Kako se boriti protiv loših misli?

"Misli su poput ptica koje lete iznad naših glava. Ne možemo ih spriječiti da lete, ali možemo da ne naprave gnijezdo na/u našim glavama", reče mi jednom prof. Ivan Golub za vrijeme razgovora u njegovom "golubinjaku" kako je nazivao kuću u kojoj je živio.
Sjetim se tih riječi, bolje rečeno, savjeta, često. Uistinu, misli su naša najvjernija i najupornija pratilja na životnom putu. Znaju biti, kako ugodne i lijepe, tako i izuzetno neugodne i bolne. Za ove prve nam je lijepo kad požele "saviti svoja gnijezda", ali za one ružne, ne samo da nam nije lijepo, nego može biti opasno ako im dopustimo da saviju svoja gnijezda i razmnože se.

Mogu nas doslovno uništiti.

No, kako ih spriječiti u tome? Zabraniti im da lete iznad naših glava? To je jednako beskorisno koliko i opasno, jer dok se mi borimo protiv jednih, iza leđa u našim se glavama ugnijezde neprimjetno mnoge druge.

Najbolji način borbe protiv tih ružnih, bolnih i upornih misli je ignorirati ih i to tako da otvorimo prostor onim lijepim mislima, ili pak  pozovemo ih k sebi uz neki od mnogobrojnih načina.

To može biti druženje s dragim i pozitivnim ljudima, tjelesna aktivnost, čitanje neke dobre knjige, kakav zabavan i poučan film, molitva, sakramenti...

Poanta borbe protiv loših misli u tome je da da snagu ne trošimo na borbu protiv njih, na bespotrebno analiziranje, nego na otkrivanje onih pozitivnih i stvaranjem prilika za njihov nastanak.

Jer ljudski je mozak poput čaše. Ako u njega "ulijevamo" negativno, bit ćemo puni negativnosti, u suprotnom, ako u njega "ulijevamo" pozitivno, bit ćemo puni pozitivnosti i u prilici biti uistinu sretni.

Tu analogiju o ljudskom mozgu kao čaši ispričao mi je kolega sa sezonskog posla za vrijeme studentskih dana u španjolskom gradu Vitorii gdje smo stanovali. Bio je, kako mi je rekao, na nekom seminaru na kojem im je predavač zadao zadatak da predlože najbolji način kako prljavu vodu iz čaše, opet učiniti čistom i bistrom

Prisutni su davali svakojaka rješenja. No predavač je šutio. Nakon nekog vremena odredio je pauzu nakon koje je obećao otkriti način na koji prljavu vodu u čaši učiniti opet bistrom.

Po završetku pauze sa sobom je donio čašu čiste i bistre vode i jednostavno je ulio  u ovu čašu s prljavom vodom. I to je to! Jednostavno! Kao što je i život jednostavan.

Razmišljajući o sebi, ali i gledajući druge koje susrećem u životu, pomalo stječem dojam da ljudi, iz ne znam kojeg razloga, život provode u stalnom naporu kako bi ga zakomplicirali. I to ne samo kao reakcija na tuđu zlobu, nego i onda kad "imaju sve", neki autodestruktivni nagon proradi u njima i nerijetko unište sve dobro što su imali.

Ima i to svoje objašnjenje, no o tome neki drugi put. Ostaje činjenica da - kakve su ti misli, takav si!

Foto: pixabay.com

Zašto se bojiš?

„Vidiš ovega Čoveka gore. To ti je moj Prijatelj. On me nikad nije zapustil. I kad su mi svi drugi obrnuli pleća (leđa), On je bil tu uz mene“ – znao mi je reći tata pokazujući mi na sliku Isusa u molitvi na Maslinskoj gori. Nikad nisam posumnjao u to njegovo svjedočanstvo.

Kao malome bilo mi je izuzetno zanimljivo gledati tog tatinog Prijatelja, tako moćnog i tako vjernog. Slušajući tatu poželio sam i sâm imati tog istog Isusa za prijatelja. Jer, tko od nas ne treba prijatelja i tko od nas ne bi htio imati za prijatelja nekoga tko nas se ne bi nikad odrekao?

Neki cijeli život provedu a da ostanu sami, bez iskustva istinskog prijateljstva. Potreba da budemo prijatelji i da nam se bude prijatelj dio je naše biti, onoga što jesmo, što nas čini čovjekom.

Danas kad se sjećam te slike mog umornog oca koji mi govori o svom Prijatelju Isusu, pitam se hoću li i ja jednom moći posvjedočiti svojem djetetu o Božjoj vjernosti i Njegovoj beskrajnoj očinskoj ljubavi?

Hoće li moje dijete slušajući me kako govorim o Bogu, imati onako jasan osjećaj Božje prisutnosti kakav sam ja imao gledajući u izmučeno Isusovo lice na slici njegova smrtnog straha na Maslinskoj gori? Nadam se. Vjerujem u to. U Božju vjernost ne sumnjam, ali uvijek iznova plašim se sebe i svoje krhkosti.

Jer, ljudska krhkost bez Boga je poput pepela na vjetru. U opasnosti da bude raznesena u tisuće pravaca. I nije da Bog ne može zacijeliti sve rane i skupiti u cjelinu razasutu sliku ljudske duše. On to neprestano čini. Problem je što čovjek sa svakom novom ranom, sa svakim novim danom u kojem odbija Božji poziv i Njegovu ispruženu ruku, gubi iz vida sliku Doma kojem pripada.

Ta slika postaje sve mutnija dok je u potpunosti ne zatamni mučna praznina tame. Tada mjesto nade preuzima strah i razorni osjećaj besmisla do želje za vlastitim nestajanjem. A mnogi od njega pate. Nema čovjeka koji se nije s njim susreo u nekom obliku, budio znojan u noći ili plakao od boli odbačenosti i samoće. Nema ga.

