Po slikama na zidovima se kuća poznaje!

Vjerujem da ste svi čuli onu izreku – po jutru se dan poznaje. A jeste li ikad čuli ovu izreku - po slikama na zidovima se kuća poznaje!?

Ako jeste onda su mi propale šanse da je patentiram i zaradim nešto, ako nitko nije, slobodno me citirajte bez naknade. Ako baš inzistirate na plaćanju (bilo bi poželjno), možete svoj dar uplatiti udruzi „Betlehem“ koju vodi p. Marko Glogović, a koja se bori za male Anđele koje ovaj svijet ne želi nego bi ih se htio riješiti da ga nikad ne ugledaju. Pritom neka vam ne zna ljevica koliko iz novčanika uzima desnica.

Imajte pred očima hrabre majke koje znaju da pod njihovim srcem ne raste neka bezlična i strana nakupina, nego baš mali Anđeo, nebeski Dar, najveće Čudo koje ljudske oči mogu vidjeti. Svi koji ste u rukama držali svoju malu bebu znate o čemu pišem – o dodiru Neba.

Baš tako –dodir Neba. Barem sam ja imao takav osjećaj kad sam prvi puta primio u ruke svoju malu bebu, a nemam razloga sumnjati da ste svi koji ste roditelji imali sličan osjećaj. Kao da se Nebo otvorilo i povezalo s ovom Dolinom suza.

Bože čime li sam ja to zaslužio? – bilo je prvo što mi je palo na pamet. Otad znam što je to čudo. No, vratimo se mi temi kolumne.

Dakle, do ove mudre izreke (slobodno neko kaže i genijalne), da se po slikama na zidovima dom i ukućani poznaju, došao sam pokušavajući napisati kolumnu. U tim pokušajima posegnuo sam, za današnjim misnim čitanjima! Kud se toga nisam prije sjetio!? (Da se barem češće sjetimo pročitati koji redak iz Evanđelja, možda bismo izbjegli mnoge probleme u životu.)

I tako ja kliknem na Laudatov servis Misna čitanja (klikni češće!). Čitajući retke sjetio sam se slike sa zida moje rodne kuće koju sam osobito volio gledati i koja mi je i dan danas posebno draga. Slika je to Anđela čuvara koji lebdeći i držeći ga za ruku, vodi malog dječaka kovrčave kose po trošnom mostiću iznad nabujalog potoka. Snažna simbolika i još snažnija poruka na koju smo pomalo zaboravili.

Vjerujete li u Anđele čuvare? 

Molite li se svojemu? Ako ne, pokušajte. Nemate stvarno što izgubiti. Ne morate spominjati drugima ako vas je sram. Jer danas nije moderno vjerovati ni u Boga, a kamoli vjerovati u to da je Bog svakom čovjeku odredio njegovog Anđela čuvara da ga čuva u njegovom životnom hodu.

A istina je to. O tome Sveto Pismo govori na mnogo mjesta. Ako ne vjerujete Svetom Pismu, pokušajte svejedno moliti, jer ponavljam, nemate što izgubiti, nego samo dobiti.

Kao ministrant išao sam u pratnji župnika u blagoslov kuća. Često sam vidio na zidovima upravo motiv Anđela čuvara. No vidio sam i svakojake druge slike, predmete i fotografije. Od druga Tita do obnaženih žena iz pornografskih časopisa.

Ne vjerujete? Ne lažem. To su bile baš nezgodne situacije za nas ministrante, a možete si misliti kako se osjećao župnik predvodeći blagoslovnu molitvu. Smiješno i žalosno, a zapravo kad se čovjek zamisli i opasno.

Trebali bismo voditi brigu o tome kako uređujemo svoj dom. Kakve slikarske ili foto motive stavljamo na zidove svojih domova? Pod pogledom kojih osoba i stvorova provodimo svoje vrijeme, svoje najintimnije trenutke?

Tko ili što to s postera, fotografija i slika gleda na našu djecu u njihovim sobama, kolijevkama? Kakve misli potiče, u konačnici kamo upravlja naše živote i živote naših najmilijih?

Zar nije (moja) teza o tome da se po slikama na zidovima, kuća i njezini ukućani poznaju, vrlo mudra? Genijalna je. :) A sve zbog jednog retka iz Evanđelja! Kako li su moćna ta Evanđelja!

P. S. Ako sam vas uspio potaknuti da se malo zamislite nad pitanjem interijera svojih domova, baš mi je drago. I ja sam se zamislio.

