Smije li se vaš Bog?

- Nikad nisam čuo da se Bog u kojega vi kršćani vjerujete smije – prigovorio mi je u raspravi jedan poznanik. Isprva me to njegovo zapažanje zateklo, pa sam ga stoga pitao kako on to misli da bi se naš Bog trebao smijati.

- Pa tako, reče mi, sudeći po Vašim obredima, propovijedima koje izgovaraju svećenici, po onome što piše u vašim svetim knjigama, o čemu i kako raspravljate, ispada da je vaš Bog neki smrknuti starac koji se uglavnom bavi pitanjima patnje, kazne i nagrade i stalnom borbom protiv đavola koji mu žele oteti duše.

- Provociraš ili ozbiljno pitaš? – upitao sam.
- Ne. Ozbiljan sam. Bio sam nedavno na jednoj misi na kojoj je svećenik u propovijedi uglavnom govorio o zlu, grijehu, sotoni, zlim duhovima, strašnim kaznama, paklu, a o Bogu koji je dobar, oprašta, koji se raduje, smije, želi da čovjek bude sretan, govorio je samo kad mu je trebalo da potvrdi kako je zlo svuda oko nas i da moramo biti neprestano na oprezu da nas ne uništi.

- Pa zlo doista postoji – odgovorio sam.
- Da, postoji. Znam, ali ja sam mislio da vi kršćani doista vjerujete da vas je vaš Bog spasio. Trebali biste to i pokazivati i o tome malo više govoriti i konkretnije svjedočiti.

Priznajem da sam se zamislio nad tim riječima. A razmišljajući o tome što pišem za vas u kolumni, zapitao sam se kakav je Bog u kojeg ja vjerujem? Smije li se ikad moj Bog?

Kao student, za vrijeme jednih ljetnih praznika radio sam u mercedesovoj tvornici u španjolskom gradu Vitorii. Poslije radnog dana obično bismo navečer sjeli na neku terasu guštajući u hladnom pivu, a usput bismo raspravljali o svakojakim temama. U jednom se takvom razgovoru nametnula i tema vjere.

Jedan od sugovornika, zagovornik teorije da je sve u našim glavama i da Bog i zlo uopće ne postoje nego se radi o našim projekcijama, ispripovjedio je događaj sa seminara na kojem je sudjelovao. Predavač im je na početku predavanja zadao zadatak. U čašu čiste vode ulio je tamnu boju i bistra voda je učas potamnila. Zatim je zatražio od prisutnih da mu kažu kako izdvojiti iz vode tu tamnu boju kako bi ona opet postala bistra.

Bilo je svakojakih rješenja, uglavnom složenih kemijskih operacija. Predavač je strpljivo slušao, a onda nakon nekog vremena odredio kratku pauzu. Po povratku u dvoranu, sa sobom je donio čašu bistre vode te je ulio u onu čašu s vodom koju je prethodno obojao.

Naravno, kako je dolijevao bistru vodu tako je i u čaši bilo sve manje one obojane dok nije bila opet samo bistra. Pouka koju je zatim izgovorio glasila je ovako: ljudski je um poput čaše bistre vode. Što više negativnih misli unosimo u njega to je on mutniji, to je naš život nesređeniji i nesretniji.

Jedino efikasno rješenje kojim se čovjek može boriti protiv negativnosti, pesimizma i nesigurnosti je da svoj um stalno ispunja mislima optimizma, nade, radosti.

Priznajem da mi se ta teorija jako svidjela i usjekla u pamćenje. Doista jest tako. Pa i u pitanju vjere. I u pravu je poznanik s početka ove kolumne. Naš Bog, Bog kršćana premalo se smije. U našim životima ili ga uopće nema, ili je najčešće nekako namršten lik u stalnoj ratnoj pripravnosti za borbu protiv zlog sotone. Kao da je sotona smisao svega, a ne Bog koji je Život i Radost .

Evo jednog zadatka – pokušajte pratiti kako i na koji način govorite o Bogu u svojim razgovorima o vjeri. Dajete li mu dovoljno prostora da se kroz vas smije? Govorite li o Isusu koji odlazi na svadbu?