Ne znam za vas, ali ja volim putovati vlakom. Doduše rijetko to činim, ali stvarno, to mi je poseban gušt. Obećao sam si da ću jednom u životu u zimi otputovati vlakom u Pariz. Ne znam točno kad se ta želja javila u mojoj glavi, no znam da je to bilo za vrijeme srednje škole kad sam znao u slobodno vrijeme otići na glavni kolodvor gledati dolaske i odlaske vlakova i lica putnika.

Zvuči pomalo uvrnuto, ali takvi su srednjoškolci. Na pamet im padnu svakojake ideje. Nije ni čudno. Obično srednja škola označuje odlazak u neko udaljeno mjesto, početak samostalnog puta, prvih samostalnih koraka.

I obično roditelji proživljavaju prave drame zbog odlaska njihove curice ili njihova dječaka u veliki grad. Ponekad u tom strahu pretjeraju, no tko im može zamjeriti zbog toga što vole svoje dijete.

Sigurno se pitate zašto sam skrenuo temu na vlakove. I ja bih se to pitao. Kao što se pitam – kako to da se ne bojimo sjest' na vlak i prepustiti svoj život u ruke nepoznatog strojovođe i kvalitete pruge, a bojimo se svoje živote prepustiti u ruke Bogu?

Jer imamo povjerenja da ćemo sretno stići na cilj koji smo si zadali – odgovorit će netko. I argument stoji, ali zašto nemamo povjerenja u Boga da ćemo sjedajući na vlak kojim On upravlja stići do cilja kojem svatko od nas stremi – ispunjenog i sretnog života?

Možda zato jer Bog ne želi da čovjek bude poslušan putnik koji će spavati i dosađivati se dok On upravlja vlakom našega života? Možda zato jer Bog od nas traži da zajedno s njime sudjelujemo u kreiranju pruge našega života?

Možda zato jer Bog poput svakog oca želi da njegovo dijete osjeti čar upravljanja velikim i zahtjevnim vlakom života? Možda zato jer nas je Bog zamislio kao slobodna bića? Možda jednostavno zato jer nas voli?

Puno tih možda. Moram priznati, da ne bih mogao zamisliti postojanje u kojem bih morao samo slijepo slušati naređenja i biti poput robota bez vlastite volje. Biste li vi to voljeli? Sumnjam. I onda zar naš Bog nije divan? I prije nego mi imamo povjerenja u Njega, On ima povjerenja u nas. Uvijek je tu. Naš Bog je baš faca!

P. s. Ne bojte se s Bogom ukrcati na vlak vašega života. Čekaju vas dionice magle, snijega, gromova i oluja, ali i dionice rajskih pejzaža, svježeg planinskog zraka, modrine jezera, rijeka i potoka, čarobnih svitanja i zalazaka sunca.

Bit će trenutaka kada ćete se umoriti. Tad će Bog preuzeti upravljanje vlakom dok se vi ne naspavate, ne bojte se prepustiti mu upravljač. Ta On je arhitekt svega. Sve savršeno poznaje i sigurno neće stisnuti neku krivu tipku.

Ukratko, očekuje vas nezaboravna avantura ispunjena srećom i smislom. Ako mislite da ste na svoj životni put već krenuli sami i da ste zaboravili pozvati Boga, vjerujte da se On ukrcao i bez vašeg poziva. Znate kakvi su mame i tate. Ne mogu bez nas.

Kolumna objavljena pod naslovom: Vlakom do Pariza

Napisano 26. rujna 2013.

Foto: pixabay.com

Priča o majci i našim strahovima

Moja je majka imala samo jedno oko. Zbog toga sam je se sramio i pomalo mrzio. Kako bi nas prehranila, radila je kao kuharica u školi. Jednog dana u osnovnoj školi, došla je da me vidi. Bilo me užasno sram, jer su mi se druga djeca rugala. Poželio sam da umre i nestane i to sam joj otvoreno rekao. Ona nije ništa odgovorila. Šutjela je. Otad sam još marljivije učio da što prije završim školu i odem od kuće. U tome sam uspio.

Dobio sam stipendiju i otišao u grad na studij. Tamo sam se oženio, zasnovao obitelj i izgradio kuću. Jednog dana pred vratima se pojavi moja majka. Došla je da me posjeti i vidi po prvi puta svoje unuke. Kad su je djeca vidjela počeli su se smijati. Opet me obuzeo bijes kao u djetinjstvu i ja sam je otjerao s kućnog praga. Rekao sam joj da je više nikad ne želim vidjeti. Ona je samo smireno odgovorila: “Oprostite, izgleda da sam pogriješila adresu“ – i otišla.

Nakon nekoliko godina dođe mi pozivnica da se odazovem susretu učenika škole u svojem rodnom mjestu. Odazvao sam se i nakon susreta odlučio sam iz radoznalosti vidjeti svoju rodnu kuću i majku, no obavijestiše me da mi je majka umrla. Nisam pustio ni jednu suzu.

Uručiše mi i njeno pismo: „Dragi sine, dosta sam o tebi razmišljala. Oprosti što sam dolazila i uplašila tvoju djecu. Bila sam jako sretna kada sam čula da ćeš doći na susret u školi. Ja se možda neću moći dići iz kreveta i doći te vidjeti. Oprosti što sam te u tvom životu znala dovoditi u neugodne situacije. Ne znam jeli znaš, ali kad si bio dijete, u prometnoj si nesreći ostao bez jednog oka.

Nisam mogla podnijeti da bi ti moje dijete svijet gledao samo jednim okom zato sam ti dala svoje. Bila sam presretna kad je operacija uspjela i ponosna na sve tvoje uspjehe. S ljubavlju,tvoja majka“.

Vjerojatno ste već negdje pročitali ovu priču ili neku od verzija priče. Ona nije samo dirljiva, nego duboka istina o svakome od nas. Svi mi imamo nešto ili nekoga čega ili koga se sramimo. Ponekad su to roditelji, bližnji, a često neke naše mane i nedostatci. I sve je to na neki način „normalno“ u životu, u smislu da na neke situacije i ljude ne možemo utjecati niti ih birati, ali ono što možemo je način na koji ćemo se odnositi spram situacija i ljudi koji nas dovode u neugodne situacije, ispunjaju tugom, bijesom ili osjećajem manje vrijednosti.

