„Nije nam potrebna veća vjera, nego veći Bog!“

 

 

Citat iz naslova prepisujem iz knjige „Snaga molitve zagovora“ češke teologinje Kateřine Lachmanové koju je u Hrvatskoj izdala Kršćanska sadašnjost i koju vam svesrdno preporučam za čitanje. Knjiga obiluje izuzetnim uvidima u svijet autentične duhovnosti koja ne postoji bez autentične molitve. Navode se tako stavovi i ponašanja koja priječe autentičnu molitvu, ali i stavovi i ponašanja koji je čine mogućom i sve to potkrijepljeno primjerima iz Svetog pisma i života svetih. 

U nastavku vam neću prepričavati sadržaj knjige, ne zbog lijenosti, nego zbog toga što smatram da je najbolje da si nabavite knjigu (80 kn je cijena, a učlanjenjem u Klub čitatelja možete dobiti i dodatni popust), i da odvojite vrijeme za njezin sadržaj koji će vam, siguran sam, otvoriti i produbiti mnoge vidike. 

 Zašto nam nije potrebna veća vjera, nego veći Bog? Ima li ta rečenica smisla kad prevladavajući oblik govora u Crkvi naglašava upravo malu vjeru nas vjernika, nas Crkve kao razlog tolikoj prisutnosti zla i njegova djelovanja u svijetu? 

»I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.« »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11, 9-13) 

Ako se malo bolje razmisli, barem sam ja došao do tog zaključka, uistinu problem nije vjera, nego bog u kojega vjerujemo, kojemu se molimo, kojega propovijedamo. Namjerno pišem riječ bog malim slovima, jer svatko od nas ima neku svoju sliku Boga, vlastito iskustvo Boga i vlastiti odnos s Bogom. Čovjek ni ne može posvema vidjeti, shvatiti, pojmiti Boga. To je obećanje onima koji će to zaslužiti svojim životom i na što smo svi pozvani. 

Istina jest da se Bog objavio čovjeku Utjelovljenjem svoga Sina Isusa Krista kako bi spasio čovjeka od njegove sljepoće, od klice smrti i propasti koju je posijao đavao u prve ljude kroz njihovu neposlušnost, no to otkrivanje Božjega Lica, čišćenje od lažnih slika i iluzija koje imamo o Bogu, trajan je i cjeloživotan proces. 

 To je put vjere. To je obraćenje srca, života. 

Mnogi od nas ljudi vjeruju: 

 - u „odsutnog boga“ koji je negdje na putu ili je jednostavno nezainteresiran za ovaj svijet i čovjeka 

- u „okrutnog boga“ kojemu je jedina briga kažnjavanje neposluha, grijeha 

 - u „ljubomornog boga“ koji ne želi nikakvo naše zadovoljstvo, sreću, radost, uspjeh nego samo patnju i suze, križeve i jedina mu je briga pokvariti naša nastojanja da budemo sretni 

 - u „naivnog boga“ koji poput nekog djedice nešto prijeti, upozorava, ali neće reagirati na naše gluposti, zlo koje činimo 

- u „psihić boga“ koji je pun milosrđa i tu je za nas kako bi nas utješio, saslušao, ali u stvarnosti i dalje sve ostaje na nama i ne nudi nikakva rješenja 

 - u „boga slabića“ koji dijeli vlast s đavlom i njegovim hordama, gotovo pa imaju jednaku vlast i moć nad čovjekom i svijetom 

- u „boga elitizma“ kojega ne zanimaju neuspješni, nego koji priznaje i brine samo o uspješnima, elitama i zbog toga je važno postati važan, uspješan, „upasti“ u elitu (političku, menadžersku, religioznu, mafijašku (da!)), biti poseban, pripadati nekoj posebnoj skupini… 

Tih iskrivljenih, često puta i patoloških slika Boga ima nevjerojatno mnogo. Koliko ljudi toliko i tih iskrivljenih slika Boga. 

