„Nije nam potrebna veća vjera, nego veći Bog!“

 

 

Citat iz naslova prepisujem iz knjige „Snaga molitve zagovora“ češke teologinje Kateřine Lachmanové koju je u Hrvatskoj izdala Kršćanska sadašnjost i koju vam svesrdno preporučam za čitanje. Knjiga obiluje izuzetnim uvidima u svijet autentične duhovnosti koja ne postoji bez autentične molitve. Navode se tako stavovi i ponašanja koja priječe autentičnu molitvu, ali i stavovi i ponašanja koji je čine mogućom i sve to potkrijepljeno primjerima iz Svetog pisma i života svetih. 

U nastavku vam neću prepričavati sadržaj knjige, ne zbog lijenosti, nego zbog toga što smatram da je najbolje da si nabavite knjigu (80 kn je cijena, a učlanjenjem u Klub čitatelja možete dobiti i dodatni popust), i da odvojite vrijeme za njezin sadržaj koji će vam, siguran sam, otvoriti i produbiti mnoge vidike. 

 Zašto nam nije potrebna veća vjera, nego veći Bog? Ima li ta rečenica smisla kad prevladavajući oblik govora u Crkvi naglašava upravo malu vjeru nas vjernika, nas Crkve kao razlog tolikoj prisutnosti zla i njegova djelovanja u svijetu? 

»I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.« »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11, 9-13) 

Ako se malo bolje razmisli, barem sam ja došao do tog zaključka, uistinu problem nije vjera, nego bog u kojega vjerujemo, kojemu se molimo, kojega propovijedamo. Namjerno pišem riječ bog malim slovima, jer svatko od nas ima neku svoju sliku Boga, vlastito iskustvo Boga i vlastiti odnos s Bogom. Čovjek ni ne može posvema vidjeti, shvatiti, pojmiti Boga. To je obećanje onima koji će to zaslužiti svojim životom i na što smo svi pozvani. 

Istina jest da se Bog objavio čovjeku Utjelovljenjem svoga Sina Isusa Krista kako bi spasio čovjeka od njegove sljepoće, od klice smrti i propasti koju je posijao đavao u prve ljude kroz njihovu neposlušnost, no to otkrivanje Božjega Lica, čišćenje od lažnih slika i iluzija koje imamo o Bogu, trajan je i cjeloživotan proces. 

 To je put vjere. To je obraćenje srca, života. 

Mnogi od nas ljudi vjeruju: 

 - u „odsutnog boga“ koji je negdje na putu ili je jednostavno nezainteresiran za ovaj svijet i čovjeka 

- u „okrutnog boga“ kojemu je jedina briga kažnjavanje neposluha, grijeha 

 - u „ljubomornog boga“ koji ne želi nikakvo naše zadovoljstvo, sreću, radost, uspjeh nego samo patnju i suze, križeve i jedina mu je briga pokvariti naša nastojanja da budemo sretni 

 - u „naivnog boga“ koji poput nekog djedice nešto prijeti, upozorava, ali neće reagirati na naše gluposti, zlo koje činimo 

- u „psihić boga“ koji je pun milosrđa i tu je za nas kako bi nas utješio, saslušao, ali u stvarnosti i dalje sve ostaje na nama i ne nudi nikakva rješenja 

 - u „boga slabića“ koji dijeli vlast s đavlom i njegovim hordama, gotovo pa imaju jednaku vlast i moć nad čovjekom i svijetom 

- u „boga elitizma“ kojega ne zanimaju neuspješni, nego koji priznaje i brine samo o uspješnima, elitama i zbog toga je važno postati važan, uspješan, „upasti“ u elitu (političku, menadžersku, religioznu, mafijašku (da!)), biti poseban, pripadati nekoj posebnoj skupini… 

Tih iskrivljenih, često puta i patoloških slika Boga ima nevjerojatno mnogo. Koliko ljudi toliko i tih iskrivljenih slika Boga. 

Neke od njih je vrlo teško otkriti, jer su dio naše osobnosti, našeg identiteta, ponekad nosive strukture ličnosti i kad ih čovjek i otkrije, predstoji mu izrazito teška borba puna straha, boli i patnje da bi se suočio s njima, prihvatio ih i od njih učinio, ako već ne saveznike, a ono barem ne više neprijatelje koji ga stalno napadaju, ometaju i prijete propašću. 