Čovjek iz priče sramio se svoje majke. A zapravo sramio se samo sebe. Taj osjećaj ga je gonio poput zvijeri na stalan bijeg od svog straha. Zasigurno nije bio sretan, jer čovjek koji se boji ne može biti sretan, niti može sreću pružiti drugome. Živi zarobljen u svom strahu i na svaki šum svojih unutarnjih strahova bježi. Pritom uopće ne razmišlja o tome je li možda u tom svom bijegu nekog pregazio, ponizio, rastužio ili pak duboko ranio.

I ja sam, priznajem, u svom životu imao situacija kada sam se sramio svojih roditelja. Znalo me to teško mučiti. S tim strahovima dosta sam se dugo borio. Pogotovo kad sam i sâm poput čovjeka iz priče otišao u veliki grad. Ne znam jesu li to i moji roditelji primijetili. Vjerojatno jesu, jer roditeljsko srce osjeti i najmanji titraj tuge djeteta. Danas mogu samo zahvaliti Bogu što me spasio od mržnje i gorčine. Što mi je sačuvao srce od boli koju ništa ne može izbrisati.

Boreći se protiv svojih strahova, a ta borba u ljudskom životu nikad ne prestaje, čovjek se zapravo bori za sebe, svoj mir i sreću. U toj borbi ima i poraza. Može se sklopiti truli kompromis i osigurati privid slobode, ali samo pobjeda može osigurati unutarnji mir.

Dragi prijatelji, usuđujem se zvati vas tako, doista samo Bog može čovjeku pomoći u borbi sa strahovima. Živi Bog. Onaj, čiji glas nam neumorno i s beskrajnom ljubavi i strpljenjem uporno ponavlja da nas ljubi.

Odabirući temu ove kolumne, a dosta sam dugo o njoj razmišljao misleći na situacije u kojima živite, u kojima svi živimo, htio sam vas pozvati, a i sebe, da vam ovo Došašće bude posebno. Da mu se posvetite što je moguće otvorenijeg srca.

Dopustimo svom Nebeskom Ocu da posveti prostore našega srca. Otvorimo Mu vrata. Ne bojmo Mu se pokazati svoje rane. On ih ionako zna. Zato i kuca stalno na naša vrata. On ih želi zacijeliti. On to i može. Jedino On to može. Uvjerio sam se u to nebrojeno puta.

Kako u svojim trenucima radosti i uspjeha tako na poseban način u trenucima muka i poraza. On je tu. Za svakoga. Uvijek iznova.

Neka Vam je blagoslovljeno Došašće i neka se u ovo milosno vrijeme u vašim srcima pripravi kolijevka za malog Božića. Njegovim rođenjem svaki je čovjek dobio ničim zasluženi dar - zvati se i biti djetetom Božjim.

Neka naša i srca naših bližnjih ispuni osmijeh malog Božića! Znate li kako on izgleda? Ako dovoljno dugo budete gledali u lice bližnjega kad-tad će vam se otkriti.

Foto: pixabay.com

Pobijediti strah ili odustati?

U životu čovjek mora donijeti puno odluka. Doista puno. Neke su teške, neke znaju biti promašene. Neke i fatalne zbog negativnih posljedica koje izazovu. Najčešći pratilac pri donošenju odluka zna biti strah. Strah od promašaja. Strah da svojom odlukom čovjek ne ugrozi sebe i svoje najmilije.

Bi li život bio ljepši da čovjek ne mora donositi teške odluke? Iskreno ne znam. Zapravo, čini mi se da upravo to, donošenje teških odluka, daje čar životu. Neizvjesnost koja nas čuva od dosade, tjera da izađemo izvan granica koje smo si sami ili su nam ih drugi postavili.

Te granice ponekad su čiste iluzije koje smo si sami postavili kako se ne bismo morali puno truditi, dakle iz čiste lijenosti. Ponekad su to granice koje su nam upisane u genetski kod, a ponekad ih odredi okolina iz raznih razloga. Najčešće da se ne narušava zajedništvo. Bez obzira na to kakve kvalitete to zajedništvo bilo. A znamo, zajedništvo se najčešće gradi na strahu.

Ima ona poznata izreka: u čoporu smrdi, ali je toplo. Da. Istina je to. Toplo je, iako smrdi. No, može li čovjek proživjeti svoj život a da nikad ne poželi udahnuti čisti planinski zrak? Vidjeti grad na dlanu s gorskih visina? Može li se čekati smrt sa spoznajom da si mogao nešto više, a nisi pokušao zbog straha?

Ta i još mnoga pitanja javila su mi se tijekom i poslije gledanja animiranog filma Priča o mišu zvanom Despero, koji se prikazivao ove subote u razumnom večernjem terminu tako da ga mogu gledati i djeca. Ja sam ga gledao po drugi put u društvu svog malog bebača, kojemu se također svidio, jer iako deset mjeseci star, pratio ga je začuđujućom koncentracijom. Na trenutke mi je bilo stvarno čudno kako to malo dijete sa tolikim zanimanjem prati avanture malog miša velikih uha.

Kao i u stvarnom životu čovjeka, i u životu našeg junaka strah igra presudnu ulogu. No, miš Despero je rođen s malim hendikepom. On se ne boji, odnosno, kod njega je znatiželja jača od straha. Ta znatiželja koštat će ga izbacivanja iz mišjeg plemena.

Kao i u realnom životu. Društvo ne voli previše znatiželjne. Ne voli one koji postavljaju previše pitanja i ne voli propovjednike nekog drugačijeg, boljeg svijeta. Jer to unosi nemir i što je najgore, dovodi u pitanje pozicije onih koji su ih zasjeli te određuju što je dobro, a što krivo i zlo. Biti pak na poziciji moći je izrazito dobro za lagodan život. A tko bi bio lud odreći se mjesta koje ti omogućava lagodan život? Jedino je Isus iz Nazareta radije prihvatio križ, nego prijestolje.