Neke od njih je vrlo teško otkriti, jer su dio naše osobnosti, našeg identiteta, ponekad nosive strukture ličnosti i kad ih čovjek i otkrije, predstoji mu izrazito teška borba puna straha, boli i patnje da bi se suočio s njima, prihvatio ih i od njih učinio, ako već ne saveznike, a ono barem ne više neprijatelje koji ga stalno napadaju, ometaju i prijete propašću. 

No, ne treba se zbog toga plašiti. To je sastavni dio čovjekova života. Njegovog rasta i sazrijevanja. Upravo suprotno – sve su to izuzetne prilike koje nas mogu dovesti do što jasnije, čišće, istinitije slike Boga. 

Postoji PRAVI BOG! Bog koji sve drži u svojim rukama i nijedna vlas nam ne pada s glave bez Njegova znanja! To je Bog koji nam se objavio u svome Sinu Isusu Kristu! On je naš Otac! On nas neizmjerno ljubi! Toliko da je i sam postao čovjekom, prošao ovom suznom dolinom, suočio se sa najdubljim čovjekovim strahom – od smrti, umro, ali i dokazao da tu nije kraj, da smrt i zlo nemaju zadnju riječ, nego Život i Ljubav! Jer Bog je Ljubav! 

No, ovo su samo riječi koje smo svi mi već puno puta čuli, pročitali, izgovorili… Treba nam iskustvo tog i takvog Boga! Proživio sam jako, jako puno trenutaka svog života u bolnom i suznom naricanju za tim i takvim Bogom… 

I vi ste koji ovo čitate. Svjesno ili nesvjesno, ali jeste. I još ćete. Zašto? Zato što bez križa nema uskrsnuća! 

Tko hoće biti Isusov učenik neka svaki dan uzme svoj križ na sebe i ide za Njim – jasno kaže Isus. 

Što je ključno u toj uputi? 

Uglavnom se hvatamo riječi križ – jer je u ljudskoj prirodi prvo detektirati opasnost, prijetnju, izvor straha, a to je i posljedica imanja krive slike Boga koje sam nabrojao. 

Ključna riječ je ZA NJIM! Isus neće maknuti križ od tebe, ne zato jer to ne bi mogao, nego zato, jer je križ jedini put sazrijevanja, rasta, razotkrivanja laži i otkivanja istine i Istine, jer te želi spasiti! Želi da i ti doživiš vlastito uskrsnuće! Želi da vidiš Boga licem u Lice i živiš vječno! 

Zato je došao! I u svemu tome On ti jamči da NIKAD NEĆEŠ OSTATI SAM! Ići ZA NJIM, znači ići s Njime! To je ta radosna vijest Evanđelja – ne boj se!, nisi sam!, ja sam s tobom uvijek!, neću te ostaviti nikada! 

Pred nama je Advent. Možda bi bilo dobro iskoristiti ga za jednu malu inventuru svojeg života, svoje prošlosti, svojih odnosa, svojih želja i iluzija budućnosti…? 

Pravo je vrijeme da otkrijemo u sebi one gostioničare koji su odbili primiti trudnu Bogorodicu Mariju i Josipa pa se Bog na kraju rodio u štali. Ne, nemojmo osuđivati gostioničare što su odbili Boga! Jednostavno Ga nisu prepoznali, jer su imali krivu/krive slike o Njemu! A kad će ti Bog doći na vrata, nikad ne znaš! 

Advent je izvrsna prilika da pogledamo „Božji fotoalbum“ u svojoj nutrini i da počistimo prašinu naše lijenosti, plijesan naše oholosti, smrad naše sebičnosti, nakazno ružni kič naših taština… s Njegove Slike koju nam je osobno utisnuo u dušu kad nas je stvarao! 

U suprotnom ni ovoga Božića, nećemo Ga prepoznati! 