No, ne treba se zbog toga plašiti. To je sastavni dio čovjekova života. Njegovog rasta i sazrijevanja. Upravo suprotno – sve su to izuzetne prilike koje nas mogu dovesti do što jasnije, čišće, istinitije slike Boga. 

Postoji PRAVI BOG! Bog koji sve drži u svojim rukama i nijedna vlas nam ne pada s glave bez Njegova znanja! To je Bog koji nam se objavio u svome Sinu Isusu Kristu! On je naš Otac! On nas neizmjerno ljubi! Toliko da je i sam postao čovjekom, prošao ovom suznom dolinom, suočio se sa najdubljim čovjekovim strahom – od smrti, umro, ali i dokazao da tu nije kraj, da smrt i zlo nemaju zadnju riječ, nego Život i Ljubav! Jer Bog je Ljubav! 

No, ovo su samo riječi koje smo svi mi već puno puta čuli, pročitali, izgovorili… Treba nam iskustvo tog i takvog Boga! Proživio sam jako, jako puno trenutaka svog života u bolnom i suznom naricanju za tim i takvim Bogom… 

I vi ste koji ovo čitate. Svjesno ili nesvjesno, ali jeste. I još ćete. Zašto? Zato što bez križa nema uskrsnuća! 

Tko hoće biti Isusov učenik neka svaki dan uzme svoj križ na sebe i ide za Njim – jasno kaže Isus. 

Što je ključno u toj uputi? 

Uglavnom se hvatamo riječi križ – jer je u ljudskoj prirodi prvo detektirati opasnost, prijetnju, izvor straha, a to je i posljedica imanja krive slike Boga koje sam nabrojao. 

Ključna riječ je ZA NJIM! Isus neće maknuti križ od tebe, ne zato jer to ne bi mogao, nego zato, jer je križ jedini put sazrijevanja, rasta, razotkrivanja laži i otkivanja istine i Istine, jer te želi spasiti! Želi da i ti doživiš vlastito uskrsnuće! Želi da vidiš Boga licem u Lice i živiš vječno! 

Zato je došao! I u svemu tome On ti jamči da NIKAD NEĆEŠ OSTATI SAM! Ići ZA NJIM, znači ići s Njime! To je ta radosna vijest Evanđelja – ne boj se!, nisi sam!, ja sam s tobom uvijek!, neću te ostaviti nikada! 

Pred nama je Advent. Možda bi bilo dobro iskoristiti ga za jednu malu inventuru svojeg života, svoje prošlosti, svojih odnosa, svojih želja i iluzija budućnosti…? 

Pravo je vrijeme da otkrijemo u sebi one gostioničare koji su odbili primiti trudnu Bogorodicu Mariju i Josipa pa se Bog na kraju rodio u štali. Ne, nemojmo osuđivati gostioničare što su odbili Boga! Jednostavno Ga nisu prepoznali, jer su imali krivu/krive slike o Njemu! A kad će ti Bog doći na vrata, nikad ne znaš! 

Advent je izvrsna prilika da pogledamo „Božji fotoalbum“ u svojoj nutrini i da počistimo prašinu naše lijenosti, plijesan naše oholosti, smrad naše sebičnosti, nakazno ružni kič naših taština… s Njegove Slike koju nam je osobno utisnuo u dušu kad nas je stvarao! 

U suprotnom ni ovoga Božića, nećemo Ga prepoznati! 

P.S. Koristim priliku kako bih Vam predstavio svoju novu pjesmu. Govori upravo o ovoj temi. Obraćenju. Posvetio sam je beskućnicima. Našoj Braći i Sestrama kojih u Hrvatskoj ima više od 2000 (vidi: https://beskucnici.info/ ), i koji izrazito pate...

Hvala ako ćete je poslušati, preporučiti drugima, pretplatiti se na kanal, ostaviti komentar…. 

Franc - Prosjak

 

P.S. 2X Nisam usputno stavio ove Isusove riječi u tekst: »I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.« »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11, 9-13) 

Usudimo se poslušati Isusa bar jednom! Ali, pazite što ištete i kako to ištete! Molitva je razgovor s Bogom, a priznat ćete da je teško slušati, a kamoli ostvariti neki odnos sa sugovornikom koji vam laže, koji je ohol, sebičan i dvoličan... Zar ne?

