Pismo oca svom sinu uz Uskrs 2019.

Prije godinu dana, napisao sam pismo oca svom sinu pred Uskrs. Čitajući ga godinu dana kasnije, pred Uskrs 2019., jedino što mogu je ponoviti ga.

A, htio sam se zapravo osvrnuti na činjenicu da od 151. zastupnika u Hrvatskom saboru, neće se izgleda naći njih 31 koji bi dali svoj potpis za uvođenje Prijedloga zakona o zaštiti života u hitnu proceduru. Riječ je o prijedlogu zakona kojim bi se zabranilo ubijanje nerođene djece u majčinim utrobama.

No, doista nema smisla trošiti riječi na "neobijeljene grobove", sabornike koji se izjašnjavaju katolicima, a koji će između života i smrti odabrati smrt. Između istine i laži, oni će odabrati laž. Između poniznog služenja, časti i dostojanstva, oni će odabrati oholost, pohlepu i klanjanje zlatnom teletu.

Neka im je! Krv nevinih, krv nerođenih kojih se milijune rastrga, otruje otrovima, kiselinama u majčinim utrobama neće moći isprati nikakvim novcem, slavom i moći. Jednom će im ti maleni koje su izdali biti suci na vječnu radost ili vječno prokletstvo.

Pismo oca svom sinu uz Uskrs 2018.

Dragi moj sine!

Kad budeš ovo čitao, ako ti ikad dođe pred oči, ja ću, nadam se, vjerujem i borim se za to, biti u društvu svog Prijatelja Isusa kojeg mi je u „oporuci“ ostavio moj tata kad sam bio malen kao ti sad dok ti ovo pišem.

Zašto ti pišem ovo pismo? Zato što sam pomalo ogorčen, tužan i zabrinut za tvoju budućnost i budućnost našeg naroda. Znaš, zapravo sam zabrinut za sebe. Jer uvijek, shvatit ćeš to, polazimo od sebe, od svojih želja, svojih nagnuća, svojih patnji, traženja, promašaja, uspjeha…

Zabrinut sam dok razmišljam o događajima Velikog tjedna. Muči me pitanje – na kojoj bih ja strani bio? Bih li bio među onom malobrojnom skupinom Isusovih učenika, ili bih oportuno promijenio mišljenje kao što su to učinili Isusovi suvremenici koji su mu na Cvjetnicu klicali – Hosana!, da bi na Veliki petak urlali – Raspni ga!

Gledam svoj život i nekako mi se čini da sam počesto šutio kada sam trebao vikati, a da sam vikao kada sam trebao šutjeti. Slušam svoje prijatelje dok ogorčeno govore i analiziraju vrijeme i ljude oko sebe i pitam se – jel’ se isplati boriti?

Ima li smisla ulaziti u buku ovoga svijeta, pokušavati nadglasati zlo koje buči na sve strane, ili je mudrije, zapravo jedino ispravno, ostati po strani, boriti se za sebe i pustiti „gospodare ovoga svijeta“ u njihovom sebičnom zatiranju svega i svih koji im stanu na put ostvarenja vlastitih sebičnih interesa?

Sram me sine moj, kad pomislim na tebe i tvoju budućnost, na muke koje te čekaju, na nepravde kojima ćeš svjedočiti i koje ćeš doživjeti. Sram me i bojim se da ćeš zaključiti da sam bio kukavica, da sam bio sebičan i bez savjestan čovjek koji je u sučeljavanju sa zlom i nepravdom pokunjeno, sluganski pognuo glavu, umjesto da stoji uspravno i da se bori za istinu.

Puno puta ćeš tokom života morati činiti kompromise. Ponekad ćeš biti jako zbunjen, jer ti neće biti jasna razlika između mudre strpljivosti i trulog kompromisa. Ne znam što bih ti savjetovao učiniti. Još uvijek nisam naučio to dvoje razlikovati, no jedno znam – nikad nemoj prodati obraz, čast, istinu, čovjeka do sebe radi nekog sebičnog probitka.

Ako to učiniš na dobrom si putu da izgubiš sebe. A kad izgubiš sebe, nećeš moći naći svoj mir i morat ćeš iznova lagati i zavaravati sam sebe kako bi opstao. I tako sve do smrti kojoj, fala Bogu, još uvijek nitko ne može izbjeći unatoč snažnim i značajnim pomacima na području znanosti i tehnike.