Tamo sigurno nije plakao ili zabrinuto sjedio u kutu raspravljajući sa svojim učenicima o zamršenim teološkim temama. Siguran sam da se veselio! Smijao! Vjerojatno i zaplesao!

Upravo je na svadbi učinio svoje prvo čudo pretvarajući vodu u vino. Dakle, htio je da se ljudi vesele. Nije s visoka moralizirao mladencima i njihovim gostima o velikim opasnostima od alkohola i zloduhu alkoholizma, nego je htio da se ljudi vesele jer je vjenčanje dan radosti.

Ili ono kad je učenicima rekao da ne brane da k Njemu dolaze djeca. Nije sigurno klincima pričao o poretku nebeskih anđeoskih korova i đavlima koji su svuda oko njih. Naprotiv, zafrkavao se s njima, igrao, smijao. Mogu si zamisliti nekog nestašnog klinju kako Isusu, dok Ovaj tumači ljudima svoju Radosnu Vijest, odvezuje vezice na sandalama i kako ga Isus sa smiješkom gleda.

Pa zašto onda ne govorimo o tome? Bog Isusa Krista je tako radostan lik da je to potpuna novina u ljudskoj povijesti. To je jedina istinska „revolucija“ koja se dogodila u ljudskoj povijesti.

Pa, Isus je cijelo svoje djelovanje pretvorio u navještaj RADOSNE VIJESTI. Radosne! Ne mučne, žalosne, mazohističke…

Zato je narod hrlio k Njemu. Zato su za njim krenuli i njegovi učenici. Jer im je nudio Radosnu Vijest i jer je ta Vijest oslobađala svakog straha. Nudila je slobodu nasuprot ropstvu pesimizma, straha i beznadnosti kojim su Isusove sunarodnjake zarobili njihovi domaći i strani glavešine, pismoznanci i osvajači.

Da, naš Bog jest postao čovjekom. Jest patio kao i čovjek, jest uskrsnuo, jest prepoznavao i od zlih duhova oslobađao ljude, ali Naš Bog, Bog Isusa Krista i On sam, jest Bog koji se i smijao, koji se veselio, radovao. Koji sve konce povijesti sigurno drži u svojim rukama.

Bez te dimenzije, dimenzije Boga koji se smije, raduje ne možemo govoriti ni o spasenju. Ono se nije dogodilo tek onog trenutka kada je Isus bio osuđen i umro na križu. To spasenje čovjeka događalo se trajno kroz povijest, a u Isusovom životu od njegova prvog udisaja do njegova izdisaja potpuno se razotkrilo, točnije dokraja oplijenilo uzevši i samo ljudski oblik.

Ako vjerujemo da smo spašeni onda se nemamo koga ni čega bojati. Moramo se radovati. Bog je stvorio čovjeka za radost! Postao čovjekom kako bi ga ponovno uveo u radost i pokazao svojim životom, u svemu sličan čovjeku osim u grijehu, da je čovjek svet i da ta svetost nema svoj smisao u patnji nego u radosti kojoj ta patnja može biti samo sredstvo, nikako i zadnja svrha.

Konačno, Uskrsnućem, čovjeka je ponovno uveo u nebesku radost iz koje je stvoren i kojoj pripada.

Smije li se vaš Bog dragi čitatelji? Prosudite sami. Morate znati da mu u tome jedino vi možete pomoći tako što ćete se smijati s Njime. Inače taj Njegov osmijeh nitko neće vidjeti niti smijeh čuti. A tako je lijep!

P. S. Možda su se u vama, čitajući ove retke, pojavila mnoga pitanja pa i sumnje u moju pravovjernost. Ne niječem zlo i oca laži koji nas stalno optužuje pred Ocem, ali dopustite mi da se moj Bog malo smije, bezbrižno veseli i raduje.

P.S. 2X Zar nije lijepo vidjeti Isusa kako dolazi u posjet svom prijatelju Lazaru i njegovim sestrama; kako se vesele, zbijaju šale i smiju? Nije nemoguće da su feštali duboko u noć, pjevali židovske hitove onog vremena…

Smije li se vaš Bog? Dopustite Mu!:)

Napisano u noći s 15. na 16. travnja 2013.

Foto: pixabay.com

Moja Crkva...

