Samo se javljam...

U "moru" elektroničke pošte koja pristigne na moju elektroničku adresu, ovih dana dobio sam jednu zanimljivu priču. Kako joj je pouka vrlo znakovita, odlučio sam je podijeliti s vama.

U nekom američkom gradu, svećenik je prolazio kroz crkvu usred dana. Odlučio se zaustaviti kod oltara i vidjeti tko se došao moliti. U tom trenutku otvorila su se stražnja vrata i u crkvu je ušao jedan čovjek. Svećenik se namrštio s obzirom da je vidio da se čovjek nije brijao neko vrijeme. Njegova košulja je bila nekako otrcana i njegov kaput je bio pohaban. Čovjek je kleknuo, sagnuo je glavu, odmah se ustao i otišao.

U danima koji su uslijedili, svaki dan u podne došao bi taj čovjek. Svaki put je kleknuo samo za trenutak. U svećeniku se javila sumnja da ga ovaj ne želi zapravo opljačkati pa samo izviđa teren. Odlučio je zaustaviti ga i pitati što radi u crkvi. Čovjek, zvao se Mike, je rekao da radi u obližnjoj tvornici.

- Vidite, ja ostajem samo trenutak jer pauza za ručak traje taman toliko da dođem do crkve i natrag. Kada kleknem ovako govorim: samo sam došao da Ti kažem Gospodine kako sam sretan otkad smo našli jedan drugoga za prijatelja i otkad si ti uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na Tebe. Zato, Isuse, ovo je Mike koji ti se javlja danas.

Svećenik se osjećao postiđeno te je rekao Mikeu da je sve u redu i da je dobrodošao na molitvu u bilo koje vrijeme. Zahvalivši svećeniku, Mike ode natrag na svoje radno mjesto. Po njegovu odlasku svećenik je ostao sam u crkvi. U njemu se nešto slomilo. Kleknuo je pred oltarom, što nije imao običaj činiti, i zaplakao. Uz suze koje su mu tekle niz lice on je ponovio Mikeovu molitvu: samo sam došao da Ti kažem Gospodine kako sam sretan otkad smo našli jedan drugoga za prijatelja i otkad si ti uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na Tebe. Zato, Isuse, ovo sam ja koji ti se javlja danas.

Jednoga dana, svećenik je primijetio da stari Mike nije došao na molitvu. Budući da je više dana prošlo, on se zabrinuo. Raspitao se u tvornici o njemu, te saznao da je ovaj bolestan. Otišao ga je posjetiti. Bolničko osoblje bilo je zabrinuto za Mikeovo zdravlje, no na njegovu licu mogla se vidjeti samo radost. S tom radošću dočekao je i svećenika i s njim proveo vrijeme u razgovoru.

Na odlasku, glavna sestra pristupi svećeniku te mu tihim glasom reče kako nitko ne dolazi Mikeu u posjete i kako se neće imati kamo vratiti ako preživi pa da možda svećenik vidi kako bi mu se moglo pomoći. Iako nije bila glasna, Mike je čuo što sestra govori svećeniku te je prekinu i reče: „Velečasni, sestra je u krivu. Nisam sam, jer On je stalno uz mene. Moj Isus svaki dan u podne dolazi k meni, sjedne mi do nogu, uzima moje ruke i kaže mi: samo sam došao Mike da ti kažem da sam sretan otkad smo našli jedan drugoga i što sam uzeo tvoje grijehe. Uvijek volim čuti tvoje molitve. Mislim svaki dan na tebe. Zato, Mike, ovo je Isus koji ti se javlja danas.“

Što se na kraju dogodilo s Mikeom iz priče, ne znam, no, nije ni važno. Ako je događaj stvaran, siguran sam da je umro jedne noći pogleda zagledanog u blaženstvo svog Stvoritelja i osmijehom na licu djeteta koje se veseli licu Očevu nakon njegova povratka s dugog putovanja.

P. S. Ne zaboravite se javiti Bogu barem s vremena na vrijeme. Ako već nemate riječi kojima biste mu se obratili, poklonite mu barem jedan osmijeh. Nema ljepšeg poklona Ocu od osmijeha njegova djeteta.

Napisano 10. lipnja 2013.