Za kraj, prepričao bih ti jedan događaj. Prije više od dvije tisuće godina pojavio se na zemlji poseban Učitelj. Ljudi su hrlili sa svih strana da bi čuli Radosnu Vijest mladog Učitelja kakvu nikad nitko nije nigdje naučavao. Dočuo to i jedan dječak pa je odlučio jednog dana iskrasti se od kuće i otići vidjeti tog Učitelja. Kad ga je konačno ugledao i čuo što govori, ustreptalo mu je mladalačko srce. Uistinu, Učitelj je bio poseban.

Budući da je došao iz susjednog mjesta ponio je sa sobom dvije ribice i pet kruhova za okrjepu. Cijeli dan je s mnoštvom na pustom području slušao Učitelja. Ljudi su ogladnjeli, ali Učiteljeve riječi bile su toliko zanimljive da nisu htjeli ići kući. Primijetili su to i Učiteljevi učenici pa su rekli Učitelju da završi naučavanje i da pošalje ljude kući. No, Učitelj im je odgovorio neka im oni daju jesti.

– A što da im damo? – upitao ga jedan učenik. Učitelj kao da ga nije čuo. Jednom je učeniku palo na pamet da se pogleda među mnoštvom i da se sabere to što ima narod. Uspio je naći samo dvije ribice i pet kruhova onog dječaka.

No, što se događalo u duši tog dječaka kad je čuo da Učiteljevi učenici traže hranu? Bio je razapet između želje da sve pojede sam, a s druge strane Učitelj je tako lijepo govorio o nesebičnosti, o ljubavi, o žrtvi… Odlučio se da će dati svoju hranu Učiteljevim učenicima.

I što se dogodilo? Kad su to donijeli Učitelju, on je uzeo u ruke kruh i ribice i čudesno ih umnažao. Svi su se najeli do sita i još je preostalo.

Zašto ti navodim ovaj događaj? Zato što si ti taj dječak! Ti sine moj! U životu ćeš neprestano morati birati između sebičnosti i ljubavi.

Ako izabereš sebičnost, nikad nećeš biti dovoljno sit, bogat, uspješan i sretan. Ako izabereš ljubav i budeš s ljubavlju hodio životnim putovima, bit ćeš sretan i život će ti imati smisla.

No, postoji jedna bitna činjenica u svemu ovome – Učitelj! Postoji samo jedan Učitelj koji je kadar osloboditi te tvoje sebičnosti i tvoje talente umnožiti, obogatiti i dati ti smisao života. Njegovo Ime znaš. Ako si zaboravio, On će te podsjetiti. On nikad neće odustati od tebe! Nikad sine moj!

Sräčen Vuzem sinek moj, beba moj

Sutra nikad ne umire

Ne mislim vam u ovom razmišljanju pisati o istoimenom filmu o super sposobnom agentu u službi britanske kraljice koji pije martini protresen ne i promiješan (u zadnje vrijeme pije pivo jer su mu izgleda dali veće novce za reklamu od ovih koji proizvode martini), ali mislim o jednom drugom. Vjerojatno ste ga gledali. Za one koji nisu, čvrsto ga preporučam. Riječ je o filmu Umjetna inteligencija (Artificial Intelligence: A.I.) iz 2001. godine.

Ukratko radnja filma je smještena u budućnost. Zemlja je u krizi pogođena ekološkom katastrofom. Zbog manjka prirodnih resursa stručnjaci preporučuju drastično smanjenje nataliteta. Zbog toga ljude sve više zamjenjuju roboti. Mali Martin Swinton zarazio se teškom i neizlječivom bolesti i zato je zamrznut u jednoj klinici, u iščekivanju pronalaska lijeka. Njegova majka Monica strašno pati zbog toga, a otac Henry više ne zna kako bi pomogao njoj ili na bilo koji način olakšao mučnu obiteljsku situaciju. Jednog dana, kući se vrati s novim djetetom.

To je mali robot David, koji ima razvijene funkcije i može osjećati ljubav. Monica je u početku preneražena, ali s vremenom se navikne na dječaka robota i zavoli ga. Napokon počinju ponovo funkcionirati kao prava obitelj. No liječnici uskoro pronađu lijek i Martin se vrati kući. Nikako ne može prihvatiti novog „brata“ robota i postaje ljubomoran na njega. David postaje smetnja u obitelji te ga roditelji odluče ostaviti.

