Priča o majci i našim strahovima

Moja je majka imala samo jedno oko. Zbog toga sam je se sramio i pomalo mrzio. Kako bi nas prehranila, radila je kao kuharica u školi. Jednog dana u osnovnoj školi, došla je da me vidi. Bilo me užasno sram, jer su mi se druga djeca rugala. Poželio sam da umre i nestane i to sam joj otvoreno rekao. Ona nije ništa odgovorila. Šutjela je. Otad sam još marljivije učio da što prije završim školu i odem od kuće. U tome sam uspio.

Dobio sam stipendiju i otišao u grad na studij. Tamo sam se oženio, zasnovao obitelj i izgradio kuću. Jednog dana pred vratima se pojavi moja majka. Došla je da me posjeti i vidi po prvi puta svoje unuke. Kad su je djeca vidjela počeli su se smijati. Opet me obuzeo bijes kao u djetinjstvu i ja sam je otjerao s kućnog praga. Rekao sam joj da je više nikad ne želim vidjeti. Ona je samo smireno odgovorila: “Oprostite, izgleda da sam pogriješila adresu“ – i otišla.

Nakon nekoliko godina dođe mi pozivnica da se odazovem susretu učenika škole u svojem rodnom mjestu. Odazvao sam se i nakon susreta odlučio sam iz radoznalosti vidjeti svoju rodnu kuću i majku, no obavijestiše me da mi je majka umrla. Nisam pustio ni jednu suzu.

Uručiše mi i njeno pismo: „Dragi sine, dosta sam o tebi razmišljala. Oprosti što sam dolazila i uplašila tvoju djecu. Bila sam jako sretna kada sam čula da ćeš doći na susret u školi. Ja se možda neću moći dići iz kreveta i doći te vidjeti. Oprosti što sam te u tvom životu znala dovoditi u neugodne situacije. Ne znam jeli znaš, ali kad si bio dijete, u prometnoj si nesreći ostao bez jednog oka.

Nisam mogla podnijeti da bi ti moje dijete svijet gledao samo jednim okom zato sam ti dala svoje. Bila sam presretna kad je operacija uspjela i ponosna na sve tvoje uspjehe. S ljubavlju,tvoja majka“.

Vjerojatno ste već negdje pročitali ovu priču ili neku od verzija priče. Ona nije samo dirljiva, nego duboka istina o svakome od nas. Svi mi imamo nešto ili nekoga čega ili koga se sramimo. Ponekad su to roditelji, bližnji, a često neke naše mane i nedostatci. I sve je to na neki način „normalno“ u životu, u smislu da na neke situacije i ljude ne možemo utjecati niti ih birati, ali ono što možemo je način na koji ćemo se odnositi spram situacija i ljudi koji nas dovode u neugodne situacije, ispunjaju tugom, bijesom ili osjećajem manje vrijednosti.

Čovjek iz priče sramio se svoje majke. A zapravo sramio se samo sebe. Taj osjećaj ga je gonio poput zvijeri na stalan bijeg od svog straha. Zasigurno nije bio sretan, jer čovjek koji se boji ne može biti sretan, niti može sreću pružiti drugome. Živi zarobljen u svom strahu i na svaki šum svojih unutarnjih strahova bježi. Pritom uopće ne razmišlja o tome je li možda u tom svom bijegu nekog pregazio, ponizio, rastužio ili pak duboko ranio.

I ja sam, priznajem, u svom životu imao situacija kada sam se sramio svojih roditelja. Znalo me to teško mučiti. S tim strahovima dosta sam se dugo borio. Pogotovo kad sam i sâm poput čovjeka iz priče otišao u veliki grad. Ne znam jesu li to i moji roditelji primijetili. Vjerojatno jesu, jer roditeljsko srce osjeti i najmanji titraj tuge djeteta. Danas mogu samo zahvaliti Bogu što me spasio od mržnje i gorčine. Što mi je sačuvao srce od boli koju ništa ne može izbrisati.

Boreći se protiv svojih strahova, a ta borba u ljudskom životu nikad ne prestaje, čovjek se zapravo bori za sebe, svoj mir i sreću. U toj borbi ima i poraza. Može se sklopiti truli kompromis i osigurati privid slobode, ali samo pobjeda može osigurati unutarnji mir.

