepo. Međutim, ulazak u taj čudesno lijepi Božji svijet bez križa, događa se prihvaćanjem križa na ovom svijetu. Kad se Isus približavao svojoj muci, rekao je: “Došao je čas da se proslavi Sin čovječji.”
Isus kao najbolji psihoterapeut želi nam pomoći da i mi slično reagiramo kad se na horizontu našega života pojavi neki križ. Kad nam se neka patnja i bolest približe i udu u naš život, Isus nam tada pomaže da se i mi snagom Duha Svetoga odvažimo i reknemo: “Došao je čas da se i ja proslavim.” Psihoterapeut koji pomogne osobi da se tako postavi pred križem, odnosno pred bolešću i patnjom, pa i samom smrću, najbolji je psihoterapeut.
8. Opraštaj da oslobodiš u sebi sile ljubavi!
Većina osoba koje zatraže psihološku pomoć opterećene su potisnutom agresivnošću, a počesto i nagomilanom mržnjom koja iznutra opterećuje psihu, ugrožava psihosomatsko zdravlje osobe te uzrokuje stvaranje osjećaja krivnje. Zato i svaka uspješna psihoterapija mora pomoći osobi da se oslobodi nagomilane agresivnost i mržnje i tako oslobodi u sebi prostor za pozitivne emocije kao što su ljubav, radost i nutarnje zadovoljstvo.
Mržnja sužuje ili čak ubija nutarnju slobodu duše, a istinsko oproštenje donosi pravi mir i radost ljudskom srcu koje je stvoreno za ljubav, a ne za mržnju.
Treba razlikovati emociju mržnje od emocije srdžbe. Gnjev, srdžba ili bijes kao intenzivna srdžba jest relativno kratko uzbuđenje osjećaja koje je svima poznato. Po naravi stvari, svaka nepravda bi trebala izazvati našu srdžbu i u tom smislu je dobro da osjetimo u sebi gnjev na nepravdu odnosno onoga tko je čini. Bilo bi žalosno i neljudski prolaziti pokraj nepravdi ili se pomiriti s nepravednim i grešnim strukturama društva i ne poduzimati ništa da se takvo nepravedno stanje promijeni.
Sv. Pavao kaže: “Srdite se, ali ne griješite” (Ef 4,26). Nasuprot srdžbi, stoji mržnja kao trajni duševni proces koji sa svoje strane stalno rada nove negativne procese i tako uzrokuje dugotrajni stres i napetost ugrožavajući zdravlje duše i tijela. Srdžba motivira osobu da mijenja nepravdu i grešne strukture, dok mržnja potiče na osvetu i nije joj primarni cilj vratiti pravdu, nego nanijeti novo zlo.
Isus nas poziva da mržnju nadvladamo ljubavlju. Isus nas poziva da ljubimo čak i svoje neprijatelje i da dobro činimo onima koji nas progone.
Oproštenje na koje nas Isus poziva treba biti učinjeno čitavim našim bićem. U Evanđelju po Mateju Isus nas poziva svatko od srca oprosti svome bratu (usp. Mt 18, 35). Autentično oproštenje je slobodno ili ga uopće nema. Ono ne može biti nametnuto niti iznuđeno. S tim u svezi sv. Pavao kaže: “Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!” (Kol 3, 13).
Na pitanje koliko puta treba oprostiti svome bratu, Isus odgovara da mu treba oprostiti sedamdeset puta sedam, što praktički znači uvijek. Isus je svjestan da je to ljudima, koji još nisu do kraja obraćeni, veoma teško. Istinsko oproštenje nije rutinska stvar, nešto što se svakodnevno događa. Ono je “skriveni cvijet koji se rascvjeta na temelju boli i pobjede nad samim sobom”.
Pa ipak, Isus ne odustaje od svoga zahtjeva da uvijek budemo spremni oprostiti onima koji nas uvrijede. Isus to zahtijeva jer nas svojom milošću koju primamo u svetim sakramentima za to osposobljava. Prema Božjem promislu, za ljubav, a ne za mržnju smo stvoreni, zato: “Oprosti da oslobodiš u sebi sile ljubavi” (Martin Gray).
9. Budi slobodan! Usudi se izgubiti vremeniti, kako bi postigao vječni život!
Kad god je Isus pozivao svoje učenike pa i ostali narod da budu siromašni, on ih je tada pozivao da budu slobodni. Tako njegove riječi “Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko” (Mt 5,3) mogle bi se s pravom prevesti kao “Blago istinski slobodnima, njihovo je kraljevstvo nebesko.” Samo je ono srce slobodno, koje još nije zarobljeno bogatstvom ovoga svijeta. Istinski slobodan čovjek ne zgrće sebi prolazna blaga, nego svim silama čuva svoju neumrlu dušu za nebeske radosti koje je Bog obećao i pripravio istinski slobodnim ljudima.
