Kako se boriti protiv loših misli?

"Misli su poput ptica koje lete iznad naših glava. Ne možemo ih spriječiti da lete, ali možemo da ne naprave gnijezdo na/u našim glavama", reče mi jednom prof. Ivan Golub za vrijeme razgovora u njegovom "golubinjaku" kako je nazivao kuću u kojoj je živio.
Sjetim se tih riječi, bolje rečeno, savjeta, često. Uistinu, misli su naša najvjernija i najupornija pratilja na životnom putu. Znaju biti, kako ugodne i lijepe, tako i izuzetno neugodne i bolne. Za ove prve nam je lijepo kad požele "saviti svoja gnijezda", ali za one ružne, ne samo da nam nije lijepo, nego može biti opasno ako im dopustimo da saviju svoja gnijezda i razmnože se.

Mogu nas doslovno uništiti.

No, kako ih spriječiti u tome? Zabraniti im da lete iznad naših glava? To je jednako beskorisno koliko i opasno, jer dok se mi borimo protiv jednih, iza leđa u našim se glavama ugnijezde neprimjetno mnoge druge.

Najbolji način borbe protiv tih ružnih, bolnih i upornih misli je ignorirati ih i to tako da otvorimo prostor onim lijepim mislima, ili pak  pozovemo ih k sebi uz neki od mnogobrojnih načina.

To može biti druženje s dragim i pozitivnim ljudima, tjelesna aktivnost, čitanje neke dobre knjige, kakav zabavan i poučan film, molitva, sakramenti...

Poanta borbe protiv loših misli u tome je da da snagu ne trošimo na borbu protiv njih, na bespotrebno analiziranje, nego na otkrivanje onih pozitivnih i stvaranjem prilika za njihov nastanak.

Jer ljudski je mozak poput čaše. Ako u njega "ulijevamo" negativno, bit ćemo puni negativnosti, u suprotnom, ako u njega "ulijevamo" pozitivno, bit ćemo puni pozitivnosti i u prilici biti uistinu sretni.

Tu analogiju o ljudskom mozgu kao čaši ispričao mi je kolega sa sezonskog posla za vrijeme studentskih dana u španjolskom gradu Vitorii gdje smo stanovali. Bio je, kako mi je rekao, na nekom seminaru na kojem im je predavač zadao zadatak da predlože najbolji način kako prljavu vodu iz čaše, opet učiniti čistom i bistrom

Prisutni su davali svakojaka rješenja. No predavač je šutio. Nakon nekog vremena odredio je pauzu nakon koje je obećao otkriti način na koji prljavu vodu u čaši učiniti opet bistrom.

Po završetku pauze sa sobom je donio čašu čiste i bistre vode i jednostavno je ulio  u ovu čašu s prljavom vodom. I to je to! Jednostavno! Kao što je i život jednostavan.

Razmišljajući o sebi, ali i gledajući druge koje susrećem u životu, pomalo stječem dojam da ljudi, iz ne znam kojeg razloga, život provode u stalnom naporu kako bi ga zakomplicirali. I to ne samo kao reakcija na tuđu zlobu, nego i onda kad "imaju sve", neki autodestruktivni nagon proradi u njima i nerijetko unište sve dobro što su imali.

Ima i to svoje objašnjenje, no o tome neki drugi put. Ostaje činjenica da - kakve su ti misli, takav si!

Foto: pixabay.com

Pismo oca svom sinu uz Uskrs 2019.

Prije godinu dana, napisao sam pismo oca svom sinu pred Uskrs. Čitajući ga godinu dana kasnije, pred Uskrs 2019., jedino što mogu je ponoviti ga.

A, htio sam se zapravo osvrnuti na činjenicu da od 151. zastupnika u Hrvatskom saboru, neće se izgleda naći njih 31 koji bi dali svoj potpis za uvođenje Prijedloga zakona o zaštiti života u hitnu proceduru. Riječ je o prijedlogu zakona kojim bi se zabranilo ubijanje nerođene djece u majčinim utrobama.

No, doista nema smisla trošiti riječi na "neobijeljene grobove", sabornike koji se izjašnjavaju katolicima, a koji će između života i smrti odabrati smrt. Između istine i laži, oni će odabrati laž. Između poniznog služenja, časti i dostojanstva, oni će odabrati oholost, pohlepu i klanjanje zlatnom teletu.

Neka im je! Krv nevinih, krv nerođenih kojih se milijune rastrga, otruje otrovima, kiselinama u majčinim utrobama neće moći isprati nikakvim novcem, slavom i moći. Jednom će im ti maleni koje su izdali biti suci na vječnu radost ili vječno prokletstvo.

Pismo oca svom sinu uz Uskrs 2018.

Dragi moj sine!

Kad budeš ovo čitao, ako ti ikad dođe pred oči, ja ću, nadam se, vjerujem i borim se za to, biti u društvu svog Prijatelja Isusa kojeg mi je u „oporuci“ ostavio moj tata kad sam bio malen kao ti sad dok ti ovo pišem.

Zašto ti pišem ovo pismo? Zato što sam pomalo ogorčen, tužan i zabrinut za tvoju budućnost i budućnost našeg naroda. Znaš, zapravo sam zabrinut za sebe. Jer uvijek, shvatit ćeš to, polazimo od sebe, od svojih želja, svojih nagnuća, svojih patnji, traženja, promašaja, uspjeha…

Zabrinut sam dok razmišljam o događajima Velikog tjedna. Muči me pitanje – na kojoj bih ja strani bio? Bih li bio među onom malobrojnom skupinom Isusovih učenika, ili bih oportuno promijenio mišljenje kao što su to učinili Isusovi suvremenici koji su mu na Cvjetnicu klicali – Hosana!, da bi na Veliki petak urlali – Raspni ga!

