Vječnost u suzama starca koji je pao

On je samo pao. Teškim je riječima ponavljao – jao. Potrčao sam da mu pomognem. Nikad mi nije bilo teško dosad kad bih vidio krv. Danas jest. Liptala je iz nosa. Dotrčala je i jedna žena. Pomogli smo mu da si sjedne. Jednom je rukom bio oslonjen na asfalt u drugoj je još držao štap. Grčevito. Došao je do nas i vozač autobusa, pozvao je hitnu. Preko puta kafić, puna terasa ljudi – gledaju, ali se ne miču. Nije za osudu.

Nitko ne voli nesreće, ne voli patnju, ne voli krv.

Prilaze još dva muškarca. Vodimo ga na obližnju klupu. Dolazi ubrzo i hitna. Pitaju ga jel' se čega sjeća? Odgovara da ne, i plače. Kao malo dijete. Taj starac koji me nekako licem podsjeća na mog pokojnog tatu. Takav sam plač znao vidjeti na njegovom licu. Nekoliko puta kad mu je bilo izrazito teško te je mislio da će umrijeti. Pitam bolničarku trebam li još ostati i na njezin odgovor da ne trebam, bježim s mjesta događaja. Stvarno mi je bilo mučno.

U meni pomiješani osjećaji, tisuće pitanja, a svima isti nazivnik – smrt. Molim u sebi za svog tatu i žurim zaokupiti se poslom. Odrađujem posao i sjedam pisati kolumnu. Pitanja još stoje, a svima isti nazivnik – smrt.

Ta naša grozna sestrica o kojoj ne volimo razmišljati, a susret s kojom znamo da će se jednom morati dogoditi. Kako će to biti? Hoću li biti starac ili se možda sretnemo prije? Ne znam. Bog, vjerujem to čvrsto, drži naše dane kao najdragocjenije blago na svom dlanu.

Da, najdragocjenije, jer može li Otac ne voljeti svoje dijete? Može li ne patiti s njime?

Postavljam si pitanje imaju li smisla bitke koje vodim, koje sam vodio i ne bih li možda morao neke stvari korigirati u svom životu? Možda da ubuduće biram bitke, ne koje mogu dobiti, nego koje imaju smisla?

One, nakon kojih ću, bez obzira bio poražen ili pobjednik, uspravna čela zagledati se u svoje lice u ogledalu, i u svojim očima vidjeti mir?

Da, te bitke treba birati, a kloniti se svega što nema vrijednost, što je besmisleno u utrci s vremenom koje ljudsko postojanje u ovoj zemaljskoj stvarnosti uokviruje u odgovor na jedno jednostavno pitanje - zašto?

Zvoni telefon. Čujem majčin glas. Baš me obradovala. Kao da je znala da joj se dijete muči s teškim pitanjima. Da, majke znaju. One osjećaju. Otkucaji djetetova srca koje se stapalo u simfoniju života s otkucajima njezina srca, ne kidaju se.

Nadilaze zapreke prostora i vremena. Ta čudesna tajna života ne može se opisati, ostaje izazivati ljudski um, ostaje kao zadnja brana pred napadima sebičnosti pod kojom je čovjek kadar pogaziti i pohuliti na sve što je sveto i vrijedno.

Iako, ponekad se dogodi da i tu prepreku čovjek opsjednut moćju pregazi kao da se radi o nećemu beznačajnom. A možda baš zato, iz prezira prema životu i Onome tko je rekao da bude. Jer kako shvatiti industriju smrti koja danas vlada svijetom?

Kako shvatiti tolike klinike za ubijanje najnevinijih – onih čije srce još tka zajedničku simfoniju života s majčinim i pod majčinim srcem? Kako shvatiti tu bezdušnost kojom oni koji su se zakleli da će braniti život pod svaku cijenu, doktori, trgaju dio po dio malenog ljudskog bića, ili ga nastoje uništiti kiselinom u majčinoj utrobi?

Kako shvatiti taj sotonski smrad koji šire tzv. „filantropi“ koji su svoje bogatstvo stekli na patnji malenih kroz bezdušno iskorištavanje radnika, kroz kriminal, prevaru i zločin, a koji danas te iste Judine, krvave, sotoni posvećene novce troše ne bi li mu prinosili žrtve kroz poticanje i financiranje ubijanja najnevinijih?

Nemoguće je to shvatiti. Kao ni naš muk kojim sudjelujemo u tome svaki put kad na izborima dajemo glas političarima koji se zalažu za ubijanje nerođenih ili onima koji, iako su mogli zaustaviti to bezumlje, nisu iz čiste sebičnosti i brige za svoj položaj dokinuli taj zločinački zakon još iz bivše totalitarne države.

Smrt. Naša sestrice smrti, ponekad ti se čak i radujem kad suočen s patnjom ne znam naći odgovor na tvoj smisao. Znam da je pogrešno što te poistovjećujem s pravdom, jer ti ne izričeš konačan sud, samo prozivaš i opominješ, no takvi smo mi ljudi.