„I tako malo po malo zlo postaje dobro, a dobro postaje zlo... Bog jest milosrdan i prašta i nikad se ne umara praštajući i tražeći čovjeka, kako to papa Franjo neumorno ponavlja, ali Bog je i pravedan, Bog je istina, Bog ima pravo kazniti i ne trpi zlo i grijeh! Oduzimanjem prava Bogu da kazni zle i zlo, čovjek zapravo niječe Božju svemoć, niječe Bogu da je Bog, a što je to onda ako ne ateizam, ako ne oholost kojom se i Lucifer suprotstavio Bogu? To je pristajanje uz sotonu i siguran put u pakao mržnje, zla, uništenja... Bojim se da i RKC ne bi jednom krenula tim putem, putem dobrih namjera približavanja svijetu...

Svijet ne želi Isusovu Crkvu, po mjeri Njegova Evanđelja, nego po svojoj mjeri, instituciju kojoj je čovjek mjerilo svih stvari. I nije to loše kad se čovjeka shvaća Božjom slikom, ali je razarajuće kada se Boga shvaća kao čovjekovu sliku. Najčešće je to onda slika pohlepe, pohote, mržnje, ukratko destrukcije. Barem ja imam takva iskustva, a potvrđuju mi to i iskustva ljudi s kojima sam se susretao, a od kojih mnogi izrazito pate.“

Napisao sam to kao komentar na svom facebook profilu uz vijest da se u Anglikanskoj Crkvi izmijenio obred krštenja. Kako prenosi jedan portal, prema tom novom tekstu, nema više onog pitanja u kojem se od nazočnih roditelja i kumova tražilo da se odreknu grijeha i sotone. Umjesto toga postavljaju se pitanja “Odričete li se zla i svih njegovih oblika?”. Nadalje, ne traži se više u obredu od vjernika da prihvate Krista kao Gospodina i Spasitelja, nego da se “okrenu Kristu i vjeruju mu”.

Više nema deklaracije “pokoravanja” Isusu jer, tvrdi se, riječ pokoravanje nije u duhu vremena i izaziva negativne reakcije, posebice kod žena. Sve ove promjene odobrio je duhovni poglavar crkve nadbiskup od Canterburyja Justin Welby. Napravljene su, rekao je čelnik Komisije za liturgiju biskup Stephen Platten, jer je “postojao strah da je trenutačna verzija odbijala ljude da idu u crkvu radi krštenja, vjenčanja i sprovoda”. Biskup je dodao kako je spominjanje sotone u obredu teksta “teološki problematično”.

Da vijest nije istinita vrlo lako bismo je mogli objaviti u nekom satiričnom časopisu, ali kako jest, ja se pomalo bojim da su u pravu glasovi „proroka“  iz redova Katoličke Crkve koji upozoravaju da i Rimokatolička Crkva ide tim putem. A to je onda siguran put udaljavanja od Krista. Barem se meni tako čini, jer vjera koju su meni predali moji roditelji, ono što sam kasnije slušao na vjeronauku, i moje životno iskustvo vjere, jasno i bez ikakve zadrške zna o postojanju palog anđela koji mrzi Boga, i sve što je stvorio. Na prvom mjestu čovjeka kao krunu Božjeg stvaranja.

U evanđeljima nalazimo Isusov jasan govor i upozorenje o postojanju „oca laži“ koji pred Bogom optužuje čovjeka. Vjerujem da nije slučajno toliko opisa Isusove borbe protiv zla i zloga. Uostalom zar i sâm Isus nije bio kušan od đavla? Pa kako onda odjednom spominjanje sotone postaje „teološki problematično“?

Zašto ovo uopće pišem? Osjećam se isprovociran „evangelizacijom“ koja nas zadnje vrijeme sve više zasipa iz raznoraznih jutarnjih, večernjih i podnevnih medijskih napisa o tome kako nas Bog voli, kako smo svi braća i sestre, kako se moramo voljeti, grliti i ljubiti i sve će biti super. Raj zemaljski nam je nadohvat ruke. Povod je uglavnom neka Papina gesta ili riječi. Papine riječi o razornom djelovanju grijeha i zla, o postojanju sotone i njegovih slugu se prešućuju.