Gledam svoj život i nekako mi se čini da sam počesto šutio kada sam trebao vikati, a da sam vikao kada sam trebao šutjeti. Slušam svoje prijatelje dok ogorčeno govore i analiziraju vrijeme i ljude oko sebe i pitam se – jel’ se isplati boriti?

Ima li smisla ulaziti u buku ovoga svijeta, pokušavati nadglasati zlo koje buči na sve strane, ili je mudrije, zapravo jedino ispravno, ostati po strani, boriti se za sebe i pustiti „gospodare ovoga svijeta“ u njihovom sebičnom zatiranju svega i svih koji im stanu na put ostvarenja vlastitih sebičnih interesa?

Sram me sine moj, kad pomislim na tebe i tvoju budućnost, na muke koje te čekaju, na nepravde kojima ćeš svjedočiti i koje ćeš doživjeti. Sram me i bojim se da ćeš zaključiti da sam bio kukavica, da sam bio sebičan i bez savjestan čovjek koji je u sučeljavanju sa zlom i nepravdom pokunjeno, sluganski pognuo glavu, umjesto da stoji uspravno i da se bori za istinu.

Puno puta ćeš tokom života morati činiti kompromise. Ponekad ćeš biti jako zbunjen, jer ti neće biti jasna razlika između mudre strpljivosti i trulog kompromisa. Ne znam što bih ti savjetovao učiniti. Još uvijek nisam naučio to dvoje razlikovati, no jedno znam – nikad nemoj prodati obraz, čast, istinu, čovjeka do sebe radi nekog sebičnog probitka.

Ako to učiniš na dobrom si putu da izgubiš sebe. A kad izgubiš sebe, nećeš moći naći svoj mir i morat ćeš iznova lagati i zavaravati sam sebe kako bi opstao. I tako sve do smrti kojoj, fala Bogu, još uvijek nitko ne može izbjeći unatoč snažnim i značajnim pomacima na području znanosti i tehnike.

Za kraj, prepričao bih ti jedan događaj. Prije više od dvije tisuće godina pojavio se na zemlji poseban Učitelj. Ljudi su hrlili sa svih strana da bi čuli Radosnu Vijest mladog Učitelja kakvu nikad nitko nije nigdje naučavao. Dočuo to i jedan dječak pa je odlučio jednog dana iskrasti se od kuće i otići vidjeti tog Učitelja. Kad ga je konačno ugledao i čuo što govori, ustreptalo mu je mladalačko srce. Uistinu, Učitelj je bio poseban.

Budući da je došao iz susjednog mjesta ponio je sa sobom dvije ribice i pet kruhova za okrjepu. Cijeli dan je s mnoštvom na pustom području slušao Učitelja. Ljudi su ogladnjeli, ali Učiteljeve riječi bile su toliko zanimljive da nisu htjeli ići kući. Primijetili su to i Učiteljevi učenici pa su rekli Učitelju da završi naučavanje i da pošalje ljude kući. No, Učitelj im je odgovorio neka im oni daju jesti.

– A što da im damo? – upitao ga jedan učenik. Učitelj kao da ga nije čuo. Jednom je učeniku palo na pamet da se pogleda među mnoštvom i da se sabere to što ima narod. Uspio je naći samo dvije ribice i pet kruhova onog dječaka.

No, što se događalo u duši tog dječaka kad je čuo da Učiteljevi učenici traže hranu? Bio je razapet između želje da sve pojede sam, a s druge strane Učitelj je tako lijepo govorio o nesebičnosti, o ljubavi, o žrtvi… Odlučio se da će dati svoju hranu Učiteljevim učenicima.

I što se dogodilo? Kad su to donijeli Učitelju, on je uzeo u ruke kruh i ribice i čudesno ih umnažao. Svi su se najeli do sita i još je preostalo.

Zašto ti navodim ovaj događaj? Zato što si ti taj dječak! Ti sine moj! U životu ćeš neprestano morati birati između sebičnosti i ljubavi.

Ako izabereš sebičnost, nikad nećeš biti dovoljno sit, bogat, uspješan i sretan. Ako izabereš ljubav i budeš s ljubavlju hodio životnim putovima, bit ćeš sretan i život će ti imati smisla.

No, postoji jedna bitna činjenica u svemu ovome – Učitelj! Postoji samo jedan Učitelj koji je kadar osloboditi te tvoje sebičnosti i tvoje talente umnožiti, obogatiti i dati ti smisao života. Njegovo Ime znaš. Ako si zaboravio, On će te podsjetiti. On nikad neće odustati od tebe! Nikad sine moj!

Sräčen Vuzem sinek moj, beba moj

Sutra nikad ne umire

Ne mislim vam u ovom razmišljanju pisati o istoimenom filmu o super sposobnom agentu u službi britanske kraljice koji pije martini protresen ne i promiješan (u zadnje vrijeme pije pivo jer su mu izgleda dali veće novce za reklamu od ovih koji proizvode martini), ali mislim o jednom drugom. Vjerojatno ste ga gledali. Za one koji nisu, čvrsto ga preporučam. Riječ je o filmu Umjetna inteligencija (Artificial Intelligence: A.I.) iz 2001. godine.

Ukratko radnja filma je smještena u budućnost. Zemlja je u krizi pogođena ekološkom katastrofom. Zbog manjka prirodnih resursa stručnjaci preporučuju drastično smanjenje nataliteta. Zbog toga ljude sve više zamjenjuju roboti. Mali Martin Swinton zarazio se teškom i neizlječivom bolesti i zato je zamrznut u jednoj klinici, u iščekivanju pronalaska lijeka. Njegova majka Monica strašno pati zbog toga, a otac Henry više ne zna kako bi pomogao njoj ili na bilo koji način olakšao mučnu obiteljsku situaciju. Jednog dana, kući se vrati s novim djetetom.