Foto: pixabay.com

Papa Franjo, proljeće Crkve i utvrđivanje gradiva

Pročitah intervju pape Franje za talijanski list Corriere della Sera. Spominje se riječ Franjomanija. Zanimljivo je značenje riječi manija. U najblažem tumačenju, manija označava neumjereno, pretjerano oduševljenje za što, ili sklonost prema čemu. Savjest mi, i prije nego sam tražio, šalje, poput nekog špijuna, izvješće o stanju manijâ u mom životu. Nije strašno, ali potiče na oprez. Neprijatelj nikad ne spava – bila je nekad omiljena izreka. A tko nema neprijatelja?

Danas zapravo broj neprijatelja postaje kriterij da je čovjek koliko toliko ostao samostalan, sposoban kritički prosuđivati, a ne bezrezervno prihvaćati što mu serviraju „krojači javnog mnijenja“. Raduje me ovo vrijeme. Toplina sunca koja se natječe s hladnoćom vjetra za našu ljudsku pažnju. Nas ozbiljnih ljudi, stalno u žurbi, zamišljenih, umornih, zaljubljenih, srditih, bijesnih, prevarenih, bolesnih, zdravih… Zvoni telefon, susjed mi javlja da je umro zajednički poznanik. Mlad čovjek.

Zvukovi iz opere Carmen, koju slušam u pozadini dok ovo pišem, postaju tugaljivi… A mislio sam pisati o proljeću Crkve… Što bi podrazumijevalo da je postojala, ili postoji zima Crkve. Čujem zvona… Zamislite samo – tolika stoljeća zvona, taj jednostavan predmet, opstaje, njihov zvuk svet i lijep.

Danas zvona počinju smetati ljudima. Posebno u gradskim četvrtima. Nekima, jer njihov zvuk nije „politički korektan“, drugima jer ih u rano podne budi iz sna nakon cijelonoćnog partijanja. Što god ta riječ značila. No, kako da ja, koji volim zvona jer me podsjećaju na najbitnije događaje u životu, razumijem ljude kojima su zvona samo još jedan izvor buke uz tolike druge? Nikako. Zato je najbolje ne pokušavati. I dovesti se u situaciju suca. Kao što sam učinio malo prije u tekstu.

Djelujem vam rastreseno u dosad napisanom? Tako se i osjećam. Znate onaj osjećaj kad vam se sve čini besmislenim? Ako se razumijemo, tada znate da u pozadini toga stoji zapravo nemogućnost da povežemo odjednom puno različitih pojava u neki smisleni okvir. Da im damo tumačenje, mjesto u nekoj od „ladica našega života“. Takvi smo mi ljudi. Volimo imati red. Težimo redu, sustavu. Okviru. Sve što ne možemo „uokviriti“ doživljavamo kao „neprijateljsku silu“ s kojom se treba suočiti ili „dati petama vjetra“.

Nažalost ili na sreću, ti naši „neprijatelji“ ne odustaju, tako da se jednom moramo suočiti s njima bilo svojevoljno, bilo stjerani u kut. No, nije svaki bijeg znak kukavičluka. Ne nipošto. Isus u jednoj svojoj prispodobi upozorava da mudar čovjek zna procijeniti kada se treba povući i zatražiti primirje, a kada se upustiti u boj s neprijateljem. Jer ulog počesto zna biti neizmjerno veći nego se to čini ili mi to vidimo i razumijemo u datom trenutku i okolnostima. Zato je dobro imati saveznika.

Preporučam onoga koji se naziva Vjerni. Ne bez razloga. Svi drugi mogu, svjesno ili uslijed slabosti, iznevjeriti, ali Bog Isusa Krista, Bog je vjeran. On ostaje. Ponekad se doista čini dalek, zaboravljiv, neosjetljiv na našu patnju. Razumljivo je. Sjetimo se samo svog djetinjstva i našeg odnosa spram roditelja – nismo se zamarali njihovim razlozima. Mi smo si bili na prvom mjestu i svijet se vrtio oko nas. A roditelji – oni su trebali služiti. I samo to. Zar nije život predivan? Tako je sve čudesno stvoreno, posloženo.