Čak i to mogu razumjeti s obzirom na to da mediji imaju sasvim druge prioritete i vrijednosti od onih koje imaju vjernici, ali pomalo se bojim šutnje o zlu, njegovu razornu djelovanju na čovjeka i njegov život, koji se u ne znam čije ime sve jače nameće kao norma i u Crkvi. Bojim se da taj medijski govor relativiziranja polako postaje norma, da se ljudi, katehete, svećenici, vjernici općenito boje jasno reći – zlo postoji, grijeh razara i čovjek se samo u Isusu Kristu može spasiti.

Bojim se da zbog nekog lažnog obzira, lažne ljubavi prema bližnjima postajemo žrtva najveće đavolske opsjene – da on ne postoji.

No, ono što mi je najzanimljivije je način na koji se ta operacija provodi. A čini mi se vrlo perfidnom. Izrazito perfidnom. Odjednom više nitko ne govori o pravednom Bogu, o Bogu koji kažnjava zlo i zle. Sve upornije i sve učestalije se samo govori da je Bog milosrdan, da nas voli, da nas grli, ljubi.

Iako i sam najčešće u kolumnama pišem upravo o toj dimenziji Božjeg očinstva – milosrdnosti, strpljivosti, ljubavi, Bog Isusa Krista kakvog sam ja upoznao, je Bog Otac pravedan, i svemoćan. Pa ako treba ponekad i kazniti dijete, Otac ima pravo na to kao odgojnu mjeru. To nimalo ne dokida Bogu svojstvo da čovjeka, svoje dijete, neizmjerno ljubi i trajno želi da se spasi. Baš naprotiv, ljubav pretpostavlja istinu i pravednost. Kao i sloboda.

Umjesto zaključka, donosim riječi pape Benedikta XVI., odnosno kardinala Ratzingera iz njegove knjige Vjera i budućnost. Riječi su to o budućnosti Crkve kako je kardinal Ratzinger vidi:

„Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom.

Kao malo društvo, pred nju će se staviti puno veći zahtjevi na poticaj njezinih pojedinih članova. Nema sumnje da će otkriti nove oblike službe i da će zarediti za svećenika odabrane kršćane koji već slijede neku profesiju. U mnogim manjim zajednicama ili samostalnih društvenim skupinama, pastoralna skrb će se obavljati po ovom modelu. Uz to, služba svećeništva s punim radnim vremenom će biti neophodna baš kao i nekad.

No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u onome što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja.

Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti desnim strankama. Biti će to teška vremena za Crkvu jer proces kristalizacije i pojašnjenja stajat će je puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih.

Proces će biti još i teži jer će se morati odustati od crkvene uskogrudnosti pa i od pompozne samovolje. Može se predvidjeti da će za sve ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je bio put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije – kada se za biskup mislilo da je pametan ako ismijava dogme ili čak da sumnja u samo postojanje Boga – sve do obnove u devetnaestom stoljeću.

No, kada ovaj proces postane dio prošlosti, velika će moć poteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve.

Muškarci u potpuno planiranom svijetu naći će se neopisivo usamljeni. Ako su u potpunosti izgubili iz vida Boga, oni će osjećati cijeli užas svog siromaštva. Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkriti će ga kao nadu koja je im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.“

P.S. Ako bih morao birati između smjera moje Crkve, kakvim je pošla Anglikanska, i predviđanja o budućnosti Crkve kako ih iznosi papa Benedikt XVI., odnosno kardinal Ratzinger, ja bez imalo straha i razmišljanja odabirem ovo drugo pa i pod cijenu progona i svake kazne.

Napisano 11. siječnja 2014.

Župnik na samrti, bankar i odvjetnik

Foto: pixabay.com

U nekoj župi stari pobožni župnik je umirao. Znao je da mu je ostalo još svega nekoliko sati života. Zato je pozvao dva svoja vjernika. Jedan je bio bankar, a drugi odvjetnik. Obojica su smatrala prednošću da budu s njim u njegovim posljednjim trenucima. Kada su došli do njegovog kreveta, starac je podigao svoje ruke i dao im znak da sjednu svaki s jedne strane njegovog kreveta. Nekoliko trenutaka je vladala potpuna tišina. Obojica su se pitala zašto ih je pozvao, a zatim su se prisjetili njegovih brojnih dugih, dosadnih propovijedi o pohlepi i lakomosti. Konačno, bankar je skupio hrabrosti i zapitao: „Župniče, zašto ste izabrali baš nas dvojicu da dođemo i budemo s Vama u vašim posljednjim trenucima?“ Stari župnik je podigao pogled i slabašnim glasom rekao: „Želim da budem što sličniji Isusu, i da umrem kao i On - između dva lopova!“

