Volim priče otkad znam za sebe. Sjećam se da sam se u vrijeme osnovne škole znao skrivati mami i tati te im se uopće ne odazvati kad bi me zvali za pomoć u nekom poslu, samo da mogu ostati što duže uz svoje junake i junakinje iz knjiga koje sam posuđivao u školskoj knjižnici. Isprva je to bio sjenik, no kako je mama ubrzo pronašla moje skrovište, napravio sam si sklonište u obližnjoj šumi. Sva sreća pa sam imao roditelje koji su brzo zaboravljali, a još brže opraštali. Jer, razumjet ćete, ljeti kad prijeti oluja, a sijeno je na njivi i treba ga pospremiti, sigurno je važnije bilo pomoći roditeljima, nego čitati knjige.
Sad kad se sjećam toga, pomalo mi je žao što sam bio tako neosjetljiv, a s druge strane osjećam silnu zahvalnost prema majci i ocu zbog toga. Jer priče nisu samo lijepe riječi složene u primamljiv mozaik različitih slika koje čovjeka mogu odvući u imaginarnost. Priče su više od toga. One su odgovori, a još važnije, priče su pitanja koja nam izmiču, za koja ne nalazimo riječi kojima bismo ih izrekli, natjerali ih da se razotkriju.
Jer kad se jednom razotkriju tada nas više ne mogu mučiti svojom "podmuklom tišinom". Jednu od takvih priča pročitao sam ovih dana te vam je želim prenijeti. Jer možda će i vas obogatiti svojim zvukovima, mirisima i slikama. Priča je to o starcu i vuku. Ako ste ju već negdje pročitali, pročitajte ju još jednom.
Nekog su starog pastira koji je preko sedamdeset godina čuvao ovce, novinari upitali: “Možete li nam ispričati nešto osobno, što vam se zasigurno moralo dogoditi za tako duga razdoblja?” Razlog zašto su uopće novinari došli bio je taj što je država odlučila dodijeliti mu počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a za zasluženu mirovinu nije imao nikakvih drugih osnova, budući da nije bio prijavljen ni na kakvim platnim popisima tvrtki.
Starac se ispočetka branio da je on običan pastir, i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojima se ni u snu ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu pisati u novinama za koje je, nepismen, samo znao da postoje. No novinari k'o novinari, napasni kao ose, nisu se dali tako lako otpraviti. Prostodušni je starac na kraju ipak popustio te je započeo svoju priču.
“Cijena jednog mog iskustva”, započeo je, “bila je visoka. Nitko me nije pitao želim li kupiti to iskustvo. Kada sam imao dvadeset godina, pronašao sam u šumi maleno nejako psetance. Onako malešno, smililo mi se, pa sam ga bez razmišljanja uzeo sa sobom, već nakon nekoliko dana to mi je pseto postalo toliko privrženo i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio s njim što sam i sam imao i pseto je lijepo napredovalo. No seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer će se dogoditi veliko zlo.
Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je to biće priraslo srcu,uvuklo mi se pod kožu? Jednog kasnog ljetno popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je i bio tor za ovce koje su tu plandovale u sjeni nekoliko stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile, bilo je sparno. Ne znam koliko sam dugo ležao, tek me nešto prenulo iz sna.
Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran spavam li ili sam budan. Izašao sam ipak da vidim što je. Vrata kobilice gledala su na zapad. Narančasta sunčana lopta bila je još za koplje visoko. U smjeru sunca, sjedio je moj pas. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke.
Sve je izgledalo tako nestvarno, tim više što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što se dogodilo. Hladno sam ušao u kolibu i uzeo pušku koja se nalazila pored vrata i uputio se prema njemu. Lagano sam podigao pušku, i nanišanio glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.
Kako bih nekako spasio što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i po kola. Bilo me pomalo sram što nisam prije poslušao seljane. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepaštenje kada sam između ovaca naišao na leševe tri vuka i vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi navrle suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja, posumnjao sam u zvijezdu na nebu.
Odonda je prošlo šezdeset godina, a još ne mogu zaboraviti tu sliku, kao da se danas zbilo. Nakon tog događaja nekako sam se povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Postalo mi je jasno da u mojoj duši nema više mjesta za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.”
U dosadašnjem životu donosio sam svakakve odluke. Poneke su bile prava glupost iz današnje perspektive. Nekih odluka se sramim, iako bih, da se opet nađem u istoj situaciji, najvjerojatnije učinio isto. To je život. Rekao bi moj prijatelj – što god činio, čini srcem, ako i pogriješiš, neće te boljeti. Je li u pravu? Starac iz priče vjerojatno bi rekao da jest. I ja tako nekako mislim na temelju dosadašnjeg iskustva.
Ali zar srce ne može pogriješiti? Nanijeti bol drugima? Pa čak i „ubiti“? Naravno. U to ste se manje-više i sami uvjerili u svojim životima. Ponekad čovjek može ubiti i srcem. Iako u njemu ima mjesta samo za ljubav. A ako se pitate - kako se to može dogoditi?, kao jedini odgovor čini mi se to što vlastito srce ne možemo vidjeti svojim, nego tuđim očima.
I upravo to najčešće ne radimo. Ako i radimo, činimo to na pogrešan način i u krivo vrijeme. Tako mi se čini. Jer, gledati se tuđim očima znači izaći iz sebe i postati taj drugi. Tu se ne otkriva onda samo istina o sebi, nego i o tom drugome…
Napisano 11. rujna 2013.
Ilustracija: izvor - Facebook