Iz današnje perspektive, kulture kojoj je zabava na prvom mjestu, a nikad manje radosti nije bilo, Isus je bio lud. Umjesto da zauzme svoje mjesto u čoporu u kojem bi mu bilo toplo i u kojem bi sigurno došao do neke pozicije moći, On je odabrao križ i nemoć!

Kako je s vašim odlukama u životu? Bojite li se biti drugačiji? Zaputiti se na put u planine gdje struji čisti planinski zrak? Bojite li se da bi, ako budete previše znatiželjni, mogli biti izbačeni iz čopora gdje je toplo iako smrdi?

Ako vam to može biti utjeha, meni jest, i Isus se bojao. Toliko da ga je oblio smrtni znoj krvavih kapi. No, više od toga da se i Isus bojao pred najvažniju odluku u svom životu, mislite na uskrsno jutro.
Ono je cilj.

P. S. Ako ste pomislili da sam zaboravio na ljubav, nisam. Bez nje ničega i nikoga ne bi ni bilo, jer - Deus caritas est!

Napisano 27. siječnja 2014.

Foto: internet

Ne pristajem na šutnju! A ti?

Tko od nas nikad nije pomislio da bi trebalo promijeniti svijet? Tko od nas nije u tome vidio i svoju ulogu? Barem kao dječak ili djevojčica maštao o trenutku kada će biti važan i imati moć mijenjati stvari? Utjecati na događaje i ljude, ispravljati nepravde i boriti se za pravdu, pravo da svaki čovjek živi dostojanstveno? Sumnjam da postoji takav ili takva. Uostalom, u prirodi je ljudskog bića da se mijenja i da želi mijenjati.

Pa ipak, svjedoci smo da živimo u vremenu silnih nepravdi, korupcije, bešćutnosti koja ne dopušta da se stvari promijene nabolje, nego se manjina otvoreno ruga velikoj većini u stilu – što nam tko može? I pritom ne mislim samo na pokvarene i bahate političare, iako su oni glavni krivci, nego ponajprije na one koji su oteli i sebično zadržali vrijednosti samo za sebe. Pa tako imamo nekolicinu koja od obijesti ne zna što bi više s novcima dok milijuni ljudi crkavaju od gladi.

Ne priznajem poraz!

Kako to promijeniti? Može li čovjek, pojedinac nešto učiniti pa da se zaustavi to ludilo? Što mogu ja učiniti? Što možeš ti učiniti? Najčešće čujem odgovor – ništa ili gotovo ništa, jer ja sam samo „običan mali čovjek“. I iako sam svjestan mnogih ograničenja, ne mogu se pomiriti s time da ne mogu ništa učiniti kako bi ovaj svijet, moja Domovina, moj kraj, moja obitelj, ja sâm postao bolji. Ne pristajem na pasivnost i ne priznajem poraz. Ako ništa drugo, moći ću jednog dana kada dođe red na moj odlazak s ovog svijeta u miru zaklopiti oči i reći si – pokušao sam, dao sam koliko sam mogao dati.

Jer u konačnici nije stvar u tome da čovjek uspije pod svaku cijenu, nego da svoj put prema uspjehu gradi tako da iza njega ostane most protkan dobrotom, iskrenošću i poštenjem kojim će i drugi htjeti kročiti na svom putu prema drugoj strani obale postojanja. U suprotnom ostvariti cilj ne birajući sredstva stvara samo nove boli i nove nepravde, ruši već izgrađene mostove dopuštajući beznađu da zatruje ljudska srca i odnose.

Samo "običan mali čovjek"

A to što sam samo „običan mali čovjek“, ne može me osloboditi od odgovornosti da se borim za bolji svijet, za boljeg sebe. To što sam čovjek dovoljno je da učinim sve što je u mojoj moći da se nikad ne pomirim s nepravdom, sa zlom koje pogađa društvo, mojeg bližnjeg i mene samog. To što sam čovjek obvezuje me da ne budem kukavica, slabić, trgovac trulim kompromisima i sebičnjak koji misli samo na sebe.

To što sam samo „običan mali čovjek“ znači da sam nezamjenjiv kamenčić u mozaiku pravednijeg i boljeg svijeta. Bez mog angažmana u toj slici, mozaiku, ostat će rupa, praznina tamnog propusta koju nitko više nikad ne može ispuniti. Da, nikad više! Nitko ne može zamijeniti moje, tvoje, njegovo mjesto u mozaiku povijesti. To je teška istina, ali neporeciva.

Promjena svijeta započinje promjenom tebe!

Jasno je da svi ne možemo biti vrhunski liječnici, znanstvenici, politički vođe ili neke druge važne i „uspješne“ figure koje će povijest pamtiti i upisivati u enciklopedije. Jasno je i da uspjeti ne znači zadovoljiti kriterije i tumačenja „uspješnosti“ koje nameću mediji i trendovi, a koji se temelje na posjedovanju. Jer uspjeh ne počiva na posjedovanju, nego naprotiv na davanju, nesebičnosti, altruizmu.

Pa tako, uspjeh je kada čovjek uputi drugome toplu i iskrenu riječ. Pomogne siromašnoj osobi ili skupini, obitelji. Uspjeh je kada se angažira u društvenom i političkom životu. Izađe na izbore i glasuje. Niz, naoko malih stvari, ali bez kojih će svijet samo nadalje tonuti u sve veće nepravde, zla i patnju.

Još uvijek misliš da ne možeš promijeniti svijet? Na dobrom si putu, jer prvi korak je postaviti si uopće to pitanje. S obzirom da je to pitanje toliko naporno i uporno, nećeš imati mira. Sve dok ne daš svoj odgovor. A odgovor će ti, siguran sam 100%, promijeniti život. Na bolje ili na gore, ovisi o tebi. Promjena svijeta započinje promjenom upravo tebe!