P.S. Koristim priliku kako bih Vam predstavio svoju novu pjesmu. Govori upravo o ovoj temi. Obraćenju. Posvetio sam je beskućnicima. Našoj Braći i Sestrama kojih u Hrvatskoj ima više od 2000 (vidi: https://beskucnici.info/ ), i koji izrazito pate...

Hvala ako ćete je poslušati, preporučiti drugima, pretplatiti se na kanal, ostaviti komentar…. 

Franc - Prosjak

 

P.S. 2X Nisam usputno stavio ove Isusove riječi u tekst: »I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.« »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11, 9-13) 

Usudimo se poslušati Isusa bar jednom! Ali, pazite što ištete i kako to ištete! Molitva je razgovor s Bogom, a priznat ćete da je teško slušati, a kamoli ostvariti neki odnos sa sugovornikom koji vam laže, koji je ohol, sebičan i dvoličan... Zar ne?

Takve ljude mi ljudi odbacujemo, izbjegavamo i ne želimo imati posla s njima. Bog nas neće odbaciti i kad mu takvi dolazimo, ali ne možemo Ga takvi čuti! Ne možemo primiti milost, dar, pomoć koju tražimo kad Ga ne želimo ni saslušati!

Važno je znati moliti i zato sam vam na početku teksta preporučio knjigu "Snaga molitve zagovora" koja je meni puno pomogla, a vjerujem da će biti od koristi i vama da vaša molitva, vaš razgovor, vaš odnos s Bogom bude što iskreniji, a onda sve postaje moguće i sve počinje imati smisla. Pa i križevi i patnja.

Blagoslovljen nam svima bio Advent!

Foto: commons.wikimedia.org (Bartolomé Esteban Murillo, 1617.–1682.

Tata, to je Božić!

Svi Sveti su. Vraćam se navečer kući i prolazimo kraj groblja. Noć je, groblje svijetli tisućama svijeća. Prizor je prekrasan. Pokazujem svojem trogodišnjem sinu prema groblju da vidi kako lijepo svijetli. Istog trena on poviče – tata, to je Božić! 

Ostao sam, malo je reći iznenađen. 

Zapravo, „izbacio me iz takta“, kako bi se kolokvijalno moglo reći, jer nikako nisam očekivao takav njegov zaključak koji je sve samo ne pogrešan. 

Upravo suprotno, odgovor mu je u maniri najvećih mudraca i teologa. 

– U pravu si – rekao sam mu – ovo je uistinu Božić. Ljudski Božić! 

Ta djetinja reakcija na sjaj svijeća koji je malo dijete podsjetio na sjaj božićnih lampica, zaokupila je moje misli cijelim putem do kuće i navela me da podijelim s vama misli koje su me zaokupile. Naime, u mom rodnom zagorskom mjestu Višnjici, Sve Svete se u starini, a tako je još i danas, naziva Malim Božićem. U tom smislu moj je mališan bio potpuno u pravu svojim zaključkom. 

No, tu se značaj i simbolika ne zaustavlja, jer kad pogledamo značenje blagdana Svih Svetih i blagdana Božića, među njima postoji iznimna povezanost, jer oboje predstavljaju i pozivaju na proslavu života, novog života. 

No, i više od toga – Božić kao blagdan rođenja Neba za čovjeka i Svi Sveti kao blagdan rođenja čovjeka za Nebo povezani su neraskidivom povijesno-spasenjskom vezom, jer da nije bilo tog Božjeg Božića, nikad čovjek ne bi mogao doživjeti svoj ljudski Božić. 

Liturgija – hod kroz povijest spasenja 

Razmislimo li malo bolje, zar postoji ikoji veći ljudski blagdan, dakle blagdan koji slavi čovjeka, od blagdana Svih Svetih? Nema ga. 

Za Sve Svete mi slavimo one koji su u Nebu, one koji su dostigli smisao ljudskog života – biti svet, i koji su svojim životom odgovorili na poziv kojeg je Bog ljudskom rodu, svakom čovjeku, uputio svojim utjelovljenjem i rođenjem u osobi svoga Sina Isusa Krista. 

