„Nije nam potrebna veća vjera, nego veći Bog!“

 

 

Citat iz naslova prepisujem iz knjige „Snaga molitve zagovora“ češke teologinje Kateřine Lachmanové koju je u Hrvatskoj izdala Kršćanska sadašnjost i koju vam svesrdno preporučam za čitanje. Knjiga obiluje izuzetnim uvidima u svijet autentične duhovnosti koja ne postoji bez autentične molitve. Navode se tako stavovi i ponašanja koja priječe autentičnu molitvu, ali i stavovi i ponašanja koji je čine mogućom i sve to potkrijepljeno primjerima iz Svetog pisma i života svetih. 

U nastavku vam neću prepričavati sadržaj knjige, ne zbog lijenosti, nego zbog toga što smatram da je najbolje da si nabavite knjigu (80 kn je cijena, a učlanjenjem u Klub čitatelja možete dobiti i dodatni popust), i da odvojite vrijeme za njezin sadržaj koji će vam, siguran sam, otvoriti i produbiti mnoge vidike. 

 Zašto nam nije potrebna veća vjera, nego veći Bog? Ima li ta rečenica smisla kad prevladavajući oblik govora u Crkvi naglašava upravo malu vjeru nas vjernika, nas Crkve kao razlog tolikoj prisutnosti zla i njegova djelovanja u svijetu? 

»I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.« »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11, 9-13) 

Ako se malo bolje razmisli, barem sam ja došao do tog zaključka, uistinu problem nije vjera, nego bog u kojega vjerujemo, kojemu se molimo, kojega propovijedamo. Namjerno pišem riječ bog malim slovima, jer svatko od nas ima neku svoju sliku Boga, vlastito iskustvo Boga i vlastiti odnos s Bogom. Čovjek ni ne može posvema vidjeti, shvatiti, pojmiti Boga. To je obećanje onima koji će to zaslužiti svojim životom i na što smo svi pozvani. 

Istina jest da se Bog objavio čovjeku Utjelovljenjem svoga Sina Isusa Krista kako bi spasio čovjeka od njegove sljepoće, od klice smrti i propasti koju je posijao đavao u prve ljude kroz njihovu neposlušnost, no to otkrivanje Božjega Lica, čišćenje od lažnih slika i iluzija koje imamo o Bogu, trajan je i cjeloživotan proces. 

 To je put vjere. To je obraćenje srca, života. 

Mnogi od nas ljudi vjeruju: 

 - u „odsutnog boga“ koji je negdje na putu ili je jednostavno nezainteresiran za ovaj svijet i čovjeka 

- u „okrutnog boga“ kojemu je jedina briga kažnjavanje neposluha, grijeha 

 - u „ljubomornog boga“ koji ne želi nikakvo naše zadovoljstvo, sreću, radost, uspjeh nego samo patnju i suze, križeve i jedina mu je briga pokvariti naša nastojanja da budemo sretni 

 - u „naivnog boga“ koji poput nekog djedice nešto prijeti, upozorava, ali neće reagirati na naše gluposti, zlo koje činimo 

- u „psihić boga“ koji je pun milosrđa i tu je za nas kako bi nas utješio, saslušao, ali u stvarnosti i dalje sve ostaje na nama i ne nudi nikakva rješenja 

 - u „boga slabića“ koji dijeli vlast s đavlom i njegovim hordama, gotovo pa imaju jednaku vlast i moć nad čovjekom i svijetom 

- u „boga elitizma“ kojega ne zanimaju neuspješni, nego koji priznaje i brine samo o uspješnima, elitama i zbog toga je važno postati važan, uspješan, „upasti“ u elitu (političku, menadžersku, religioznu, mafijašku (da!)), biti poseban, pripadati nekoj posebnoj skupini… 

Tih iskrivljenih, često puta i patoloških slika Boga ima nevjerojatno mnogo. Koliko ljudi toliko i tih iskrivljenih slika Boga. 

Neke od njih je vrlo teško otkriti, jer su dio naše osobnosti, našeg identiteta, ponekad nosive strukture ličnosti i kad ih čovjek i otkrije, predstoji mu izrazito teška borba puna straha, boli i patnje da bi se suočio s njima, prihvatio ih i od njih učinio, ako već ne saveznike, a ono barem ne više neprijatelje koji ga stalno napadaju, ometaju i prijete propašću. 

