Kad riječi promuknu…, ili o Hrvatskoj i Europi u budućnosti

Foto: pixabay.com

Primijetio sam jednu zanimljivu stvarnost kod djece. Ponajprije svoje. Naime, način njihova reagiranja u situacijama kada su nešto pogriješili ili nečime razljutili roditelje. Dvije su vrste reakcije – ili se naljute i povuku u svoj kut ili se žele što više približiti roditeljima, umiliti im se, „iznuditi“ oprost i osmijeh.

U oba slučaja riječ je o vrsnoj (urođenoj, usudim se misliti), „manipulaciji“ kojom rješavaju nastali problem, ali ipak među tim reakcijama ogromna je razlika nad kojima se vrijedi zamisliti i iz njih učiti. Jer ne razlikujemo se puno od djece u načinu reagiranja u konfliktnim situacijama.

Uglavnom se ili durimo, povlačimo u sebe, glumimo uvrijeđenost ili nastojimo riješiti problem suočavanjem s njim. Ova druga reakcija odlika je zrelih ljudi, svjesnih sebe svojih mana i kvaliteta, sposobnih samokritično sagledati svoje postupke i donijeti objektivan sud i iz njega najbolje rješenje. Ovu kolumnu sam započinjao, kao i mnoge u dosadašnjoj „karijeri“ kolumnista, pisati više puta. S više tema. Možda jednom skupim sve započete kolumne na jedno mjesto i objavim kao knjižicu… Skupio sam ih već podosta.

Kad riječi promuknu…

Izranjene sjećanjima i slikama maglovitih jutara
Okovane okovima kajanja zbog promašenih postupaka
Zaleđene suzama neuzvraćenih osjećaja
Riječi ponekad promuknu…
Poput broda od papira u potoku
Rastoče se u djeliće teško sklopivog mozaika.
I takve su lijepe
Ostanu za neka nova vremena dok ne nađu svoje mjesto
U postamentu nekog novog stvaranja...

Hrvatska budućnost Europe

U Crnoj Gori nedavno je osnovana Paneuropska unija za tu zemlju u kojoj su Hrvati ostavili i još uvijek ostavljaju snažan trag. Vijest je to koja me kao člana Hrvatske paneuropske unije razveselila, jer sam uvjeren da će ta organizacija dati važan obol putu Crne Gore u zajedničku europsku obitelj. Dok razmišljam o perspektivama Hrvatske u budućnosti, osjećam u sebi svojevrsnu podijeljenost kao i vjerojatno mnogi Hrvati.

Hrvatska prolazi, svoju iznimnu dionicu puta prema jednom novumu u kojem će se, nužno je, dogoditi ono što se treba dogoditi, a to je otvoreno društvo u kojem su moguće različite perspektive. To već izaziva mnoge napetosti i otpore sa svih strana, no povratak na nekakvo jednoumlje je nemoguć. To je postalo jasno i najokorjelijim protagonistima jednoumlja.

I svaki onaj tko misli da je moguće kotač povijesti zaustaviti ili vratiti natrag morat će se suočiti s činjenicom da je to nemoguće. Ili će prihvatiti neumitnost povijesti i pokušati dati svoj konstruktivan obol budućnosti ili će ostati okovan avetima prošlosti koje više nemaju nikakve snage kočiti put prema naprijed, prema boljemu i uređenijemu društvu. Strah koji su te aveti ili utvare, sablasti, opsesije, fantazme, iluzije unosile u društvo, nametale kao neprikosnovene vladare i nedodirljive bogove, izgubio je svoju snagu.

Postao je tek karikatura kojoj se sve više ljudi smije, bez ikakve mogućnosti da učini nešto više od toga. Počesto samo motivira na još veći angažman u raskrinkavanju njegovih maski pod kojima se skrivao ili se njima lažno legitimirao. To je njegov zadnji stadij kojim se nehotice iskupljuje svojim žrtvama potvrđujući tako staro pravilo da je povijest sklona ironiji pa tako nemali broj puta u njezinom toku agresor bude pobijeđen vlastitim oružjem.

Hrvatskoj će još doduše trebati neko vrijeme, nekih desetak godina da se sve stabilizira, ali, kako napisah, povijest ide dalje.

Završavam kolumnu proročanskim riječima bl. Alojzija Stepinca koje je izrekao u propovijedi u crkvi katedralne župe sv. Marije u Zagrebu o 15. obljetnici smrti dr. Ivana Merza, 9. svibnja 1943.godine: „Europa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čem je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike da ispašta svoje pogrješke, omalovažanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti.

I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala neće spasiti nitko drugi, do li svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati. I što ih, draga katolička omladino, više bude, tim brže i uspješnije idemo k blagostanju, k sreći, smirenosti čovječanstva.“

Napisano u noći s 24. na 25. svibanj 2016.

