Prema civilizaciji ljubavi

Svaki sedmi čovjek na zemlji je gladan! Tu strašnu rečenicu sam pročitao u jednom internetskom članku koji podsjeća da se danas 16. listopada obilježava Svjetski dan hrane. Članak iznosi niz zastrašujućih podataka, pa tako prema podacima UN-a svaki sedmi čovjek na svijetu ne zna hoće li imati dovoljno hrane da preživi dan, više od 900 milijuna ljudi u svijetu gladuje, a dvije milijarde su pothranjene.

Od toga broja čak 165 milijuna čine djeca koja zbog pothranjenosti nikada neće dostići svoj puni fizički i kognitivni potencijal. S obzirom na to da istraživanje nije u potpunosti obuhvatilo sve zemlje i realno stanje, brojke su zapravo još gore.

S druge strane neki dan sam pročitao članak o raspodjeli moći u svijetu baziran na istraživanju koje je proveo Credit Suisse, a koje pokazuje kako 32 milijuna ljudi, odnosno 0,7 posto svjetske odrasle populacije, kontrolira 98,7 bilijuna dolara ili oko 41 posto svjetskog bogatstva nasuprot 3,2 milijarde ljudi, odnosno 68,7 posto svjetske odrasle populacije koja kontrolira samo tri posto svjetskog bogatstva, ili oko 7,3 bilijuna dolara.

Kako je to moguće? Nešto očito ne štima u svjetskom poretku kakav je na snazi. Toliko se priča o velikom napretku ljudskog roda, ljudskim pravima, humanizmu i drugim uzvišenim idealima, a stanje je sve gore.

Zapravo, ne bismo pogriješili kad bismo zaključili da se današnji poredak u temelju nimalo ili vrlo malo razlikuje od pradavnih vremena kada je zakon jačega bio jedini zakon i kada je najvažnije bilo ugrabiti što veći komad u raspodjeli ulovljene divljači. Pritom nisam siguran da u ta tzv. primitivna vremena nije bilo više ljudskosti, nesebičnosti i solidarnosti nego je to ima danas u tzv. modernim vremenima.

„To je nama naša borba dala!“

Stara je to komunistička parola koju bih znao kao dječak čuti kad bi se u jesen muži našli u staroj žgujarnici (tak se u mom zagorskom kraju naziva prostorija ili koliba za pečenje rakije). Kao i danas, i u to doba druga Tita, koje danas mnogi nostalgično zazivaju kao vrijeme u kojem su tekli sami med i mlijeko, bilo je korupcije, nepravde i teško se živjelo.

Tko je bio u partiji taj je dobro prošao, a oni koji nisu, u te su spadali muži iz žgujarnice, ti su životarili. I tada je malena šačica pojedinaca (iz komunističke partije) kontrolirala kao i danas, većinu bogatstva. Sjećam se kakve su to žestoke rasprave bile. Na kraju rasprava uvijek bi netko ironično zaključio – to je nama naša borba dala. Što bi u prijevodu značilo – tko nam je kriv što se ne znamo snaći, što se nismo upisali u partiju, što u konačnici držimo do nekih vrijednosti koje su nespojive s trendovskim ideologijama.

Ta mantra aktualna je i danas. I služi kao neoborivi argument u raspravi i zahtjevima naroda da oni koji su na vlasti moraju služiti svome narodu. Slušati ga i boriti se za njegovo dobro. Samo što se to više ne kaže – to je nama naša borba dala, nego – mi imamo izborni legitimitet!

Koja perverzija. No, što se čovjek ima čuditi. Dok je god povijesti i ljudi pred svakim pojedincem naći će se taj izazov.

Biti ili imati?

Vječita čovjekova dvojba. No, zašto se ne bi moglo i imati i biti? Zar ne postoji nikakva alternativa ovakvom svjetskom poretku u kojem podivljalo tržište nemilosrdno gazi sve pred sobom, dehumanizira svijet i čovjeka?

Zagovornici ovog divljeg kapitalizma u kojem je slobodno tržište jedina svetinja u koju nitko ne smije dirati, a napose ne država, služe se argumentom da je pojedinac najproduktivniji ako mu se otvori prostor djelovanju, ako ga se ne ograničava. I u pravu su da je privatno vlasništvo izvrstan motivator, ali ostaviti tržište bez ikakva nadzora vodi u anarhiju.

