Priča o ženi, njenom mužu i smrti

Jednog dana netko je pozvonio na ulaznim vratima.
"Smetam li?"
"Dolaziš li u posjet, a da ne smetaš?"
"Znam, nerado sam viđena", reče mi moja gošća, "ali što mi preostaje, nego pozvoniti, pokucati i reći: Vrijeme je. Jednog od vas, tebe ili tvoju ženu moram uzeti sa sobom. Ti odluči".

"Slušaj, prijateljice", rekoh, "ja previše volim svoju ženu, a ona se toliko raduje životu - ako se mora umrijeti, uzmi radije mene".

"Govoriš, bez da si ozbiljno razmislio", reče mi moja gošća, prijateljica Smrt. "Odluka i nije tako jednostavna. Tko umre, taj je u prednosti. Oslobodio se svih zemaljskih briga. Sve što te danas još muči, borba za život, svađa sa susjedom, novac koji si posudio, a nisi vratio, strah pred bolešću... sve će to nestati tvojom smrću".

"Tako ti to vidiš", rekoh, "tvoja je zadaća da čovjeka kojeg želiš odnijeti, tješiš. Što se mene tiče, ako će ja umrijeti prije moje žene, neću biti u prednosti, jer ja ju volim".

Smrt me pogledala i rekla "Baš zbog toga što ju voliš, razmisli još jedanput. U sretnom braku u kakvom ste živjeli 45 godina, gdje ste se brinuli jedno za drugo, gdje ste sve dijelili, bit će onaj koji ostaje, jače pogođen od onog koji odlazi. Ne vjeruješ mi?

Razmisli kako će izgledati život tvoje žene. Njezino je srce slomljeno zbog tvog odlaska. Mora živjeti s time. Zajedničke brige past će samo na njezina ramena. Život će joj, ako ti ne stojiš uz nju biti težak. Nikog nema da ju tješi, da joj obriše suze, da joj olakša patnje. S kime podijeliti tugu? Sjećanje na tebe će ju mučiti.

Bit će osamljena. Vaši će se prijatelji povući, jer tko je bio sprijateljen s vama obadvoma, u većini slučajeva ne zna što bi učinio samo s jednim. Tvoja će žena usamljena sjediti u fotelji, sat će kucati, uvije će gledati na sat, ali nitko ne ulazi, ni ti, a niti itko tko bi pitao za tebe kao prije. Ona će mirno sjediti, usnice će joj se stanjiti i sjećati će se što je propustila za tvog života; da ti nije ni jednom zahvalila što si je uzeo za ženu i da si joj bio dobar suprug.

Neizgovorene riječi ljubavi leže joj na duši poput olovnog utega koji ju vuče prema dolje i ne da joj disati. Svaka joj je minuta poput vječnosti. Razgovarati će s predmetima oko sebe, jer nema nikog kome bi otvorila svoje srce. Kasnije će svakim danom ostati ležati sve duže u krevetu. Ta zašto da ustaje. Ta nitko ne čeka na nju... Želiš li je zaista prepustiti toj boli?"

"Ne!" viknuh. "Ne smije tako živjeti. Ja ju volim više nego samoga sebe. Neka radije ja živim tako jadno, a nju uzmi u miru. Ona spava gore. Uzmi ju nježno, da je ne probudiš. Nek otvori svoje oči tek pred Bogom, da ne bi pitala za mene, da li ću moći bez nje".

Smrt klimnu glavom, te krene stepenicama do sobe gdje je spavala moja žena.

"Ne!", viknuh opet. "Ostavi mi ju, ili uzmi mene! Ne bih mogao podnijeti da ne čujem više njezina glasa, njezinih koraka u kući. Ne mogu sjediti sam za stolom, ne mogu ležati u krevetu, bez da čujem njezino disanje.

Kakve mi radosti ako ona ne sudjeluje u tome: fotelja na kojoj je najradije sjedila, njezin kaput na vješalici, svaka košulja koju uzimam iz ormara, a ona ju je oprala i ispeglala, svaka čarapa koju je zakrpala, čak i klupa u crkvi na kojoj smo zajedno klečali i molili se - kako da izdržim pogled na sve to?