Naša misao ne može dokučiti Vječnost, pa je onda sklona držati se svoje logike, živjeti pretvarajući se kao da Vječnosti nema i da je samo iluzija. A nije! Danas sam ju opet vidio! U suzama starca koji je pao.

Objavljeno: 6. lipnja 2014.

Foto: pixabay.com

Priča o majci i našim strahovima

Moja je majka imala samo jedno oko. Zbog toga sam je se sramio i pomalo mrzio. Kako bi nas prehranila, radila je kao kuharica u školi. Jednog dana u osnovnoj školi, došla je da me vidi. Bilo me užasno sram, jer su mi se druga djeca rugala. Poželio sam da umre i nestane i to sam joj otvoreno rekao. Ona nije ništa odgovorila. Šutjela je. Otad sam još marljivije učio da što prije završim školu i odem od kuće. U tome sam uspio.

Dobio sam stipendiju i otišao u grad na studij. Tamo sam se oženio, zasnovao obitelj i izgradio kuću. Jednog dana pred vratima se pojavi moja majka. Došla je da me posjeti i vidi po prvi puta svoje unuke. Kad su je djeca vidjela počeli su se smijati. Opet me obuzeo bijes kao u djetinjstvu i ja sam je otjerao s kućnog praga. Rekao sam joj da je više nikad ne želim vidjeti. Ona je samo smireno odgovorila: “Oprostite, izgleda da sam pogriješila adresu“ – i otišla.

Nakon nekoliko godina dođe mi pozivnica da se odazovem susretu učenika škole u svojem rodnom mjestu. Odazvao sam se i nakon susreta odlučio sam iz radoznalosti vidjeti svoju rodnu kuću i majku, no obavijestiše me da mi je majka umrla. Nisam pustio ni jednu suzu.

Uručiše mi i njeno pismo: „Dragi sine, dosta sam o tebi razmišljala. Oprosti što sam dolazila i uplašila tvoju djecu. Bila sam jako sretna kada sam čula da ćeš doći na susret u školi. Ja se možda neću moći dići iz kreveta i doći te vidjeti. Oprosti što sam te u tvom životu znala dovoditi u neugodne situacije. Ne znam jeli znaš, ali kad si bio dijete, u prometnoj si nesreći ostao bez jednog oka.

Nisam mogla podnijeti da bi ti moje dijete svijet gledao samo jednim okom zato sam ti dala svoje. Bila sam presretna kad je operacija uspjela i ponosna na sve tvoje uspjehe. S ljubavlju,tvoja majka“.

Vjerojatno ste već negdje pročitali ovu priču ili neku od verzija priče. Ona nije samo dirljiva, nego duboka istina o svakome od nas. Svi mi imamo nešto ili nekoga čega ili koga se sramimo. Ponekad su to roditelji, bližnji, a često neke naše mane i nedostatci. I sve je to na neki način „normalno“ u životu, u smislu da na neke situacije i ljude ne možemo utjecati niti ih birati, ali ono što možemo je način na koji ćemo se odnositi spram situacija i ljudi koji nas dovode u neugodne situacije, ispunjaju tugom, bijesom ili osjećajem manje vrijednosti.

Čovjek iz priče sramio se svoje majke. A zapravo sramio se samo sebe. Taj osjećaj ga je gonio poput zvijeri na stalan bijeg od svog straha. Zasigurno nije bio sretan, jer čovjek koji se boji ne može biti sretan, niti može sreću pružiti drugome. Živi zarobljen u svom strahu i na svaki šum svojih unutarnjih strahova bježi. Pritom uopće ne razmišlja o tome je li možda u tom svom bijegu nekog pregazio, ponizio, rastužio ili pak duboko ranio.

I ja sam, priznajem, u svom životu imao situacija kada sam se sramio svojih roditelja. Znalo me to teško mučiti. S tim strahovima dosta sam se dugo borio. Pogotovo kad sam i sâm poput čovjeka iz priče otišao u veliki grad. Ne znam jesu li to i moji roditelji primijetili. Vjerojatno jesu, jer roditeljsko srce osjeti i najmanji titraj tuge djeteta. Danas mogu samo zahvaliti Bogu što me spasio od mržnje i gorčine. Što mi je sačuvao srce od boli koju ništa ne može izbrisati.

Boreći se protiv svojih strahova, a ta borba u ljudskom životu nikad ne prestaje, čovjek se zapravo bori za sebe, svoj mir i sreću. U toj borbi ima i poraza. Može se sklopiti truli kompromis i osigurati privid slobode, ali samo pobjeda može osigurati unutarnji mir.

Dragi prijatelji, usuđujem se zvati vas tako, doista samo Bog može čovjeku pomoći u borbi sa strahovima. Živi Bog. Onaj, čiji glas nam neumorno i s beskrajnom ljubavi i strpljenjem uporno ponavlja da nas ljubi.

Odabirući temu ove kolumne, a dosta sam dugo o njoj razmišljao misleći na situacije u kojima živite, u kojima svi živimo, htio sam vas pozvati, a i sebe, da vam ovo Došašće bude posebno. Da mu se posvetite što je moguće otvorenijeg srca.