U stanje džungle u kojem je jedini zakon onaj - zakon jačega i sva su sredstva pritom dozvoljena. Onda ne čude podaci o stanju raspodjele moći u svijetu. Onda ne čudi ni činjenica da uglavnom sve razvikane tvrtke sa zapada svoje proizvode stvaraju na posve neljudski način i u posve neljudskim uvjetima za radnike. Najčešće na Istoku.

A onda te iste proizvode prodaju na zapadu za vrtoglave cifre. I da perverzija bude veća, svi ti super bogati i ugledni vlasnici zapadnih kompanija imaju neke humanitarne zaklade preko kojih se bore za smanjenje gladi u svijetu, borbu protiv bolesti… Kojeg li licemjerja. I Bogu za plakati! – rekli bi stari.

Oteto je prokleto

No, i to polako dolazi na naplatu. Tzv. razvijeni i moderni Zapad seljenjem proizvodnje na siromašni Istok odrekao se i sigurne budućnosti. Odrekao se rada. Slikovito rečeno, odrekli su se smrdljivog i teškog štapa za lov ribe i postali financijski savjetnici, brokeri, konzultanti, zastupnici, ukratko gospoda u odijelima, nalakirane kose i potamnjene puti.

S druge strane ljudi na Istoku su se naučili sami loviti ribu pa sad Istok ima i ribu i štap, a Zapad ništa. Tek neki sitniš koji mu je ostao od pljačkanja kojim kupuje ribu s Istoka. A što kad potroši sav opljačkan novac? Živjet će u bijedi. Ne kaže se bez veze da je oteto, prokleto. Ne vjerujete?

Pogledajte samo što se događa u SAD-u. Njihov vanjski dug, nezaposlenost i sve veću bijedu. EU je na istom putu. A Hrvatska? To vam ne treba objašnjavati, to dobro vidimo i na vlastitoj koži osjećamo. No, da ne odem predaleko – postoji li alternativa?

Komunizam?

Sudeći prema našim medijima i političarima (ogromnoj većini), oni bi najradije da se vrate stara komunistička (za neke su to čak bila socijaldemokratska, pa i kapitalistička) vremena kada je sve bilo svačije, a zapravo ničije i kada je sve poluge moći u svojim rukama imala jedna partija. I u čemu se onda komunizam razlikuje od divljeg kapitalizma?

Zar i jedan i drugi sistem nisu izrodili silne nepravde i zla na čelu s manjinom koja upravlja većinom i drži u svojim rukama sve poluge moći i većinu bogatstava?

Zar i jedan i drugi sistem nisu i ne koriste manipulaciju i prisilu kao sredstvo održanja na vlasti, a narod u pokornosti? Vjerujem da biste i sami mogli naći pregršt sličnosti. Razlika je samo u metodama. Zato nipošto nije u krivu bivši predsjednik Mesić kad kaže da je Jugoslavija bila kapitalistička zemlja.

Posljednji sud

Isus u Evanđeljima govori o teškim vremenima pred kraj povijesti i svoga ponovnog dolaska. Ja vjerujem u Njegov dolazak. Vjerujem da povijest ima kraj i vjerujem da će na kraju On izreći sud. I bit će to kako je rekao:

»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. 32I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. 33Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.«

34»Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! 35Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; 36gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’«

37»Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? 38Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? 39Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ 40A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’«

41»Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! 42Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; 43stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’«

44»Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ 45Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’«
46»I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.« (Mt 25 31-46)

P. S. Ove godine Caritas Zagrebačke nadbiskupije obilježava svoju 80. obljetnicu organiziranog, institucionalnog rada. Prilika je to da zahvalimo Bogu za tisuće dobročinitelja, volontera i ljudi dobre volje koji su vjerovali u bolji svijet i kroz Caritas svjedočili Božju prisutnost u svijetu, pomagali bližnjima i krijepili nadu.

Prilika je to da i sami postanemo dio velike Caritasove obitelji kroz neki vid sudjelovanju u njegovu radu. Jer vjera bez djela je mrtva vjera. Nema ništa ljepšega nego kad čovjek učini neko dobro djelo, pomogne bližnjemu u potrebi, razveseli nečije oči i u srcu zapali plamen nade.

Jedini način da se spasi ovaj svijet i čovjek je jedna nova revolucija, ali ovoga puta revolucija ljubavi. Zadnji je čas da čovječanstvo krene prema civilizaciji ljubavi kako je to lijepo istaknuo još papa Pavao VI.

Izvorni naslov kolumne bio je: Viva la revolución! Prema civilizaciji ljubavi.

Napisano 16. listopada 2013.

Foto: Pixabay.com