Pročitao sam ovu priču na internetu i moram priznati da me baš oraspoložila. No, više od toga, ponukala me da se zamislim nad situacijom Isusova raspeća. Evanđelja nam govore da je Isus bio razapet u društvu dvojice razbojnika. Jednog koji je u svom zlu ustrajao do kraja i drugoga koji je bio toliko hrabar da u susretu sa smrti prizna vlastito zlo. Taj drugi neočekivano je na dar od raspetog Isusa dobio obećanje vječnog života. I to direktnog ulaska u Nebo. Pokušavam shvatiti zašto. Zar samo zbog te hrabrosti? Nekako mi se čini, upravo zbog nje. Bog voli hrabre ljude. Na neki način drske. Možda je najbolji primjer toga opis rimskog satnika koji po svojim židovskim prijateljima moli Isusa da mu ozdravi slugu:

Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: „Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.« Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi’ – i ode, drugomu: ‘Dođi’ – i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ – i učini.“ Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: „Kažem vam, ni u Izraelu na nađoh tolike vjere.“ Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava. (Mt 8, 5–13)

Zar nije fascinantna hrabrost kojom se satnik obraća Isusu? Trebalo je imati „petlje“ za takav način komunikacije. Zašto hrabrosti? Pa zato jer hrabrost podrazumijeva iskrenost ponajprije prema samome sebi, a onda prema drugome. Samo iskren čovjek sposoban je za velika djela. Neiskren živi u strahu. Onaj razbojnik koji je u trenucima agonije vikao na Isusa zašto sad ne pokaže svoje moći, bio je obična kukavica.

Neiskreni ljudi jako pate. I jer se boje sami sebe, najčešće svoj bijes iskaljuju nad drugima, slabima i dobrima. Pritom ne žele čuti nikakav argument, nikakav savjet iako su u dubini bića svjesni da im je život kao kula od pijeska – pitanje je trenutka kad će se urušiti. Strah da će ostati i bez toga, kakve takve sigurnosti, priječi ih da nadvladaju sami sebe, poruše sami lažne sigurnosti i počnu gradnju ispočetka na čvrstim temeljima koje nijedna oluja ne može porušiti.

Ovih dana u našem društvu aktualna je tema obitelji. Iako se radi o temeljnoj vrijednosti društva (svi to ponavljaju), postoje napori da se ta vrijednost na neki način obezvrijedi, učini tek jednim obrascem, ogrtačem kojim će čovjek zaogrtati svoju golotinju, svoju nesposobnost da bude iskren prema samome sebi, da prizna svoje najtamnije strahove i zatraži pomoć od Onoga koji je jedini kadar dati mir i smisao postojanja. Ta, tko čovjeka može bolje razumjeti od Onoga koji ga je stvorio? Koji poznaje svaki njegov atom? Koji mu je udahnuo Duh života da se u njemu Nebo proslavi?

Satnik, Rimljanin iz Evanđelja nije postao Isusov sljedbenik. Barem evanđelja ništa ne govore o tome, no siguran sam da je njegov život poprimio posve nove kvalitete nakon susreta s Isusom, jer iskrenost čovjeka čini hrabrim, a hrabrost zahvalnim.

P. S. Ispričavam se svim čitateljima/cama koji su po zanimanju ili profesiji bankari ili odvjetnici ako ih je uvrijedila priča s početka ove kolumne. Nisu svi odvjetnici i bankari lopovi. Nažalost zbog onih pokvarenih, te dvije profesije i zanimanja postala su u današnje vrijeme sinonim za pohlepu, prijevaru i iskorištavanje. A, kad se malo bolje čovjek zamisli, zar se ne ponašamo i svi mi poput loših bankara i odvjetnika? Svi volimo sastavljati ugovore, uvjetovati bližnje skrivenim klauzulama poput pohlepnih bankara. Kada ulažemo, cilj nam je uložiti što manje, a dobiti stostruko s bijesnim kamatama. A ni branjenje nebranjivoga nam nije strano. Svakodnevno pred porotom vlastite savjesti pokušavamo krivnje osloboditi svoje postupke i proglasiti ih dobrima...