Takve ljude mi ljudi odbacujemo, izbjegavamo i ne želimo imati posla s njima. Bog nas neće odbaciti i kad mu takvi dolazimo, ali ne možemo Ga takvi čuti! Ne možemo primiti milost, dar, pomoć koju tražimo kad Ga ne želimo ni saslušati!

Važno je znati moliti i zato sam vam na početku teksta preporučio knjigu "Snaga molitve zagovora" koja je meni puno pomogla, a vjerujem da će biti od koristi i vama da vaša molitva, vaš razgovor, vaš odnos s Bogom bude što iskreniji, a onda sve postaje moguće i sve počinje imati smisla. Pa i križevi i patnja.

Blagoslovljen nam svima bio Advent!

Foto: commons.wikimedia.org (Bartolomé Esteban Murillo, 1617.–1682.

Što je to korizma?

Čega ćete se odreći u korizmi? Hoćete li prestati: pušiti, kockati se, odlaziti bioenergetičarima, vračevima, zvati tarot majstore po lokalnim televizijama u sitne noćne sate, zlostavljati bližnje (ženu, muža, djecu, roditelje), prestati neumjereno piti, dangubiti, u ženama/muškarcima gledati samo predmet požude, oholiti se, sebično gaziti preko drugih samo da ostvarite svoj cilj…?

Ima toga još puno što salijeće čovjeka na njegovu životnom hodu. Riječ je o grijesima. O zlu koje nas duhovno, a onda neumitno i tjelesno, ranjava i malo pomalo uništava. Nas čini nesretnima, a naš život besmislenim. I lijepo je to da se u korizmi odričemo nečega što nam godi, ili s druge strane ako u tom vremenu na poseban način ustrajavamo u borbi protiv neke ovisnosti ili loše navike, no, počesto sve staje na tome.

Malo sam razmišljao ovih dana o korizmi, što bi ona trebala zapravo značiti? Zašto je ona tako važna za život vjernika da ju je Crkva posebno istakla? Jeste li se i vi to zapitali? Znadete li? Možemo zajedno razmišljati čitajući tekst iz evanđelja:

Kušnja u pustinji (Mt 4 1-11)

(Usp. Mk 1, 12–13; Lk 4, 1–13)
1 Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. 2 I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje.

3 Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« 4 A on odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.«

5 Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama 6 i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe
i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.«

7 Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«

8 Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu 9 pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« 10 Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!«

11 Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.

Kao što vidimo iz Evanđelja, Isusova pustinja (korizma) ima dva dijela – mrtvljenje i suočavanje sa sotonom. Prvi dio evanđelisti (Matej i Luka) ne opisuju tako detaljno kao sam susret Isusa sa sotonom. Zašto? Pretpostavljam zato što su htjeli nešto naglasiti. Detaljno opisujući Isusovo suočenje sa sotonom i tri kušnje na koje Ga je postavio, vjerujem da su htjeli taj završetak naglasiti.

Tri sotonine kušnje?

„Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.“

Sotona se ruga Isusu. Ruga se čovjeku. Svaki put kada ustraje na putu života u poštenju, istini i pravednosti. Kada odbija kruh zarađen na nepošten način. Ruga se danas osobito sirotinji u našoj domovini, ali i diljem cijeloga svijeta, koja jedva preživljava. Ima lice korumpiranih političara, lihvara, mešetara, bezobzirnih izrabljivača radnika… Sotona svoju kušnju danas izriče drugim riječima – snađi se i uživaj, jer život kratko traje!

„Ako si Sin Božji, baci se dolje!“

Koliko li samo vjernika danas nasjeda na ovu sotoninu zamku. Moralni zakoni su nategnuti do krajnosti. Više se ne zna što je dobro, a što zlo. Jer sve se u „određenim kontekstima“ može prikazati kao dobro. Ljubavlju se proglašava sebično udovoljavanje nagonima. Dobrotom se proglašava proračunato iskorištavanje tuđe patnje. Istinom se proglašava i ono što je svakom zdravorazumskom promišljanju laž. I sve se to zaogrće neprestanim perpetuiranjem fraze – Bog je milosrdan, on nas voli. I ljudi nasjedaju. Bacaju se naivno u ponore iz kojih nikad ne iziđu. A Bog je pravedan, jasan je kad upozorava da udaljavanjem od Njegovih zapovijedi čovjek zapada u smrtnu pogibelj.

„Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.“

I mnogi mu se klanjaju. I gledamo ih kako su slavni, vladari, moćnici… No to je samo privid. Drugo sotona ni ne može dati osim privida i laži. On je otac laži. Iza nasmiješene fasade onih koji mu se klanjaju nalazi se pustoš. Duševni pakao koji svakom sekundom žešće peče vatrom besmisla, ispraznosti, nemira, nezadovoljstva, prokletstva…

Vjerujem da ste i sami čitajući retke iz Evanđelja izvukli tumačenja. Vjerojatno i različita od mojih. No ono što sam zapravo htio naglasiti jest to da mi se čini da nam se korizma najčešće svede samo na prvi dio iz opisa Isusove korizme – mrtvljenje. Grčevito svaki dan ustrajemo, na primjer, u tome da ne zapalimo cigaretu. I dođe Uskrs i to je to. 

A što s drugim dijelom? Imamo li hrabrosti zaputiti se s Isusom u pustinju (korizmu), kako bi se tamo suočili sa svojim „demonima“? Onima koji se ne otkrivaju samo tako? Onima koje izbjegavamo uopće spomenuti, priznati da nas truju svojim stalnim navođenjem na grijeh? Onima koje smo prividno zaključali iza svakojakih obrambenih mehanizama?

Sam čovjek protiv sotone i zla ne može. Ali s Isusom je sve moguće. To vama, i sebi, od srca želim – blagoslovljen korizmeni hod koji će nas dovesti do uskrsnuća u novom životu s Isusom! Njemu možemo predati sve svoje strahove i boli. On nas jedini od njih može osloboditi.

P.S. Preporučam vam za slušanje pjesme sjajne glazbenice Lauren Daigle. U ovoj pjesmi ona pjeva sljedeće stihove:

Ti kažeš da sam voljena kada ne osjećam ništa

Ti kažeš da sam jaka kada se osjećam slabo

Ti kažeš da me držiš kada počnem padati

Kada nigdje ne pripadam, Ti kažeš da sam Tvoja

I ja vjerujem, oh ja vjerujem u sve što Ti kažeš o meni

Ja verujem…

Da, jedino je bitno što Bog misli o nama…

Korizma je povlašteno vrijeme u kojem to možemo saznati.

Foto: Pixabay

Moja Crkva...

„I tako malo po malo zlo postaje dobro, a dobro postaje zlo... Bog jest milosrdan i prašta i nikad se ne umara praštajući i tražeći čovjeka, kako to papa Franjo neumorno ponavlja, ali Bog je i pravedan, Bog je istina, Bog ima pravo kazniti i ne trpi zlo i grijeh! Oduzimanjem prava Bogu da kazni zle i zlo, čovjek zapravo niječe Božju svemoć, niječe Bogu da je Bog, a što je to onda ako ne ateizam, ako ne oholost kojom se i Lucifer suprotstavio Bogu? To je pristajanje uz sotonu i siguran put u pakao mržnje, zla, uništenja... Bojim se da i RKC ne bi jednom krenula tim putem, putem dobrih namjera približavanja svijetu...

Svijet ne želi Isusovu Crkvu, po mjeri Njegova Evanđelja, nego po svojoj mjeri, instituciju kojoj je čovjek mjerilo svih stvari. I nije to loše kad se čovjeka shvaća Božjom slikom, ali je razarajuće kada se Boga shvaća kao čovjekovu sliku. Najčešće je to onda slika pohlepe, pohote, mržnje, ukratko destrukcije. Barem ja imam takva iskustva, a potvrđuju mi to i iskustva ljudi s kojima sam se susretao, a od kojih mnogi izrazito pate.“

Napisao sam to kao komentar na svom facebook profilu uz vijest da se u Anglikanskoj Crkvi izmijenio obred krštenja. Kako prenosi jedan portal, prema tom novom tekstu, nema više onog pitanja u kojem se od nazočnih roditelja i kumova tražilo da se odreknu grijeha i sotone. Umjesto toga postavljaju se pitanja “Odričete li se zla i svih njegovih oblika?”. Nadalje, ne traži se više u obredu od vjernika da prihvate Krista kao Gospodina i Spasitelja, nego da se “okrenu Kristu i vjeruju mu”.