Napisano, 20. rujna 2013.

Foto: pixabay.com

Župnik na samrti, bankar i odvjetnik

Foto: pixabay.com

U nekoj župi stari pobožni župnik je umirao. Znao je da mu je ostalo još svega nekoliko sati života. Zato je pozvao dva svoja vjernika. Jedan je bio bankar, a drugi odvjetnik. Obojica su smatrala prednošću da budu s njim u njegovim posljednjim trenucima. Kada su došli do njegovog kreveta, starac je podigao svoje ruke i dao im znak da sjednu svaki s jedne strane njegovog kreveta. Nekoliko trenutaka je vladala potpuna tišina. Obojica su se pitala zašto ih je pozvao, a zatim su se prisjetili njegovih brojnih dugih, dosadnih propovijedi o pohlepi i lakomosti. Konačno, bankar je skupio hrabrosti i zapitao: „Župniče, zašto ste izabrali baš nas dvojicu da dođemo i budemo s Vama u vašim posljednjim trenucima?“ Stari župnik je podigao pogled i slabašnim glasom rekao: „Želim da budem što sličniji Isusu, i da umrem kao i On - između dva lopova!“

Pročitao sam ovu priču na internetu i moram priznati da me baš oraspoložila. No, više od toga, ponukala me da se zamislim nad situacijom Isusova raspeća. Evanđelja nam govore da je Isus bio razapet u društvu dvojice razbojnika. Jednog koji je u svom zlu ustrajao do kraja i drugoga koji je bio toliko hrabar da u susretu sa smrti prizna vlastito zlo. Taj drugi neočekivano je na dar od raspetog Isusa dobio obećanje vječnog života. I to direktnog ulaska u Nebo. Pokušavam shvatiti zašto. Zar samo zbog te hrabrosti? Nekako mi se čini, upravo zbog nje. Bog voli hrabre ljude. Na neki način drske. Možda je najbolji primjer toga opis rimskog satnika koji po svojim židovskim prijateljima moli Isusa da mu ozdravi slugu:

Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: „Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.« Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi’ – i ode, drugomu: ‘Dođi’ – i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ – i učini.“ Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: „Kažem vam, ni u Izraelu na nađoh tolike vjere.“ Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava. (Mt 8, 5–13)

Zar nije fascinantna hrabrost kojom se satnik obraća Isusu? Trebalo je imati „petlje“ za takav način komunikacije. Zašto hrabrosti? Pa zato jer hrabrost podrazumijeva iskrenost ponajprije prema samome sebi, a onda prema drugome. Samo iskren čovjek sposoban je za velika djela. Neiskren živi u strahu. Onaj razbojnik koji je u trenucima agonije vikao na Isusa zašto sad ne pokaže svoje moći, bio je obična kukavica.

Neiskreni ljudi jako pate. I jer se boje sami sebe, najčešće svoj bijes iskaljuju nad drugima, slabima i dobrima. Pritom ne žele čuti nikakav argument, nikakav savjet iako su u dubini bića svjesni da im je život kao kula od pijeska – pitanje je trenutka kad će se urušiti. Strah da će ostati i bez toga, kakve takve sigurnosti, priječi ih da nadvladaju sami sebe, poruše sami lažne sigurnosti i počnu gradnju ispočetka na čvrstim temeljima koje nijedna oluja ne može porušiti.

Ovih dana u našem društvu aktualna je tema obitelji. Iako se radi o temeljnoj vrijednosti društva (svi to ponavljaju), postoje napori da se ta vrijednost na neki način obezvrijedi, učini tek jednim obrascem, ogrtačem kojim će čovjek zaogrtati svoju golotinju, svoju nesposobnost da bude iskren prema samome sebi, da prizna svoje najtamnije strahove i zatraži pomoć od Onoga koji je jedini kadar dati mir i smisao postojanja. Ta, tko čovjeka može bolje razumjeti od Onoga koji ga je stvorio? Koji poznaje svaki njegov atom? Koji mu je udahnuo Duh života da se u njemu Nebo proslavi?

Satnik, Rimljanin iz Evanđelja nije postao Isusov sljedbenik. Barem evanđelja ništa ne govore o tome, no siguran sam da je njegov život poprimio posve nove kvalitete nakon susreta s Isusom, jer iskrenost čovjeka čini hrabrim, a hrabrost zahvalnim.

P. S. Ispričavam se svim čitateljima/cama koji su po zanimanju ili profesiji bankari ili odvjetnici ako ih je uvrijedila priča s početka ove kolumne. Nisu svi odvjetnici i bankari lopovi. Nažalost zbog onih pokvarenih, te dvije profesije i zanimanja postala su u današnje vrijeme sinonim za pohlepu, prijevaru i iskorištavanje. A, kad se malo bolje čovjek zamisli, zar se ne ponašamo i svi mi poput loših bankara i odvjetnika? Svi volimo sastavljati ugovore, uvjetovati bližnje skrivenim klauzulama poput pohlepnih bankara. Kada ulažemo, cilj nam je uložiti što manje, a dobiti stostruko s bijesnim kamatama. A ni branjenje nebranjivoga nam nije strano. Svakodnevno pred porotom vlastite savjesti pokušavamo krivnje osloboditi svoje postupke i proglasiti ih dobrima...

Zašto to činimo? Jer smo kukavice. Bog prati hrabre. Što nas priječi pokušati?

Napisano 10. lipnja 2013.

Čovjek nema pravo na šutnju

Foto: pixabay.com

Ono što sam Vam naumio prenijeti ne mogu bez dvije definicije. Njih nitko ne voli, no bez njih smo u opasnosti da pričamo o istome, a da se ne razumijemo. Ukratko rečeno. Zato, ne preskačite sljedeće retke.