No, ne treba se zbog toga plašiti. To je sastavni dio čovjekova života. Njegovog rasta i sazrijevanja. Upravo suprotno – sve su to izuzetne prilike koje nas mogu dovesti do što jasnije, čišće, istinitije slike Boga. 

Postoji PRAVI BOG! Bog koji sve drži u svojim rukama i nijedna vlas nam ne pada s glave bez Njegova znanja! To je Bog koji nam se objavio u svome Sinu Isusu Kristu! On je naš Otac! On nas neizmjerno ljubi! Toliko da je i sam postao čovjekom, prošao ovom suznom dolinom, suočio se sa najdubljim čovjekovim strahom – od smrti, umro, ali i dokazao da tu nije kraj, da smrt i zlo nemaju zadnju riječ, nego Život i Ljubav! Jer Bog je Ljubav! 

No, ovo su samo riječi koje smo svi mi već puno puta čuli, pročitali, izgovorili… Treba nam iskustvo tog i takvog Boga! Proživio sam jako, jako puno trenutaka svog života u bolnom i suznom naricanju za tim i takvim Bogom… 

I vi ste koji ovo čitate. Svjesno ili nesvjesno, ali jeste. I još ćete. Zašto? Zato što bez križa nema uskrsnuća! 

Tko hoće biti Isusov učenik neka svaki dan uzme svoj križ na sebe i ide za Njim – jasno kaže Isus. 

Što je ključno u toj uputi? 

Uglavnom se hvatamo riječi križ – jer je u ljudskoj prirodi prvo detektirati opasnost, prijetnju, izvor straha, a to je i posljedica imanja krive slike Boga koje sam nabrojao. 

Ključna riječ je ZA NJIM! Isus neće maknuti križ od tebe, ne zato jer to ne bi mogao, nego zato, jer je križ jedini put sazrijevanja, rasta, razotkrivanja laži i otkivanja istine i Istine, jer te želi spasiti! Želi da i ti doživiš vlastito uskrsnuće! Želi da vidiš Boga licem u Lice i živiš vječno! 

Zato je došao! I u svemu tome On ti jamči da NIKAD NEĆEŠ OSTATI SAM! Ići ZA NJIM, znači ići s Njime! To je ta radosna vijest Evanđelja – ne boj se!, nisi sam!, ja sam s tobom uvijek!, neću te ostaviti nikada! 

Pred nama je Advent. Možda bi bilo dobro iskoristiti ga za jednu malu inventuru svojeg života, svoje prošlosti, svojih odnosa, svojih želja i iluzija budućnosti…? 

Pravo je vrijeme da otkrijemo u sebi one gostioničare koji su odbili primiti trudnu Bogorodicu Mariju i Josipa pa se Bog na kraju rodio u štali. Ne, nemojmo osuđivati gostioničare što su odbili Boga! Jednostavno Ga nisu prepoznali, jer su imali krivu/krive slike o Njemu! A kad će ti Bog doći na vrata, nikad ne znaš! 

Advent je izvrsna prilika da pogledamo „Božji fotoalbum“ u svojoj nutrini i da počistimo prašinu naše lijenosti, plijesan naše oholosti, smrad naše sebičnosti, nakazno ružni kič naših taština… s Njegove Slike koju nam je osobno utisnuo u dušu kad nas je stvarao! 

U suprotnom ni ovoga Božića, nećemo Ga prepoznati! 

P.S. Koristim priliku kako bih Vam predstavio svoju novu pjesmu. Govori upravo o ovoj temi. Obraćenju. Posvetio sam je beskućnicima. Našoj Braći i Sestrama kojih u Hrvatskoj ima više od 2000 (vidi: https://beskucnici.info/ ), i koji izrazito pate...

Hvala ako ćete je poslušati, preporučiti drugima, pretplatiti se na kanal, ostaviti komentar…. 

