Pismo oca svom sinu uz Uskrs 2019.

Prije godinu dana, napisao sam pismo oca svom sinu pred Uskrs. Čitajući ga godinu dana kasnije, pred Uskrs 2019., jedino što mogu je ponoviti ga.

A, htio sam se zapravo osvrnuti na činjenicu da od 151. zastupnika u Hrvatskom saboru, neće se izgleda naći njih 31 koji bi dali svoj potpis za uvođenje Prijedloga zakona o zaštiti života u hitnu proceduru. Riječ je o prijedlogu zakona kojim bi se zabranilo ubijanje nerođene djece u majčinim utrobama.

No, doista nema smisla trošiti riječi na "neobijeljene grobove", sabornike koji se izjašnjavaju katolicima, a koji će između života i smrti odabrati smrt. Između istine i laži, oni će odabrati laž. Između poniznog služenja, časti i dostojanstva, oni će odabrati oholost, pohlepu i klanjanje zlatnom teletu.

Neka im je! Krv nevinih, krv nerođenih kojih se milijune rastrga, otruje otrovima, kiselinama u majčinim utrobama neće moći isprati nikakvim novcem, slavom i moći. Jednom će im ti maleni koje su izdali biti suci na vječnu radost ili vječno prokletstvo.

Pismo oca svom sinu uz Uskrs 2018.

Dragi moj sine!

Kad budeš ovo čitao, ako ti ikad dođe pred oči, ja ću, nadam se, vjerujem i borim se za to, biti u društvu svog Prijatelja Isusa kojeg mi je u „oporuci“ ostavio moj tata kad sam bio malen kao ti sad dok ti ovo pišem.

Zašto ti pišem ovo pismo? Zato što sam pomalo ogorčen, tužan i zabrinut za tvoju budućnost i budućnost našeg naroda. Znaš, zapravo sam zabrinut za sebe. Jer uvijek, shvatit ćeš to, polazimo od sebe, od svojih želja, svojih nagnuća, svojih patnji, traženja, promašaja, uspjeha…

Zabrinut sam dok razmišljam o događajima Velikog tjedna. Muči me pitanje – na kojoj bih ja strani bio? Bih li bio među onom malobrojnom skupinom Isusovih učenika, ili bih oportuno promijenio mišljenje kao što su to učinili Isusovi suvremenici koji su mu na Cvjetnicu klicali – Hosana!, da bi na Veliki petak urlali – Raspni ga!

Gledam svoj život i nekako mi se čini da sam počesto šutio kada sam trebao vikati, a da sam vikao kada sam trebao šutjeti. Slušam svoje prijatelje dok ogorčeno govore i analiziraju vrijeme i ljude oko sebe i pitam se – jel’ se isplati boriti?

Ima li smisla ulaziti u buku ovoga svijeta, pokušavati nadglasati zlo koje buči na sve strane, ili je mudrije, zapravo jedino ispravno, ostati po strani, boriti se za sebe i pustiti „gospodare ovoga svijeta“ u njihovom sebičnom zatiranju svega i svih koji im stanu na put ostvarenja vlastitih sebičnih interesa?

Sram me sine moj, kad pomislim na tebe i tvoju budućnost, na muke koje te čekaju, na nepravde kojima ćeš svjedočiti i koje ćeš doživjeti. Sram me i bojim se da ćeš zaključiti da sam bio kukavica, da sam bio sebičan i bez savjestan čovjek koji je u sučeljavanju sa zlom i nepravdom pokunjeno, sluganski pognuo glavu, umjesto da stoji uspravno i da se bori za istinu.

Puno puta ćeš tokom života morati činiti kompromise. Ponekad ćeš biti jako zbunjen, jer ti neće biti jasna razlika između mudre strpljivosti i trulog kompromisa. Ne znam što bih ti savjetovao učiniti. Još uvijek nisam naučio to dvoje razlikovati, no jedno znam – nikad nemoj prodati obraz, čast, istinu, čovjeka do sebe radi nekog sebičnog probitka.

Ako to učiniš na dobrom si putu da izgubiš sebe. A kad izgubiš sebe, nećeš moći naći svoj mir i morat ćeš iznova lagati i zavaravati sam sebe kako bi opstao. I tako sve do smrti kojoj, fala Bogu, još uvijek nitko ne može izbjeći unatoč snažnim i značajnim pomacima na području znanosti i tehnike.