Religija kao pojam označava organizirani sustav vjerovanja i bogoslužja (kult) koji u središte stavljaju Boga. Tako ukratko glasi definicija. Doduše s Wikipedije, ali ne razlikuje se po smislu mnogo od enciklopedijskog (Proleksis enciklopedija online) tumačenja po kojem je „religija sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i čina kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetome, božanstvu. Sa subjektivnog stajališta taj odnos označava osobno štovanje i klanjanje svetom (religioznost), s objektivnog religijsku ustanovu u kojoj se taj odnos objektivizira u riječi (molitveni, vjeroispovjedni, dogmatski i pravni obrasci), gestama (obredi, bogoštovlje), predmetu (sakralni predmeti i objekti) i religijskoj zajednici. Ta se dva religijska pola upotpunjuju ili suprotstavljaju, a katkad i isključuju“.

Mediji - medij je sredstvo prenošenja informacija, no znakovito, označava i osobu koja kao posrednik prenosi ljudima poruke duhovnih bića.

Kad pročitam negdje da je neki medij objektivan i nezavisan, izgubim želju za daljnjim čitanjem. Nema ga. Ni jedan nije nezavisan. Svi su ovisni o svom gospodaru. I sasvim razumljivo – pa neće valjda neki moćnik plaćati reklame u nekom mediju i dopustiti da se objavljuju sadržaji koji ga prikazuju u negativnom kontekstu? Zato i plaća novinare i reklame da se o njemu piše najbolje i sakrije od javnosti njegove kriminalne ili neke druge, po ugled opasne, djelatnosti. I možemo se mi zgražati nad time, kao što to čine razno-razni „medijski stručnjaci“ po razno-raznim javnim tribinama na kojima smrtno ozbiljnim licima i glasovima kukaju za zlatnim vremenima novinarstva i slobode medija (da bi nakon toga produžili na sastanke u partijske komitete po „istinu“ koju će objaviti u medijima kojima su glavni urednici ili suradnici na neki od načina), no zgražanje nam neće pomoći.

Zgražali su se mnogi novinari, urednici u medijima, aristokracija, svjetske elite kad je Hitler započinjao svoje uništenje Židova, Roma i milijuna drugih koji se nisu uklapali u nacistički plan i program novog svjetskog poretka, no više od toga nisu učinili. Čast iznimkama. Zašto? Jesu li se bojali? Nije ih bilo briga? Ne znam. Teško je suditi. Zapravo, nije problem izreći sud kad su činjenice jasne, ali to boli. Barem mene. Jer nikome tko ima imalo dobra u sebi, ne može biti drago likovati nad zlom učinjenim drugome, a ni onom koje kao zarazni virus zaposjeda ljude i vodi ih uništavanju i uništenju. Uostalom, što bih ja učinio da sam živio u to vrijeme? Bih li se borio za spas ljudskosti, čovječnosti? Ili bih šutio?

I to je pravo pitanje – što ja, svatko od nas može svakodnevno učiniti da ovaj svijet bude bolji, da ja, ali i svi oko mene, živimo dostojanstvo svoje osobe koje se neće mjeriti količinom novca na računima ili poznanstvima s „moćnicima“, nego koje proizlazi iz same činjenice da imam pravo živjeti tek kada dopuštam da i drugi živi. Da ne spominjem sad svoje čvrsto uvjerenje da postoji Bog. Da postoji On koji nas je sve imenom zazvao, s jednakom ljubavlju i željom da budemo sretni, da budemo Dobro, utjelovimo ga životom, budemo Mu slični. I da smo zato svi Njegova djeca i međusobno braća i sestre.

Kad se navečer zagledam u nevino i spokojno lice mog usnulog djeteta, počesto se pitam što ga čeka. U kakvom svijetu će živjeti? Hoće li dobiti šansu da bude sretan, da jednoga dana, zagledan u Nebo spokojno zaspi snom čovjeka koji je proživio svoj život čineći dobro i služeći Dobru? I uvijek me pomalo uhvati strah. Bojim se za njega. Jer svijet koji ga čeka je okrutan. Nemilosrdan. Gazi gotovo sve i svakoga koji nije dovoljno krvoločan da se izbori za mjesto u hijerarhiji pohlepnika. To postaje pravilo. Kao da su se iz dubina pakla nanovo probudili demoni uništenja. I umjesto napretka humanosti, ljudski rod i povijest nezaustavljivo grabe ka točci posvemašnjeg mraka i razaranja.

Bog kojem se sve više čovječanstva klanja, nije Bog u kojega ja vjerujem. Moj Bog kao da je bespomoćan. Znam da ne šuti. Njegovo obećanje o Uskrsnuću sve se tiše spominje. Nasuprot Njega, glas boga pohlepe urliče sa svih strana. Njegovi „svećenici“ svojim multimedijalnim „propovijedima“ ulaze u sve dimenzije ljudskog života. Perfidno, đavolski lukavo razaraju intimu, formiraju savjest. I to ne samo jednom tjedno, oni to čine 24 sata na dan.

Da, mislim na medije. Oni su najveća i najjača religija novoga svijeta s vrlo organiziranim kultom zaduženim za obožavanje boga moći, pohlepe, užitka. Njihovi gospodari, „veliki svećenici“, ne štede srebrnjaka da potkupe svakoga tko je spreman izdati, poput Jude, Istinu. Za njih ne postoji kompromis. Da održe svog boga na vrhu piramide, spremni su uništiti svakoga tko bi im se suprotstavio. Njihov kodeks ne priznaje neposlušnost, niti daje mogućnost iskupljenja.

Možda sam pretjerao u napadaju melankolije. Neću reći pesimizma, jer još uvijek sam spreman zagledati se prema horizontu, zaputiti se na put skliskim stazama planinskih vrhunaca k izvorima žive vode i mirisnog zraka, no, priznajem - bojim se. Kao što su se mnogi bojali usprotiviti se nacističkim rasnim zakonima kad su uvođeni i kao što se i danas mnogi boje jasno podići glas protiv tiranije boga pohlepe koji kani uništiti sve koji mu se ne poklone.