Više nema deklaracije “pokoravanja” Isusu jer, tvrdi se, riječ pokoravanje nije u duhu vremena i izaziva negativne reakcije, posebice kod žena. Sve ove promjene odobrio je duhovni poglavar crkve nadbiskup od Canterburyja Justin Welby. Napravljene su, rekao je čelnik Komisije za liturgiju biskup Stephen Platten, jer je “postojao strah da je trenutačna verzija odbijala ljude da idu u crkvu radi krštenja, vjenčanja i sprovoda”. Biskup je dodao kako je spominjanje sotone u obredu teksta “teološki problematično”.

Da vijest nije istinita vrlo lako bismo je mogli objaviti u nekom satiričnom časopisu, ali kako jest, ja se pomalo bojim da su u pravu glasovi „proroka“  iz redova Katoličke Crkve koji upozoravaju da i Rimokatolička Crkva ide tim putem. A to je onda siguran put udaljavanja od Krista. Barem se meni tako čini, jer vjera koju su meni predali moji roditelji, ono što sam kasnije slušao na vjeronauku, i moje životno iskustvo vjere, jasno i bez ikakve zadrške zna o postojanju palog anđela koji mrzi Boga, i sve što je stvorio. Na prvom mjestu čovjeka kao krunu Božjeg stvaranja.

U evanđeljima nalazimo Isusov jasan govor i upozorenje o postojanju „oca laži“ koji pred Bogom optužuje čovjeka. Vjerujem da nije slučajno toliko opisa Isusove borbe protiv zla i zloga. Uostalom zar i sâm Isus nije bio kušan od đavla? Pa kako onda odjednom spominjanje sotone postaje „teološki problematično“?

Zašto ovo uopće pišem? Osjećam se isprovociran „evangelizacijom“ koja nas zadnje vrijeme sve više zasipa iz raznoraznih jutarnjih, večernjih i podnevnih medijskih napisa o tome kako nas Bog voli, kako smo svi braća i sestre, kako se moramo voljeti, grliti i ljubiti i sve će biti super. Raj zemaljski nam je nadohvat ruke. Povod je uglavnom neka Papina gesta ili riječi. Papine riječi o razornom djelovanju grijeha i zla, o postojanju sotone i njegovih slugu se prešućuju.

Čak i to mogu razumjeti s obzirom na to da mediji imaju sasvim druge prioritete i vrijednosti od onih koje imaju vjernici, ali pomalo se bojim šutnje o zlu, njegovu razornu djelovanju na čovjeka i njegov život, koji se u ne znam čije ime sve jače nameće kao norma i u Crkvi. Bojim se da taj medijski govor relativiziranja polako postaje norma, da se ljudi, katehete, svećenici, vjernici općenito boje jasno reći – zlo postoji, grijeh razara i čovjek se samo u Isusu Kristu može spasiti.

Bojim se da zbog nekog lažnog obzira, lažne ljubavi prema bližnjima postajemo žrtva najveće đavolske opsjene – da on ne postoji.

No, ono što mi je najzanimljivije je način na koji se ta operacija provodi. A čini mi se vrlo perfidnom. Izrazito perfidnom. Odjednom više nitko ne govori o pravednom Bogu, o Bogu koji kažnjava zlo i zle. Sve upornije i sve učestalije se samo govori da je Bog milosrdan, da nas voli, da nas grli, ljubi.

Iako i sam najčešće u kolumnama pišem upravo o toj dimenziji Božjeg očinstva – milosrdnosti, strpljivosti, ljubavi, Bog Isusa Krista kakvog sam ja upoznao, je Bog Otac pravedan, i svemoćan. Pa ako treba ponekad i kazniti dijete, Otac ima pravo na to kao odgojnu mjeru. To nimalo ne dokida Bogu svojstvo da čovjeka, svoje dijete, neizmjerno ljubi i trajno želi da se spasi. Baš naprotiv, ljubav pretpostavlja istinu i pravednost. Kao i sloboda.

Umjesto zaključka, donosim riječi pape Benedikta XVI., odnosno kardinala Ratzingera iz njegove knjige Vjera i budućnost. Riječi su to o budućnosti Crkve kako je kardinal Ratzinger vidi:

„Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom.