Razum bi mi se pomutio od pomisli što sam sve propustio; kolike nježne riječi su ostale neizgovorene. Zašto sam toliko puta čitao novine, ili buljio u televizor, umjesto da sam s njom čavrljao, divio se njezinoj ljepoti. Nikad joj zadnjih godina nisam rekao: Hvala ti što si tu. Hvala ti što si me htjela za muža.

Nikad joj nisam zahvalio za ljubav, strpljivost, smiješak s kojim me je dočekivala. Sada znam da je riječ "moja žena", koju sam tek tako izgovarao, da je to najljepša riječ koju ljudski jezik poznaje. Dozvoli mi da, prije nego mi je uzmeš, pođem još jedanput k njoj, daj mi tri dana, tri sata, da učinim barem nešto od onog što sam desetljećima propustio..."

Smrt siđe niz stepenice i reče mi:"Upravo sam pogledala u svoj rokovnik i otkrila da sam se zabunila u kućnome broju.

Vas dvoje ste zapisani nekoliko stranica dalje. I iskoristite vrijeme do tada, jer kad opet dođem, neću vam pokloniti tri dana, čak ni tri minute za popravak onoga što ste propustili u posljednjih 45 godina."

Izvor priče: Facebook stranica Mladi misionari

Foto: pixabay.com

Možda Ga mi ne poznamo, ali On zna nas!

Priča, ne znam jel' istinita ili ne, pronašao sam je na internetu, ide ovako: Starac iznemogla lica, star oko 80 godina, svaki dan dolazi u dom za stare i nemoćne kako bi nahranio svoju ženu.

Novinar koji je bio u obilasku ove ustanove, bio je zadivljen time kako ovaj starac hrani svoju ženu. Upitao ga je za razlog njenog boravka u domu, na što mu je starac odgovorio da mu žena boluje od Alzheimerove bolesti.

Pa dobro, upita ga novinar, zabrine li se ona ako vi ne dođete na vrijeme s obzirom da ste stari?

Starac mu odgovori: „Ne, ona čak mene ni ne poznaje više, ima već pet godina.“
Iznenađen novinar nato mu reče: „A vi i dalje dolazite svaki dan da je nahranite, iako ona ne zna da ste joj vi muž!?“

Starac mu se nasmiješi, pomilova ga rukom po kosi i reče: „Sinko, ona ne zna tko sam ja, ali ja znam tko je ona!“

Pročitavši priču, sjetio sam se prvo svoje žene i obećanja koje sam joj dao primajući sakrament ženidbe, a onda, ovaj me starac podsjetio na Isusovu prispodobu o milosrdnom Ocu koji svakog dana odlazi gledati hoće li na horizontu ugledati lik svoga izgubljenog sina.

I doista, možda mi ljudi znamo zaboraviti na Boga i sjetimo ga se samo kad nas snađu muke i problemi, no On nikad ne zaboravlja na nas. Pa i onda kada, zaluđeni svojim uspjesima i snagama, samouvjereno i oholo napuštamo Njegov očinski dom u potrazi za nekom svojom „boljom“ srećom.

I možda mi ljudi zbog različitih bolesti, tjelesnih i duhovnih, zaboravimo, a ponekad i ne želimo znati tko je On, no zato Bog ne zaboravlja tko smo to mi. Ja, ti, svaki od nas. On nas najbolje poznaje, i u toj svojoj očinskoj ljubavi čak i računa s našom slabošću uvijek iznova upućujući nam poziv da se vratimo kući u sigurnost Njegova očinskog doma.

Pritom On nije samo pun strpljenja čekajući nas, nego je upravo On taj koji, kao što to čini starac u priči, dolazi k nama. Gdje će se zaustaviti, ne ovisi o njemu, jer on je bio spreman i umrijeti na križu zbog nas, već to ovisi o nama. Našoj spremnosti da svoju sigurnost povjerimo u Njegove ruke, da mu otvorimo širom vrata  svojih života.

Velik je naš Gospod, vjeran svakom svom obećanju!

Napisano 8. srpnja 2015.