No, istovremeno, u meni živi nada, kao i u milijunima drugih da je ipak moguć bolji svijet. Ta nada također živi na strahu, ali Strahu Božjem. On je dar Božjega Duha. Zato, ako sam vas tekstom, preplašio, pokvario vam rapoloženje, učinio sam to s ciljem da i vi postavite pitanja, ili date odgovore. Samo nemojte šutjeti. Jer nakon što je Bog postao čovjekom, čovjek nema pravo na šutnju! Ponovit ću još jednom velikim slovima – NAKON ŠTO JE BOG POSTAO ČOVJEKOM, ČOVJEK NEMA PRAVO NA ŠUTNJU!

Veliki teolog i filozof Johann Baptist Metz postavio je zanimljivo pitanje – je li moguć govor o Bogu nakon Auschwitza? I doista, kako je Bog mogao ostati „nijem“ na krikove i molitve tolikih? Kako je mogao dopustiti to zločinačko orgijanje bešćutnosti, mržnje, zla? Bojim se da se odgovor krije u rečenici koju sam napisao prije - nakon što je Bog postao čovjekom, čovjek nema pravo na šutnju! Nije šutio Bog, nego čovjek, milijuni onih koji su na upozorenja o mogućem zlu odmahnuli rukom – jer njih se to ne tiče.

Priča o jednoj žabi. Opravdava li cilj sredstva?

Krateći vrijeme „surfanjem“ po internetu, naišao sam na jednu priču koja me inspirirala za ovaj tekst. Priča je to o deset žaba koje su iz svoje bare uslijed ljetne žege i opasnosti nestanka vode odlučile krenuti na vrh obližnje svete planine i na njemu pronaći izvor koji neće presušiti o kojem se pokoljenjima priča da postoji.
Kad su objavile svoju nakanu, cijela zajednica im se smijala, stare krastače su ih upozoravale na opasnosti i besperspektivnost takvog pohoda, pozivale se na tradiciju, prijetile vječnim i svetim zakonima koje je objavilo njegovo božanstvo Veliki Žabac, no neposlušnice su ipak krenule. Isprva je uspon bio lagan, no s vremenom je postajao sve strmiji i opasniji, pun visokih i skliskih litica, a i vremenske prilike su se mijenjale i dodatno usporavale njihovo kretanje.

U nekima od njih se pojavila sumnja, u drugima strah, u nekima žal za toplom barom, strah od nepoznate budućnosti, odnosno smrti. Počeli su se stvarati klanovi među njima koji su svako malo vijećali. Redom su odustajale. Jedna žaba, ja sam ju nazvao Lucija jer mi je to žensko ime posebno lijepo, je ipak ostajala čvrsta. I ona je stigla na vrh. Zašto? Otkrit ću Vam na kraju ovog teksta pa imajte strpljenja i nemojte iskorištavati "mišju dobrotu" da bi ste olako zadovoljili svoju znatiželju koja vas sigurno grize ukoliko ne znate tu priču.

No, prije toga, hajdemo se malo pozabaviti važnijim pitanjem – kako je ta žaba jedina stigla na cilj. Zašto je to pitanje važno? Iz jednostavnog razloga što mi ljudi bolujemo od jedne od najgorih bolesti od koje čovjek može oboljeti, a to je nestrpljenje pa od herojskih ljudi zapamtimo samo to da su iz besperspektivnosti stvorili nešto, a da puno pažnje uopće ne posvećujemo putu koji ih je doveo do cilja, a upravo je to najbitnije.

U naslov sam stavio staro koristoljubivo načelo djelovanja po kojem cilj opravdava sredstvo. U životu smo svi došli u napast da ga primijenimo, a siguran sam da smo ga u nekim stvarnostima svog života i primijenili. Jesmo li pritom sagriješili to zna savjest, u konačnici jedini pravedni sudac – Bog. No, ipak, stavite se u poziciju čovjeka koji želi postići neki svoj cilj i to svim srcem, ukoliko srce simbolički uzmemo kao centar naše temeljne želje, a ta je – biti sretan.

Što je to sreća, to je opet pitanje na koje postoji onoliko odgovora koliko je ljudi, a u ovom tekstu to ni nije bitno. I žaba iz naše priče je imala cilj, njezino srce je čeznulo za nepresušnim izvorom svoje sreće. Kako je izgledao njen put, njene misli, ponašanje na tom putu? Je li bila sebična? Je li bila slijepa na muke, sumnje i strahove svojih suputnica?

Je li ih iskorištavala ispraznim pričama i varljivim riječima da bi dobila podršku za svoj interes? Je li zastala kad je primijetila da je jedna žaba propala kroz led u ledeno jezero? Je li joj pokušala pomoći, u konačnici, je li pustila iskrenu suzu nakon što je ova otišla smrti u naručje? Je li se možda poslužila lažima, zavišću da bi unijela dodatne sumnje, strahove i međusobnu mržnju među pripadnice klanova koji su se počeli stvarati tokom puta?

Je li se možda pravila svetica, pričala poučne teološke pričice o Velikom Žapcu i njegovoj ljubavi i pomoći svim žabama, a u svom srcu samo gledala kako zadovoljiti svoju taštinu, popeti se prva i jedina na vrh planine kako bi joj se pokoljenja divila? Ili je iskrena srca hrabrila obeshrabrene prijateljice, ulijevala im nadu, vjeru i ljubav svojim iskrenim prijateljstvom i dobrotom?

Je li možda pokušala odustati kad je došla pred kušnju da zbog tuđeg interesa zaboravi na svoj i pomogne svojoj jedinoj preostaloj suputnici, ili je njezino srce zaigralo od radosti što se riješila zadnje suparnice na putu ostvarenja svog cilja? I tako bismo mogli nabrojati još tisuću pitanja i pretpostavki o njezinim mislima, djelima i riječima. I da vam sad otkrijem zašto je jedina stigla na cilj.