Nakon toga, mali robot odluči postati pravim dječakom i ponovno zadobiti roditeljsku ljubav. Točnije svoje „mame“ Monice. Kako to ostvariti, e to je ono što ćete otkriti u filmu. (Inače „mrzim“ kad mi ljudi prepričaju film koji kanim gledati, ali ovako prepričan siguran sam da vam neće oteti čar gledanja, jer čar je u detaljima filma, gestama i riječima koje izgovaraju likovi.)

Zašto ovo pišem? Ne samo zato jer sam ovaj film pogledao još jednom pa vam ga želim preporučiti, nego stoga što sam ovoga puta u njemu zapazio jedan novi detalj, a to je riječ SUTRA. Riječ je to koja objedinjuje bezbroj želja, molitvi i nadanja, cjelokupnu budućnost.

Kao mali dječak pitao sam se postoji li negdje mjesto gdje sutra čeka da postane danas, a onda jučer i kako to mjesto izgleda? (Dobro, nisam se baš tako pitao, nego ukratko gdje se nalazi budućnost. Da ne ispadne da sam s osam ili devet godina razmišljao o pitanjima bitka kao neki filozof od 70 godina.)

Slagao sam svakakve teorije, a kao najvjerodostojnija nametnula mi se ona o nebu kao mjestu gdje se nalazi naše sutra, cijela naša budućnost. Tu moju teoriju potvrđivala je priča koju sam čuo od starijih da se sa svakim padom zvijezde ispuni nečija želja. Ali, ubrzo me mučilo novo pitanje – neće li nebo jednom ostati bez zvijezda s obzirom na to da sigurno nema toliko zvijezda na nebu koliko ima ljudskih želja? Neće li onda nestati i naše budućnosti?

Ubrzo se to dogodilo, jer za oblačnih i tamnih noći na nebu se nije mogao vidjeti ni veliki mjesec, a kamoli zvijezde. Prvotno sam mislio napustiti teoriju o nebu kao mjestu našeg sutra, naše budućnosti, no kako su se zvijezde opet pojavile zaključio sam da očito postoje trenuci kada ljudska želja za sutra potroši sve zvijezde na nebu, a da se za oblačnih i tamnih noći na nebu zapravo rađaju nove zvijezde koje će nositi naše sutra.

Tako sam ja to mislio kao klinac. Jesam li napustio tu svoju teoriju? Nisam. Samo sam je nadopunio. Tokom godina, otkrio sam da se to Nebo piše velikim početnim slovom, a uvjerio sam se i da postoji Tvorac koji upravlja Nebom ne dopuštajući da Nebo ostane bez zvijezda koje nam donose naše sutra.

Otkrio sam da se ne moram bojati oblačnih i tamnih noći bez zvijezda, jer upravo dok ja strepim hoću li ostati bez svog sutra i neće li zavladati vječni mrak, Tvorac neumorno stvara nove zvijezde kako bi svojim svjetlom moje sutra pretvorile u danas, a ja svoje danas u moje jučer.

Dobio sam odgovor i zašto to čini – jer nas neizmjerno voli. I zato, kad gledate u Nebo, a nađite vremena za to barem jednom dnevno, ne budite tužni i zabrinuti kao siročad koju su svi zaboravili, naprotiv budite radosni, jer Tvorac Vaš dobro zna što Vam treba i prije nego ga zaištete. Uputite mu bar jedan osmijeh, jer nema većeg dara i radosti za oca i majku od osmijeha njihova djeteta.

Nadam se da sam vam ovim razmišljanjem pomogao u traženju odgovora na pitanje zašto sutra nikad ne umire. Ne zbog super modernog naoružanja i moći, nego zbog ljubavi.

P.S. Ako budete gledali film kojeg sam vam preporučio, obratite pozornost na pitanje koje postavlja tvorac robota Davida – zašto je Bog stvorio čovjeka? Zanimljiv mu je odgovor.

Napisano 17. svibnja 2013.

Foto: printscreen youtube.com

Sanjati - ne može nam nitko to uskratiti!

