Župnik na samrti, bankar i odvjetnik

Foto: pixabay.com

U nekoj župi stari pobožni župnik je umirao. Znao je da mu je ostalo još svega nekoliko sati života. Zato je pozvao dva svoja vjernika. Jedan je bio bankar, a drugi odvjetnik. Obojica su smatrala prednošću da budu s njim u njegovim posljednjim trenucima. Kada su došli do njegovog kreveta, starac je podigao svoje ruke i dao im znak da sjednu svaki s jedne strane njegovog kreveta. Nekoliko trenutaka je vladala potpuna tišina. Obojica su se pitala zašto ih je pozvao, a zatim su se prisjetili njegovih brojnih dugih, dosadnih propovijedi o pohlepi i lakomosti. Konačno, bankar je skupio hrabrosti i zapitao: „Župniče, zašto ste izabrali baš nas dvojicu da dođemo i budemo s Vama u vašim posljednjim trenucima?“ Stari župnik je podigao pogled i slabašnim glasom rekao: „Želim da budem što sličniji Isusu, i da umrem kao i On - između dva lopova!“

Pročitao sam ovu priču na internetu i moram priznati da me baš oraspoložila. No, više od toga, ponukala me da se zamislim nad situacijom Isusova raspeća. Evanđelja nam govore da je Isus bio razapet u društvu dvojice razbojnika. Jednog koji je u svom zlu ustrajao do kraja i drugoga koji je bio toliko hrabar da u susretu sa smrti prizna vlastito zlo. Taj drugi neočekivano je na dar od raspetog Isusa dobio obećanje vječnog života. I to direktnog ulaska u Nebo. Pokušavam shvatiti zašto. Zar samo zbog te hrabrosti? Nekako mi se čini, upravo zbog nje. Bog voli hrabre ljude. Na neki način drske. Možda je najbolji primjer toga opis rimskog satnika koji po svojim židovskim prijateljima moli Isusa da mu ozdravi slugu:

Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: „Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.« Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi’ – i ode, drugomu: ‘Dođi’ – i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ – i učini.“ Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: „Kažem vam, ni u Izraelu na nađoh tolike vjere.“ Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava. (Mt 8, 5–13)

Zar nije fascinantna hrabrost kojom se satnik obraća Isusu? Trebalo je imati „petlje“ za takav način komunikacije. Zašto hrabrosti? Pa zato jer hrabrost podrazumijeva iskrenost ponajprije prema samome sebi, a onda prema drugome. Samo iskren čovjek sposoban je za velika djela. Neiskren živi u strahu. Onaj razbojnik koji je u trenucima agonije vikao na Isusa zašto sad ne pokaže svoje moći, bio je obična kukavica.

Neiskreni ljudi jako pate. I jer se boje sami sebe, najčešće svoj bijes iskaljuju nad drugima, slabima i dobrima. Pritom ne žele čuti nikakav argument, nikakav savjet iako su u dubini bića svjesni da im je život kao kula od pijeska – pitanje je trenutka kad će se urušiti. Strah da će ostati i bez toga, kakve takve sigurnosti, priječi ih da nadvladaju sami sebe, poruše sami lažne sigurnosti i počnu gradnju ispočetka na čvrstim temeljima koje nijedna oluja ne može porušiti.

Ovih dana u našem društvu aktualna je tema obitelji. Iako se radi o temeljnoj vrijednosti društva (svi to ponavljaju), postoje napori da se ta vrijednost na neki način obezvrijedi, učini tek jednim obrascem, ogrtačem kojim će čovjek zaogrtati svoju golotinju, svoju nesposobnost da bude iskren prema samome sebi, da prizna svoje najtamnije strahove i zatraži pomoć od Onoga koji je jedini kadar dati mir i smisao postojanja. Ta, tko čovjeka može bolje razumjeti od Onoga koji ga je stvorio? Koji poznaje svaki njegov atom? Koji mu je udahnuo Duh života da se u njemu Nebo proslavi?

Satnik, Rimljanin iz Evanđelja nije postao Isusov sljedbenik. Barem evanđelja ništa ne govore o tome, no siguran sam da je njegov život poprimio posve nove kvalitete nakon susreta s Isusom, jer iskrenost čovjeka čini hrabrim, a hrabrost zahvalnim.

P. S. Ispričavam se svim čitateljima/cama koji su po zanimanju ili profesiji bankari ili odvjetnici ako ih je uvrijedila priča s početka ove kolumne. Nisu svi odvjetnici i bankari lopovi. Nažalost zbog onih pokvarenih, te dvije profesije i zanimanja postala su u današnje vrijeme sinonim za pohlepu, prijevaru i iskorištavanje. A, kad se malo bolje čovjek zamisli, zar se ne ponašamo i svi mi poput loših bankara i odvjetnika? Svi volimo sastavljati ugovore, uvjetovati bližnje skrivenim klauzulama poput pohlepnih bankara. Kada ulažemo, cilj nam je uložiti što manje, a dobiti stostruko s bijesnim kamatama. A ni branjenje nebranjivoga nam nije strano. Svakodnevno pred porotom vlastite savjesti pokušavamo krivnje osloboditi svoje postupke i proglasiti ih dobrima...