Nego, htio sam vam još nešto napomenuti. Znam da mnogi klinci, među njima možda i vaša djeca, u svojim sobama po zidovima lijepe razne postere svakojakih rihana, bibera, đejzija, bijonsija, metalika kao i svakojakih čarobnjaka i čudovišta iz popularnih filmova i igrica.

Budite svjesni da to nisu samo bezazleni komadi papira i dio odrastanja, nego ponajviše poruke koje vaše dijete svjesno ili nesvjesno čuje svaki put kad usmjeri svoj pogled na njih. I nema ništa lošega u tome da vaše dijete želi biti uspješan, jak i faca. I ne želim vas potaknuti da sad uletite u sobu svog klinca i potrgate postere njegovih simpatija i uzora.

Budite mudri. Možete, recimo, za prvi rođendan ili neku svečanu prigodu, kupiti svome klincu dar – križ, ako ga nema u sobi, ili meni omiljeni motiv Anđela čuvara. Možda neće biti oduševljen da uz navedene postere bude i križ ili neki pobožni motiv na slici jer to nije moderno, ali inzistirajte.

Ako treba odglumite uvrijeđenost. Tako da vaše dijete svoj pogled kad je u sobi može zaustaviti i na križu.

Jer vjerujte, s vremenom će motivi raznih idola potpuno nestati. Završiti u smeću ili šparhetu, a ostat će križ. To naravno podrazumijeva da vaše dijete mora primijetiti i razliku u motivima slika na zidovima vaše sobe u kojoj spavate ili radite!

To je najčešće odlučujući faktor.

Napisano 2. listopada 2013.

Foto: pixabay.com

Mali princ ili kako biti čovjek?

Razmišljao sam o čemu bih vam mogao pisati i dugo nisam našao riječ kojom bih počeo, a onda sam se sjetio jedne stare priče za djecu koju sam čitao kao osnovnoškolac, ali i kao student. Priča je to o Malom princu, no kako sam već zaboravio detalje uzeo sam ju ponovno u ruke i pročitao da se malo podsjetim.

Ukratko, priča je to o pilotu kojemu se pokvari avion i on zaglavi u pustinji gdje susreće dječaka koji je bio zapravo Mali princ s asteorida B612. Sprijateljivši se s njim dječak mu priča o svom planetu na kojem ima jednu ružu s četiri trna koju stavlja pod stakleno zvono kad je hladno i tri vulkana. Mali princ mu ispriča i o strašnim baobabima, korovu koje ako se ne iskorjenjuje prekriva i guši cijeli planet te o svom putu do zemlje.

Na tom putu Mali princ susreće kralja koji u svakome vidi podanika, na drugome umišljenika koji očajnički treba nekoga tko bi mu se divio, na trećem susreće pijanca koji pije da zaboravi ono čega se stidi, a stidi se toga što pije.

Susreće i poslovnog čovjeka koji stalno zbraja, kupuje zvijezde, jer se eto on sjetio da bi se dalo kupiti i prodati i ono što nije vlastito i pripada svima, zatim susreće čovjeka koji pali i gasi svjetiljku jer je to naredba ne pitajući se ima li ona smisla, susreće i zemljopisca koji piše glomazne knjige bez da je ikada bio u doticaju s stvarnom prirodom koja je za njega tek podatak u tablici.

Na sedmom planetu, zemlji, upoznaje zmiju, cvijet koji zapaža da su ljudi bića koja ne žele pustiti korijene, susreće i lisicu koja mu objašnjava da ljudi vole samo ono što su pripitomili.

Ista ta lisica postaje prijatelj Malom princu i otkriva mu tajnu - bitno je očima nevidljivo, dobro se vidi samo srcem. Kroz svoje putovanje zemljom Mali princ spoznaje tu tajnu, shvaća da je ono od čega je pobjegao, a pobjegao je zbog ruže na svom planetu koja je mislila da je jedina u svemiru, koja se pravila važna, upravo ono što može njegov život ispuniti, ono po čemu je on poseban i po čemu uopće ima smisla postojati, a to se vidi samo srcem.

Kad to spozna, Mali princ odlazi zmiji čiji će ga otrov osloboditi tereta tijela kako bi se mogao vratiti svojoj planeti. Prepušta se smrti da bi zadobio novi život.