Ne možeš, a da se ne diviš toj veličanstvenoj harmoniji koja je svuda oko nas. U pogledu, osmijehu, već spomenutoj toplini sunca, plesu trave na vjetru ili pak veseloj pjesmi vrabaca koji su se u borbi s okrutnom zimom i nestašicom hrane izborili za još jedno proljeće. Gledao sam ih danas. Te male skakutavce. Tako puni radosti. One iskrene životne radosti kakvu smo mi ljudi kadri otkriti još samo u smijehu malog djeteta.

Iako i to sve manje. Jer dijete je teret. Život postaje još samo jedan od niza „artikala“ na polici tržišta s čije je deklaracije čovjek izbrisao svojstvo – svet. Neki važni ljudi su nam lijepo protumačili da ti epiteti smetaju razvoju i napretku. Malo se rugam. Ne očajavam. Još uvijek ne, jer ipak imamo slobodu odlučiti hoćemo li ili ne vjerovati tim prorocima napretka.

Za kraj – odlučio sam se za jednu šalu:

Utvrđivanje gradiva

Seoski župnik svake nedjelje od riječi do riječi pročita istu propovijed. Vjernicima je konačno dojadilo slušati iste riječi, pa njihovi predstavnici odlučiše požaliti se biskupu. Po biskupovoj želji generalni vikar je trebao osobno ispitati kako stvari doista stoje.
Jedne nedjelje nenajavljeno dođe u crkvu i sakri se iza stupa. Nakon mise okupi vjernike koji su se žalili i s njima ode u sakristiju. Pred župnikom ih upita:
- Je li svećenik i danas doslovce ponovio istu propovijed?
- Jeste li namjerno opet ponovili istu propovijed? - sada generalni vikar upita župnika.
- Naravno da sam je namjerno ponovio. A mogu li ja sada njih nešto pitati? - dometnu župnik.
- Pitajte! - reče mu vikar.
- Tko od vas, dragi moji vjernici, znade ukratko izreći glavne misli iz moje današnje i više puta ponavljane propovijedi?
Nastade műk, a, pošto nije dobio nikakav odgovor, župnik objasni uvaženom gostu:
- Prečasni, sada razumijete zašto ponavljam jednu te istu propovijed – ne mogu ići dalje dok vjernici ne svladaju staro gradivo!

P.S. Ne zaboravite se smijati! Smijeh liječi. Kadar je rastjerati sve oblake nad životom, pobijediti svaki strah, ispuniti snagom i mirisima nade!

Napisano, 10. ožujka 2014.

Foto: pixabay.com

Moja Crkva...

„I tako malo po malo zlo postaje dobro, a dobro postaje zlo... Bog jest milosrdan i prašta i nikad se ne umara praštajući i tražeći čovjeka, kako to papa Franjo neumorno ponavlja, ali Bog je i pravedan, Bog je istina, Bog ima pravo kazniti i ne trpi zlo i grijeh! Oduzimanjem prava Bogu da kazni zle i zlo, čovjek zapravo niječe Božju svemoć, niječe Bogu da je Bog, a što je to onda ako ne ateizam, ako ne oholost kojom se i Lucifer suprotstavio Bogu? To je pristajanje uz sotonu i siguran put u pakao mržnje, zla, uništenja... Bojim se da i RKC ne bi jednom krenula tim putem, putem dobrih namjera približavanja svijetu...

Svijet ne želi Isusovu Crkvu, po mjeri Njegova Evanđelja, nego po svojoj mjeri, instituciju kojoj je čovjek mjerilo svih stvari. I nije to loše kad se čovjeka shvaća Božjom slikom, ali je razarajuće kada se Boga shvaća kao čovjekovu sliku. Najčešće je to onda slika pohlepe, pohote, mržnje, ukratko destrukcije. Barem ja imam takva iskustva, a potvrđuju mi to i iskustva ljudi s kojima sam se susretao, a od kojih mnogi izrazito pate.“

Napisao sam to kao komentar na svom facebook profilu uz vijest da se u Anglikanskoj Crkvi izmijenio obred krštenja. Kako prenosi jedan portal, prema tom novom tekstu, nema više onog pitanja u kojem se od nazočnih roditelja i kumova tražilo da se odreknu grijeha i sotone. Umjesto toga postavljaju se pitanja “Odričete li se zla i svih njegovih oblika?”. Nadalje, ne traži se više u obredu od vjernika da prihvate Krista kao Gospodina i Spasitelja, nego da se “okrenu Kristu i vjeruju mu”.