Zašto to činimo? Jer smo kukavice. Bog prati hrabre. Što nas priječi pokušati?

Napisano 10. lipnja 2013.

Bog nije bankar

Svećenik-misionar Cesare Colombo (umro u listopadu 1982.) živio je 30 godina među gubavcima. Prije nego se odlučio za misije doktorirao je medicinu i kirurgiju kako bi ljudima tamo bio što korisniji. Zapisao je: “Najljepša uspomena moga života u Burmi bila je moja posljednja sveta misa, koju sam imao za gubavce. Među njima je bilo i nekrštenih ljudi. Bolesnici su sastavili ovu molitvu: Zahvaljujemo Bogu što nas je učinio gubavcima, jer smo kroz gubu upoznali tebe, oče Cesare, a preko tebe Boga, Isusa Krista!”.
Pročitao sam ovo svjedočanstvo u knjizi propovijedi don. Anđelka Kaćunka pod naslovom „Vikar crkve naše Gospe“. Moram priznati da me se ova molitva snažno dojmila. Pomalo i posramila. Bog mi je toliko toga dao, a kako mu ja uzvraćam? Zapravo to nije pravo pitanje.

Bog nas nije stvorio da bi od nas učinio svoje dužnike, poput nekog bankara, pravo je pitanje kako ja, kako se svatko od nas odnosi spram sebe, svoga života? Jer Bog nas je stvorio da budemo sretni, jer je htio puninu smisla, života i blažene radosti darovati drugome, drugima… Otud stvaranje, otud stvorenja. Zato ne čudi da apostol Ivan Boga naziva Ljubav. Onaj tko ljubi ne želi ništa sebično zadržati za sebe, nego tu radost darovati drugome bezuvjetno i bez ikakvih skrivenih paragrafa napisanih sitnim slovima koja se daju pročitati tek povećalom…

U zadnje vrijeme pomalo sam umoran od svega. (Svakome dođu takva vremena.) Sve mi je nekako prebučno. Pomalo i besmisleno. Izbori, referendumi, politika, mediji, podjele na crne i crvene, bijele i šarene,konzervativne i napredne … Sve mi se čini  toliko konfuzno da poželim s obitelji otići nekamo dalje od „civilizacije“ da u miru mogu ujutro kad pijem kavu čuti pjev ptica koje se vesele novom jutru ili pak stajati na kiši bez ikakvog obzira hoću li se prehladiti ili će netko od prolaznika zaključiti da sam vjerojatno prolupao. I učinio bih to, no svaki put pomislim nije li to kukavičluk?

Ne bi li to bio bijeg od stvarnosti? I možda bi sad najlakše bilo zaključiti da treba poput onih gubavaca s početka priče ustrajati u traženju smisla, no osjećam da bih time na neki način obezvrijedio jedno iskustvo koje najveća većina nas bez gube nikad nećemo moći shvatiti. Jer, kako bih ja mogao shvatiti to da jedan gubavac zahvaljuje na tako strašnoj bolesti kao što je guba, samo zato jer je zahvaljujući gubi upoznao Boga? Ma koliko se trudio ne mogu to pojmiti. To je misterij… A misterijima se valja diviti, ne ih komentirati kao da je to nešto što nam je u malom prstu, svakidašnje…

A što je s našim gubama? Onima koje nas priječe da budemo sretni. Nisu li te gube i nama šansa da, paradoksalno, jednom otkrijemo istinsku sreću? To sam vam zapravo htio reći ovom kolumnom. Možda za promjenu ne bismo trebali tražiti sreću negdje drugdje? Ona je zapravo već u nama. Možda se skriva čak iza neke od guba koje nas toliko opterećuju, obeshrabruju, bacaju na koljena? Možda bismo trebali za promjenu početi zahvaljivati na njima, a ne proklinjati ih? Možda je to i početak puta do istinske sreće? One koju je s nama htio podijeliti naš Stvoritelj kad nas je pozvao u život.

Kako napisah, pomalo sam umoran od svega, ali kad nakon napornog dana vidim osmijeh na licu mog malog bebača, kao da sa pozornice života spadnu sve tamne zavjese, a čudo života zasja najljepšim svjetlom kojeg ljudsko oko može vidjeti. I ne znam koliko puta do sada sam se pitao – Bože čime sam ja to zaslužio, odgovor je uvijek isti – želim da budeš sretan!

Foto: pixabay.com