Prema civilizaciji ljubavi

Svaki sedmi čovjek na zemlji je gladan! Tu strašnu rečenicu sam pročitao u jednom internetskom članku koji podsjeća da se danas 16. listopada obilježava Svjetski dan hrane. Članak iznosi niz zastrašujućih podataka, pa tako prema podacima UN-a svaki sedmi čovjek na svijetu ne zna hoće li imati dovoljno hrane da preživi dan, više od 900 milijuna ljudi u svijetu gladuje, a dvije milijarde su pothranjene.

Od toga broja čak 165 milijuna čine djeca koja zbog pothranjenosti nikada neće dostići svoj puni fizički i kognitivni potencijal. S obzirom na to da istraživanje nije u potpunosti obuhvatilo sve zemlje i realno stanje, brojke su zapravo još gore.

S druge strane neki dan sam pročitao članak o raspodjeli moći u svijetu baziran na istraživanju koje je proveo Credit Suisse, a koje pokazuje kako 32 milijuna ljudi, odnosno 0,7 posto svjetske odrasle populacije, kontrolira 98,7 bilijuna dolara ili oko 41 posto svjetskog bogatstva nasuprot 3,2 milijarde ljudi, odnosno 68,7 posto svjetske odrasle populacije koja kontrolira samo tri posto svjetskog bogatstva, ili oko 7,3 bilijuna dolara.

Kako je to moguće? Nešto očito ne štima u svjetskom poretku kakav je na snazi. Toliko se priča o velikom napretku ljudskog roda, ljudskim pravima, humanizmu i drugim uzvišenim idealima, a stanje je sve gore.

Zapravo, ne bismo pogriješili kad bismo zaključili da se današnji poredak u temelju nimalo ili vrlo malo razlikuje od pradavnih vremena kada je zakon jačega bio jedini zakon i kada je najvažnije bilo ugrabiti što veći komad u raspodjeli ulovljene divljači. Pritom nisam siguran da u ta tzv. primitivna vremena nije bilo više ljudskosti, nesebičnosti i solidarnosti nego je to ima danas u tzv. modernim vremenima.

„To je nama naša borba dala!“

Stara je to komunistička parola koju bih znao kao dječak čuti kad bi se u jesen muži našli u staroj žgujarnici (tak se u mom zagorskom kraju naziva prostorija ili koliba za pečenje rakije). Kao i danas, i u to doba druga Tita, koje danas mnogi nostalgično zazivaju kao vrijeme u kojem su tekli sami med i mlijeko, bilo je korupcije, nepravde i teško se živjelo.

Tko je bio u partiji taj je dobro prošao, a oni koji nisu, u te su spadali muži iz žgujarnice, ti su životarili. I tada je malena šačica pojedinaca (iz komunističke partije) kontrolirala kao i danas, većinu bogatstva. Sjećam se kakve su to žestoke rasprave bile. Na kraju rasprava uvijek bi netko ironično zaključio – to je nama naša borba dala. Što bi u prijevodu značilo – tko nam je kriv što se ne znamo snaći, što se nismo upisali u partiju, što u konačnici držimo do nekih vrijednosti koje su nespojive s trendovskim ideologijama.

Ta mantra aktualna je i danas. I služi kao neoborivi argument u raspravi i zahtjevima naroda da oni koji su na vlasti moraju služiti svome narodu. Slušati ga i boriti se za njegovo dobro. Samo što se to više ne kaže – to je nama naša borba dala, nego – mi imamo izborni legitimitet!

Koja perverzija. No, što se čovjek ima čuditi. Dok je god povijesti i ljudi pred svakim pojedincem naći će se taj izazov.

Biti ili imati?

Vječita čovjekova dvojba. No, zašto se ne bi moglo i imati i biti? Zar ne postoji nikakva alternativa ovakvom svjetskom poretku u kojem podivljalo tržište nemilosrdno gazi sve pred sobom, dehumanizira svijet i čovjeka?

Zagovornici ovog divljeg kapitalizma u kojem je slobodno tržište jedina svetinja u koju nitko ne smije dirati, a napose ne država, služe se argumentom da je pojedinac najproduktivniji ako mu se otvori prostor djelovanju, ako ga se ne ograničava. I u pravu su da je privatno vlasništvo izvrstan motivator, ali ostaviti tržište bez ikakva nadzora vodi u anarhiju.