Više nema deklaracije “pokoravanja” Isusu jer, tvrdi se, riječ pokoravanje nije u duhu vremena i izaziva negativne reakcije, posebice kod žena. Sve ove promjene odobrio je duhovni poglavar crkve nadbiskup od Canterburyja Justin Welby. Napravljene su, rekao je čelnik Komisije za liturgiju biskup Stephen Platten, jer je “postojao strah da je trenutačna verzija odbijala ljude da idu u crkvu radi krštenja, vjenčanja i sprovoda”. Biskup je dodao kako je spominjanje sotone u obredu teksta “teološki problematično”.

Da vijest nije istinita vrlo lako bismo je mogli objaviti u nekom satiričnom časopisu, ali kako jest, ja se pomalo bojim da su u pravu glasovi „proroka“  iz redova Katoličke Crkve koji upozoravaju da i Rimokatolička Crkva ide tim putem. A to je onda siguran put udaljavanja od Krista. Barem se meni tako čini, jer vjera koju su meni predali moji roditelji, ono što sam kasnije slušao na vjeronauku, i moje životno iskustvo vjere, jasno i bez ikakve zadrške zna o postojanju palog anđela koji mrzi Boga, i sve što je stvorio. Na prvom mjestu čovjeka kao krunu Božjeg stvaranja.

U evanđeljima nalazimo Isusov jasan govor i upozorenje o postojanju „oca laži“ koji pred Bogom optužuje čovjeka. Vjerujem da nije slučajno toliko opisa Isusove borbe protiv zla i zloga. Uostalom zar i sâm Isus nije bio kušan od đavla? Pa kako onda odjednom spominjanje sotone postaje „teološki problematično“?

Zašto ovo uopće pišem? Osjećam se isprovociran „evangelizacijom“ koja nas zadnje vrijeme sve više zasipa iz raznoraznih jutarnjih, večernjih i podnevnih medijskih napisa o tome kako nas Bog voli, kako smo svi braća i sestre, kako se moramo voljeti, grliti i ljubiti i sve će biti super. Raj zemaljski nam je nadohvat ruke. Povod je uglavnom neka Papina gesta ili riječi. Papine riječi o razornom djelovanju grijeha i zla, o postojanju sotone i njegovih slugu se prešućuju.

Čak i to mogu razumjeti s obzirom na to da mediji imaju sasvim druge prioritete i vrijednosti od onih koje imaju vjernici, ali pomalo se bojim šutnje o zlu, njegovu razornu djelovanju na čovjeka i njegov život, koji se u ne znam čije ime sve jače nameće kao norma i u Crkvi. Bojim se da taj medijski govor relativiziranja polako postaje norma, da se ljudi, katehete, svećenici, vjernici općenito boje jasno reći – zlo postoji, grijeh razara i čovjek se samo u Isusu Kristu može spasiti.

Bojim se da zbog nekog lažnog obzira, lažne ljubavi prema bližnjima postajemo žrtva najveće đavolske opsjene – da on ne postoji.

No, ono što mi je najzanimljivije je način na koji se ta operacija provodi. A čini mi se vrlo perfidnom. Izrazito perfidnom. Odjednom više nitko ne govori o pravednom Bogu, o Bogu koji kažnjava zlo i zle. Sve upornije i sve učestalije se samo govori da je Bog milosrdan, da nas voli, da nas grli, ljubi.

Iako i sam najčešće u kolumnama pišem upravo o toj dimenziji Božjeg očinstva – milosrdnosti, strpljivosti, ljubavi, Bog Isusa Krista kakvog sam ja upoznao, je Bog Otac pravedan, i svemoćan. Pa ako treba ponekad i kazniti dijete, Otac ima pravo na to kao odgojnu mjeru. To nimalo ne dokida Bogu svojstvo da čovjeka, svoje dijete, neizmjerno ljubi i trajno želi da se spasi. Baš naprotiv, ljubav pretpostavlja istinu i pravednost. Kao i sloboda.

Umjesto zaključka, donosim riječi pape Benedikta XVI., odnosno kardinala Ratzingera iz njegove knjige Vjera i budućnost. Riječi su to o budućnosti Crkve kako je kardinal Ratzinger vidi:

„Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom.