Dragi prijatelji, usuđujem se zvati vas tako, doista samo Bog može čovjeku pomoći u borbi sa strahovima. Živi Bog. Onaj, čiji glas nam neumorno i s beskrajnom ljubavi i strpljenjem uporno ponavlja da nas ljubi.

Odabirući temu ove kolumne, a dosta sam dugo o njoj razmišljao misleći na situacije u kojima živite, u kojima svi živimo, htio sam vas pozvati, a i sebe, da vam ovo Došašće bude posebno. Da mu se posvetite što je moguće otvorenijeg srca.

Dopustimo svom Nebeskom Ocu da posveti prostore našega srca. Otvorimo Mu vrata. Ne bojmo Mu se pokazati svoje rane. On ih ionako zna. Zato i kuca stalno na naša vrata. On ih želi zacijeliti. On to i može. Jedino On to može. Uvjerio sam se u to nebrojeno puta.

Kako u svojim trenucima radosti i uspjeha tako na poseban način u trenucima muka i poraza. On je tu. Za svakoga. Uvijek iznova.

Neka Vam je blagoslovljeno Došašće i neka se u ovo milosno vrijeme u vašim srcima pripravi kolijevka za malog Božića. Njegovim rođenjem svaki je čovjek dobio ničim zasluženi dar - zvati se i biti djetetom Božjim.

Neka naša i srca naših bližnjih ispuni osmijeh malog Božića! Znate li kako on izgleda? Ako dovoljno dugo budete gledali u lice bližnjega kad-tad će vam se otkriti.

Foto: pixabay.com

Možda Ga mi ne poznamo, ali On zna nas!

Priča, ne znam jel' istinita ili ne, pronašao sam je na internetu, ide ovako: Starac iznemogla lica, star oko 80 godina, svaki dan dolazi u dom za stare i nemoćne kako bi nahranio svoju ženu.

Novinar koji je bio u obilasku ove ustanove, bio je zadivljen time kako ovaj starac hrani svoju ženu. Upitao ga je za razlog njenog boravka u domu, na što mu je starac odgovorio da mu žena boluje od Alzheimerove bolesti.

Pa dobro, upita ga novinar, zabrine li se ona ako vi ne dođete na vrijeme s obzirom da ste stari?

Starac mu odgovori: „Ne, ona čak mene ni ne poznaje više, ima već pet godina.“
Iznenađen novinar nato mu reče: „A vi i dalje dolazite svaki dan da je nahranite, iako ona ne zna da ste joj vi muž!?“

Starac mu se nasmiješi, pomilova ga rukom po kosi i reče: „Sinko, ona ne zna tko sam ja, ali ja znam tko je ona!“

Pročitavši priču, sjetio sam se prvo svoje žene i obećanja koje sam joj dao primajući sakrament ženidbe, a onda, ovaj me starac podsjetio na Isusovu prispodobu o milosrdnom Ocu koji svakog dana odlazi gledati hoće li na horizontu ugledati lik svoga izgubljenog sina.

I doista, možda mi ljudi znamo zaboraviti na Boga i sjetimo ga se samo kad nas snađu muke i problemi, no On nikad ne zaboravlja na nas. Pa i onda kada, zaluđeni svojim uspjesima i snagama, samouvjereno i oholo napuštamo Njegov očinski dom u potrazi za nekom svojom „boljom“ srećom.

I možda mi ljudi zbog različitih bolesti, tjelesnih i duhovnih, zaboravimo, a ponekad i ne želimo znati tko je On, no zato Bog ne zaboravlja tko smo to mi. Ja, ti, svaki od nas. On nas najbolje poznaje, i u toj svojoj očinskoj ljubavi čak i računa s našom slabošću uvijek iznova upućujući nam poziv da se vratimo kući u sigurnost Njegova očinskog doma.

Pritom On nije samo pun strpljenja čekajući nas, nego je upravo On taj koji, kao što to čini starac u priči, dolazi k nama. Gdje će se zaustaviti, ne ovisi o njemu, jer on je bio spreman i umrijeti na križu zbog nas, već to ovisi o nama. Našoj spremnosti da svoju sigurnost povjerimo u Njegove ruke, da mu otvorimo širom vrata  svojih života.

Velik je naš Gospod, vjeran svakom svom obećanju!

Napisano 8. srpnja 2015.

Foto:  pixabay.com