 Crkva zato nije slučajno u svojoj liturgijskoj godini blagdan Svih Svetih stavila pred kraj, pred završni blagdan Krista Kralja svega stvorenoga. Učinila je to s ciljem čuvanja i obnavljanja povijesno-spasenjske memorije koja započinje navještajem rođenja Spasitelja i završava s eshatološkim slikom Krista Kralja svega stvorenoga koji će nakon posljednjeg suda za uvijeke poraziti neprijatelja Božjeg i čovjekova, oca laži i čovjekoubojicu od početka te uspostaviti svoje vječno Kraljevstvo. 

Zaključujući svoje razmišljanje o sinovom odgovoru na prizor groblja ispunjenog svijetlima svijeća, sjetio sam se Isusovih riječi: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko (Mt 18,3)“.

Napisao na svetkovinu Svih svetih, 1. studenog 2016. godine.

Foto: Pixabay.com

Zašto nam je lakše vjerovati u Djeda Mraza, nego Isusa? I to za Božić!?

Jeste li se ikad zapitali - što Bog želi od mene? Zašto me je stvorio? Koja je moja „misija“ na ovoj zemlji u ovom životu? Ako niste vjernik, naravno da ta pitanja niste uputili Bogu, ali ste ih postavili. Ne znam koje ste odgovore dobili, jer ja ne mogu zamisliti svoj život bez Boga, no kako god, siguran sam da je ostalo još nešto upitnika. Siguran sam u to.

No, nisam ovu kolumnu posvetio onima koji ne vjeruju u Boga. Obraćam se onima koji vjeruju u Boga. I to ne bilo kojeg Boga, nego Boga Isusa Krista. To je velika razlika, jer na Nebu može biti mjesta samo za jednog Boga. Da postoji više bogova, tada ni jedan od njih ne bi bio Bog, pisan prvim početnim slovom. Zato, postoji samo jedan Bog i to Bog koji nam se objavio u Isusu iz Nazareta. Isus iz Nazareta, rođen je u Betlehemu kako bi se ispunila židovska sveta pisma koja su naviještala rođenje Spasitelja, Mesije koji će konačno osloboditi za svagda Izabrani narod.

I konačno pojavi se u Izraelu poseban Učitelj kojeg je slijedilo mnoštvo oduševljenog naroda. Ljudi počinju sve više u Njemu gledati Izabranika koji će ih osloboditi od patnji rimskog ugnjetavanja, a taj za koga su mislili da je Spasitelj, biva ubijen od strane bezbožnih Rimljana smrću rezerviranom za najveće zločince i otpadnike od društva!?

Koje razočaranje... Jeste li se vi kad "razočarali" u Isusa? Ja jesam. I to više puta. Tko Ga može shvatiti? Tu Njegovu logiku? Zar da se Bog rodi u štali? Da mu umjesto kićenih izaslanstava pri prvom udahu zraka društvo prave domaće životinje?

Propovijedajući na Božić 1941. godine u katedrali nadbiskup Stepinac se osvrnuo na to ovim riječima: „Isus Krist dolazi dakle na svijet ne u Nazaretu, nego u Betlehemu, što znači 'mjesto kruha', jer je On živi kruh nebeski, koga Bog šalje ljudima za hranu. On dolazi po odluci Božjoj, a po nehotičnoj odredbi carevoj, na svijet usred ovaca i pastira, jer je On sam dobar pastir, koji dušu svoju polaže za ovce svoje.