Tko nije do kraja slobodan i tko nema vjere, ljubomorno čuva svoj život pod svaku cijenu. A tko je istinski slobodan i tko ima prave vjere, taj je spreman žrtvovati i svoj ovozemaljski život kako bi zadobio onaj vječni, neprolazni. Poziv na slobodu i spremnost da radi Isusa izgubimo i vlastiti život, Isus je izrazio sljedećim riječima: “Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga. Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?” (Mt 16,25-26).
Sloboda je najveći dar što Višnji Bog nam je dao, pjeva zanosno o njoj nas veliki pjesnik Ivan Gundulić.
Sloboda je duboka čežnja i potreba ljudskog srca. O slobodi robovi sanjaju, a pjesnici o njoj zanosno kliču i pjevaju. Sloboda je vrijednost koja daje dostojanstvo i snagu svim drugim krepostima. Ono što je učinjeno u slobodi i ljubavi ostaje za vječnost. Nažalost, čini se da je puno onih koji slobodu ne shvaćaju ozbiljno, koji je doživljavaju kao mogućnost da čine što se njima prohtije. Neki shvaćaju slobodu kao potpunu neovisnost o Bogu.
Prema Bibliji, to je potpuno izobličenje slobode. Izvor slobode je sam Bog, prema tome, što je čovjek bliže Bogu, što više ljubi Boga, on je samim tim i slobodniji, odnosno on pokoravajući se Bogu, postaje još slobodniji. Ovu istinu je na izvanredno lijep i uvjerljiv način izrazila Majka Yvonne-Aimee de Malestroit: “Bogu ćemo prikazati svoju volju, svoj razum, svoju inteligenciju, cijelo naše biće po rukama i po srcu Presvete Djevice. Tada će naš duh posjedovati onu dragocjenu slobodu duše kojoj su potpuno strani tjeskobna napetost, žalost, depresija, prisila, skučenost duha. Plovit ćemo u predanju, oslobađajući se sebe samih da bismo se vezali uz Njega, Beskrajnog.”
Duh Sveti donosi slobodu i zato je važno osigurati sve uvjete da Duh Sveti djeluje u duši. Svjesni egoizam i grijeh ugrožavaju djelovanje Duha Svetoga u duši svakog čovjeka. Priznanje vlastitih grijeha, što se može nazvati i životom u istini, te iskreno kajanje za uvrede koje smo nanijeli Bogu i bližnjemu, otvaraju dušu Duhu Svetome koji povećava njezinu slobodu te razlijeva u nju ljubav Božju.
Ljubav i to ona božanska u najvećoj mjeri usrećuje čovjeka, a takve ljubavi nema bez istinske slobode u kojoj se osoba odlučuje za Boga i vrši njegovu volju. Svako umiranje sebi, odnosno svojoj sebičnosti, povećava slobodu duše i omogućuje joj doživljaj autentične Božje ljubavi. Sloboda daje vrijednost ljubavi, a ljubav je uvjet za sreću. Sretan je onaj koji u slobodi nesebično ljubi. Da bi čovjek mogao tako ljubiti potrebno je da najprije vjeruje da je on sam već prije od Boga upravo tako voljen.
10. Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga i nećeš se morati ničega bojati!
Čovjek je stvoren iz ljubavi Božje. Mi postojimo samo zato što nas Bog voli i što nas je On htio imati. Lijepo kaže prorok Jeremija: “Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh.” Ja postojim jer me Bog voli. A on me voli jer je tako hoće, to njegova radost. Sve što Bog čini, to čini iz svoga uvjerenja da je to najbolje i to i jest najbolje. Bog je apsolutna mudrost i zato ništa ne može biti mudrije ni bolje od onoga što sam Bog čini.
Bog u kojeg mi kršćani vjerujemo jest Ljubav sama. Sveti Ivan apostol kaže: “Tko ne ljubi nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav” (1 Iv 4,8). Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu. Ljubav je najveća i radi toga što smo mi u konačnici stvoreni jedino za ljubav i što će ljubav biti naša jedina dužnost kroz čitavu vječnost. U ovome svijetu su potrebne: vjera, nada i ljubav, ali, najveća je među njima ljubav, jer ona ostaje za čitavu vječnost, dok vjera smrću prestaje i prelazi u gledanje Boga, kao i nada što će proći kad jednom ugledamo Boga licem u lice. Jedino će ljubav i tada ostati, ona je vječna, nikada proći neće.