Riječi iz naslova zapravo su riječi iz pjesme Crvene jabuke pod nazivom Sanjati. Većina ju je barem jednom čula. Sjetio sam se te pjesme tražeći misao kojom bih započeo ovu kolumnu pred još jedan Advent u osvit mjeseca prosinca u kojem se mnogi snovi ostvaruju. U prosincu mnogi novi snovi nastaju u toplini doma, u zagrljaju voljene osobe pod svjetlima raznobojnih lampica i božićnih ukrasa.

No, u mjesecu prosincu mnogi naši neostvareni snovi otimaju se okovima naših samokontrola, iznova nas suočavaju s našim strahovima, životnim promašajima i bolnim gubicima. Mnogi će se složiti sa mnom da je najgora ona tišina koja vrišti tisućama sjećanja i mnoge od nas ljudi ta će tišina pogađati upravo najjače u one dane kada bismo se barem na trenutak trebali i mogli opustiti i prepustiti toplini radosti i smijeha.

Neki od Vas starih bit ćete sami, zaboravljeni i ovih blagdanskih dana i to najčešće od onih kojima ste dali najveći dar – život. Na badnje veće vaša će kuća biti u mraku, a vi kraj prozora svjesni da nikoga nemate…i tek će suza, vruća suza, čuvati neku nadu da ćete na vratima čuti kucanje ili onaj toliko drag glas vašeg sina ili kćeri koji žive nekim svojim životom u nekom dalekom selu ili gradu. No oni ipak neće doći, a vi ih toliko volite… Ni vaši susjedi neće vam doći, jer oni imaju svoju obitelj i žele Božić podijeliti s njima. Rano u božićnu noć, ipak ćete zaspati…

Neke od vas žena i majki na Božić nećete osjetiti zagrljaj svoga muža, toplinu kojeg ste već zaboravile, a za kojom toliko čeznete progonjene sjećanjima na prve dane vaše zaljubljenosti. Umjesto toga gledati ćete hladno lice svog muža, izgubljenog u vremenu i prostoru, pregaženog i prevarenog životnim problemima. Neke od Vas umjesto iskrenog i nježnog poljupca čuti ćete uvrede, ponižavanja… Neke ćete noć provesti skrivene kod susjeda ili vani pod vedrim nebom oslonjene na hladni zid kuće čekajući da vam muž zaspi… Rano u božićnu noć, ipak ćete zaspati…

Neki od Vas očeva gledati ćete tužna lica svoje djece koja pod borom neće naći darove, jer vi ste ostali bez posla i nemate ni za osnovne životne potrebe… Leći ćete kraj svoje supruge, poljubiti ju, reći joj da će se već naći posao, da neka ne brine, neka zaspi u miru, i pritom ćete znati da sve to nije istina i da to zna i to vama najdraže biće koje iscrpljeno leži kraj Vas u krevetu i kojoj ste jednom obećali da ćete biti uz nju u dobru i u zlu sve dok vas smrt ne rastavi… I ne, nećete dugo zaspati… Čekat ćete da ona koja vam je sve, zaspi, onda ćete se iskrasti iz postelje, otići van u božićnu noć i gorko zaplakati, onako kako samo to muškarac može nakon što popuste sve brane muškog ponosa i srama… Nakon što se budete iz srca isplakali, od topline suza umorili, vratit ćete se u svoj krevet, čvrsto zagrliti to jedino biće koje vam daje razloge nade i smisla i rano u božićnu noć, ipak ćete zaspati…

Neke od vas djevojaka, ovaj Božić dočekati ćete uplakane i zatvorene u svoje sobice, skrivene od svih, s osjećajem gorčine i onog bolnog stezanja u trbuhu koje nastaje kada vas povrijedi osoba kojoj ste dali najvrednije od sebe – srce… Neke od Vas držati će prozeblim prstima u ruci zajedničku sliku iz vremena kada ste mislili da je čitav svijet vaš i njegov i gledati ćete suze kako padaju i raznose poput vala u daljinu te slike iznova ih vračajući s još jednim neodgovornim – a zašto? Kad zadnji val sjećanja hukne poput vjetra kraj razrušene kule Vašega sna rano u božićnu noć, ipak ćete zaspati…
Svi ćemo, dragi moji čitatelji i čitateljice zaspati…, ali, svi ćemo nešto sanjati…

I nisam Vam sve ovo opisivao, a što će se sigurno događati po ovom našem svijetu, kako bih Vas rastužio, pokvario vam radost adventskog iščekivanja Božića, nego upravo suprotno, kako bih nas sve potaknuo da učinimo sve što možemo da božićni san svima bude lijep. Kako bih nas potaknuo da u ovim adventskim danima, a osobito za Božić ne zaboravimo naše stare, roditelje, bake i djedove, susjede.