To je mali robot David, koji ima razvijene funkcije i može osjećati ljubav. Monica je u početku preneražena, ali s vremenom se navikne na dječaka robota i zavoli ga. Napokon počinju ponovo funkcionirati kao prava obitelj. No liječnici uskoro pronađu lijek i Martin se vrati kući. Nikako ne može prihvatiti novog „brata“ robota i postaje ljubomoran na njega. David postaje smetnja u obitelji te ga roditelji odluče ostaviti.

Nakon toga, mali robot odluči postati pravim dječakom i ponovno zadobiti roditeljsku ljubav. Točnije svoje „mame“ Monice. Kako to ostvariti, e to je ono što ćete otkriti u filmu. (Inače „mrzim“ kad mi ljudi prepričaju film koji kanim gledati, ali ovako prepričan siguran sam da vam neće oteti čar gledanja, jer čar je u detaljima filma, gestama i riječima koje izgovaraju likovi.)

Zašto ovo pišem? Ne samo zato jer sam ovaj film pogledao još jednom pa vam ga želim preporučiti, nego stoga što sam ovoga puta u njemu zapazio jedan novi detalj, a to je riječ SUTRA. Riječ je to koja objedinjuje bezbroj želja, molitvi i nadanja, cjelokupnu budućnost.

Kao mali dječak pitao sam se postoji li negdje mjesto gdje sutra čeka da postane danas, a onda jučer i kako to mjesto izgleda? (Dobro, nisam se baš tako pitao, nego ukratko gdje se nalazi budućnost. Da ne ispadne da sam s osam ili devet godina razmišljao o pitanjima bitka kao neki filozof od 70 godina.)

Slagao sam svakakve teorije, a kao najvjerodostojnija nametnula mi se ona o nebu kao mjestu gdje se nalazi naše sutra, cijela naša budućnost. Tu moju teoriju potvrđivala je priča koju sam čuo od starijih da se sa svakim padom zvijezde ispuni nečija želja. Ali, ubrzo me mučilo novo pitanje – neće li nebo jednom ostati bez zvijezda s obzirom na to da sigurno nema toliko zvijezda na nebu koliko ima ljudskih želja? Neće li onda nestati i naše budućnosti?

Ubrzo se to dogodilo, jer za oblačnih i tamnih noći na nebu se nije mogao vidjeti ni veliki mjesec, a kamoli zvijezde. Prvotno sam mislio napustiti teoriju o nebu kao mjestu našeg sutra, naše budućnosti, no kako su se zvijezde opet pojavile zaključio sam da očito postoje trenuci kada ljudska želja za sutra potroši sve zvijezde na nebu, a da se za oblačnih i tamnih noći na nebu zapravo rađaju nove zvijezde koje će nositi naše sutra.

Tako sam ja to mislio kao klinac. Jesam li napustio tu svoju teoriju? Nisam. Samo sam je nadopunio. Tokom godina, otkrio sam da se to Nebo piše velikim početnim slovom, a uvjerio sam se i da postoji Tvorac koji upravlja Nebom ne dopuštajući da Nebo ostane bez zvijezda koje nam donose naše sutra.

Otkrio sam da se ne moram bojati oblačnih i tamnih noći bez zvijezda, jer upravo dok ja strepim hoću li ostati bez svog sutra i neće li zavladati vječni mrak, Tvorac neumorno stvara nove zvijezde kako bi svojim svjetlom moje sutra pretvorile u danas, a ja svoje danas u moje jučer.

Dobio sam odgovor i zašto to čini – jer nas neizmjerno voli. I zato, kad gledate u Nebo, a nađite vremena za to barem jednom dnevno, ne budite tužni i zabrinuti kao siročad koju su svi zaboravili, naprotiv budite radosni, jer Tvorac Vaš dobro zna što Vam treba i prije nego ga zaištete. Uputite mu bar jedan osmijeh, jer nema većeg dara i radosti za oca i majku od osmijeha njihova djeteta.

Nadam se da sam vam ovim razmišljanjem pomogao u traženju odgovora na pitanje zašto sutra nikad ne umire. Ne zbog super modernog naoružanja i moći, nego zbog ljubavi.

P.S. Ako budete gledali film kojeg sam vam preporučio, obratite pozornost na pitanje koje postavlja tvorac robota Davida – zašto je Bog stvorio čovjeka? Zanimljiv mu je odgovor.

Napisano 17. svibnja 2013.

Foto: printscreen youtube.com

Srce je kolodvor

Piše mi prijateljica iz djetinjstva, rodica Micika - sjećam li se onih livada podno sela, krava koje smo vodili na pašu, svih onih djetinjih igara?

Sjećam se.

Jedino su sjećanja ostala.

Nema više tih livada. Nedavno vidjeh da je tamo samo šikara. 

Zapuštena šikara. I vrbe su nestale.

Od njihovih grana pravili smo svirale, od kora granja rogove....

Ni krava nema. Sela bez krava.

Ni djece nema, tek pokoji starac i mrtvi prazni zaselak.

Korov i smrt. Smrt i korov.

Ni krumpirišta po kojima smo tražili zaostale krumpire i pekli ih na vatri.

Zarasle njive, krumpirišta.

Zarasli puti i staze kojima smo nekada koračali.

I stari je potok presušio.

Ni pjesme više nema.

Muk i tišina.

Smrt i korov.