U stanje džungle u kojem je jedini zakon onaj - zakon jačega i sva su sredstva pritom dozvoljena. Onda ne čude podaci o stanju raspodjele moći u svijetu. Onda ne čudi ni činjenica da uglavnom sve razvikane tvrtke sa zapada svoje proizvode stvaraju na posve neljudski način i u posve neljudskim uvjetima za radnike. Najčešće na Istoku.

A onda te iste proizvode prodaju na zapadu za vrtoglave cifre. I da perverzija bude veća, svi ti super bogati i ugledni vlasnici zapadnih kompanija imaju neke humanitarne zaklade preko kojih se bore za smanjenje gladi u svijetu, borbu protiv bolesti… Kojeg li licemjerja. I Bogu za plakati! – rekli bi stari.

Oteto je prokleto

No, i to polako dolazi na naplatu. Tzv. razvijeni i moderni Zapad seljenjem proizvodnje na siromašni Istok odrekao se i sigurne budućnosti. Odrekao se rada. Slikovito rečeno, odrekli su se smrdljivog i teškog štapa za lov ribe i postali financijski savjetnici, brokeri, konzultanti, zastupnici, ukratko gospoda u odijelima, nalakirane kose i potamnjene puti.

S druge strane ljudi na Istoku su se naučili sami loviti ribu pa sad Istok ima i ribu i štap, a Zapad ništa. Tek neki sitniš koji mu je ostao od pljačkanja kojim kupuje ribu s Istoka. A što kad potroši sav opljačkan novac? Živjet će u bijedi. Ne kaže se bez veze da je oteto, prokleto. Ne vjerujete?

Pogledajte samo što se događa u SAD-u. Njihov vanjski dug, nezaposlenost i sve veću bijedu. EU je na istom putu. A Hrvatska? To vam ne treba objašnjavati, to dobro vidimo i na vlastitoj koži osjećamo. No, da ne odem predaleko – postoji li alternativa?

Komunizam?

Sudeći prema našim medijima i političarima (ogromnoj većini), oni bi najradije da se vrate stara komunistička (za neke su to čak bila socijaldemokratska, pa i kapitalistička) vremena kada je sve bilo svačije, a zapravo ničije i kada je sve poluge moći u svojim rukama imala jedna partija. I u čemu se onda komunizam razlikuje od divljeg kapitalizma?

Zar i jedan i drugi sistem nisu izrodili silne nepravde i zla na čelu s manjinom koja upravlja većinom i drži u svojim rukama sve poluge moći i većinu bogatstava?

Zar i jedan i drugi sistem nisu i ne koriste manipulaciju i prisilu kao sredstvo održanja na vlasti, a narod u pokornosti? Vjerujem da biste i sami mogli naći pregršt sličnosti. Razlika je samo u metodama. Zato nipošto nije u krivu bivši predsjednik Mesić kad kaže da je Jugoslavija bila kapitalistička zemlja.

Posljednji sud

Isus u Evanđeljima govori o teškim vremenima pred kraj povijesti i svoga ponovnog dolaska. Ja vjerujem u Njegov dolazak. Vjerujem da povijest ima kraj i vjerujem da će na kraju On izreći sud. I bit će to kako je rekao:

»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. 32I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. 33Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.«

34»Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! 35Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; 36gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’«

37»Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? 38Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? 39Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ 40A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’«

41»Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! 42Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; 43stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’«

44»Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ 45Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’«
46»I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.« (Mt 25 31-46)

P. S. Ove godine Caritas Zagrebačke nadbiskupije obilježava svoju 80. obljetnicu organiziranog, institucionalnog rada. Prilika je to da zahvalimo Bogu za tisuće dobročinitelja, volontera i ljudi dobre volje koji su vjerovali u bolji svijet i kroz Caritas svjedočili Božju prisutnost u svijetu, pomagali bližnjima i krijepili nadu.

Prilika je to da i sami postanemo dio velike Caritasove obitelji kroz neki vid sudjelovanju u njegovu radu. Jer vjera bez djela je mrtva vjera. Nema ništa ljepšega nego kad čovjek učini neko dobro djelo, pomogne bližnjemu u potrebi, razveseli nečije oči i u srcu zapali plamen nade.

