Priča o majci i našim strahovima

Moja je majka imala samo jedno oko. Zbog toga sam je se sramio i pomalo mrzio. Kako bi nas prehranila, radila je kao kuharica u školi. Jednog dana u osnovnoj školi, došla je da me vidi. Bilo me užasno sram, jer su mi se druga djeca rugala. Poželio sam da umre i nestane i to sam joj otvoreno rekao. Ona nije ništa odgovorila. Šutjela je. Otad sam još marljivije učio da što prije završim školu i odem od kuće. U tome sam uspio.

Dobio sam stipendiju i otišao u grad na studij. Tamo sam se oženio, zasnovao obitelj i izgradio kuću. Jednog dana pred vratima se pojavi moja majka. Došla je da me posjeti i vidi po prvi puta svoje unuke. Kad su je djeca vidjela počeli su se smijati. Opet me obuzeo bijes kao u djetinjstvu i ja sam je otjerao s kućnog praga. Rekao sam joj da je više nikad ne želim vidjeti. Ona je samo smireno odgovorila: “Oprostite, izgleda da sam pogriješila adresu“ – i otišla.

Nakon nekoliko godina dođe mi pozivnica da se odazovem susretu učenika škole u svojem rodnom mjestu. Odazvao sam se i nakon susreta odlučio sam iz radoznalosti vidjeti svoju rodnu kuću i majku, no obavijestiše me da mi je majka umrla. Nisam pustio ni jednu suzu.

Uručiše mi i njeno pismo: „Dragi sine, dosta sam o tebi razmišljala. Oprosti što sam dolazila i uplašila tvoju djecu. Bila sam jako sretna kada sam čula da ćeš doći na susret u školi. Ja se možda neću moći dići iz kreveta i doći te vidjeti. Oprosti što sam te u tvom životu znala dovoditi u neugodne situacije. Ne znam jeli znaš, ali kad si bio dijete, u prometnoj si nesreći ostao bez jednog oka.

Nisam mogla podnijeti da bi ti moje dijete svijet gledao samo jednim okom zato sam ti dala svoje. Bila sam presretna kad je operacija uspjela i ponosna na sve tvoje uspjehe. S ljubavlju,tvoja majka“.

Vjerojatno ste već negdje pročitali ovu priču ili neku od verzija priče. Ona nije samo dirljiva, nego duboka istina o svakome od nas. Svi mi imamo nešto ili nekoga čega ili koga se sramimo. Ponekad su to roditelji, bližnji, a često neke naše mane i nedostatci. I sve je to na neki način „normalno“ u životu, u smislu da na neke situacije i ljude ne možemo utjecati niti ih birati, ali ono što možemo je način na koji ćemo se odnositi spram situacija i ljudi koji nas dovode u neugodne situacije, ispunjaju tugom, bijesom ili osjećajem manje vrijednosti.

Čovjek iz priče sramio se svoje majke. A zapravo sramio se samo sebe. Taj osjećaj ga je gonio poput zvijeri na stalan bijeg od svog straha. Zasigurno nije bio sretan, jer čovjek koji se boji ne može biti sretan, niti može sreću pružiti drugome. Živi zarobljen u svom strahu i na svaki šum svojih unutarnjih strahova bježi. Pritom uopće ne razmišlja o tome je li možda u tom svom bijegu nekog pregazio, ponizio, rastužio ili pak duboko ranio.

I ja sam, priznajem, u svom životu imao situacija kada sam se sramio svojih roditelja. Znalo me to teško mučiti. S tim strahovima dosta sam se dugo borio. Pogotovo kad sam i sâm poput čovjeka iz priče otišao u veliki grad. Ne znam jesu li to i moji roditelji primijetili. Vjerojatno jesu, jer roditeljsko srce osjeti i najmanji titraj tuge djeteta. Danas mogu samo zahvaliti Bogu što me spasio od mržnje i gorčine. Što mi je sačuvao srce od boli koju ništa ne može izbrisati.