Nehotice po odredbi carevoj, ali po odluci Božjoj, dolazi na svijet u štali, da i najsiromašniji i najbjedniji razumiju, da su vrata k Njemu uvijek otvorena svim ljudima dobre volje, da i bogati razumiju, da je sav sjaj ovoga svijeta samo bijedna štala za Onoga, koji je Gospodar nebesa. On dolazi na svijet u potpunoj skrivenosti, jer ga je već pred tisuću godina kao takvog navijestio Izaija prorok: 'Vere tu es Deus absconditus, Deus Israel Salvator! - Zaista ti si Bog skriveni, Bog Izraelov Spasitelj' (Iz 45,15). Indirektno zbog zapovijedi careve, ali zapravo po Božjoj odluci, dolazi na svijet u jaslicama, jer nije bilo mjesta u gostionici.

Dolazi na svijet u jaslicama, kamo se stavlja hrana životinjama, jer je i On sišao s neba na zemlju, da bude ovdje hrana ljudskim dušama. Radi odluke careve o popisu dolazi mali Isus na svijet u hladnoj i tamnoj noći, jer nema za njega svijetle i tople sobe. Ali Bog Otac je htio da pokaže time svu mizeriju čovječanstva, kojemu je prije dolaska Sina Božjega manjkala toplina ljubavi i prema Bogu i prema bližnjemu i koje je lutalo u tami neznaboštva i već se počelo smrzavati i umirati.

Zapovijed careva lišila je Isusa i ono malo udobnosti što bi je bio imao u Nazaretu, tako da dolazi na svijet u potpunom siromaštvu. Ali desilo se to po Božjoj odluci, da ljudi shvate da put u nebo nije put sjetilnih užitaka, kakvim je bilo odano staro poganstvo, nego put odricanja i samoprijegora.

Braćo! Nedokučivi su za nas putovi Božji. Vječni, neizmjerni Bog čini i danas velika djela i na nebu i na zemlji i tko da shvati misli Njegove i sudove Njegove?“

Doista, tko da shvati Božju volju? Bez Isusa Krista nitko, nikako i nikada, ali upravo zbog Isusa, mi danas možemo znati što je volja Božja. Nema tu filozofiranja, nema tu tajnih znanja i kodova. Sve je jednostavno da jednostavnije ne može biti - ljubi i čini što hoćeš, rekao bi sv. Augustin.

To je Božja volja - da nasljedujemo Njega, da svaki dan živimo ugledajući se na Onoga tko je u svemu ostao vjeran Bogu i na taj nam način pokazao što nam je činiti, kako živjeti i kako ćemo i gdje, ako ga nasljedujemo, završiti.

Napisao sam da sam često bio ljut na Boga i da sam se svađao s Njime. Ne zato što bi Bog ostavio čovjeka, iznevjerio ga, nego zbog oholosti kojom smo ranjeni. U najtežim trenucima života znate li tko me jedini nikad nije napustio? Upravo Bog! I to Bog Isusa Krista! On je Bog vjeran. A ono zbog čega sam se ljutio odnosilo se na nemogućnost da uvidim svu površnost ljudske logike i ljudskih znanja te da prihvatim milosrdnu ruku Boga kojeg Isus naziva Abba - Tata.

Postoji li kroz povijest ljudskog postojanja bog kojem bi se čovjek mogao obratiti riječju - tata? Ne postoji. Samo Bogu Isusa Krista čovjek može reći - Tata. Jer On to Jest. On je sve stvorio, svime upravlja i ne postoji ništa što bi moglo izmaći Njegovom pogledu.

Završavam riječima blaženog Alojzija Stepinca velikog sveca Crkve i hrvatskog naroda koje je izgovorio na Božić 1941. godine: „Padnimo dakle danas na koljena pred Isusom u jaslicama i istresimo srce svoje pred Njim.

Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje!
Umnoži nam vjeru, da se ništa ne zbiva bez Tvoga dopuštenja na zemlji.
Umnoži nam vjeru, da se ništa ne može desiti nikom od nas osobno prije nego Ti dadeš dozvolu. Umnoži nam ufanje, da Ti želiš u svim stvarima ne našu nesreću nego naše istinsko dobro.
Želiš ga sigurno i pod ovim teškim udarcima, koji stizavaju čovječanstvo, jer zato si konačno sišao na zemlju - kako nas uči i naša lijepa božićna pjesma:

S neba siđe dolje radi grješnika,
rodi se u štali radi čovjeka!

Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje! Onda ćemo i kroz ovu najtežu svjetsku oluju proći bez straha i bez štete, jer ništa ne manjka onima, koji Tebe ljube!“

Sretan vam Božić i blagoslovljena nova 2019. godina!

P. s. Ako ste pročitali do kraja i pitate se kakve veze ima naslov s tekstom, onda ćete odgovor dobiti vrlo lako: samo odgovorite na pitanje -  biste li pročitali tekst da je naslov bio na primjer - Božić je blagdan rođenja Isusa koji je Bog i čovjekov Spasitelj? :) No, nisam zato stavio ovakav naslov - da privučem pažnju. Pojavio se u mislima kao pitanje koje bi bilo dobro odgovoriti...

Napisano, 23. prosinca 2015.

Foto: pixabay.com

Sanjati - ne može nam nitko to uskratiti!

Riječi iz naslova zapravo su riječi iz pjesme Crvene jabuke pod nazivom Sanjati. Većina ju je barem jednom čula. Sjetio sam se te pjesme tražeći misao kojom bih započeo ovu kolumnu pred još jedan Advent u osvit mjeseca prosinca u kojem se mnogi snovi ostvaruju. U prosincu mnogi novi snovi nastaju u toplini doma, u zagrljaju voljene osobe pod svjetlima raznobojnih lampica i božićnih ukrasa.

No, u mjesecu prosincu mnogi naši neostvareni snovi otimaju se okovima naših samokontrola, iznova nas suočavaju s našim strahovima, životnim promašajima i bolnim gubicima. Mnogi će se složiti sa mnom da je najgora ona tišina koja vrišti tisućama sjećanja i mnoge od nas ljudi ta će tišina pogađati upravo najjače u one dane kada bismo se barem na trenutak trebali i mogli opustiti i prepustiti toplini radosti i smijeha.

Neki od Vas starih bit ćete sami, zaboravljeni i ovih blagdanskih dana i to najčešće od onih kojima ste dali najveći dar – život. Na badnje veće vaša će kuća biti u mraku, a vi kraj prozora svjesni da nikoga nemate…i tek će suza, vruća suza, čuvati neku nadu da ćete na vratima čuti kucanje ili onaj toliko drag glas vašeg sina ili kćeri koji žive nekim svojim životom u nekom dalekom selu ili gradu. No oni ipak neće doći, a vi ih toliko volite… Ni vaši susjedi neće vam doći, jer oni imaju svoju obitelj i žele Božić podijeliti s njima. Rano u božićnu noć, ipak ćete zaspati…

Neke od vas žena i majki na Božić nećete osjetiti zagrljaj svoga muža, toplinu kojeg ste već zaboravile, a za kojom toliko čeznete progonjene sjećanjima na prve dane vaše zaljubljenosti. Umjesto toga gledati ćete hladno lice svog muža, izgubljenog u vremenu i prostoru, pregaženog i prevarenog životnim problemima. Neke od Vas umjesto iskrenog i nježnog poljupca čuti ćete uvrede, ponižavanja… Neke ćete noć provesti skrivene kod susjeda ili vani pod vedrim nebom oslonjene na hladni zid kuće čekajući da vam muž zaspi… Rano u božićnu noć, ipak ćete zaspati…