Kao malo društvo, pred nju će se staviti puno veći zahtjevi na poticaj njezinih pojedinih članova. Nema sumnje da će otkriti nove oblike službe i da će zarediti za svećenika odabrane kršćane koji već slijede neku profesiju. U mnogim manjim zajednicama ili samostalnih društvenim skupinama, pastoralna skrb će se obavljati po ovom modelu. Uz to, služba svećeništva s punim radnim vremenom će biti neophodna baš kao i nekad.

No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u onome što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja.

Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti desnim strankama. Biti će to teška vremena za Crkvu jer proces kristalizacije i pojašnjenja stajat će je puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih.

Proces će biti još i teži jer će se morati odustati od crkvene uskogrudnosti pa i od pompozne samovolje. Može se predvidjeti da će za sve ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je bio put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije – kada se za biskup mislilo da je pametan ako ismijava dogme ili čak da sumnja u samo postojanje Boga – sve do obnove u devetnaestom stoljeću.

No, kada ovaj proces postane dio prošlosti, velika će moć poteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve.

Muškarci u potpuno planiranom svijetu naći će se neopisivo usamljeni. Ako su u potpunosti izgubili iz vida Boga, oni će osjećati cijeli užas svog siromaštva. Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkriti će ga kao nadu koja je im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.“

P.S. Ako bih morao birati između smjera moje Crkve, kakvim je pošla Anglikanska, i predviđanja o budućnosti Crkve kako ih iznosi papa Benedikt XVI., odnosno kardinal Ratzinger, ja bez imalo straha i razmišljanja odabirem ovo drugo pa i pod cijenu progona i svake kazne.

Napisano 11. siječnja 2014.

Kad progonjeni postane progonitelj iliti o krijesnicama

Jeste li se zapitali zašto su u zadnje vrijeme na filmu i u književnosti, vampiri, čudovišta, ukratko izmišljena stvarnost, popularnije teme od onih koje se tiču realnih stvarnosti? Nekako mi se čini da razlog leži u tome što se današnjem čovjeku stvarnost gadi, želi pobjeći od nje. Siromašnima i pritisnutima problemima za koje ne vide rješenje, stvarnost predstavlja samo bol, a onima koji uživaju u svim mogućim blagodatima, stvarnost je dosadila, žele nešto novo, neviđeno, neiskušano, ponekad i perverzno. Tako ja u svojoj seljačkoj logici nekako vidim ovaj fenomen.

I to je jedino što sam ostavio od napisanog iz višekratnih pokušaja da napišem kolumnu, koju sam po rasporedu trebao predati jučer, a koju sam započeo pisati početkom prošlog tjedna. Sva sreća pa je čovjek smislio kompjutor. Lako je izbrisati napisano. A htio sam se osvrnuti na aktualna događanja oko teme referenduma, no od tog silnog divljaštva kojemu svjedočimo u medijima, čovjeku se smuči. Jer koji god argument čovjek iznio, količina mržnje i gluposti koja prevladava u tzv. neovisnim medijima i javnosti koja se voli kleti u važnost dijaloga, čovjeka jednostavno prisili da se makne kako se ne bi zarazio tom mržnjom i sljepilom.

Sad dok ovo pišem sjedim ispred kuće. Deset je sati prošlo. Komarci me napadaju, ali što je to prema povjetarcu koji najavljuje ugodnu noć? Već po treći put krijesnica slijeće na ekran. Gledam to Božje čudo i ne mogu se ne zadiviti Arhitektu koji je sve to zamislio i kreirao! Kako li je tek Njemu kad gleda što njegova ljubljena kreacija, čovjek, čini od njegove Slike?

Na pamet mi „padaju“ ove riječi: Doći će vrijeme, već je došlo, riječ je Gospodinova, kada ću oduzeti čovjeku dar stvaranja života i prepustiti ga Smrti u koju se tako slijepo zaljubio. Jer stvorih ga na svoju Sliku da i sam bude stvaratelj, a on odbaci taj dar i stade ubijati djecu svoju prije no što svijetlost ugledaju. Tako on prokle Život, a pokloni se Smrti i njezinu paklenskom obećanju o raju zemaljskom u kojem će čovjek biti kao bog.