Boreći se protiv svojih strahova, a ta borba u ljudskom životu nikad ne prestaje, čovjek se zapravo bori za sebe, svoj mir i sreću. U toj borbi ima i poraza. Može se sklopiti truli kompromis i osigurati privid slobode, ali samo pobjeda može osigurati unutarnji mir.

Dragi prijatelji, usuđujem se zvati vas tako, doista samo Bog može čovjeku pomoći u borbi sa strahovima. Živi Bog. Onaj, čiji glas nam neumorno i s beskrajnom ljubavi i strpljenjem uporno ponavlja da nas ljubi.

Odabirući temu ove kolumne, a dosta sam dugo o njoj razmišljao misleći na situacije u kojima živite, u kojima svi živimo, htio sam vas pozvati, a i sebe, da vam ovo Došašće bude posebno. Da mu se posvetite što je moguće otvorenijeg srca.

Dopustimo svom Nebeskom Ocu da posveti prostore našega srca. Otvorimo Mu vrata. Ne bojmo Mu se pokazati svoje rane. On ih ionako zna. Zato i kuca stalno na naša vrata. On ih želi zacijeliti. On to i može. Jedino On to može. Uvjerio sam se u to nebrojeno puta.

Kako u svojim trenucima radosti i uspjeha tako na poseban način u trenucima muka i poraza. On je tu. Za svakoga. Uvijek iznova.

Neka Vam je blagoslovljeno Došašće i neka se u ovo milosno vrijeme u vašim srcima pripravi kolijevka za malog Božića. Njegovim rođenjem svaki je čovjek dobio ničim zasluženi dar - zvati se i biti djetetom Božjim.

Neka naša i srca naših bližnjih ispuni osmijeh malog Božića! Znate li kako on izgleda? Ako dovoljno dugo budete gledali u lice bližnjega kad-tad će vam se otkriti.

Foto: pixabay.com

Po slikama na zidovima se kuća poznaje!

Vjerujem da ste svi čuli onu izreku – po jutru se dan poznaje. A jeste li ikad čuli ovu izreku - po slikama na zidovima se kuća poznaje!?

Ako jeste onda su mi propale šanse da je patentiram i zaradim nešto, ako nitko nije, slobodno me citirajte bez naknade. Ako baš inzistirate na plaćanju (bilo bi poželjno), možete svoj dar uplatiti udruzi „Betlehem“ koju vodi p. Marko Glogović, a koja se bori za male Anđele koje ovaj svijet ne želi nego bi ih se htio riješiti da ga nikad ne ugledaju. Pritom neka vam ne zna ljevica koliko iz novčanika uzima desnica.

Imajte pred očima hrabre majke koje znaju da pod njihovim srcem ne raste neka bezlična i strana nakupina, nego baš mali Anđeo, nebeski Dar, najveće Čudo koje ljudske oči mogu vidjeti. Svi koji ste u rukama držali svoju malu bebu znate o čemu pišem – o dodiru Neba.

Baš tako –dodir Neba. Barem sam ja imao takav osjećaj kad sam prvi puta primio u ruke svoju malu bebu, a nemam razloga sumnjati da ste svi koji ste roditelji imali sličan osjećaj. Kao da se Nebo otvorilo i povezalo s ovom Dolinom suza.

Bože čime li sam ja to zaslužio? – bilo je prvo što mi je palo na pamet. Otad znam što je to čudo. No, vratimo se mi temi kolumne.

Dakle, do ove mudre izreke (slobodno neko kaže i genijalne), da se po slikama na zidovima dom i ukućani poznaju, došao sam pokušavajući napisati kolumnu. U tim pokušajima posegnuo sam, za današnjim misnim čitanjima! Kud se toga nisam prije sjetio!? (Da se barem češće sjetimo pročitati koji redak iz Evanđelja, možda bismo izbjegli mnoge probleme u životu.)