Zašto to činimo? Jer smo kukavice. Bog prati hrabre. Što nas priječi pokušati?

Napisano 10. lipnja 2013.

Živio jednom jedan klesar...

Opet kasnim s kolumnom. Nije li to neodgovorno? Pitanje je koje me muči već nekoliko dana, ali iskreno, nikako da dođu prave riječi. Sad razumijem zašto se u biografijama nekih pisaca nalazi i detalj da su voljeli zaviriti u čašicu. Prije sam mislio da su to napisali zlobni pisci biografija kako bi diskreditirali one o čijem životu su pisali, no, izgleda da je taj detalj bitan da bi se pokazao izvor nečije inspiracije.

Ne bojte se, za ovo što pišem u ovoj kolumni nisam konzultirao alkohol. Nakon puno pokušaja, sjetio sam se jedne priče koju bih volio podijeliti s vama. Možda vam pomogne da se riješite ponekih muka i tjeskoba, jer željeti nije samo lijepo, nego zna biti vrlo mučno, a ponekad i smrtonosno. Uh što sam ja sve želio u životu! Zbog nekih sam želja bio, kako da to napišem - satran i gadno razočaran. A posljedice nekih želja čovjek se ne može riješiti za cijelog svog hoda ovom suznom dolinom (postoje i suze radosnice, zato volim ovaj termin).

Zapravo, cijeli čovjekov život jedna je velika želja. Samo postojanje dugujemo želji, ako već ne roditelja, jer danas i toga ima, a ono barem nekog bližnjeg. Pa i sam čovjek je u Božjim mislima nastao kao želja. Na što li je Stvoritelj mislio kad je stvarao čovjeka? Što li ga je potaklo da udahne Dah Života u krhkost ljudskog tijela. Ljubav – uporno je ponavljao Isus i to posvjedočio svojom žrtvom na križu.

Jedan sugovornik ljetos mi je uporno htio dokazati da Bog ne postoji, jer da postoji ne bi dopustio patnju malene dječice diljem svijeta. Nisam nalazio dovoljno mudre argumente kojima bih odgovorio na te njegove želje. Saslušao sam ga i šutio, jer u toj njegovoj zajedljivosti, nije bilo nikakve zlobe, nego, u dubini, istinska želja i čežnja za Ocem. Ocem koji ne može dopustiti da njegova djeca pate.

Osjećao sam to u tim njegovim riječima, pa sam izabrao radije šutnju. Je li on u toj mojoj vjerničkoj šutnji prepoznao moj poraz i dokaz da je u pravu, ne znam. Znam samo da je od zajedljivog čovjeka s početka poznanstva na kraju postao ugodan sugovornik s kojim je bilo zanimljivo raditi na +35 stupnjeva u tvorničkim halama Volkswagen Slovakia.

 A što ako je u pravu? Možda Bog zaista ne postoji? Užasava vas postavljanje takvog pitanja? Ne bi smjelo. Ono je sastavni dio života, a posebno onog vjerničkog. To je trenutak kojem bismo najbolje mogli prispodobiti onaj kad se čovjek osamostali od svojih roditelja i započinje svoj vlastiti životni put. To je trenutak najveće čovjekove slobode, u kojem je Bog najprisutniji. Nikad nam Bog nije bliži no u tom trenutku. Jer, ne zaboravite – Bog je Otac.

Vi koji ste roditelji znadete što to znači, a vi koji niste, želim da to postanete i saznate. Zapravo, već se radujem s vama!

 A, evo i priče: Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet. Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“

 Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša. Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj.

Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline. Sve je išlo dobro neko vrijeme.

Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega. „Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega.

Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena. „Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

P. S. Nitko nam ne može zabraniti želje. Ponekad ih mi sami ni ne biramo, nego ih stvore okolnosti. No pazite što želite. Ako i krivo želite, kad to shvatite sjetite se, poput rasipnog sina iz Isusove prispodobe, da niste ostavljeni i sami. Tu je Otac koji vas traži.

Napisano:  21. kolovoza 2013.

Foto: pixabay.com