Doći će vrijeme, već je došlo, riječ je Gospodinova, kada će svaka ljudska duša uprti pogled u Nebo ridajući i proklinjući dan kad se dala zavesti obećanjima Zmije, tog iskonskog mrzitelja čovjeka i njegove od Boga obećane vječnosti.

To nisu riječi nekog starozavjetnog proroka. Tako se meni čini da će izgledati naša budućnost. No, ako ste se preplašili riječi, moram vas utješiti da ovo čemu mi svjedočimo nije nešto što nije viđeno u ljudskoj povijesti. Mnoge su civilizacije postale prah i pepeo upravo zbog ovoga čemu svjedočimo danas. I nije to neko olakšanje, neka utjeha, ali dovoljno jasno upozorenje svakome od nas da promislimo kakvim životom živimo, za što se borimo i u što vjerujemo. Pritom nipošto nije manje važno, nego naprotiv, najvažnije – na koji se način borimo!

Jer na pameti mi je i Isusova usporedba o talentima iz Matejeva evanđelja (Mt 25, 14-30): „Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak.  Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan - svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.

Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun.  Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'

Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'

A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!' A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'

'Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.'“

Zašto mi se čine važnima ove Isusove riječi? Naime, nikako ne mogu izbjeći zaključak da su upravo oni koji se zovu Isusovima, oni kojima je Gospodar povijesti povjerio više talenata. Ne zato da bi se oholo hvastali pred drugima, nego da bi tim darovima oplemenjivali i blagoslivljali svijet, tu veličanstvenu Sliku Božju.

P. S. Zašto ovakav naslov? Jedan mi je pametan čovjek davno u raspravi protumačio – oni koji su bili progonjeni u prošlosti, u budućnosti nažalost uvijek postaju progonitelji. Upravo to se, čini mi se, događa i danas. Povijest je doista učiteljica života. 

A možda sam ja potpuno u krivu? Prosudite sami. I još samo jedno pitanje – kad ste zadnji put vidjeli krijesnicu? Ako je vidite, ne zaboravite se nasmiješiti Stvoritelju i reći mu kako je sve divno stvorio. Bogu ne treba naša hvala, ali svakome Ocu lijepo se vidi kad mu dijete kaže – hvala Tata, baš si faca!

Napisano 19. lipnja 2013.
Foto: pixabay.com

Kad riječi promuknu…, ili o Hrvatskoj i Europi u budućnosti

Foto: pixabay.com

Primijetio sam jednu zanimljivu stvarnost kod djece. Ponajprije svoje. Naime, način njihova reagiranja u situacijama kada su nešto pogriješili ili nečime razljutili roditelje. Dvije su vrste reakcije – ili se naljute i povuku u svoj kut ili se žele što više približiti roditeljima, umiliti im se, „iznuditi“ oprost i osmijeh.

U oba slučaja riječ je o vrsnoj (urođenoj, usudim se misliti), „manipulaciji“ kojom rješavaju nastali problem, ali ipak među tim reakcijama ogromna je razlika nad kojima se vrijedi zamisliti i iz njih učiti. Jer ne razlikujemo se puno od djece u načinu reagiranja u konfliktnim situacijama.

Uglavnom se ili durimo, povlačimo u sebe, glumimo uvrijeđenost ili nastojimo riješiti problem suočavanjem s njim. Ova druga reakcija odlika je zrelih ljudi, svjesnih sebe svojih mana i kvaliteta, sposobnih samokritično sagledati svoje postupke i donijeti objektivan sud i iz njega najbolje rješenje. Ovu kolumnu sam započinjao, kao i mnoge u dosadašnjoj „karijeri“ kolumnista, pisati više puta. S više tema. Možda jednom skupim sve započete kolumne na jedno mjesto i objavim kao knjižicu… Skupio sam ih već podosta.

Kad riječi promuknu…

Izranjene sjećanjima i slikama maglovitih jutara
Okovane okovima kajanja zbog promašenih postupaka
Zaleđene suzama neuzvraćenih osjećaja
Riječi ponekad promuknu…
Poput broda od papira u potoku
Rastoče se u djeliće teško sklopivog mozaika.
I takve su lijepe
Ostanu za neka nova vremena dok ne nađu svoje mjesto
U postamentu nekog novog stvaranja...