Kao malo društvo, pred nju će se staviti puno veći zahtjevi na poticaj njezinih pojedinih članova. Nema sumnje da će otkriti nove oblike službe i da će zarediti za svećenika odabrane kršćane koji već slijede neku profesiju. U mnogim manjim zajednicama ili samostalnih društvenim skupinama, pastoralna skrb će se obavljati po ovom modelu. Uz to, služba svećeništva s punim radnim vremenom će biti neophodna baš kao i nekad.

No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u onome što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja.

Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti desnim strankama. Biti će to teška vremena za Crkvu jer proces kristalizacije i pojašnjenja stajat će je puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih.

Proces će biti još i teži jer će se morati odustati od crkvene uskogrudnosti pa i od pompozne samovolje. Može se predvidjeti da će za sve ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je bio put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije – kada se za biskup mislilo da je pametan ako ismijava dogme ili čak da sumnja u samo postojanje Boga – sve do obnove u devetnaestom stoljeću.

No, kada ovaj proces postane dio prošlosti, velika će moć poteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve.

Muškarci u potpuno planiranom svijetu naći će se neopisivo usamljeni. Ako su u potpunosti izgubili iz vida Boga, oni će osjećati cijeli užas svog siromaštva. Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkriti će ga kao nadu koja je im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.“

P.S. Ako bih morao birati između smjera moje Crkve, kakvim je pošla Anglikanska, i predviđanja o budućnosti Crkve kako ih iznosi papa Benedikt XVI., odnosno kardinal Ratzinger, ja bez imalo straha i razmišljanja odabirem ovo drugo pa i pod cijenu progona i svake kazne.

Napisano 11. siječnja 2014.

Bez Boga, čovjekov je život pakao

»Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’« (Mt 7, 21-23; usp.Lk 13, 25–27)
Kako shvatiti ove riječi? Jesu li to doslovno, Isusove riječi? Ili bi ih trebali gledati (čitati) u kontekstu, povijesnom, literarnom...? Ne mislim se upuštati u raspravu o tumačenju Svetoga Pisma, nego me strah. Što da mi se dogodi da te riječi, kada dođe vrijeme za susret s Gospodinom, budu upućene meni? Da u susretu s Gospodinom čujem – Nikad te nisam poznavao! Nosi se od mene, ti bezakoniče!? - Ali, Isuse zar nisam dolazio na misu? Išao na ispovijed i pričest? Molio se? Dijelio milostinju?

Kaže Isus, nemam razloga ne vjerovati da su to Isusove riječi, da će u kraljevstvo nebesko ući onaj koji vrši volju Njegova Oca. No, što je to volja Očeva? Isus daje odgovor da je to slušanje i izvršavanje Njegovih riječi. I sad dolazimo do problema. Sve više uočavam da se svašta tumači kao Isusove riječi. Te nije Isus ovako mislio, te nisu evanđelisti tako mislili…

To zbunjuje, priznat ćete. Hoćemo li se moći opravdati da smo nešto učinili tako i tako jer su nam tako protumačili na vjeronauku ili u teološkim knjigama? Moja mi „seljačka“ pamet govori da Isus nije bio šaljivdžija, niti neozbiljna osoba koja bi svako malo mijenjala mišljenja. Također, sasvim mi se logičnim čini da Evanđelisti također nisu bili neki neozbiljni likovi koji bi se igrali riječima stavljajući ih u Isusova usta onako – „odokativno“.

Nekako sam uvjeren da im je itekako bilo stalo i da im je bilo gotovo smrtno važno da svaka riječ Evanđelja bude istinita i točna. U tom kontekstu, ako tako stvari postavimo, a meni se čini da je to dobar put da se „čuje Isusa“ , moramo čitati što piše u Evanđeljima i ne smijemo sumnjati u Isusove riječi koje su tamo navedene. One ne trebaju neka druga mišljenja, nego su posve jasna. Pa tako, ako Isus kaže – Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone (usp. Mt 5, 43-48), onda to doslovno znači da moramo oprostiti onima koje smatramo svojim neprijateljima ili nismo Isusovi učenici. 

Također, Isus kaže – Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. (usp. 7, 21-26).