Franc - Prosjak

 

P.S. 2X Nisam usputno stavio ove Isusove riječi u tekst: »I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.« »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11, 9-13) 

Usudimo se poslušati Isusa bar jednom! Ali, pazite što ištete i kako to ištete! Molitva je razgovor s Bogom, a priznat ćete da je teško slušati, a kamoli ostvariti neki odnos sa sugovornikom koji vam laže, koji je ohol, sebičan i dvoličan... Zar ne?

Takve ljude mi ljudi odbacujemo, izbjegavamo i ne želimo imati posla s njima. Bog nas neće odbaciti i kad mu takvi dolazimo, ali ne možemo Ga takvi čuti! Ne možemo primiti milost, dar, pomoć koju tražimo kad Ga ne želimo ni saslušati!

Važno je znati moliti i zato sam vam na početku teksta preporučio knjigu "Snaga molitve zagovora" koja je meni puno pomogla, a vjerujem da će biti od koristi i vama da vaša molitva, vaš razgovor, vaš odnos s Bogom bude što iskreniji, a onda sve postaje moguće i sve počinje imati smisla. Pa i križevi i patnja.

Blagoslovljen nam svima bio Advent!

Foto: commons.wikimedia.org (Bartolomé Esteban Murillo, 1617.–1682.

A što s onima koji ne mogu „razviti“ svoje talente? Hoće li ih Bog ipak kazniti?

Moram vam priznati da sam tek sad, u 33-oj godini svog života, po prvi put ozbiljno postavio pitanje Bogu - što Ti Bože zapravo hoćeš od mene? Mislim, pitao sam se ja to često, ali ni jednom dosad onako ozbiljno, svjesno, koncentrirano… Što Ti želiš Bože od mene?

Postavio sam si to pitanje, čitajući Isusovu prispodobu o talentima: „Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan - svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.

Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'

Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao! 'Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'

A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!' A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'

'Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.' (Mt 25,14-30)“

Kako sad ovo razumjeti? Tko sam ja u ovoj priči? Tko ste vi u toj prispodobi? Razmišljate li sad o talentima koje imate? Pjevanje, matematika, glazba, šport, informatika, strani jezici, slikarstvo…? Uviđate li problem? Ne možemo svi biti najbolji.

Na svijetu žive milijuni iznimno talentiranih ljudi, ali samo neki uspijevaju razviti te talente. Što je s onim siromašnim klincima iz brazilskih favela koji nikad ne uspiju potpisati ugovor s Barcelonom i najčešće završe na marginama društva? A Bog im je dao tako divan dar i smisao za nogomet? Hoće li Bog njih na kraju osuditi? Izbaciti van u tamu gdje će biti plač i škrgut zubi?

Razmišljam tako i o sebi. Kao i svakom čovjeku, i meni je Bog dao puno lijepih darova. Čuo sam to i od drugih, ali, hoće li me na kraju Gospodar vječnosti istjerati iz svoga Doma, jer povjereni talent nisam umnožio, bez obzira imao ili ne imao prilike?

Ako ste sa mnom zaključili da talenti na koje obično mislimo kad spomenemo tu riječ nisu ti na koje se odnosi Isusova prispodoba, onda treba tražiti neki drugi odgovor. Odgovor daje Isus odmah u nastavku Matejeva Evanđelja kad govori o posljednjem sudu. (Potražite sami Mt 25, 31-46.)

Talenti koje Bog povjerava čovjeku, nisu ljudske sposobnosti same po sebi, nego je riječ o duhovnim darovima, o putu posvećenja kojeg Učitelj postavlja pred svakog čovjeka i tijekom kojega nam se otkriva posvećujući nas svojom Milošću.

U tom Božjem otkrivanju čovjeku, i tom putu posvećivanja djelovanjem Božjega Duha, Bog čovjeku otkriva duhovne darove koje mu je već dao i koje mu daje. Bog mu otkriva svoju volju. Ponekad je to vrlo jednostavno kroz glas savjesti kad vas nuka da učinite neko djelo milosrđa bližnjemu, a ponekad nam doista treba dugo vrijeme da bismo shvatili zašto baš tako, zašto nam se život usmjerava u pravcu koji nam se čini posve nelogičnim.