Priča kaže da je bila GLUHA. Bila je gluha na sve sumnje i strahove koji su dolazili od drugih žaba, gluha na sve sumnje i strahove koji su se rađali u njezinom srcu. Nosila ju je ljubav i njezino dobro, plemenito i iskreno SRCE. Bila je gluha na crva taštine koji joj je slao slike njena spomenika u carstvu žaba i mnoštva žaba koje zastaju u budućnosti pred njenim kipom kako bi joj odale počast.

Kad je ona jedna žaba propala kroz led u ledeno jezero i umrla, ona je prva priskočila u pomoć, jedina pustila iskrenu suzu i tugovala za svojom prijateljicom. Bila je gluha na crva ljubomore kad ju je uhvatila groznica i kad je vidjela da su njene suputnice zdrave, da se polako udaljavaju od nje prema vrhu planine. Bila je gluha na crva zavisti kada je vidjela da je jedna njena suputnica postala vođa grupe koju su ostale žabe slušale i slijedile.

Kad je u jednom trenutku jedna od žaba počela zbog hladnoće posustajati, ona joj je dala svoj kaput, hrabrila ju i tješila u njenoj bespomoćnoj obeshrabrenosti. Jedina se suprotstavila onoj najjačoj žabi predvodnici kad je ova htjela ostaviti jednu prijateljicu u okovima ledenog snijega. I oprostila je jednoj žabi kad ju je ova htjela iz zavisti gurnuti u ponor.

I zato je stigla na vrh, na svetu planinu na kojoj nikad izvori ne presušuju, a ni sunce nikad ne nestaje. Jer je slijedila svoje iskreno srce puno dobrote, ljubavi i straha Božjega. Daljnje pouke ostavljam Vama da ih sami dokučite, ali i da se zapitate kako dolazite do svojih ciljeva? Preko tuđih leševa ili preko trnja?

Foto: pixabay.com

Nova, 2014. godina

Foto: pixabay.com

Poštovani čitatelji, blagoslovljena vam bila nova 2014. godina! Od Boga, jer samo Bog može dati blagoslov čovjeku i čovjeka učiniti blagoslovom za druge. Važno je to shvatiti, jer počesto čovjek zaboravi da sve što ima, sve što jest, pa i on sam, dar je od Boga. Doista dar.

Najčešće smo uvjereni da kad bi imali puno novaca da bi se riješili svih problema, nesigurnosti i straha. I nema ničega lošega u tome da želimo steći što veću materijalnu sigurnost, ali problem nastane kada se uzoholimo, kada pomislimo da imamo sve, da nam nitko ne treba. A to se nerijetko događa. Tako to blago koje smo stekli postane naše prokletstvo. Kako nam pokazuje povijest mnogi su bogati imali sve, osjećali se nepotopivi poput Titanica, a onda im se sve srušilo u trenu. Ostali su bez ičega. Mnogi bogati nisu izgubili svoje bogatstvo, a opet u stalnom su strahu.

Niz je drugih lažnih „sigurnosti“ koje bismo još mogli nabrojati poput onih čiji korijeni su u praznovjerju, raznim „proroštvima“ i talismanima koje nosimo o svojim vratovima ili smo ih postavili u svoje domove. To je još veće zlo, jer se doslovno radi o zazivanju zla, dopuštanju zlu da razara, truje, uništava. A to onda rezultira strašnim tragedijama u takvim obiteljima. Nažalost, poznati su mi takvi primjeri.

Ništa ne može dati toliku sigurnost u životu kao Bog. Zapravo, jedini koji čovjeku može dati sigurnost je Bog. I tu najčešće nastaje problem. Barem se ja s tim problemom mučim. Iako sam uvjeren da se svi mučimo s tim problemom na svom vjerničkom putu – kako se prepustiti Bogu i Njegovoj Providnosti? Kako se osloboditi straha da ako Bogu prepustimo svoj život, da On neće nešto „zabrljati“, napraviti kontra našim željama i interesima? Kako pobijediti sama sebe? Svoja nagnuća, svoju volju? Je li to u konačnici potrebno?

Potrebno je, jer čovjek je poput djeteta pun znatiželje, pun snova, želje da upozna sve i da svijet obuhvati, učini ga svojim. U tim stvaralačkim nagnućima koja su Božji dar, jer Bog nas je htio kao sustvaratelje, čovjek poput djeteta ne može sam, uz njega mora biti otac ili majka da ga upute, opomenu, upozore, pa i kazne ako treba. I tu se javlja to pitanje  svih pitanja – kako uskladiti svoju volju s voljom Božjom? Kako mu se prepustiti? Kako se osloboditi straha da je Božja vizija našeg života najbolja i jedina ispravna vizija za nas, jedino što će nas dovesti cilju – biti blagoslovljen. A biti blagoslovljen je puno više od sretan. Sretan je tek milijuntni dio od biti blagoslovljen.

Biti blagoslovljen, znači imati sve blago koje čovjek može imati i koje može steći. To uključuje onda i sigurnost. Jedinu sigurnost koja čovjeka doista čini sretnim.

Naljepšu definiciju i značenje blagoslova i blagoslivljanja dao je biblijski Pisac u Knjizi brojeva:

Gospodin reče Mojsiju: »Reci Aronu i njegovim sinovima:
‘Ovako blagoslivljajte Izraelce govoreći im:

Neka te blagoslovi Gospodin
i neka te čuva!
Neka te Gospodin licem svojim obasja,
milostiv ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrati na te
i mir ti donese!’
Ovim riječima blagoslova za vas i sve vaše u novoj 2014. godini završavam kolumnu uz napomenu da budete strpljivi sa sobom u nastojanju da shvatite i prepustite se Božjoj volji i providnosti. Bog računa s našom nestrpljivošću, s našim strahovima, nesigurnostima i padovima na tom putu. Bitno je da toga budemo trajno svjesni i da ne odustanemo, da se trajno preispitujemo nismo li u svom životnom hodu odlutali, previše se udaljili od Oca. Točnije, nismo li zatvorili vrata svog života za Njegov blagoslov.