"Dobar čovjek zastidi se i pred psom"

Foto: pixabay.com

PJESMA O KUJI
(Sergej Jesenjin)

Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njena topline
voda se topila snježna.

A uveče, kao i vazda,
kad koke na ljegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.

(Preveo G. Krklec)


Kad sam prvi put čuo stihove Pjesme o kuji Sergeja Jesenjina, priznajem da sam iskreno zaplakao, ne naglas jer bilo je to na satu hrvatskog (u srednjoj), nego skrivečki koliko sam to mogao u sebi. Tko može ostati ravnodušan nad tim stihovima patnje i majčinske boli zbog izgubljenog potomstva?  Oči mi i danas zasuze kad je pročitam, a pitanja i sjećanja navru poput snježne oluje u zimskim danima. Sva ona dadnu se sažeti u jedno – što je život?

Pa, što je to onda život? Svi se zaklinju da je život vrhovna vrjednota, no čim se pojavi prva dilema život ili korist, život prestaje biti vrhovna vrjednota i postaje samo sredstvo kako bi se ta korist ostvarila. Jer, kako objasniti činjenicu da su zakonodavci u svim tzv. razvijenim zemljama svijeta ozakonili ubijanje nerođene djece? Prema jednom istraživanju iz 2008. godine, svakih 11 sekundi u Europi se izvrši jedan pobačaj! A pobačaj, abortus nije „pravo žene da slobodno raspolaže svojim tijelom“, nego ubojstvo vlastitog djeteta. 

Može li biti sretna civilizacija koja svoju sreću gradi na ubijanju vlastite djece? Ne može. Ona se, povijest to pokazuje i dokazuje, nužno raspada i taj raspad plaća novom krvlju, još većim zlom, novim nepravdama i duhovnom pustoši novih naraštaja.

Dobar čovjek zastidi se i pred psom – riječi su velikog književnika Antona Pavlovića Čehova. No, stida je sve manje. Ljudi se ne stide više ni jedni pred drugima. Stid je gotovo nemoguće pronaći, a ako ga i ima negdje, suvremeni „umjetnici“, „kulturnjaci“, „državnici“, „znanstvenici“ čine sve kako bi posve nestao. Jer on koči „napredak“. Ništa ne smije biti sveto! "Sve treba potpuno obezvrijediti, jer samo tako svijet će trajno napredovati, a čovjek postajati svemoćniji i slobodniji."

Koje li sotonske prijevare… Postajemo li slobodniji i sretniji? Zar je sloboda to što u Hrvatskoj više od 370 000 ljudi nema posao? Barem toliko ih ne dobiva redovito plaču? Barem toliko ih je potplačeno? 

Tek nekolicina, koja je i proglasila ubijanje vlastite djece „pravom žene da slobodno upravlja svojim tijelom“, uživa u svim mogućim luksuzima. Zar je normalno da 1% čovječanstva posjeduje 90% svih bogatstava? Zar je to sloboda? Demokracija? Napredak? Ti isti od tog 1% smatraju da je najveći problem to što se ljudi previše razmnožavaju! Zato izmišljaju sva ta „prava“ kojima truju ljudske duše, jer se osjećaju ugroženi. Žele biti trajno robovlasnici. Ne žele da itko ugrozi njihov perverzan način postojanja i da bi to spriječili spremni su na sve.

Ako treba potamanit će poput stoke milijune ljudi u besmislenim ratovima, svjesno izazvanim epidemijama ili nekim drugim oblicima kriza, samo da ostanu na vrhu.

Nedavno je jedan japanski ministar izjavio da bi stariji ljudi trebali brže umirati jer predstavljaju prevelik teret za budžet! I nije usamljen u tim izjavama. Zar stvarno mislite da je ozakonjenje eutanazije „briga“ za dostojnu smrt teških bolesnika i staraca? Nije. To je početak puta na kraju kojega će biti sasvim normalno da vlastodršci – sluge bestidnih bogataša, narede da svatko tko više nije sposoban raditi i brinuti se za sebe bude, ako treba i prisilno „isključen“  – ubijen.

Naravno sve će to „bogovi“ s ovozemaljskog Olimpa lijepo upakirati u neku simpatičnu marketinšku priču i preko svojih medija kojima zaglupljuju narod i upravljaju njihovom sviješću, prodati kao nešto lijepo i dobro naivnom ljudskom roblju. I ljudi će to kupiti, a sve koji će ih upozoravati na laž koju kupuju proglasit će nazadnima, rigidnima, zaostalima iz srednjeg vijeka, klerofašistima…

Dobar čovjek zastidi se i pred psom. No, što kad se više čovjek ne stidi ni pred čovjekom? Tada Život ustupa svoje mjesto Smrti, a iz pepela rađa se nanovo Nada da Smrt nema zadnje riječi!

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.

Napisao 24. siječnja 2013.