Nedjeljom su žene u kićenim haljinama, muški u „mašnim odijelima“ krasili pute i staze na putu k svetoj Jani na mašu. Stari na jutarnju,mladi na poldanju.

Zarasle su staze, zarasli puti.

Po njima nema tko koračati.

Ni povorke s mrtvacem njima više se ne kreću.

I drugdje i drugačije još dugo neće.

Nikoga ni za umrijet više neće biti.

Ni smrti.

Samo korov.

Istrunuli su i srušili se stari plotovi. Ne trebaju više. 

Ni susjed susjeda više nema.

Svadbena zvona su utihnula

Župnici postali pogrebnici.

I to sve manje.

Ostala su samo sjećanja. 

Davne slike, u uhu radost djece.

Ni ringišpila na prošćenju više nema.

Tek stare slike u starom albumu.

Pjesmu koju ste upravo pročitali, napisao je vlč. Lovro Zaplatić, župnik u Rečici pod naslovom „Samo korov“.
Slučajno sam naišao na nju putujući bespućima interneta. Dojmila me se. Zapravo, kao da je prepisana iz mojih osjećaja koji me ispunjaju svaki put kad navraćam u rodni kraj u Višnjicu.

S tom razlikom, što vlč. Lovro ima nešto slika u albumu, a ja nemam ni toga. A toliko toga bih htio da smo uspjeli zabilježiti, fotografirati...
 Sve se tako brzo mijenja. Ja postajem starac iako života nisam još pošteno iskusio. Ljudi postaju starci iako mudrosti nisu stekli. Djeca postaju odrasli iako djetinjstvo nisu proživjeli... Ono što ostaje boli najtupljom boli osjećaja bespomoćnosti.

Da nam je barem zaustaviti vrijeme - pomislio sam mnogo puta, no što bismo sa zaustavljenim vremenom? Nadoknadili propušteno? Spriječili neminovno? Izgladili narušeno? Učvrstili postignuto? Ništa od toga ne bismo napravili.

Siguran sam u to, jer da smo sposobni većma graditi nego rušiti trenuci bi nam trajali poput  vječnosti. Znali bismo ih sačuvati u jedinom mjestu sposobnom primiti ih - srcu. Umjesto toga, trenutke uludo trošimo, a srce sebično čuvamo da ga ne bismo nekako povrijedili, ranili.

Kao da je srce za nešto drugo stvoreno!? Sva svrha srca je u tome da se nesebično potroši. Ono je kolodvor koji živi dokle god ima susreta, dokle god se prolazi njime, čeka, strepi, moli, tuguje, odmara u bezbrižnom promatranju raznobojnih vlakova koji prolaze njime.

Kad nestane susreta, kad vlakovi prestanu stizati i odlaziti, kad nestanu s njega glasovi, tad kolodvor zamire. Postaje pust. Tmuran. Oko njega se počnu motati sumnjivi likovi zlokobna izgleda.

Zvijeri se nastanjuju u njegovim prostorima... I nije za ništa drugo nego da se poruši. I to se najčešće događa... Osim... Osim, ako se ne nađe neka duša koja je na tom kolodvoru upoznala ljubav svog života pa ga želi zadržati živog, lijepog, čistog, oslobođenog za zrake sunca, glasove novih susretanja, novih dolazaka i odlazaka...

Napisano 23. rujna 2015.
Foto: pixabay.com

Kad riječi promuknu…, ili o Hrvatskoj i Europi u budućnosti

Foto: pixabay.com

Primijetio sam jednu zanimljivu stvarnost kod djece. Ponajprije svoje. Naime, način njihova reagiranja u situacijama kada su nešto pogriješili ili nečime razljutili roditelje. Dvije su vrste reakcije – ili se naljute i povuku u svoj kut ili se žele što više približiti roditeljima, umiliti im se, „iznuditi“ oprost i osmijeh.

U oba slučaja riječ je o vrsnoj (urođenoj, usudim se misliti), „manipulaciji“ kojom rješavaju nastali problem, ali ipak među tim reakcijama ogromna je razlika nad kojima se vrijedi zamisliti i iz njih učiti. Jer ne razlikujemo se puno od djece u načinu reagiranja u konfliktnim situacijama.

Uglavnom se ili durimo, povlačimo u sebe, glumimo uvrijeđenost ili nastojimo riješiti problem suočavanjem s njim. Ova druga reakcija odlika je zrelih ljudi, svjesnih sebe svojih mana i kvaliteta, sposobnih samokritično sagledati svoje postupke i donijeti objektivan sud i iz njega najbolje rješenje. Ovu kolumnu sam započinjao, kao i mnoge u dosadašnjoj „karijeri“ kolumnista, pisati više puta. S više tema. Možda jednom skupim sve započete kolumne na jedno mjesto i objavim kao knjižicu… Skupio sam ih već podosta.

Kad riječi promuknu…

Izranjene sjećanjima i slikama maglovitih jutara
Okovane okovima kajanja zbog promašenih postupaka
Zaleđene suzama neuzvraćenih osjećaja
Riječi ponekad promuknu…
Poput broda od papira u potoku
Rastoče se u djeliće teško sklopivog mozaika.
I takve su lijepe
Ostanu za neka nova vremena dok ne nađu svoje mjesto
U postamentu nekog novog stvaranja...

Hrvatska budućnost Europe

U Crnoj Gori nedavno je osnovana Paneuropska unija za tu zemlju u kojoj su Hrvati ostavili i još uvijek ostavljaju snažan trag. Vijest je to koja me kao člana Hrvatske paneuropske unije razveselila, jer sam uvjeren da će ta organizacija dati važan obol putu Crne Gore u zajedničku europsku obitelj. Dok razmišljam o perspektivama Hrvatske u budućnosti, osjećam u sebi svojevrsnu podijeljenost kao i vjerojatno mnogi Hrvati.