Jedini način da se spasi ovaj svijet i čovjek je jedna nova revolucija, ali ovoga puta revolucija ljubavi. Zadnji je čas da čovječanstvo krene prema civilizaciji ljubavi kako je to lijepo istaknuo još papa Pavao VI.

Izvorni naslov kolumne bio je: Viva la revolución! Prema civilizaciji ljubavi.

Napisano 16. listopada 2013.

Foto: Pixabay.com

Ima li čovjek pravo na šutnju?

Ono što sam vam naumio prenijeti ne mogu bez dvije definicije. Njih nitko ne voli, no bez njih smo u opasnosti da pričamo o istome, a da se ne razumijemo. Ukratko rečeno. Zato, ne preskačite sljedeće retke.

Religija kao pojam označava organizirani sustav vjerovanja i bogoslužja (kult) koji u središte stavljaju Boga. Tako ukratko glasi definicija. Doduše s Wikipedije, ali ne razlikuje se po smislu mnogo od enciklopedijskog (Proleksis enciklopedija online) tumačenja po kojem je „religija sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i čina kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetome, božanstvu.

Sa subjektivnog stajališta taj odnos označava osobno štovanje i klanjanje svetom (religioznost), s objektivnog religijsku ustanovu u kojoj se taj odnos objektivizira u riječi (molitveni, vjeroispovjedni, dogmatski i pravni obrasci), gestama (obredi, bogoštovlje), predmetu (sakralni predmeti i objekti) i religijskoj zajednici. Ta se dva religijska pola upotpunjuju ili suprotstavljaju, a katkad i isključuju“.

Mediji, medij je sredstvo prenošenja informacija, no znakovito, označava i osobu koja kao posrednik prenosi ljudima poruke duhovnih bića.

Kad pročitam negdje da je neki medij objektivan i nezavisan, izgubim želju za daljnjim čitanjem. Nema ga. Ni jedan nije nezavisan. Svi su ovisni o svom gospodaru. I sasvim razumljivo – pa neće valjda neki moćnik plaćati reklame u nekom mediju i dopustiti da se objavljuju sadržaji koji ga prikazuju u negativnom kontekstu? Zato i plaća novinare i reklame da se o njemu piše najbolje i sakrije od javnosti njegove kriminalne ili neke druge, po ugled opasne, djelatnosti.

I možemo se mi zgražati nad time, kao što to čine razno-razni „medijski stručnjaci“ po razno-raznim javnim tribinama na kojima smrtno ozbiljnim licima i glasovima kukaju za zlatnim vremenima novinarstva i slobode medija (da bi nakon toga produžili na sastanke u partijske komitete po „istinu“ koju će objaviti u medijima kojima su glavni urednici ili suradnici na neki od načina), no zgražanje nam neće pomoći.

Zgražali su se mnogi novinari, urednici u medijima, aristokracija, svjetske elite kad je Hitler započinjao svoje uništenje Židova, Roma i milijuna drugih koji se nisu uklapali u nacistički plan i program novog svjetskog poretka, no više od toga nisu učinili. Čast iznimkama. Zašto? Jesu li se bojali? Nije ih bilo briga? Ne znam. Teško je suditi.

Zapravo, nije problem izreći sud kad su činjenice jasne, ali to boli. Barem mene. Jer nikome tko ima imalo dobra u sebi, ne može biti drago likovati nad zlom učinjenim drugome, a ni onom koje kao zarazni virus zaposjeda ljude i vodi ih uništavanju i uništenju. Uostalom, što bih ja učinio da sam živio u to vrijeme? Bih li se borio za spas ljudskosti, čovječnosti? Ili bih šutio?

I to je pravo pitanje – što ja, svatko od nas može svakodnevno učiniti da ovaj svijet bude bolji, da ja, ali i svi oko mene, živimo dostojanstvo svoje osobe koje se neće mjeriti količinom novca na računima ili poznanstvima s „moćnicima“, nego koje proizlazi iz same činjenice da imam pravo živjeti tek kada dopuštam da i drugi živi. Da ne spominjem sad svoje čvrsto uvjerenje da postoji Bog. Da postoji On koji nas je sve imenom zazvao, s jednakom ljubavlju i željom da budemo sretni, da budemo Dobro, utjelovimo ga životom, budemo Mu slični. I da smo zato svi Njegova djeca i međusobno braća i sestre.