Što to ti Bože želiš od mene? - pitanje je koje stoji na početku svakog obraćenja. Odgovor na njega potpuno mijenja čovjeka, njegov život u potpunosti. I zato se bojimo. Zato strah. Zato ona zmijina sumnja u nama - a što ako Bog „upropasti“ naše ulaganje?

„Riješimo“ li se tog straha (pratit će nas cijeloga života), zakoračit ćemo u uistinu veličanstven svijet duhovnog putovanja u kojem je moguće „riječju brda pomicati“, jer Bog kad daje, ne škrtari. Daje u izobilju onima koji se usude vjerovati Mu. Ne postoji to što Bog nije u stanju dati čovjeku koji mu povjeruje.

Nerazvijeni talenti kao kušnja

No, vratimo se još malo talentima, ljudskim sposobnostima. Ti darovi, ako ih imamo priliku i mogućnost razviti, samo su sredstvo duhovnog posvećivanja. Razvijanjem njih, u mogućnosti smo darove Duha svjedočiti drugima i tako se staviti Bogu na raspolaganje u Njegovoj želji da se svaki čovjek spasi i vrati u Očev Dom.

Oni pak pojedinci, koji ih neće biti u prilici razviti, jer im to materijalne mogućnosti ne omogućavaju, ne bi se smjeli grozničavo brinuti ili dopustiti da ih neostvarene ambicije razore iznutra. Naprotiv, i kad uvidimo da nećemo u svom životnom hodu uspjeti realizirati svoje sposobnosti, moramo biti svjesni da je jedini ispravni put to prihvatiti kao kušnju, jer Bog nikad ne zatvara i prozore i vrata. Upravo suprotno, ako su nam vrata zatvorena, Bog nas čeka na prozoru i nudi nove darove.

Zamislite vrhunskog športaša koji doživi tešku nezgodu. Nije tako rijedak slučaj. Ima dva izbora - ili se prepustiti očaju koji će ga uništiti, ili tu nesreću prihvatiti strpljivo poput Joba. Jer Bog nikad ne dopušta da Onaj koji vjeruje u Njega propadne.

Naprotiv. Čvrsto staje u obranu čovjeka pred Tužiteljem i sve izvodi na dobro. On ima zadnju riječ u svakoj povijesti - kako pojedinca tako i cijelog čovječanstva. Zar nam nisu poznati primjeri športaša koji su nakon doživljene nesreće otkrili posve novi svijet u kojem su se ostvarili još više nego bi to ikad mogli da im se nije dogodila nesreća i onemogućila ih u športskoj karijeri?

Na kraju, Bog uistinu često ostaje nerazumljiv u kategorijama ljudskog logičkog promišljanja, no zar nije tako u svakom odnosu između oca i djeteta? Koliko puta ste vi, koji ste roditelji, morali objašnjavati svojoj djeci zašto nešto nije tako i mora biti onako? Mnogo puta. Zamislite onda koliko je više Bog strpljiv s nama?

Kolika to mora biti ljubav da nekoga uporno voliš, a ničim to nije zaslužio. Božja je logika po tom pitanju nama ljudima neshvatljiva, ali ne bismo je smjeli ignorirati. Ne bismo smjeli poput onog trećeg sluge zakopati poziv na svetost koju Bog upućuje svakom čovjeku: «Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!» (Matej 5,48).

Temeljno je povjerenje. Vjerujem li ja doista da Bog jest i vjerujem li Mu da On zna najbolje što je za mene dobro? O odgovoru na ovo pitanje, usuđujem se zaključiti, ovisi naše spasenje, naš sretan život.

P. S. Fascinira me situacija iz Evanđelja kad Isus s pet kruhova i dvije ribice nahrani tisuće ljudi. Zamislite da dječak koji je imao taj gablec, nije istog htio predati apostolima? Pojeo bi ga u skrovitosti, utažio glad i to je to.

No, davši taj svoj skromni gablec Isusu, nahranio je sebe, ali i tisuće drugih i upisao se u vječnost. Bogu ništa nije nemoguće. Doista. Tako mali i neznatni niste da Bog od Vas ne bi mogao učiniti besmrtnike. Samo mu treba reći - DA. Sve ostalo će On učiniti. Ako Vam se i čini nemogućim - vjerujte, Božja maštovitost ne pozna granice.