Hrvatska prolazi, svoju iznimnu dionicu puta prema jednom novumu u kojem će se, nužno je, dogoditi ono što se treba dogoditi, a to je otvoreno društvo u kojem su moguće različite perspektive. To već izaziva mnoge napetosti i otpore sa svih strana, no povratak na nekakvo jednoumlje je nemoguć. To je postalo jasno i najokorjelijim protagonistima jednoumlja.

I svaki onaj tko misli da je moguće kotač povijesti zaustaviti ili vratiti natrag morat će se suočiti s činjenicom da je to nemoguće. Ili će prihvatiti neumitnost povijesti i pokušati dati svoj konstruktivan obol budućnosti ili će ostati okovan avetima prošlosti koje više nemaju nikakve snage kočiti put prema naprijed, prema boljemu i uređenijemu društvu. Strah koji su te aveti ili utvare, sablasti, opsesije, fantazme, iluzije unosile u društvo, nametale kao neprikosnovene vladare i nedodirljive bogove, izgubio je svoju snagu.

Postao je tek karikatura kojoj se sve više ljudi smije, bez ikakve mogućnosti da učini nešto više od toga. Počesto samo motivira na još veći angažman u raskrinkavanju njegovih maski pod kojima se skrivao ili se njima lažno legitimirao. To je njegov zadnji stadij kojim se nehotice iskupljuje svojim žrtvama potvrđujući tako staro pravilo da je povijest sklona ironiji pa tako nemali broj puta u njezinom toku agresor bude pobijeđen vlastitim oružjem.

Hrvatskoj će još doduše trebati neko vrijeme, nekih desetak godina da se sve stabilizira, ali, kako napisah, povijest ide dalje.

Završavam kolumnu proročanskim riječima bl. Alojzija Stepinca koje je izrekao u propovijedi u crkvi katedralne župe sv. Marije u Zagrebu o 15. obljetnici smrti dr. Ivana Merza, 9. svibnja 1943.godine: „Europa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čem je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike da ispašta svoje pogrješke, omalovažanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti.

I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala neće spasiti nitko drugi, do li svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati. I što ih, draga katolička omladino, više bude, tim brže i uspješnije idemo k blagostanju, k sreći, smirenosti čovječanstva.“

Napisano u noći s 24. na 25. svibanj 2016.

Gdje je nestao Čovjek?

Foto: Facebook stranica Vlada RH

Većina vas je čula pjesmu Gdje je nestao čovjek koju je svojevremeno ispjevao Goran Bare. Bila je veliki hit, a i danas je rado pjevana od običnih ljudi koji najviše osjećaju svu težinu njenih stihova. Koriste ju vrlo rado i političari u svojim predizbornim na(d)metanjima kako bi se lakše, poput vukova u janjećim kožama, približili svojim žrtvama biračima i kako bi ih lakše izmanipulirali obećanjima o pravednosti, pravdi, boljoj europskoj budućnosti, ekonomskom prosperitetu…

Nakon izbora, kada ti predatori raspodjele ugrabljen plijen moći, zaboravljaju na stihove pjesme, zaboravljaju na svoja obećanja, povuku se natrag u svoje vučje jazbine gdje bezbrižno uživaju u krvi i mesu naroda kojeg su i ovoga puta nasamarili i proždrli. Samo tu i tamo samodopadno bez ikakvog srama provire svoje vučje gubice iz svojih jazbina i zareže u smjeru susjedne jazbine.

Ne toliko zbog neke želje za mijenjanjem tužne stvarnosti koliko zbog očuvanja teritorija i s druge strane da malo zabave ovce koje su možda počele glasnije blejati i da ih upozore da dok god oni (vuci) postoje dotle ovce moraju paziti na ton kojim bleje. Da, slobodno možemo napisati da hrvatski političari uglavnom proždiru hrvatski narod. Čine to već stoljećima naše povijesti kroz razne asocijacije i trgovine…

Gdje je nestao Čovjek? Evo ga kopa po kantama za smeće tražeći ostatke bačene sa stolova obijesnih gramzljivaca, krepava u pljesnivim sobičcima staračkih domova, sanja da će nakon fakulteta moći naći posao i zasnovati svoj dom i obitelj…izmanipuliran, nahuškan gazi po kostima žrtava Bleiburga, Jasenovca, a u zadnje vrijeme i po kostima žrtava Vukovara simbola stradanja hrvatskog naroda u dvadesetom stoljeću…

Gdje je nestao Čovjek? Radi u neljudskim uvjetima u poduzećima raznih profitera  koji su preko noći uz pomoć političkih struktura ugrabili, prisvojili ono što je građeno desetljećima iz džepova svih građana… Rade u nekad uspješnim hrvatskim proizvodnim ili uslužnim poduzećima koja su preprodana strancima za smiješne cifre, a uz velike provizije… Mogao bih još tako nabrajati, a da to bitno ne promijeni zaključak koji kanim izreći…

Odgovor na pitanje o Čovjeku ne može se naći u odgovorima koje daje čovjek tjeran Prometejskim žarom oslobođenja od bogova, jer čovjek iako u svojoj biti dobar, ipak je samo slaba i krhka tvorevina. Dokaz da je to tako daje nam sama povijest.