Hrvatska budućnost Europe

U Crnoj Gori nedavno je osnovana Paneuropska unija za tu zemlju u kojoj su Hrvati ostavili i još uvijek ostavljaju snažan trag. Vijest je to koja me kao člana Hrvatske paneuropske unije razveselila, jer sam uvjeren da će ta organizacija dati važan obol putu Crne Gore u zajedničku europsku obitelj. Dok razmišljam o perspektivama Hrvatske u budućnosti, osjećam u sebi svojevrsnu podijeljenost kao i vjerojatno mnogi Hrvati.

Hrvatska prolazi, svoju iznimnu dionicu puta prema jednom novumu u kojem će se, nužno je, dogoditi ono što se treba dogoditi, a to je otvoreno društvo u kojem su moguće različite perspektive. To već izaziva mnoge napetosti i otpore sa svih strana, no povratak na nekakvo jednoumlje je nemoguć. To je postalo jasno i najokorjelijim protagonistima jednoumlja.

I svaki onaj tko misli da je moguće kotač povijesti zaustaviti ili vratiti natrag morat će se suočiti s činjenicom da je to nemoguće. Ili će prihvatiti neumitnost povijesti i pokušati dati svoj konstruktivan obol budućnosti ili će ostati okovan avetima prošlosti koje više nemaju nikakve snage kočiti put prema naprijed, prema boljemu i uređenijemu društvu. Strah koji su te aveti ili utvare, sablasti, opsesije, fantazme, iluzije unosile u društvo, nametale kao neprikosnovene vladare i nedodirljive bogove, izgubio je svoju snagu.

Postao je tek karikatura kojoj se sve više ljudi smije, bez ikakve mogućnosti da učini nešto više od toga. Počesto samo motivira na još veći angažman u raskrinkavanju njegovih maski pod kojima se skrivao ili se njima lažno legitimirao. To je njegov zadnji stadij kojim se nehotice iskupljuje svojim žrtvama potvrđujući tako staro pravilo da je povijest sklona ironiji pa tako nemali broj puta u njezinom toku agresor bude pobijeđen vlastitim oružjem.

Hrvatskoj će još doduše trebati neko vrijeme, nekih desetak godina da se sve stabilizira, ali, kako napisah, povijest ide dalje.

Završavam kolumnu proročanskim riječima bl. Alojzija Stepinca koje je izrekao u propovijedi u crkvi katedralne župe sv. Marije u Zagrebu o 15. obljetnici smrti dr. Ivana Merza, 9. svibnja 1943.godine: „Europa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čem je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike da ispašta svoje pogrješke, omalovažanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti.

I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala neće spasiti nitko drugi, do li svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati. I što ih, draga katolička omladino, više bude, tim brže i uspješnije idemo k blagostanju, k sreći, smirenosti čovječanstva.“

Napisano u noći s 24. na 25. svibanj 2016.

Ispovjedili ste se? A pomirenje i pokora?

Sjedim s prijateljem na kavi. U jednom trenutku pita me – kad si zadnji put posjetio našeg Prijatelja? Priznajem, nisam očekivao to pitanje. Doista me iznenadilo, pa i posramilo jer već dugo ga planiram posjetiti. Pokušavam se na neki način opravdati, ali stvarno mi je bilo neugodno. Završavamo razgovor. On odlazi svojoj kući, a ja na put našem Prijatelju.
Dolazim u Njegovu Kuću. Sjedam. Razmišljam o danima koji su protekli od našeg zadnjeg Susreta. Puno se toga dogodilo lijepoga, ali i ružnoga. Kuća mog prijatelja je izvanredno lijepa. Visoki zidovi, stropovi obojani u kraljevsku plavu boju sa zlatnim zvijezdama što joj daje poseban čar, a u kombinaciji sa svijetlima jednu neodoljivu mističnost. Jaslice su raskošne složene tako da se potpuno uklapaju u kuću i čini mi se kao da na tom mjestu Kuća uopće nema zidove, nego je otvorena, spojena s zavičajem našeg Prijatelja.