Kad se navečer zagledam u nevino i spokojno lice mog usnulog djeteta, počesto se pitam što ga čeka. U kakvom svijetu će živjeti? Hoće li dobiti šansu da bude sretan, da jednoga dana, zagledan u Nebo spokojno zaspi snom čovjeka koji je proživio svoj život čineći dobro i služeći Dobru? I uvijek me pomalo uhvati strah.

Bojim se za njega. Jer svijet koji ga čeka je okrutan. Nemilosrdan. Gazi gotovo sve i svakoga koji nije dovoljno krvoločan da se izbori za mjesto u hijerarhiji pohlepnika. To postaje pravilo. Kao da su se iz dubina pakla nanovo probudili demoni uništenja. I umjesto napretka humanosti, ljudski rod i povijest nezaustavljivo grabe ka točci posvemašnjeg mraka i razaranja.

Bog kojem se sve više čovječanstva klanja, nije Bog u kojega ja vjerujem. Moj Bog kao da je bespomoćan. Znam da ne šuti. Njegovo obećanje o Uskrsnuću sve se tiše spominje. Nasuprot Njega, glas boga pohlepe urliče sa svih strana. Njegovi „svećenici“ svojim multimedijalnim „propovijedima“ ulaze u sve dimenzije ljudskog života. Perfidno, đavolski lukavo razaraju intimu, formiraju savjest. I to ne samo jednom tjedno, oni to čine 24 sata na dan.

Da, mislim na medije. Oni su najveća i najjača religija novoga svijeta s vrlo organiziranim kultom zaduženim za obožavanje boga moći, pohlepe, užitka. Njihovi gospodari, „veliki svećenici“, ne štede srebrnjaka da potkupe svakoga tko je spreman izdati, poput Jude, Istinu. Za njih ne postoji kompromis. Da održe svog boga na vrhu piramide, spremni su uništiti svakoga tko bi im se suprotstavio. Njihov kodeks ne priznaje neposlušnost, niti daje mogućnost iskupljenja.

Možda sam pretjerao u napadaju melankolije. Neću reći pesimizma, jer još uvijek sam spreman zagledati se prema horizontu, zaputiti se na put skliskim stazama planinskih vrhunaca k izvorima žive vode i mirisnog zraka, no, priznajem - bojim se. Kao što su se mnogi bojali usprotiviti se nacističkim rasnim zakonima kad su uvođeni i kao što se i danas mnogi boje jasno podići glas protiv tiranije boga pohlepe koji kani uništiti sve koji mu se ne poklone.

No, istovremeno, u meni živi nada, kao i u milijunima drugih da je ipak moguć bolji svijet. Ta nada također živi na strahu, ali Strahu Božjem. On je dar Božjega Duha. Zato, ako sam vas tekstom, preplašio, pokvario vam rapoloženje, učinio sam to s ciljem da i vi postavite pitanja, ili date odgovore.

Samo nemojte šutjeti. Jer nakon što je Bog postao čovjekom, čovjek nema pravo na šutnju! Ponovit ću još jednom velikim slovima – NAKON ŠTO JE BOG POSTAO ČOVJEKOM, ČOVJEK NEMA PRAVO NA ŠUTNJU!

Veliki teolog i filozof Johann Baptist Metz postavio je zanimljivo pitanje – je li moguć govor o Bogu nakon Auschwitza? I doista, kako je Bog mogao ostati „nijem“ na krikove i molitve tolikih? Kako je mogao dopustiti to zločinačko orgijanje bešćutnosti, mržnje, zla?

Bojim se da se odgovor krije u rečenici koju sam napisao prije - nakon što je Bog postao čovjekom, čovjek nema pravo na šutnju! Nije šutio Bog, nego čovjek, milijuni onih koji su na upozorenja o mogućem zlu odmahnuli rukom – jer njih se to ne tiče.

Napisano 17. veljače 2014.

Foto: pixabay.com