Svaki put kad je čovjek pokušao stvoriti svijet samo na temeljima svoje sposobnosti stvaranja, to se završilo tragedijom i samouništavajućim posljedicama koje su se, i koje se i danas, reflektiraju na živote ljudi. Hrvatsko društvo doživljava u ovim trenucima svoje povijesti upravo to.
Kriza hrvatskog društva nije rezultat gospodarske recesije, kako to u samoobrani vole isticati naši političari od kojih su mnogi zaslužni upravo za gospodarsku recesiju, nego je ona rezultat promašenog vrijednosnog sustava.

Ona je rezultat, između ostaloga, nametnute čežnje i težnje da se odbacujući svoj identitet i navlačeći masku nekog stranog, može ostvariti i pronaći vlastiti koji je jedini kadar pokrenuti u narodu one snage koje su u mogućnosti mjenjati budućnost i stvoriti bolji i pravedniji svijet.
Gdje je nestao Čovjek, pisan velikim početnim slovom? To je metafizičko pitanje i traži takav odgovor, a koga još zanima metafizika? Naše društvo je društvo bez savjesti.

Napisano: 26. srpnja 2013.

Čovjek nema pravo na šutnju

Foto: pixabay.com

Ono što sam Vam naumio prenijeti ne mogu bez dvije definicije. Njih nitko ne voli, no bez njih smo u opasnosti da pričamo o istome, a da se ne razumijemo. Ukratko rečeno. Zato, ne preskačite sljedeće retke.

Religija kao pojam označava organizirani sustav vjerovanja i bogoslužja (kult) koji u središte stavljaju Boga. Tako ukratko glasi definicija. Doduše s Wikipedije, ali ne razlikuje se po smislu mnogo od enciklopedijskog (Proleksis enciklopedija online) tumačenja po kojem je „religija sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i čina kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetome, božanstvu. Sa subjektivnog stajališta taj odnos označava osobno štovanje i klanjanje svetom (religioznost), s objektivnog religijsku ustanovu u kojoj se taj odnos objektivizira u riječi (molitveni, vjeroispovjedni, dogmatski i pravni obrasci), gestama (obredi, bogoštovlje), predmetu (sakralni predmeti i objekti) i religijskoj zajednici. Ta se dva religijska pola upotpunjuju ili suprotstavljaju, a katkad i isključuju“.

Mediji - medij je sredstvo prenošenja informacija, no znakovito, označava i osobu koja kao posrednik prenosi ljudima poruke duhovnih bića.

Kad pročitam negdje da je neki medij objektivan i nezavisan, izgubim želju za daljnjim čitanjem. Nema ga. Ni jedan nije nezavisan. Svi su ovisni o svom gospodaru. I sasvim razumljivo – pa neće valjda neki moćnik plaćati reklame u nekom mediju i dopustiti da se objavljuju sadržaji koji ga prikazuju u negativnom kontekstu? Zato i plaća novinare i reklame da se o njemu piše najbolje i sakrije od javnosti njegove kriminalne ili neke druge, po ugled opasne, djelatnosti. I možemo se mi zgražati nad time, kao što to čine razno-razni „medijski stručnjaci“ po razno-raznim javnim tribinama na kojima smrtno ozbiljnim licima i glasovima kukaju za zlatnim vremenima novinarstva i slobode medija (da bi nakon toga produžili na sastanke u partijske komitete po „istinu“ koju će objaviti u medijima kojima su glavni urednici ili suradnici na neki od načina), no zgražanje nam neće pomoći.

Zgražali su se mnogi novinari, urednici u medijima, aristokracija, svjetske elite kad je Hitler započinjao svoje uništenje Židova, Roma i milijuna drugih koji se nisu uklapali u nacistički plan i program novog svjetskog poretka, no više od toga nisu učinili. Čast iznimkama. Zašto? Jesu li se bojali? Nije ih bilo briga? Ne znam. Teško je suditi. Zapravo, nije problem izreći sud kad su činjenice jasne, ali to boli. Barem mene. Jer nikome tko ima imalo dobra u sebi, ne može biti drago likovati nad zlom učinjenim drugome, a ni onom koje kao zarazni virus zaposjeda ljude i vodi ih uništavanju i uništenju. Uostalom, što bih ja učinio da sam živio u to vrijeme? Bih li se borio za spas ljudskosti, čovječnosti? Ili bih šutio?

I to je pravo pitanje – što ja, svatko od nas može svakodnevno učiniti da ovaj svijet bude bolji, da ja, ali i svi oko mene, živimo dostojanstvo svoje osobe koje se neće mjeriti količinom novca na računima ili poznanstvima s „moćnicima“, nego koje proizlazi iz same činjenice da imam pravo živjeti tek kada dopuštam da i drugi živi. Da ne spominjem sad svoje čvrsto uvjerenje da postoji Bog. Da postoji On koji nas je sve imenom zazvao, s jednakom ljubavlju i željom da budemo sretni, da budemo Dobro, utjelovimo ga životom, budemo Mu slični. I da smo zato svi Njegova djeca i međusobno braća i sestre.

Kad se navečer zagledam u nevino i spokojno lice mog usnulog djeteta, počesto se pitam što ga čeka. U kakvom svijetu će živjeti? Hoće li dobiti šansu da bude sretan, da jednoga dana, zagledan u Nebo spokojno zaspi snom čovjeka koji je proživio svoj život čineći dobro i služeći Dobru? I uvijek me pomalo uhvati strah. Bojim se za njega. Jer svijet koji ga čeka je okrutan. Nemilosrdan. Gazi gotovo sve i svakoga koji nije dovoljno krvoločan da se izbori za mjesto u hijerarhiji pohlepnika. To postaje pravilo. Kao da su se iz dubina pakla nanovo probudili demoni uništenja. I umjesto napretka humanosti, ljudski rod i povijest nezaustavljivo grabe ka točci posvemašnjeg mraka i razaranja.