Sigurno barem nekoga poznajete u vašem susjedstvu tko je sam, tko nema nikoga…posjetite ga, donesite mu malo radosti i nade… Možda nema drva i ozebao čeka zrake sunca kako bi barem na trenutak osjetio toplinu i život.

Možda poznajete neku obitelj u kojoj se teško živi, muža i oca neke obitelji kojeg je život slomio i više se ne zna nositi s njime pa svoj bijes i bol istresa na svojim najmilijima? Sigurno mu nekako možete pomoći. Znam da je teško biti s onima koji su bolesni na bilo koji način, ali učinite to barem ovog adventa za ovaj Božić.

Možda poznajete nekoga tko je ostao bez posla, oca malene dječice, kakvog sam opisao, pomognite mu ako ikako možete, ako nikako drugačijea riječju ohrabrenja i nade…

Možda poznajete neku djevojku ili mladića koji su srce povjerili krivoj osobi na čuvanje i koji od boli ne vide ništa drugo osim sliku izdaje i prevarenosti, pozovite ih na kavu, barem jednom i slušajte ih koliko treba, ma kako to naporno i uvijek isto bilo, ali to je najbolji lijek za njihove boli…ali zapamtite, čuvajte to što će vam reći, jer to su dijelovi duše koji vam ne pripadaju i koje ne smijete dijeliti bezobzirno drugima…

Učinite sve kako bi oni koji se boje Božića koji nam dolazi, mirno u rano božićnu noć zaspali, usnuli najljepši san i sretno se probudili.

Sanjati, ne mogu nam to uskratiti! Dobro, zlo, sve će se to jednom vratiti. Mi moramo sanjati, nakon kiše sunce donijeti, jer igre sve i bez nas će se igrati, ali mi moramo sanjati!

P. S. Ovo nije čestitka za Božić! To ću učiniti slijedeći put!

Napisano pred Advent 2011. godine.

Foto: pixabay.com

Po slikama na zidovima se kuća poznaje!

Vjerujem da ste svi čuli onu izreku – po jutru se dan poznaje. A jeste li ikad čuli ovu izreku - po slikama na zidovima se kuća poznaje!?

Ako jeste onda su mi propale šanse da je patentiram i zaradim nešto, ako nitko nije, slobodno me citirajte bez naknade. Ako baš inzistirate na plaćanju (bilo bi poželjno), možete svoj dar uplatiti udruzi „Betlehem“ koju vodi p. Marko Glogović, a koja se bori za male Anđele koje ovaj svijet ne želi nego bi ih se htio riješiti da ga nikad ne ugledaju. Pritom neka vam ne zna ljevica koliko iz novčanika uzima desnica.

Imajte pred očima hrabre majke koje znaju da pod njihovim srcem ne raste neka bezlična i strana nakupina, nego baš mali Anđeo, nebeski Dar, najveće Čudo koje ljudske oči mogu vidjeti. Svi koji ste u rukama držali svoju malu bebu znate o čemu pišem – o dodiru Neba.

Baš tako –dodir Neba. Barem sam ja imao takav osjećaj kad sam prvi puta primio u ruke svoju malu bebu, a nemam razloga sumnjati da ste svi koji ste roditelji imali sličan osjećaj. Kao da se Nebo otvorilo i povezalo s ovom Dolinom suza.

Bože čime li sam ja to zaslužio? – bilo je prvo što mi je palo na pamet. Otad znam što je to čudo. No, vratimo se mi temi kolumne.

Dakle, do ove mudre izreke (slobodno neko kaže i genijalne), da se po slikama na zidovima dom i ukućani poznaju, došao sam pokušavajući napisati kolumnu. U tim pokušajima posegnuo sam, za današnjim misnim čitanjima! Kud se toga nisam prije sjetio!? (Da se barem češće sjetimo pročitati koji redak iz Evanđelja, možda bismo izbjegli mnoge probleme u životu.)