Za kraj, prepričao bih ti jedan događaj. Prije više od dvije tisuće godina pojavio se na zemlji poseban Učitelj. Ljudi su hrlili sa svih strana da bi čuli Radosnu Vijest mladog Učitelja kakvu nikad nitko nije nigdje naučavao. Dočuo to i jedan dječak pa je odlučio jednog dana iskrasti se od kuće i otići vidjeti tog Učitelja. Kad ga je konačno ugledao i čuo što govori, ustreptalo mu je mladalačko srce. Uistinu, Učitelj je bio poseban.

Budući da je došao iz susjednog mjesta ponio je sa sobom dvije ribice i pet kruhova za okrjepu. Cijeli dan je s mnoštvom na pustom području slušao Učitelja. Ljudi su ogladnjeli, ali Učiteljeve riječi bile su toliko zanimljive da nisu htjeli ići kući. Primijetili su to i Učiteljevi učenici pa su rekli Učitelju da završi naučavanje i da pošalje ljude kući. No, Učitelj im je odgovorio neka im oni daju jesti.

– A što da im damo? – upitao ga jedan učenik. Učitelj kao da ga nije čuo. Jednom je učeniku palo na pamet da se pogleda među mnoštvom i da se sabere to što ima narod. Uspio je naći samo dvije ribice i pet kruhova onog dječaka.

No, što se događalo u duši tog dječaka kad je čuo da Učiteljevi učenici traže hranu? Bio je razapet između želje da sve pojede sam, a s druge strane Učitelj je tako lijepo govorio o nesebičnosti, o ljubavi, o žrtvi… Odlučio se da će dati svoju hranu Učiteljevim učenicima.

I što se dogodilo? Kad su to donijeli Učitelju, on je uzeo u ruke kruh i ribice i čudesno ih umnažao. Svi su se najeli do sita i još je preostalo.

Zašto ti navodim ovaj događaj? Zato što si ti taj dječak! Ti sine moj! U životu ćeš neprestano morati birati između sebičnosti i ljubavi.

Ako izabereš sebičnost, nikad nećeš biti dovoljno sit, bogat, uspješan i sretan. Ako izabereš ljubav i budeš s ljubavlju hodio životnim putovima, bit ćeš sretan i život će ti imati smisla.

No, postoji jedna bitna činjenica u svemu ovome – Učitelj! Postoji samo jedan Učitelj koji je kadar osloboditi te tvoje sebičnosti i tvoje talente umnožiti, obogatiti i dati ti smisao života. Njegovo Ime znaš. Ako si zaboravio, On će te podsjetiti. On nikad neće odustati od tebe! Nikad sine moj!

Sräčen Vuzem sinek moj, beba moj

Crveno na semaforu života

Foto: pixabay.com

Vi vidite stvari i pitate - „Zašto?“, a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam- „Zašto ne?“ (George Bernard Shaw)

Hrabra je to izreka, zar ne? Tako moćno zvuči. Gotovo dječački sanjarska. Mogu zamisliti sliku klinca koji sjedi zamišljeno i gleda u svemir s mislima u vremenu kad će navući na sebe astronautski skafander i poletjeti u raketi na put u ta nebeska prostranstva. A svi smo mi imali i imamo velike snove.

Pa opet, odvažnih priča o velikim uspjesima je tako malo. Uglavnom čitamo o nesretnim sudbinama nepoznatih ljudi koji su jednom svi imali velik i lijep san, ali nešto je pošlo po zlu i umjesto nasmiješenih lica na naslovnicama, vidimo mučne slike iz crnih kronika. Zašto je to tako? To me pitanje progoni svaki put kad se susretnem sa svojom ili nečijom ljudskom patnjom.

Iščekujući Uskrs, sa željom da u ovoj kolumni podijelim neku radosnu misao s vama koji ćete pročitati ovaj tekst, sjetio sam se jednog starca prosjaka, naborana lica, iznošene i neoprane odjeće, ali pogleda blaga poput djeteta. Već dugo ga nisam vidio, ili se nije pojavio u vrijeme kad je meni koji putujem autom na posao, na semaforu bilo crveno. Nije mi nakana „hvaliti“ se kako mu svaki put, kad me uspio „uhvatiti“ dok čekam zeleno, dam par kuna, želim vam prenijeti osjećaje koji mi se tada poput iznenadnog suputnika jave uznemirujući me ionako nervoznog zbog prometa.