Bog kojem se sve više čovječanstva klanja, nije Bog u kojega ja vjerujem. Moj Bog kao da je bespomoćan. Znam da ne šuti. Njegovo obećanje o Uskrsnuću sve se tiše spominje. Nasuprot Njega, glas boga pohlepe urliče sa svih strana. Njegovi „svećenici“ svojim multimedijalnim „propovijedima“ ulaze u sve dimenzije ljudskog života. Perfidno, đavolski lukavo razaraju intimu, formiraju savjest. I to ne samo jednom tjedno, oni to čine 24 sata na dan.

Da, mislim na medije. Oni su najveća i najjača religija novoga svijeta s vrlo organiziranim kultom zaduženim za obožavanje boga moći, pohlepe, užitka. Njihovi gospodari, „veliki svećenici“, ne štede srebrnjaka da potkupe svakoga tko je spreman izdati, poput Jude, Istinu. Za njih ne postoji kompromis. Da održe svog boga na vrhu piramide, spremni su uništiti svakoga tko bi im se suprotstavio. Njihov kodeks ne priznaje neposlušnost, niti daje mogućnost iskupljenja.

Možda sam pretjerao u napadaju melankolije. Neću reći pesimizma, jer još uvijek sam spreman zagledati se prema horizontu, zaputiti se na put skliskim stazama planinskih vrhunaca k izvorima žive vode i mirisnog zraka, no, priznajem - bojim se. Kao što su se mnogi bojali usprotiviti se nacističkim rasnim zakonima kad su uvođeni i kao što se i danas mnogi boje jasno podići glas protiv tiranije boga pohlepe koji kani uništiti sve koji mu se ne poklone.

No, istovremeno, u meni živi nada, kao i u milijunima drugih da je ipak moguć bolji svijet. Ta nada također živi na strahu, ali Strahu Božjem. On je dar Božjega Duha. Zato, ako sam vas tekstom, preplašio, pokvario vam rapoloženje, učinio sam to s ciljem da i vi postavite pitanja, ili date odgovore. Samo nemojte šutjeti. Jer nakon što je Bog postao čovjekom, čovjek nema pravo na šutnju! Ponovit ću još jednom velikim slovima – NAKON ŠTO JE BOG POSTAO ČOVJEKOM, ČOVJEK NEMA PRAVO NA ŠUTNJU!

Veliki teolog i filozof Johann Baptist Metz postavio je zanimljivo pitanje – je li moguć govor o Bogu nakon Auschwitza? I doista, kako je Bog mogao ostati „nijem“ na krikove i molitve tolikih? Kako je mogao dopustiti to zločinačko orgijanje bešćutnosti, mržnje, zla? Bojim se da se odgovor krije u rečenici koju sam napisao prije - nakon što je Bog postao čovjekom, čovjek nema pravo na šutnju! Nije šutio Bog, nego čovjek, milijuni onih koji su na upozorenja o mogućem zlu odmahnuli rukom – jer njih se to ne tiče.

Zašto je potrebno napraviti inventuru života?

Foto: pixabay.com

U životu je potrebno, ponekad je od presudne važnosti, napraviti inventuru. Otići u podrum i potkrovlje svog života. Nanovo uzeti u ruke svaku stvar (osjećaji i sjećanja), koju smo tamo spremili u nekom trenutku, svojevoljno ili "da je se riješimo", obrisati pažljivo prašinu s nje i na svijetlu je nanovo razgledati.

To može biti bolno, jer mnoge stvari iz naše prošlosti nisu lijepe. Što zbog naše krivnje, što zbog krivnje drugih. No, baš zbog toga što smo mnoge stvari spremali i bacali u podrum ili u potkrovlje bez da smo ih sagledali pod svijetlom istine, dajući im brzinska, neprovjerena i lažna značenja, one nas mogu kočiti svojim lažnim značenjem u našem sadašnjem životu i tako utjecati na našu budućnost. Ali i budućnost naših bližnjih.

Osim toga, po onoj staroj izreci, "sve kad-tad dođe na naplatu" i to baš u najnezgodnije vrijeme kad smo slabi, kad smo preslabi da zanemarimo i potisnemo njihove glasove, ponekad i krikove, koji dopiru iz podruma il' potkrovlja našeg bića il' kad se opustimo i olabavimo svoje psihološke barijere kojima se štitimo od navedenog.

A događa se, i to često, da naši strahovi, traume, nepravde, krivnje, sjećanja i osjećaji koje smo potisnuli u podrum il' potkrovlje, izađu na vidjelo kada smo na vrhuncu karijera, kada nam je "sve super" zapravo. Pa tako nemali broj puta možete vidjeti primjere da se odjednom npr. raspadaju "savršeni brakovi". Muž našao ljubavnicu, žena našla ljubavnika i sve se uruši i promatraču ništa nije jasno. Kako? Zašto? Pa izgledali su tako sretni i savršeni? Tako su se voljeli? Pa sve imaju?

No, kad biste razgovarali s tim osobama, uvidjeli biste upravo ono o čemu pišem - tisuće sitnih stvari potisnutih i skrivenih u podrumima ili potkrovljima njihova života s kojima se nisu suočili, sagledali ih pod svjetlom istine, pomirili se s njima ili ispravili greške na koje su ih te stvari upozoravale. Zato takve osobe najčešće ni same ne znaju zašto su si uništili brak i obitelj!? Kažu - ne znam zašto sam to učinio? Čude se sami sebi!