Neki od Vas očeva gledati ćete tužna lica svoje djece koja pod borom neće naći darove, jer vi ste ostali bez posla i nemate ni za osnovne životne potrebe… Leći ćete kraj svoje supruge, poljubiti ju, reći joj da će se već naći posao, da neka ne brine, neka zaspi u miru, i pritom ćete znati da sve to nije istina i da to zna i to vama najdraže biće koje iscrpljeno leži kraj Vas u krevetu i kojoj ste jednom obećali da ćete biti uz nju u dobru i u zlu sve dok vas smrt ne rastavi… I ne, nećete dugo zaspati… Čekat ćete da ona koja vam je sve, zaspi, onda ćete se iskrasti iz postelje, otići van u božićnu noć i gorko zaplakati, onako kako samo to muškarac može nakon što popuste sve brane muškog ponosa i srama… Nakon što se budete iz srca isplakali, od topline suza umorili, vratit ćete se u svoj krevet, čvrsto zagrliti to jedino biće koje vam daje razloge nade i smisla i rano u božićnu noć, ipak ćete zaspati…

Neke od vas djevojaka, ovaj Božić dočekati ćete uplakane i zatvorene u svoje sobice, skrivene od svih, s osjećajem gorčine i onog bolnog stezanja u trbuhu koje nastaje kada vas povrijedi osoba kojoj ste dali najvrednije od sebe – srce… Neke od Vas držati će prozeblim prstima u ruci zajedničku sliku iz vremena kada ste mislili da je čitav svijet vaš i njegov i gledati ćete suze kako padaju i raznose poput vala u daljinu te slike iznova ih vračajući s još jednim neodgovornim – a zašto? Kad zadnji val sjećanja hukne poput vjetra kraj razrušene kule Vašega sna rano u božićnu noć, ipak ćete zaspati…
Svi ćemo, dragi moji čitatelji i čitateljice zaspati…, ali, svi ćemo nešto sanjati…

I nisam Vam sve ovo opisivao, a što će se sigurno događati po ovom našem svijetu, kako bih Vas rastužio, pokvario vam radost adventskog iščekivanja Božića, nego upravo suprotno, kako bih nas sve potaknuo da učinimo sve što možemo da božićni san svima bude lijep. Kako bih nas potaknuo da u ovim adventskim danima, a osobito za Božić ne zaboravimo naše stare, roditelje, bake i djedove, susjede.

Sigurno barem nekoga poznajete u vašem susjedstvu tko je sam, tko nema nikoga…posjetite ga, donesite mu malo radosti i nade… Možda nema drva i ozebao čeka zrake sunca kako bi barem na trenutak osjetio toplinu i život.

Možda poznajete neku obitelj u kojoj se teško živi, muža i oca neke obitelji kojeg je život slomio i više se ne zna nositi s njime pa svoj bijes i bol istresa na svojim najmilijima? Sigurno mu nekako možete pomoći. Znam da je teško biti s onima koji su bolesni na bilo koji način, ali učinite to barem ovog adventa za ovaj Božić.

Možda poznajete nekoga tko je ostao bez posla, oca malene dječice, kakvog sam opisao, pomognite mu ako ikako možete, ako nikako drugačijea riječju ohrabrenja i nade…

Možda poznajete neku djevojku ili mladića koji su srce povjerili krivoj osobi na čuvanje i koji od boli ne vide ništa drugo osim sliku izdaje i prevarenosti, pozovite ih na kavu, barem jednom i slušajte ih koliko treba, ma kako to naporno i uvijek isto bilo, ali to je najbolji lijek za njihove boli…ali zapamtite, čuvajte to što će vam reći, jer to su dijelovi duše koji vam ne pripadaju i koje ne smijete dijeliti bezobzirno drugima…

Učinite sve kako bi oni koji se boje Božića koji nam dolazi, mirno u rano božićnu noć zaspali, usnuli najljepši san i sretno se probudili.

Sanjati, ne mogu nam to uskratiti! Dobro, zlo, sve će se to jednom vratiti. Mi moramo sanjati, nakon kiše sunce donijeti, jer igre sve i bez nas će se igrati, ali mi moramo sanjati!

P. S. Ovo nije čestitka za Božić! To ću učiniti slijedeći put!

Napisano pred Advent 2011. godine.

Foto: pixabay.com