Napisano, 26. lipnja 2014.

Foto: pixabay.com

Zašto je potrebno napraviti inventuru života?

Foto: pixabay.com

U životu je potrebno, ponekad je od presudne važnosti, napraviti inventuru. Otići u podrum i potkrovlje svog života. Nanovo uzeti u ruke svaku stvar (osjećaji i sjećanja), koju smo tamo spremili u nekom trenutku, svojevoljno ili "da je se riješimo", obrisati pažljivo prašinu s nje i na svijetlu je nanovo razgledati.

To može biti bolno, jer mnoge stvari iz naše prošlosti nisu lijepe. Što zbog naše krivnje, što zbog krivnje drugih. No, baš zbog toga što smo mnoge stvari spremali i bacali u podrum ili u potkrovlje bez da smo ih sagledali pod svijetlom istine, dajući im brzinska, neprovjerena i lažna značenja, one nas mogu kočiti svojim lažnim značenjem u našem sadašnjem životu i tako utjecati na našu budućnost. Ali i budućnost naših bližnjih.

Osim toga, po onoj staroj izreci, "sve kad-tad dođe na naplatu" i to baš u najnezgodnije vrijeme kad smo slabi, kad smo preslabi da zanemarimo i potisnemo njihove glasove, ponekad i krikove, koji dopiru iz podruma il' potkrovlja našeg bića il' kad se opustimo i olabavimo svoje psihološke barijere kojima se štitimo od navedenog.

A događa se, i to često, da naši strahovi, traume, nepravde, krivnje, sjećanja i osjećaji koje smo potisnuli u podrum il' potkrovlje, izađu na vidjelo kada smo na vrhuncu karijera, kada nam je "sve super" zapravo. Pa tako nemali broj puta možete vidjeti primjere da se odjednom npr. raspadaju "savršeni brakovi". Muž našao ljubavnicu, žena našla ljubavnika i sve se uruši i promatraču ništa nije jasno. Kako? Zašto? Pa izgledali su tako sretni i savršeni? Tako su se voljeli? Pa sve imaju?

No, kad biste razgovarali s tim osobama, uvidjeli biste upravo ono o čemu pišem - tisuće sitnih stvari potisnutih i skrivenih u podrumima ili potkrovljima njihova života s kojima se nisu suočili, sagledali ih pod svjetlom istine, pomirili se s njima ili ispravili greške na koje su ih te stvari upozoravale. Zato takve osobe najčešće ni same ne znaju zašto su si uništili brak i obitelj!? Kažu - ne znam zašto sam to učinio? Čude se sami sebi!

I u pravu su! Ne znaju, jer čovjek u svom egoizmu ne želi znati neugodnu istinu o sebi! Zato kad god možemo, bježimo od istine, no dođe vrijeme kada se istina više ne može ušutkati i ne želi se dati ušutkati! Želi da joj se isplati i posljednji novčić u obliku priznanja pogrešaka, priznanja njihova postojanja, opraštanja sebi i drugima...

Zato ljubavnica, ljubavnik, alkohol, kocka, droga, pretjerani aktivizam, bezobzirno zgrtanje moći i bogatstva... nisu ništa drugo nego bijeg od sebe, bijeg od istine o sebi koja je bolna. Bijeg od trauma, potisnutih frustracija, pretrpljenih nepravdi, bijesa, strahova, vlastitih pogrešaka...

Kako taj bijeg završava? Ako se čovjek ne suoči sa samim sobom, bijeg završava u močvari sa živim pijeskom iz kojeg se je jako teško izvući. Sam nikako. Samo uz pomoć bližnjih i Boga. Uz pomoć ljubavi.

Ljubav je jedina kadra izvući čovjeka iz svakog gliba u kojem se nađe i jedini je istinski učinkovit alat za suočavanje s istinom o sebi. Nema inventure života bez ljubavi!

Naravno, pod ljubavlju mislim na svaki oblik samo/pomoći, od svakodnevnog preispitivanja savjesti, običnog razgovora s prijateljima do pomoći stručnih osoba ako je to potrebno. Najvažnije je prestati bježati od istine o sebi i priznati si postojanje problema. Rješenja uvijek postoje!