I tako ja kliknem na Laudatov servis Misna čitanja (klikni češće!). Čitajući retke sjetio sam se slike sa zida moje rodne kuće koju sam osobito volio gledati i koja mi je i dan danas posebno draga. Slika je to Anđela čuvara koji lebdeći i držeći ga za ruku, vodi malog dječaka kovrčave kose po trošnom mostiću iznad nabujalog potoka. Snažna simbolika i još snažnija poruka na koju smo pomalo zaboravili.

Vjerujete li u Anđele čuvare? 

Molite li se svojemu? Ako ne, pokušajte. Nemate stvarno što izgubiti. Ne morate spominjati drugima ako vas je sram. Jer danas nije moderno vjerovati ni u Boga, a kamoli vjerovati u to da je Bog svakom čovjeku odredio njegovog Anđela čuvara da ga čuva u njegovom životnom hodu.

A istina je to. O tome Sveto Pismo govori na mnogo mjesta. Ako ne vjerujete Svetom Pismu, pokušajte svejedno moliti, jer ponavljam, nemate što izgubiti, nego samo dobiti.

Kao ministrant išao sam u pratnji župnika u blagoslov kuća. Često sam vidio na zidovima upravo motiv Anđela čuvara. No vidio sam i svakojake druge slike, predmete i fotografije. Od druga Tita do obnaženih žena iz pornografskih časopisa.

Ne vjerujete? Ne lažem. To su bile baš nezgodne situacije za nas ministrante, a možete si misliti kako se osjećao župnik predvodeći blagoslovnu molitvu. Smiješno i žalosno, a zapravo kad se čovjek zamisli i opasno.

Trebali bismo voditi brigu o tome kako uređujemo svoj dom. Kakve slikarske ili foto motive stavljamo na zidove svojih domova? Pod pogledom kojih osoba i stvorova provodimo svoje vrijeme, svoje najintimnije trenutke?

Tko ili što to s postera, fotografija i slika gleda na našu djecu u njihovim sobama, kolijevkama? Kakve misli potiče, u konačnici kamo upravlja naše živote i živote naših najmilijih?

Zar nije (moja) teza o tome da se po slikama na zidovima, kuća i njezini ukućani poznaju, vrlo mudra? Genijalna je. :) A sve zbog jednog retka iz Evanđelja! Kako li su moćna ta Evanđelja!

P. S. Ako sam vas uspio potaknuti da se malo zamislite nad pitanjem interijera svojih domova, baš mi je drago. I ja sam se zamislio.

Nego, htio sam vam još nešto napomenuti. Znam da mnogi klinci, među njima možda i vaša djeca, u svojim sobama po zidovima lijepe razne postere svakojakih rihana, bibera, đejzija, bijonsija, metalika kao i svakojakih čarobnjaka i čudovišta iz popularnih filmova i igrica.

Budite svjesni da to nisu samo bezazleni komadi papira i dio odrastanja, nego ponajviše poruke koje vaše dijete svjesno ili nesvjesno čuje svaki put kad usmjeri svoj pogled na njih. I nema ništa lošega u tome da vaše dijete želi biti uspješan, jak i faca. I ne želim vas potaknuti da sad uletite u sobu svog klinca i potrgate postere njegovih simpatija i uzora.

Budite mudri. Možete, recimo, za prvi rođendan ili neku svečanu prigodu, kupiti svome klincu dar – križ, ako ga nema u sobi, ili meni omiljeni motiv Anđela čuvara. Možda neće biti oduševljen da uz navedene postere bude i križ ili neki pobožni motiv na slici jer to nije moderno, ali inzistirajte.

Ako treba odglumite uvrijeđenost. Tako da vaše dijete svoj pogled kad je u sobi može zaustaviti i na križu.

Jer vjerujte, s vremenom će motivi raznih idola potpuno nestati. Završiti u smeću ili šparhetu, a ostat će križ. To naravno podrazumijeva da vaše dijete mora primijetiti i razliku u motivima slika na zidovima vaše sobe u kojoj spavate ili radite!

To je najčešće odlučujući faktor.

Napisano 2. listopada 2013.