Gdje smo u toj priči mi, ljudi 21. stoljeća? Kakvi smo? Mi smo svoje planete, svoje živote zarazili raznim baobabima, korovljem koje guši naš život. Pretvorili smo se u kraljeve koji u svima drugima vide samo podanike koji postoje da bi nas služili, da bi udovoljavali našim prohtjevima. Da bi smo dobili podanike spremni smo se dati u kupovinu, podmićivanje, prijetnje.

Postali smo pijanci koji piju da zaborave da se stide toga što piju. Postali smo ovisnici o raznim stvarima koje od nas čine ljušture, praznog duha koje ovakve isprazne imaju snagu samo robovati, ali ne i promijeniti se.

Pretvorili smo se u umišljene zvijezde, željni pažnje, slave, laskanja lažnih prijatelja jer smo nesigurni steći prave prijatelje, jer se bojimo blizine drugoga koji je bolji od nas. Vidimo u drugima samo svoje neprijatelje koji ugrožavaju našu slavu i otkrivaju našu ispraznost.

Nabacili smo šminkerska odijela, skupe kravate, satove da bi smo privukli pažnju na sebe, na nas poslovne ljude koji imamo vremena samo za zbrajanje, za profit, marketing u kojem ćemo prodavati ljudima oko sebe sve što trebaju i ne trebaju, trujući ih lažnim potrebama, a bježeći od vlastitih, od svoga utamničenog duha od svoje ljudskosti.

Zato tu svoju ispraznost i pustinju duha pokušavamo skriti, zamaskirati znakovljem časti, statusa, Rolexima, skupim autima u kojima ima mjesta samo za dvoje - nas i naše račune.

Pretvorili smo se u zemljopisce kojima priroda predstavlja samo puki broj kojim se da manipulirati, iskorištavati ju bez da polažemo ikome računa, bez da razmišljamo o budućnosti i našim budućim pokoljenjima.

Ne znamo se diviti prirodi. Jednostavno oslijepili smo, oglušili, obamrli. Nesposobni smo za svaki osjet. Polako se pretvaramo u mašine, računala koja se temelje na beživotnim nulama i jedinicama, stvarajući i gomilajući, ali ne osjećajući.

Mi, ljudi 21. stoljeća, polako postajemo životinje, skupljamo se u krda u kojima ne postavljamo pitanja slijepo slušajući poput onog nažigaća svjetla kojeg je susreo Mali princ, naredbe onih koji drže vlast, koji nas obmanjuju i zatiru svaku žeđ našega duha za istinom.

Svojim lažima potisnuli su u nama svako pitanje. Ako malo pogledamo naše medije, vidjet ćete da je jedina njihova svrha ne to da potiču pitanja u čitatelja, nego da daju odgovore, pa makar to bile i laži, samo da zatome u nama želju za istinom, nagon za pitanjem.

Jednom zgodom Isus je ozbiljno upozorio svoje učenike da ako ne postanu poput djece neće ući u Kraljevstvo nebesko, neće nikad osjetiti radost života, niti se osloboditi korova koje ih guši. To govori i nama, ljudima 21. stoljeća, ljudima znanosti i tehnike: čovječe zar ne vidiš da ti je život prekrio korov sumnji, straha, patnje, laži, mržnje?

Zar ne vidiš da moraš otići od sebe, zaputiti se na hodočašće da bi našao sebe, da bi tvoj život imao smisla, da bi ti to mogao vidjeti i osjetiti. Npr: da možeš osjetiti da ta žena koju si nekad ludo volio, a koja stari, udebljala se, da je ona tvoje blago bez obzira na svoje mane?

Moramo poput Malog princa koji moli zmiju da ga ubije svojim otrovom, umrijeti u svemu onome što nas ometa da istinski i sretno živimo. Na to nas i Isus poziva kad kaže da moramo umrijeti u svome starome da bismo mogli živjeti u novome.

U novoj godini budimo poput djece koja znaju da je očima bitno nevidljivo, dobro se vidi samo srcem! Možda ćemo tada i mi poput pisca Antoine de Saint-Exupery (Antuan d Sent-Egziperi) koji je napisao Malog princa, (pročitajte obavezno tu knjižicu!), moći čuti smijeh samog Malog princa u sjaju nebeskih zvijezda.

U suprotnom i smijeh našeg vlastitog djeteta predstavljat će nam zaglušujuću buku koje bolje da nije ni bilo!

Foto:

Napisano pred početak 2008. godine