I tako ja kliknem na Laudatov servis Misna čitanja (klikni češće!). Čitajući retke sjetio sam se slike sa zida moje rodne kuće koju sam osobito volio gledati i koja mi je i dan danas posebno draga. Slika je to Anđela čuvara koji lebdeći i držeći ga za ruku, vodi malog dječaka kovrčave kose po trošnom mostiću iznad nabujalog potoka. Snažna simbolika i još snažnija poruka na koju smo pomalo zaboravili.

Vjerujete li u Anđele čuvare? 

Molite li se svojemu? Ako ne, pokušajte. Nemate stvarno što izgubiti. Ne morate spominjati drugima ako vas je sram. Jer danas nije moderno vjerovati ni u Boga, a kamoli vjerovati u to da je Bog svakom čovjeku odredio njegovog Anđela čuvara da ga čuva u njegovom životnom hodu.

A istina je to. O tome Sveto Pismo govori na mnogo mjesta. Ako ne vjerujete Svetom Pismu, pokušajte svejedno moliti, jer ponavljam, nemate što izgubiti, nego samo dobiti.

Kao ministrant išao sam u pratnji župnika u blagoslov kuća. Često sam vidio na zidovima upravo motiv Anđela čuvara. No vidio sam i svakojake druge slike, predmete i fotografije. Od druga Tita do obnaženih žena iz pornografskih časopisa.

Ne vjerujete? Ne lažem. To su bile baš nezgodne situacije za nas ministrante, a možete si misliti kako se osjećao župnik predvodeći blagoslovnu molitvu. Smiješno i žalosno, a zapravo kad se čovjek zamisli i opasno.

Trebali bismo voditi brigu o tome kako uređujemo svoj dom. Kakve slikarske ili foto motive stavljamo na zidove svojih domova? Pod pogledom kojih osoba i stvorova provodimo svoje vrijeme, svoje najintimnije trenutke?

Tko ili što to s postera, fotografija i slika gleda na našu djecu u njihovim sobama, kolijevkama? Kakve misli potiče, u konačnici kamo upravlja naše živote i živote naših najmilijih?

Zar nije (moja) teza o tome da se po slikama na zidovima, kuća i njezini ukućani poznaju, vrlo mudra? Genijalna je. :) A sve zbog jednog retka iz Evanđelja! Kako li su moćna ta Evanđelja!

P. S. Ako sam vas uspio potaknuti da se malo zamislite nad pitanjem interijera svojih domova, baš mi je drago. I ja sam se zamislio.

Nego, htio sam vam još nešto napomenuti. Znam da mnogi klinci, među njima možda i vaša djeca, u svojim sobama po zidovima lijepe razne postere svakojakih rihana, bibera, đejzija, bijonsija, metalika kao i svakojakih čarobnjaka i čudovišta iz popularnih filmova i igrica.

Budite svjesni da to nisu samo bezazleni komadi papira i dio odrastanja, nego ponajviše poruke koje vaše dijete svjesno ili nesvjesno čuje svaki put kad usmjeri svoj pogled na njih. I nema ništa lošega u tome da vaše dijete želi biti uspješan, jak i faca. I ne želim vas potaknuti da sad uletite u sobu svog klinca i potrgate postere njegovih simpatija i uzora.

Budite mudri. Možete, recimo, za prvi rođendan ili neku svečanu prigodu, kupiti svome klincu dar – križ, ako ga nema u sobi, ili meni omiljeni motiv Anđela čuvara. Možda neće biti oduševljen da uz navedene postere bude i križ ili neki pobožni motiv na slici jer to nije moderno, ali inzistirajte.

Ako treba odglumite uvrijeđenost. Tako da vaše dijete svoj pogled kad je u sobi može zaustaviti i na križu.

Jer vjerujte, s vremenom će motivi raznih idola potpuno nestati. Završiti u smeću ili šparhetu, a ostat će križ. To naravno podrazumijeva da vaše dijete mora primijetiti i razliku u motivima slika na zidovima vaše sobe u kojoj spavate ili radite!

To je najčešće odlučujući faktor.

Napisano 2. listopada 2013.

Foto: pixabay.com