Primjera ima mnogo u Evanđeljima. Je li Isus mogao biti jasniji? Treba li sad dodatno tumačiti što je zapravo Isus mislio? Ne znam, ali meni se čini da bi to bilo zapravo na neki način svetogrđe. Jer koji čovjek ima pravo Isusove riječi mijenjati i tumačiti nekako drukčije nego su one napisane? Što više razmišljam o svemu to više mi je jasnije da tu nema mjesta nekakvom „filozofiranju“, nego se radi o jednostavnoj dilemi – ili ću slušati što mi Isus govori ili ću se oglušiti na Njegove riječi.

Pa tako, ili ću ići na pričest nedjeljom, iako nisam oprostio nekome tko me povrijedio, ili ću poslušati Isusa i dat sve od sebe ta tom čovjeku oprostim, suočim se s njim i tek onda izmiren stati pred svog Boga u svetom nedjeljnom Susretu. Nije to lako. Sigurno nije. Ali Bog daje snagu onima koji se pouzdaju u Njega. Koji se usude prepustiti mu svoj život. Koliko puta sam se uhvatio u molitvi da zapravo molim jedno, a u sebi osjećam drugo.

Na primjer – molim se da Bog upravlja mojim životom, da me usmjerava, a u isto vrijeme osjećam da zapravo nemam povjerenja da taj isti Bog zna što je najbolje za mene i koji životni putovi i odluke me mogu dovesti do blagoslovljenog života za sebe i moje bližnje. Ta ranjenost nepovjerenjem u Boga koju je zmija posijala u čovječje srce u edenskom vrtu, ne zacjeljuje samo tako. Zahtijeva obilje Božje milosti, ali ponajprije čovjekove otvorenosti da dopusti Bogu da ga zacijeli.

Kaže Isus - Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se. Ta ima li koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu! (Usp. Mt 7,7-11; Lk 11,1-13).

Ne može biti jasnije, zar ne? Za kraj, što napisati? Treba čitati – znao nam je u osnovnoj školi reći naš učitelj hrvatskog jezika i pjesnik Đuro Jelović. Bez čitanja čovjek se ne zna izražavati, slabo je pismen. Isto tako bez čitanja Svetoga Pisma – čovjek lako duhovno zakržlja, a onda je lak plijen lukave zmije.

Bez čitanja Svetoga Pisma – vjernik ne može naučiti čitati znakove Božje prisutnosti i teško da će znati usmjeravati se onim putovima koji će ga dovesti do sretnog i blagoslovljenog života. Bez Boga – čovjekov život je pakao.

Foto: pixabay.com

Crveno na semaforu života

Foto: pixabay.com

Vi vidite stvari i pitate - „Zašto?“, a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam- „Zašto ne?“ (George Bernard Shaw)

Hrabra je to izreka, zar ne? Tako moćno zvuči. Gotovo dječački sanjarska. Mogu zamisliti sliku klinca koji sjedi zamišljeno i gleda u svemir s mislima u vremenu kad će navući na sebe astronautski skafander i poletjeti u raketi na put u ta nebeska prostranstva. A svi smo mi imali i imamo velike snove.

Pa opet, odvažnih priča o velikim uspjesima je tako malo. Uglavnom čitamo o nesretnim sudbinama nepoznatih ljudi koji su jednom svi imali velik i lijep san, ali nešto je pošlo po zlu i umjesto nasmiješenih lica na naslovnicama, vidimo mučne slike iz crnih kronika. Zašto je to tako? To me pitanje progoni svaki put kad se susretnem sa svojom ili nečijom ljudskom patnjom.

Iščekujući Uskrs, sa željom da u ovoj kolumni podijelim neku radosnu misao s vama koji ćete pročitati ovaj tekst, sjetio sam se jednog starca prosjaka, naborana lica, iznošene i neoprane odjeće, ali pogleda blaga poput djeteta. Već dugo ga nisam vidio, ili se nije pojavio u vrijeme kad je meni koji putujem autom na posao, na semaforu bilo crveno. Nije mi nakana „hvaliti“ se kako mu svaki put, kad me uspio „uhvatiti“ dok čekam zeleno, dam par kuna, želim vam prenijeti osjećaje koji mi se tada poput iznenadnog suputnika jave uznemirujući me ionako nervoznog zbog prometa.