I u pravu su! Ne znaju, jer čovjek u svom egoizmu ne želi znati neugodnu istinu o sebi! Zato kad god možemo, bježimo od istine, no dođe vrijeme kada se istina više ne može ušutkati i ne želi se dati ušutkati! Želi da joj se isplati i posljednji novčić u obliku priznanja pogrešaka, priznanja njihova postojanja, opraštanja sebi i drugima...

Zato ljubavnica, ljubavnik, alkohol, kocka, droga, pretjerani aktivizam, bezobzirno zgrtanje moći i bogatstva... nisu ništa drugo nego bijeg od sebe, bijeg od istine o sebi koja je bolna. Bijeg od trauma, potisnutih frustracija, pretrpljenih nepravdi, bijesa, strahova, vlastitih pogrešaka...

Kako taj bijeg završava? Ako se čovjek ne suoči sa samim sobom, bijeg završava u močvari sa živim pijeskom iz kojeg se je jako teško izvući. Sam nikako. Samo uz pomoć bližnjih i Boga. Uz pomoć ljubavi.

Ljubav je jedina kadra izvući čovjeka iz svakog gliba u kojem se nađe i jedini je istinski učinkovit alat za suočavanje s istinom o sebi. Nema inventure života bez ljubavi!

Naravno, pod ljubavlju mislim na svaki oblik samo/pomoći, od svakodnevnog preispitivanja savjesti, običnog razgovora s prijateljima do pomoći stručnih osoba ako je to potrebno. Najvažnije je prestati bježati od istine o sebi i priznati si postojanje problema. Rješenja uvijek postoje!

Nova, 2014. godina

Foto: pixabay.com

Poštovani čitatelji, blagoslovljena vam bila nova 2014. godina! Od Boga, jer samo Bog može dati blagoslov čovjeku i čovjeka učiniti blagoslovom za druge. Važno je to shvatiti, jer počesto čovjek zaboravi da sve što ima, sve što jest, pa i on sam, dar je od Boga. Doista dar.

Najčešće smo uvjereni da kad bi imali puno novaca da bi se riješili svih problema, nesigurnosti i straha. I nema ničega lošega u tome da želimo steći što veću materijalnu sigurnost, ali problem nastane kada se uzoholimo, kada pomislimo da imamo sve, da nam nitko ne treba. A to se nerijetko događa. Tako to blago koje smo stekli postane naše prokletstvo. Kako nam pokazuje povijest mnogi su bogati imali sve, osjećali se nepotopivi poput Titanica, a onda im se sve srušilo u trenu. Ostali su bez ičega. Mnogi bogati nisu izgubili svoje bogatstvo, a opet u stalnom su strahu.

Niz je drugih lažnih „sigurnosti“ koje bismo još mogli nabrojati poput onih čiji korijeni su u praznovjerju, raznim „proroštvima“ i talismanima koje nosimo o svojim vratovima ili smo ih postavili u svoje domove. To je još veće zlo, jer se doslovno radi o zazivanju zla, dopuštanju zlu da razara, truje, uništava. A to onda rezultira strašnim tragedijama u takvim obiteljima. Nažalost, poznati su mi takvi primjeri.

Ništa ne može dati toliku sigurnost u životu kao Bog. Zapravo, jedini koji čovjeku može dati sigurnost je Bog. I tu najčešće nastaje problem. Barem se ja s tim problemom mučim. Iako sam uvjeren da se svi mučimo s tim problemom na svom vjerničkom putu – kako se prepustiti Bogu i Njegovoj Providnosti? Kako se osloboditi straha da ako Bogu prepustimo svoj život, da On neće nešto „zabrljati“, napraviti kontra našim željama i interesima? Kako pobijediti sama sebe? Svoja nagnuća, svoju volju? Je li to u konačnici potrebno?

Potrebno je, jer čovjek je poput djeteta pun znatiželje, pun snova, želje da upozna sve i da svijet obuhvati, učini ga svojim. U tim stvaralačkim nagnućima koja su Božji dar, jer Bog nas je htio kao sustvaratelje, čovjek poput djeteta ne može sam, uz njega mora biti otac ili majka da ga upute, opomenu, upozore, pa i kazne ako treba. I tu se javlja to pitanje  svih pitanja – kako uskladiti svoju volju s voljom Božjom? Kako mu se prepustiti? Kako se osloboditi straha da je Božja vizija našeg života najbolja i jedina ispravna vizija za nas, jedino što će nas dovesti cilju – biti blagoslovljen. A biti blagoslovljen je puno više od sretan. Sretan je tek milijuntni dio od biti blagoslovljen.

Biti blagoslovljen, znači imati sve blago koje čovjek može imati i koje može steći. To uključuje onda i sigurnost. Jedinu sigurnost koja čovjeka doista čini sretnim.

Naljepšu definiciju i značenje blagoslova i blagoslivljanja dao je biblijski Pisac u Knjizi brojeva:

Gospodin reče Mojsiju: »Reci Aronu i njegovim sinovima:
‘Ovako blagoslivljajte Izraelce govoreći im:

Neka te blagoslovi Gospodin
i neka te čuva!
Neka te Gospodin licem svojim obasja,
milostiv ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrati na te
i mir ti donese!’
Ovim riječima blagoslova za vas i sve vaše u novoj 2014. godini završavam kolumnu uz napomenu da budete strpljivi sa sobom u nastojanju da shvatite i prepustite se Božjoj volji i providnosti. Bog računa s našom nestrpljivošću, s našim strahovima, nesigurnostima i padovima na tom putu. Bitno je da toga budemo trajno svjesni i da ne odustanemo, da se trajno preispitujemo nismo li u svom životnom hodu odlutali, previše se udaljili od Oca. Točnije, nismo li zatvorili vrata svog života za Njegov blagoslov.