Sutra nikad ne umire

Ne mislim vam u ovom razmišljanju pisati o istoimenom filmu o super sposobnom agentu u službi britanske kraljice koji pije martini protresen ne i promiješan (u zadnje vrijeme pije pivo jer su mu izgleda dali veće novce za reklamu od ovih koji proizvode martini), ali mislim o jednom drugom. Vjerojatno ste ga gledali. Za one koji nisu, čvrsto ga preporučam. Riječ je o filmu Umjetna inteligencija (Artificial Intelligence: A.I.) iz 2001. godine.

Ukratko radnja filma je smještena u budućnost. Zemlja je u krizi pogođena ekološkom katastrofom. Zbog manjka prirodnih resursa stručnjaci preporučuju drastično smanjenje nataliteta. Zbog toga ljude sve više zamjenjuju roboti. Mali Martin Swinton zarazio se teškom i neizlječivom bolesti i zato je zamrznut u jednoj klinici, u iščekivanju pronalaska lijeka. Njegova majka Monica strašno pati zbog toga, a otac Henry više ne zna kako bi pomogao njoj ili na bilo koji način olakšao mučnu obiteljsku situaciju. Jednog dana, kući se vrati s novim djetetom.

To je mali robot David, koji ima razvijene funkcije i može osjećati ljubav. Monica je u početku preneražena, ali s vremenom se navikne na dječaka robota i zavoli ga. Napokon počinju ponovo funkcionirati kao prava obitelj. No liječnici uskoro pronađu lijek i Martin se vrati kući. Nikako ne može prihvatiti novog „brata“ robota i postaje ljubomoran na njega. David postaje smetnja u obitelji te ga roditelji odluče ostaviti.

Nakon toga, mali robot odluči postati pravim dječakom i ponovno zadobiti roditeljsku ljubav. Točnije svoje „mame“ Monice. Kako to ostvariti, e to je ono što ćete otkriti u filmu. (Inače „mrzim“ kad mi ljudi prepričaju film koji kanim gledati, ali ovako prepričan siguran sam da vam neće oteti čar gledanja, jer čar je u detaljima filma, gestama i riječima koje izgovaraju likovi.)

Zašto ovo pišem? Ne samo zato jer sam ovaj film pogledao još jednom pa vam ga želim preporučiti, nego stoga što sam ovoga puta u njemu zapazio jedan novi detalj, a to je riječ SUTRA. Riječ je to koja objedinjuje bezbroj želja, molitvi i nadanja, cjelokupnu budućnost.

Kao mali dječak pitao sam se postoji li negdje mjesto gdje sutra čeka da postane danas, a onda jučer i kako to mjesto izgleda? (Dobro, nisam se baš tako pitao, nego ukratko gdje se nalazi budućnost. Da ne ispadne da sam s osam ili devet godina razmišljao o pitanjima bitka kao neki filozof od 70 godina.)

Slagao sam svakakve teorije, a kao najvjerodostojnija nametnula mi se ona o nebu kao mjestu gdje se nalazi naše sutra, cijela naša budućnost. Tu moju teoriju potvrđivala je priča koju sam čuo od starijih da se sa svakim padom zvijezde ispuni nečija želja. Ali, ubrzo me mučilo novo pitanje – neće li nebo jednom ostati bez zvijezda s obzirom na to da sigurno nema toliko zvijezda na nebu koliko ima ljudskih želja? Neće li onda nestati i naše budućnosti?

Ubrzo se to dogodilo, jer za oblačnih i tamnih noći na nebu se nije mogao vidjeti ni veliki mjesec, a kamoli zvijezde. Prvotno sam mislio napustiti teoriju o nebu kao mjestu našeg sutra, naše budućnosti, no kako su se zvijezde opet pojavile zaključio sam da očito postoje trenuci kada ljudska želja za sutra potroši sve zvijezde na nebu, a da se za oblačnih i tamnih noći na nebu zapravo rađaju nove zvijezde koje će nositi naše sutra.

Tako sam ja to mislio kao klinac. Jesam li napustio tu svoju teoriju? Nisam. Samo sam je nadopunio. Tokom godina, otkrio sam da se to Nebo piše velikim početnim slovom, a uvjerio sam se i da postoji Tvorac koji upravlja Nebom ne dopuštajući da Nebo ostane bez zvijezda koje nam donose naše sutra.

Otkrio sam da se ne moram bojati oblačnih i tamnih noći bez zvijezda, jer upravo dok ja strepim hoću li ostati bez svog sutra i neće li zavladati vječni mrak, Tvorac neumorno stvara nove zvijezde kako bi svojim svjetlom moje sutra pretvorile u danas, a ja svoje danas u moje jučer.

Dobio sam odgovor i zašto to čini – jer nas neizmjerno voli. I zato, kad gledate u Nebo, a nađite vremena za to barem jednom dnevno, ne budite tužni i zabrinuti kao siročad koju su svi zaboravili, naprotiv budite radosni, jer Tvorac Vaš dobro zna što Vam treba i prije nego ga zaištete. Uputite mu bar jedan osmijeh, jer nema većeg dara i radosti za oca i majku od osmijeha njihova djeteta.

Nadam se da sam vam ovim razmišljanjem pomogao u traženju odgovora na pitanje zašto sutra nikad ne umire. Ne zbog super modernog naoružanja i moći, nego zbog ljubavi.

P.S. Ako budete gledali film kojeg sam vam preporučio, obratite pozornost na pitanje koje postavlja tvorac robota Davida – zašto je Bog stvorio čovjeka? Zanimljiv mu je odgovor.

Napisano 17. svibnja 2013.

Foto: printscreen youtube.com