Crveno je na semaforu. Sjedim i nervozno gledam – kad će već jednom to zeleno da stignem na vrijeme na posao! I eto njega. Sa štapom u ruci šepajući, i torbom na ramenu, dolazi i do moga auta. Otvaram prozor. Njegova staračka ruka s pjegama, ranicama i žuljevima, otvorena dlana ulazi u moj prostor.

Tražim sitniš kojeg uvijek imam za kavu iz automata i stišćem mu ga na dlan jednim okom na semaforu, a drugim na njegovom dlanu. Čujem njegov umoran, ali nekako tugaljivo sretan glas – Hvala! Bog ti dao sreće! Zatvaram prozor, nasmiješim se. Eto, zeleno konačno. I nastavljam put. I tako je bilo često, no ponavljam, već dugo se nismo sreli. Gdje će on dočekati Uskrs? Je li uspio „uhvatiti“ još nekoga dok je ovome bilo crveno na semaforu? Je li mu taj netko ili neka dao koji sitniš?

Moram priznati, nedostaju mi te tugaljivo sretne oči starca prosjaka. Mogao bih ga baš pitati kako se zove? Mogao bih mu uputiti par riječi, pa i povećati „donaciju“ sad pred Uskrs. Da si mogne kupiti uz kruh i komadić šunke! A što ako ga više nema? Što ako su se njemu na semaforu života pogasila sva svijetla? Zašto ga barem nisam pitao za ime?

Naravno, najlakše je okriviti semafor i odgovornost da se na zeleno krene kako bi se izbjeglo nervozno trubljenje drugih sudionika na prometnicama naših života. A što ako me je u tom starom prosjaku susretao sam Bog? Što ako je to bio Isus? Kako ću Mu se opravdati kada jednom stignem pred Njegovo lice i kad mi uputi one svoje tako strašne riječi - Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me?

Hoću li se praviti lud poput onih iz Evanđelja pa reći - Gospodine, a kada te to vidjeh gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužih te? Neću moći kad znam što će mi odgovoriti - Što si god učinio jednomu od moje najmanje braće, meni si učinio.

Dragi čitateljice i čitatelji, dok se prisjećam svog prijatelja, starog prosjaka na prometnici mog života, usuđujem se upitati Vas – koje svijetlo svijetli na semaforu prometnice vašeg života? Jel' možda crveno? Pritišću vas strahovi i tjeskobe za vaše danas i sutra? Osamljeni ste i tužni, bez tople ljudske riječi, prepušteni hladnoći daleko od toplog ljudskog pogleda? Patite od boli izranjena tijela i duše?
Ili vam je možda žuto? Slutite dolazak nečeg mučnog što će unijeti nemir i bol u vaš kutak svemira u kojem se osjećate spokojni i sretni?

Ili se, već na rubu snaga, nadate zelenom i danima predaha, spokoja i mira? A možda je na semaforu vašeg životnog puta zeleno? Vi sami najbolje znate odgovor. I ne pitam vas to jer vam želim dati neki mudar savjet, moralizirati i docirati vam. Pitam vas to jer vam želim reći da nam svakome ta tri svjetla obilježavaju život, a da sam potpuno siguran da je u svakom tom trenutku s nama prisutan Bog. I nije On taj koji ih pali il' gasi po nekoj svojoj želji, već to činimo mi u slobodi koju nam je upravo On dao. Jer nas kao svoju djecu bezgranično ljubi.

On je taj koji se s nama raduje kada nam je na semaforu života zeleno i kada smo sretni. On je taj koji s nama zabrinuto iščekuje promjenu koju nagoviješta žuto i On je taj koji s nama pati kada nam je sve crveno. I ono što nam cijelo vrijeme želi reći, a mi počesto ne čujemo, jesu riječi – ne boj se, neću te prepustiti smrti, neću te nikad ostaviti sama. Meni je to najljepša poruka Uskrsa. Stoga Vam to i želim – neka vaše živote ispuni uskrsna nada da je Bog, naš Nebeski Otac uvijek s nama! Sretan vam Uskrs!

P.S. Ako vam na prometnici vašeg života zasvijetli crveno na semaforu i ugledate ruke starca prosjaka kako vam idu u susret, nemojte nervozno okrenuti glavu. Podajte mu dar od srca i pitajte ga za ime. Nemojte se iznenaditi ako vam odgovori – Ja sam, tvoj Bog, zar me ne prepoznaješ?