Dopustimo svom Nebeskom Ocu da posveti prostore našega srca. Otvorimo Mu vrata. Ne bojmo Mu se pokazati svoje rane. On ih ionako zna. Zato i kuca stalno na naša vrata. On ih želi zacijeliti. On to i može. Jedino On to može. Uvjerio sam se u to nebrojeno puta.

Kako u svojim trenucima radosti i uspjeha tako na poseban način u trenucima muka i poraza. On je tu. Za svakoga. Uvijek iznova.

Neka Vam je blagoslovljeno Došašće i neka se u ovo milosno vrijeme u vašim srcima pripravi kolijevka za malog Božića. Njegovim rođenjem svaki je čovjek dobio ničim zasluženi dar - zvati se i biti djetetom Božjim.

Neka naša i srca naših bližnjih ispuni osmijeh malog Božića! Znate li kako on izgleda? Ako dovoljno dugo budete gledali u lice bližnjega kad-tad će vam se otkriti.

Foto: pixabay.com

Pobijediti strah ili odustati?

U životu čovjek mora donijeti puno odluka. Doista puno. Neke su teške, neke znaju biti promašene. Neke i fatalne zbog negativnih posljedica koje izazovu. Najčešći pratilac pri donošenju odluka zna biti strah. Strah od promašaja. Strah da svojom odlukom čovjek ne ugrozi sebe i svoje najmilije.

Bi li život bio ljepši da čovjek ne mora donositi teške odluke? Iskreno ne znam. Zapravo, čini mi se da upravo to, donošenje teških odluka, daje čar životu. Neizvjesnost koja nas čuva od dosade, tjera da izađemo izvan granica koje smo si sami ili su nam ih drugi postavili.

Te granice ponekad su čiste iluzije koje smo si sami postavili kako se ne bismo morali puno truditi, dakle iz čiste lijenosti. Ponekad su to granice koje su nam upisane u genetski kod, a ponekad ih odredi okolina iz raznih razloga. Najčešće da se ne narušava zajedništvo. Bez obzira na to kakve kvalitete to zajedništvo bilo. A znamo, zajedništvo se najčešće gradi na strahu.

Ima ona poznata izreka: u čoporu smrdi, ali je toplo. Da. Istina je to. Toplo je, iako smrdi. No, može li čovjek proživjeti svoj život a da nikad ne poželi udahnuti čisti planinski zrak? Vidjeti grad na dlanu s gorskih visina? Može li se čekati smrt sa spoznajom da si mogao nešto više, a nisi pokušao zbog straha?

Ta i još mnoga pitanja javila su mi se tijekom i poslije gledanja animiranog filma Priča o mišu zvanom Despero, koji se prikazivao ove subote u razumnom večernjem terminu tako da ga mogu gledati i djeca. Ja sam ga gledao po drugi put u društvu svog malog bebača, kojemu se također svidio, jer iako deset mjeseci star, pratio ga je začuđujućom koncentracijom. Na trenutke mi je bilo stvarno čudno kako to malo dijete sa tolikim zanimanjem prati avanture malog miša velikih uha.

Kao i u stvarnom životu čovjeka, i u životu našeg junaka strah igra presudnu ulogu. No, miš Despero je rođen s malim hendikepom. On se ne boji, odnosno, kod njega je znatiželja jača od straha. Ta znatiželja koštat će ga izbacivanja iz mišjeg plemena.

Kao i u realnom životu. Društvo ne voli previše znatiželjne. Ne voli one koji postavljaju previše pitanja i ne voli propovjednike nekog drugačijeg, boljeg svijeta. Jer to unosi nemir i što je najgore, dovodi u pitanje pozicije onih koji su ih zasjeli te određuju što je dobro, a što krivo i zlo. Biti pak na poziciji moći je izrazito dobro za lagodan život. A tko bi bio lud odreći se mjesta koje ti omogućava lagodan život? Jedino je Isus iz Nazareta radije prihvatio križ, nego prijestolje.

Iz današnje perspektive, kulture kojoj je zabava na prvom mjestu, a nikad manje radosti nije bilo, Isus je bio lud. Umjesto da zauzme svoje mjesto u čoporu u kojem bi mu bilo toplo i u kojem bi sigurno došao do neke pozicije moći, On je odabrao križ i nemoć!

Kako je s vašim odlukama u životu? Bojite li se biti drugačiji? Zaputiti se na put u planine gdje struji čisti planinski zrak? Bojite li se da bi, ako budete previše znatiželjni, mogli biti izbačeni iz čopora gdje je toplo iako smrdi?

Ako vam to može biti utjeha, meni jest, i Isus se bojao. Toliko da ga je oblio smrtni znoj krvavih kapi. No, više od toga da se i Isus bojao pred najvažniju odluku u svom životu, mislite na uskrsno jutro.
Ono je cilj.

P. S. Ako ste pomislili da sam zaboravio na ljubav, nisam. Bez nje ničega i nikoga ne bi ni bilo, jer - Deus caritas est!

Napisano 27. siječnja 2014.

Foto: internet