Crveno je na semaforu. Sjedim i nervozno gledam – kad će već jednom to zeleno da stignem na vrijeme na posao! I eto njega. Sa štapom u ruci šepajući, i torbom na ramenu, dolazi i do moga auta. Otvaram prozor. Njegova staračka ruka s pjegama, ranicama i žuljevima, otvorena dlana ulazi u moj prostor.

Tražim sitniš kojeg uvijek imam za kavu iz automata i stišćem mu ga na dlan jednim okom na semaforu, a drugim na njegovom dlanu. Čujem njegov umoran, ali nekako tugaljivo sretan glas – Hvala! Bog ti dao sreće! Zatvaram prozor, nasmiješim se. Eto, zeleno konačno. I nastavljam put. I tako je bilo često, no ponavljam, već dugo se nismo sreli. Gdje će on dočekati Uskrs? Je li uspio „uhvatiti“ još nekoga dok je ovome bilo crveno na semaforu? Je li mu taj netko ili neka dao koji sitniš?

Moram priznati, nedostaju mi te tugaljivo sretne oči starca prosjaka. Mogao bih ga baš pitati kako se zove? Mogao bih mu uputiti par riječi, pa i povećati „donaciju“ sad pred Uskrs. Da si mogne kupiti uz kruh i komadić šunke! A što ako ga više nema? Što ako su se njemu na semaforu života pogasila sva svijetla? Zašto ga barem nisam pitao za ime?

Naravno, najlakše je okriviti semafor i odgovornost da se na zeleno krene kako bi se izbjeglo nervozno trubljenje drugih sudionika na prometnicama naših života. A što ako me je u tom starom prosjaku susretao sam Bog? Što ako je to bio Isus? Kako ću Mu se opravdati kada jednom stignem pred Njegovo lice i kad mi uputi one svoje tako strašne riječi - Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me?

Hoću li se praviti lud poput onih iz Evanđelja pa reći - Gospodine, a kada te to vidjeh gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužih te? Neću moći kad znam što će mi odgovoriti - Što si god učinio jednomu od moje najmanje braće, meni si učinio.

Dragi čitateljice i čitatelji, dok se prisjećam svog prijatelja, starog prosjaka na prometnici mog života, usuđujem se upitati Vas – koje svijetlo svijetli na semaforu prometnice vašeg života? Jel' možda crveno? Pritišću vas strahovi i tjeskobe za vaše danas i sutra? Osamljeni ste i tužni, bez tople ljudske riječi, prepušteni hladnoći daleko od toplog ljudskog pogleda? Patite od boli izranjena tijela i duše?
Ili vam je možda žuto? Slutite dolazak nečeg mučnog što će unijeti nemir i bol u vaš kutak svemira u kojem se osjećate spokojni i sretni?

Ili se, već na rubu snaga, nadate zelenom i danima predaha, spokoja i mira? A možda je na semaforu vašeg životnog puta zeleno? Vi sami najbolje znate odgovor. I ne pitam vas to jer vam želim dati neki mudar savjet, moralizirati i docirati vam. Pitam vas to jer vam želim reći da nam svakome ta tri svjetla obilježavaju život, a da sam potpuno siguran da je u svakom tom trenutku s nama prisutan Bog. I nije On taj koji ih pali il' gasi po nekoj svojoj želji, već to činimo mi u slobodi koju nam je upravo On dao. Jer nas kao svoju djecu bezgranično ljubi.

On je taj koji se s nama raduje kada nam je na semaforu života zeleno i kada smo sretni. On je taj koji s nama zabrinuto iščekuje promjenu koju nagoviješta žuto i On je taj koji s nama pati kada nam je sve crveno. I ono što nam cijelo vrijeme želi reći, a mi počesto ne čujemo, jesu riječi – ne boj se, neću te prepustiti smrti, neću te nikad ostaviti sama. Meni je to najljepša poruka Uskrsa. Stoga Vam to i želim – neka vaše živote ispuni uskrsna nada da je Bog, naš Nebeski Otac uvijek s nama! Sretan vam Uskrs!

P.S. Ako vam na prometnici vašeg života zasvijetli crveno na semaforu i ugledate ruke starca prosjaka kako vam idu u susret, nemojte nervozno okrenuti glavu. Podajte mu dar od srca i pitajte ga za ime. Nemojte se iznenaditi ako vam odgovori – Ja sam, tvoj Bog, zar me ne prepoznaješ?