Foto: pixabay.com

Kad progonjeni postane progonitelj iliti o krijesnicama

Jeste li se zapitali zašto su u zadnje vrijeme na filmu i u književnosti, vampiri, čudovišta, ukratko izmišljena stvarnost, popularnije teme od onih koje se tiču realnih stvarnosti? Nekako mi se čini da razlog leži u tome što se današnjem čovjeku stvarnost gadi, želi pobjeći od nje. Siromašnima i pritisnutima problemima za koje ne vide rješenje, stvarnost predstavlja samo bol, a onima koji uživaju u svim mogućim blagodatima, stvarnost je dosadila, žele nešto novo, neviđeno, neiskušano, ponekad i perverzno. Tako ja u svojoj seljačkoj logici nekako vidim ovaj fenomen.

I to je jedino što sam ostavio od napisanog iz višekratnih pokušaja da napišem kolumnu, koju sam po rasporedu trebao predati jučer, a koju sam započeo pisati početkom prošlog tjedna. Sva sreća pa je čovjek smislio kompjutor. Lako je izbrisati napisano. A htio sam se osvrnuti na aktualna događanja oko teme referenduma, no od tog silnog divljaštva kojemu svjedočimo u medijima, čovjeku se smuči. Jer koji god argument čovjek iznio, količina mržnje i gluposti koja prevladava u tzv. neovisnim medijima i javnosti koja se voli kleti u važnost dijaloga, čovjeka jednostavno prisili da se makne kako se ne bi zarazio tom mržnjom i sljepilom.

Sad dok ovo pišem sjedim ispred kuće. Deset je sati prošlo. Komarci me napadaju, ali što je to prema povjetarcu koji najavljuje ugodnu noć? Već po treći put krijesnica slijeće na ekran. Gledam to Božje čudo i ne mogu se ne zadiviti Arhitektu koji je sve to zamislio i kreirao! Kako li je tek Njemu kad gleda što njegova ljubljena kreacija, čovjek, čini od njegove Slike?

Na pamet mi „padaju“ ove riječi: Doći će vrijeme, već je došlo, riječ je Gospodinova, kada ću oduzeti čovjeku dar stvaranja života i prepustiti ga Smrti u koju se tako slijepo zaljubio. Jer stvorih ga na svoju Sliku da i sam bude stvaratelj, a on odbaci taj dar i stade ubijati djecu svoju prije no što svijetlost ugledaju. Tako on prokle Život, a pokloni se Smrti i njezinu paklenskom obećanju o raju zemaljskom u kojem će čovjek biti kao bog.

Doći će vrijeme, već je došlo, riječ je Gospodinova, kada će svaka ljudska duša uprti pogled u Nebo ridajući i proklinjući dan kad se dala zavesti obećanjima Zmije, tog iskonskog mrzitelja čovjeka i njegove od Boga obećane vječnosti.

To nisu riječi nekog starozavjetnog proroka. Tako se meni čini da će izgledati naša budućnost. No, ako ste se preplašili riječi, moram vas utješiti da ovo čemu mi svjedočimo nije nešto što nije viđeno u ljudskoj povijesti. Mnoge su civilizacije postale prah i pepeo upravo zbog ovoga čemu svjedočimo danas. I nije to neko olakšanje, neka utjeha, ali dovoljno jasno upozorenje svakome od nas da promislimo kakvim životom živimo, za što se borimo i u što vjerujemo. Pritom nipošto nije manje važno, nego naprotiv, najvažnije – na koji se način borimo!

Jer na pameti mi je i Isusova usporedba o talentima iz Matejeva evanđelja (Mt 25, 14-30): „Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak.  Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan - svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.

Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun.  Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'

Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'

A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!' A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'

'Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.'“

Zašto mi se čine važnima ove Isusove riječi? Naime, nikako ne mogu izbjeći zaključak da su upravo oni koji se zovu Isusovima, oni kojima je Gospodar povijesti povjerio više talenata. Ne zato da bi se oholo hvastali pred drugima, nego da bi tim darovima oplemenjivali i blagoslivljali svijet, tu veličanstvenu Sliku Božju.

P. S. Zašto ovakav naslov? Jedan mi je pametan čovjek davno u raspravi protumačio – oni koji su bili progonjeni u prošlosti, u budućnosti nažalost uvijek postaju progonitelji. Upravo to se, čini mi se, događa i danas. Povijest je doista učiteljica života. 