Zato je i naša jedina dužnost na ovome svijetu naučiti autentično ljubiti. Kako ćemo to ostvariti? Treba najprije imati na pameti riječi svetog Ivana apostola u kojima on kaže: “Nismo mi ljubili Boga, nego je on prvi ljubio nas.” Treba dakle najprije povjerovati u ljubav Božju u svome životu i onda svojom ljubavlju odgovoriti na Božju ljubav. Kakva treba biti ta naša ljubav kao odgovor na Božju ljubav opisao nam je sveti Pavao u svome himnu o ljubavi. On kaže: “Ljubav je strpljiva, velikodušna, dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.” Prava ljubav nikada ne prestaje.
U trinaestom poglavlju svoje prve poslanice Korinćanima Pavao donosi glasoviti himan ljubavi. To je nešto najljepše što je o ljubavi rečeno i zapisano u svjetskoj književnosti. Pavao najprije govori da čovjekov život nema smisla ako u njemu nema prave ljubavi. Pa i onda ako bi netko imao silnu vjeru da njome brda premiješta, a ljubavi ne bi imao, ništa mu to ne bi koristilo za osobnu sreću i vječno spasenje. Kad bi imao sve moguće znanje i darove prorokovanja, a ljubavi ne bi imao, bio bi mjed što ječi i cimbal što zveči, kako se to Pavao slikovito izražava. Potrebno je doduše imati i vjeru i pravo znanje, ali to još nije dovoljno, ako ljubavi nema.
Zanimljivo je da Pavao na prvo mjesto stavlja oznaku strpljivosti. Ljubav je strpljiva. Bog je strpljiv s nama, zato i mi moramo biti strpljivi i sa sobom i s drugima. A to nije lako. Poznato je da su neurotične osobe jako nestrpljive. Htjele bi imati sve i to odmah. Što je osoba zrelija i izgrađenija, ona je strpljivija i sa sobom i s drugima. Koliko bi se brakova moglo spasiti da su supružnici imali više autentične ljubavi koja zna biti strpljiva, koja zna i hoće podnositi drugoga.
Na koncu postavimo sebi najvažnije pitanje, a to je kako je moguće imati takvu ljubav o kojoj govori sv. Pavao? Je li to čovjeku moguće? Isti Pavao nam svjedoči da je to moguće, ali pod ovim uvjetima: treba imati srce koje se kaje za svoje grijehe i koje ima jaku vjeru. Naime, “Ljubav je Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan”, a Duh Sveti se daje prema mjeri veličine vjere i čistoće srca. Čisto srce i jaka vjera privlače Duha Svetoga koji onda božansku ljubav razlijeva u naša srca. Samo je tako moguće imati velikodušnu ljubav koja nikad ne prolazi.
Sveti Ivan apostol kaže da autentična ljubav pobjeđuje svaki strah, pa tako i strah od smrti, jer “straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah” (1 Iv 4,18).
Zaključak
Isus Krist, Sin Božji koji je postao čovjekom, za nas je Spasitelj svijeta. Došao je na svijet da objavi ljudima potpunu istinu o Bogu i o čovjeku. Svojom smrću na križu pomirio je ljude s Bogom i svojim uskrsnućem ušao u slavu Oca Nebeskog gdje je pripravio mjesto svima koji mu povjeruju i pođu njegovim putem.
Za vrijeme svoga zemaljskog života liječio je ljude od raznih bolesti iako cilj njegova utjelovljenja nije bio u tome da liječi ljude od njihovih bolesti ni da u potpunosti ukloni patnju iz njihova života. Također nije došao ni zato da provodi uspješnu psihoterapiju neurotičnih i psihotičnih pacijenata iako je svojim djelovanjem, svojim riječima i gestama unosio u ljude mir, a udaljavao tjeskobu i strah.
Drugim riječima, Isus je najbolje znao da je čitav čovjek djelo Božje i da čitavog čovjeka treba spasiti. Zato njegove riječi i njegova djela dotiču čitavog čovjeka: njegovo tijelo, dušu i duh. Svojim naukom i svojom milošću Isus želi učiniti ljudima život ljepšim i boljim već ovdje na ovome svijetu.
Zato su njegovi savjeti i njegove zapovijedi najbolji primjer uspješne psihoterapije koja želi čovjeka osloboditi od infantilnih iluzija i staviti ga u borbu svakodnevnog života u kojoj može i mora pobijediti kako bi već ovdje na zemlji bio istinski sretan.
Isusova psihoterapija nas uči i potiče da najprije pobijedimo sebe, još bolje, da umremo sebi kako bismo kao novi, posve Božji ljudi, uživali istinsku sreću i život u izobilju Božjeg mira i radosti, ne samo u vječnosti, nego i u ovoj “suznoj zemaljskoj dolini”.
Tekst: p. Mijo Nikić SJ
Foto: pixabay.com