Foto:  pixabay.com

Zašto je potrebno napraviti inventuru života?

Foto: pixabay.com

U životu je potrebno, ponekad je od presudne važnosti, napraviti inventuru. Otići u podrum i potkrovlje svog života. Nanovo uzeti u ruke svaku stvar (osjećaji i sjećanja), koju smo tamo spremili u nekom trenutku, svojevoljno ili "da je se riješimo", obrisati pažljivo prašinu s nje i na svijetlu je nanovo razgledati.

To može biti bolno, jer mnoge stvari iz naše prošlosti nisu lijepe. Što zbog naše krivnje, što zbog krivnje drugih. No, baš zbog toga što smo mnoge stvari spremali i bacali u podrum ili u potkrovlje bez da smo ih sagledali pod svijetlom istine, dajući im brzinska, neprovjerena i lažna značenja, one nas mogu kočiti svojim lažnim značenjem u našem sadašnjem životu i tako utjecati na našu budućnost. Ali i budućnost naših bližnjih.

Osim toga, po onoj staroj izreci, "sve kad-tad dođe na naplatu" i to baš u najnezgodnije vrijeme kad smo slabi, kad smo preslabi da zanemarimo i potisnemo njihove glasove, ponekad i krikove, koji dopiru iz podruma il' potkrovlja našeg bića il' kad se opustimo i olabavimo svoje psihološke barijere kojima se štitimo od navedenog.

A događa se, i to često, da naši strahovi, traume, nepravde, krivnje, sjećanja i osjećaji koje smo potisnuli u podrum il' potkrovlje, izađu na vidjelo kada smo na vrhuncu karijera, kada nam je "sve super" zapravo. Pa tako nemali broj puta možete vidjeti primjere da se odjednom npr. raspadaju "savršeni brakovi". Muž našao ljubavnicu, žena našla ljubavnika i sve se uruši i promatraču ništa nije jasno. Kako? Zašto? Pa izgledali su tako sretni i savršeni? Tako su se voljeli? Pa sve imaju?

No, kad biste razgovarali s tim osobama, uvidjeli biste upravo ono o čemu pišem - tisuće sitnih stvari potisnutih i skrivenih u podrumima ili potkrovljima njihova života s kojima se nisu suočili, sagledali ih pod svjetlom istine, pomirili se s njima ili ispravili greške na koje su ih te stvari upozoravale. Zato takve osobe najčešće ni same ne znaju zašto su si uništili brak i obitelj!? Kažu - ne znam zašto sam to učinio? Čude se sami sebi!

I u pravu su! Ne znaju, jer čovjek u svom egoizmu ne želi znati neugodnu istinu o sebi! Zato kad god možemo, bježimo od istine, no dođe vrijeme kada se istina više ne može ušutkati i ne želi se dati ušutkati! Želi da joj se isplati i posljednji novčić u obliku priznanja pogrešaka, priznanja njihova postojanja, opraštanja sebi i drugima...

Zato ljubavnica, ljubavnik, alkohol, kocka, droga, pretjerani aktivizam, bezobzirno zgrtanje moći i bogatstva... nisu ništa drugo nego bijeg od sebe, bijeg od istine o sebi koja je bolna. Bijeg od trauma, potisnutih frustracija, pretrpljenih nepravdi, bijesa, strahova, vlastitih pogrešaka...

Kako taj bijeg završava? Ako se čovjek ne suoči sa samim sobom, bijeg završava u močvari sa živim pijeskom iz kojeg se je jako teško izvući. Sam nikako. Samo uz pomoć bližnjih i Boga. Uz pomoć ljubavi.

Ljubav je jedina kadra izvući čovjeka iz svakog gliba u kojem se nađe i jedini je istinski učinkovit alat za suočavanje s istinom o sebi. Nema inventure života bez ljubavi!

Naravno, pod ljubavlju mislim na svaki oblik samo/pomoći, od svakodnevnog preispitivanja savjesti, običnog razgovora s prijateljima do pomoći stručnih osoba ako je to potrebno. Najvažnije je prestati bježati od istine o sebi i priznati si postojanje problema. Rješenja uvijek postoje!