A možda sam ja potpuno u krivu? Prosudite sami. I još samo jedno pitanje – kad ste zadnji put vidjeli krijesnicu? Ako je vidite, ne zaboravite se nasmiješiti Stvoritelju i reći mu kako je sve divno stvorio. Bogu ne treba naša hvala, ali svakome Ocu lijepo se vidi kad mu dijete kaže – hvala Tata, baš si faca!

Napisano 19. lipnja 2013.
Foto: pixabay.com

Živio jednom jedan klesar...

Opet kasnim s kolumnom. Nije li to neodgovorno? Pitanje je koje me muči već nekoliko dana, ali iskreno, nikako da dođu prave riječi. Sad razumijem zašto se u biografijama nekih pisaca nalazi i detalj da su voljeli zaviriti u čašicu. Prije sam mislio da su to napisali zlobni pisci biografija kako bi diskreditirali one o čijem životu su pisali, no, izgleda da je taj detalj bitan da bi se pokazao izvor nečije inspiracije.

Ne bojte se, za ovo što pišem u ovoj kolumni nisam konzultirao alkohol. Nakon puno pokušaja, sjetio sam se jedne priče koju bih volio podijeliti s vama. Možda vam pomogne da se riješite ponekih muka i tjeskoba, jer željeti nije samo lijepo, nego zna biti vrlo mučno, a ponekad i smrtonosno. Uh što sam ja sve želio u životu! Zbog nekih sam želja bio, kako da to napišem - satran i gadno razočaran. A posljedice nekih želja čovjek se ne može riješiti za cijelog svog hoda ovom suznom dolinom (postoje i suze radosnice, zato volim ovaj termin).

Zapravo, cijeli čovjekov život jedna je velika želja. Samo postojanje dugujemo želji, ako već ne roditelja, jer danas i toga ima, a ono barem nekog bližnjeg. Pa i sam čovjek je u Božjim mislima nastao kao želja. Na što li je Stvoritelj mislio kad je stvarao čovjeka? Što li ga je potaklo da udahne Dah Života u krhkost ljudskog tijela. Ljubav – uporno je ponavljao Isus i to posvjedočio svojom žrtvom na križu.

Jedan sugovornik ljetos mi je uporno htio dokazati da Bog ne postoji, jer da postoji ne bi dopustio patnju malene dječice diljem svijeta. Nisam nalazio dovoljno mudre argumente kojima bih odgovorio na te njegove želje. Saslušao sam ga i šutio, jer u toj njegovoj zajedljivosti, nije bilo nikakve zlobe, nego, u dubini, istinska želja i čežnja za Ocem. Ocem koji ne može dopustiti da njegova djeca pate.

Osjećao sam to u tim njegovim riječima, pa sam izabrao radije šutnju. Je li on u toj mojoj vjerničkoj šutnji prepoznao moj poraz i dokaz da je u pravu, ne znam. Znam samo da je od zajedljivog čovjeka s početka poznanstva na kraju postao ugodan sugovornik s kojim je bilo zanimljivo raditi na +35 stupnjeva u tvorničkim halama Volkswagen Slovakia.

 A što ako je u pravu? Možda Bog zaista ne postoji? Užasava vas postavljanje takvog pitanja? Ne bi smjelo. Ono je sastavni dio života, a posebno onog vjerničkog. To je trenutak kojem bismo najbolje mogli prispodobiti onaj kad se čovjek osamostali od svojih roditelja i započinje svoj vlastiti životni put. To je trenutak najveće čovjekove slobode, u kojem je Bog najprisutniji. Nikad nam Bog nije bliži no u tom trenutku. Jer, ne zaboravite – Bog je Otac.

Vi koji ste roditelji znadete što to znači, a vi koji niste, želim da to postanete i saznate. Zapravo, već se radujem s vama!

 A, evo i priče: Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet. Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“

 Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša. Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj.

Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline. Sve je išlo dobro neko vrijeme.

Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega. „Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega.

Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena. „Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

P. S. Nitko nam ne može zabraniti želje. Ponekad ih mi sami ni ne biramo, nego ih stvore okolnosti. No pazite što želite. Ako i krivo želite, kad to shvatite sjetite se, poput rasipnog sina iz Isusove prispodobe, da niste ostavljeni i sami. Tu je Otac koji vas traži.

Napisano:  21. kolovoza 2013.

Foto: pixabay.com