Konačno, dolazi Prijatelj. Pozdravljamo se. Ja pomalo postiđen zbog dugog razdoblja od zadnjeg susreta. Govorim mu što mi se sve dogodilo od zadnjeg susreta. Pala je i koja suza. Radosnica. Završavamo razgovor, a On me poziva da ostanem na Večeri. Ostajem. Radostan sam zbog susreta. Toliko je lijepo i mirno u Kući mog prijatelja da bih mogao ostati stalno, no čeka me moja obitelj. Pozdravljamo se i odlazim svom domu. Pun darova za sebe, svoje najdraže i one koje ću sresti.

Taj Prijatelj je Isus, a susret o kojem pišem je dar sakramenta ispovijedi, pomirenja i pokore te sveta Misa.

Postoje mnogi susreti u životu, no susret s Bogom u sakramentu ispovijedi, pomirenja i pokore, najintimniji je susret između Boga i čovjeka, jer na tom susretu čovjek prima toliko dragocjen dar da kad bi ga bio svjestan u svoj punini, vjerojatno se ne bi mogao odvojiti od njegova Izvora. Zbog toga vam ovo i pišem, sa željom da u vama probudim pitanje – kad ste Vi zadnji put posjetili svog prijatelja? Ne čekajte! Ne odlažite! Ne sramite se! Ne bojte se!

Namjerno pišem sakrament ispovijedi, pomirenja i pokore, a ne samo ispovijedi, jer možda je i to ponekad razlog našeg zanemarivanja tog sakramenta što nam se svodi samo na ispovijed, što ne doživimo pomirenje i iz toga jaku i čvrstu želju da kroz pokoru uznastojimo očistiti svoj život od grijeha i zla.

A grijeh je užasan. To je rak. Sa svakim grijehom mi postajemo ranjiviji. Naš duhovni imunološki sustav slabi. I ako se ne utečemo Bogu, zamolimo ga za iscjeljenje, vrlo je vjerojatno da ćemo duhovno umrijeti. Ali ne samo duhovno, nego čovjek pod utjecajem grijeha propada i fizički, propada u svojim društvenim relacijama. Zidovi našega života počinju pucati. Odnosi između nas i bližnjih postaju teški, puni sukoba, nerazumijevanja, sebičnosti, mržnje.

Samo Bog može zacijeliti rane koje nanosi grijeh. Samo Bog. I samo On nas može zaštititi od optužbi koje o nama pred Njim iznosi otac laži i mrzitelj čovjeka – sotona. Ne bih o tome pisao da nisam to proživio.

Zaboravite antistres programe, yoge i ne znam kakve sve vrste psihološke samopomoći i meditacije. One vas ne mogu osloboditi boli koju uzrokuje grijeh. One vas isto tako ne mogu zaštititi od napasti, jer čovjek koji nije pod Božjom zaštitom lak je plijen zla.

Mnogi ne prihvaćaju Božji dar sakramenta ispovijedi, pomirenja i pokore zbog svećenika, jer  - što će sad neki čovjek slušat moje grijehe i što on ima tu posredovat, ja svoje grijehe mogu sam reći Bogu i Bog će mi oprostit?

Vjerojatno je svaki vjernik jednom bar tako zaključio. Najčešće zato jer su vidjeli loše primjere svećenika, njihove slabosti. I argument je na mjestu, ako nam se sakrament ispovijedi, pomirenja i pokore svodi samo na ispovijed. No, što s pomirenjem? Pokorom?

Jednom mi se u radijsku emisiju javio slušatelj koji je prethodnom na pitanje o lošim primjerima svećenika ovako odgovorio:

Kaže mi jedan čovjek da ne želi ići u crkvu jer je svećenik loš. Postavio sam mu pitanje – bi li ti primio pismo s novcima od svoje rođakinje iz Amerike da ti ga donese poštar pijanac?

Rekao je bez razmišljanja – bih. Na to sam mu odgovorio – a zašto onda ne želiš primiti dar od Boga kojeg ti šalje po svom slabom i grešnom sluzi svećeniku?

Nije mi ništa odgovorio.

Ovim jednostavnim primjerom završavam kolumnu dragi moji prijatelji. Ne znam što bih više pisao. Tek pitanje – kad ste vi zadnji put posjetili našeg Prijatelja?

Napisano 16. siječnja 2014.
Foto: pixabay.com