Ima li čovjek pravo na šutnju?

Ono što sam vam naumio prenijeti ne mogu bez dvije definicije. Njih nitko ne voli, no bez njih smo u opasnosti da pričamo o istome, a da se ne razumijemo. Ukratko rečeno. Zato, ne preskačite sljedeće retke.

Religija kao pojam označava organizirani sustav vjerovanja i bogoslužja (kult) koji u središte stavljaju Boga. Tako ukratko glasi definicija. Doduše s Wikipedije, ali ne razlikuje se po smislu mnogo od enciklopedijskog (Proleksis enciklopedija online) tumačenja po kojem je „religija sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i čina kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetome, božanstvu.

Sa subjektivnog stajališta taj odnos označava osobno štovanje i klanjanje svetom (religioznost), s objektivnog religijsku ustanovu u kojoj se taj odnos objektivizira u riječi (molitveni, vjeroispovjedni, dogmatski i pravni obrasci), gestama (obredi, bogoštovlje), predmetu (sakralni predmeti i objekti) i religijskoj zajednici. Ta se dva religijska pola upotpunjuju ili suprotstavljaju, a katkad i isključuju“.

Mediji, medij je sredstvo prenošenja informacija, no znakovito, označava i osobu koja kao posrednik prenosi ljudima poruke duhovnih bića.

Kad pročitam negdje da je neki medij objektivan i nezavisan, izgubim želju za daljnjim čitanjem. Nema ga. Ni jedan nije nezavisan. Svi su ovisni o svom gospodaru. I sasvim razumljivo – pa neće valjda neki moćnik plaćati reklame u nekom mediju i dopustiti da se objavljuju sadržaji koji ga prikazuju u negativnom kontekstu? Zato i plaća novinare i reklame da se o njemu piše najbolje i sakrije od javnosti njegove kriminalne ili neke druge, po ugled opasne, djelatnosti.

I možemo se mi zgražati nad time, kao što to čine razno-razni „medijski stručnjaci“ po razno-raznim javnim tribinama na kojima smrtno ozbiljnim licima i glasovima kukaju za zlatnim vremenima novinarstva i slobode medija (da bi nakon toga produžili na sastanke u partijske komitete po „istinu“ koju će objaviti u medijima kojima su glavni urednici ili suradnici na neki od načina), no zgražanje nam neće pomoći.

Zgražali su se mnogi novinari, urednici u medijima, aristokracija, svjetske elite kad je Hitler započinjao svoje uništenje Židova, Roma i milijuna drugih koji se nisu uklapali u nacistički plan i program novog svjetskog poretka, no više od toga nisu učinili. Čast iznimkama. Zašto? Jesu li se bojali? Nije ih bilo briga? Ne znam. Teško je suditi.

Zapravo, nije problem izreći sud kad su činjenice jasne, ali to boli. Barem mene. Jer nikome tko ima imalo dobra u sebi, ne može biti drago likovati nad zlom učinjenim drugome, a ni onom koje kao zarazni virus zaposjeda ljude i vodi ih uništavanju i uništenju. Uostalom, što bih ja učinio da sam živio u to vrijeme? Bih li se borio za spas ljudskosti, čovječnosti? Ili bih šutio?

I to je pravo pitanje – što ja, svatko od nas može svakodnevno učiniti da ovaj svijet bude bolji, da ja, ali i svi oko mene, živimo dostojanstvo svoje osobe koje se neće mjeriti količinom novca na računima ili poznanstvima s „moćnicima“, nego koje proizlazi iz same činjenice da imam pravo živjeti tek kada dopuštam da i drugi živi. Da ne spominjem sad svoje čvrsto uvjerenje da postoji Bog. Da postoji On koji nas je sve imenom zazvao, s jednakom ljubavlju i željom da budemo sretni, da budemo Dobro, utjelovimo ga životom, budemo Mu slični. I da smo zato svi Njegova djeca i međusobno braća i sestre.

Kad se navečer zagledam u nevino i spokojno lice mog usnulog djeteta, počesto se pitam što ga čeka. U kakvom svijetu će živjeti? Hoće li dobiti šansu da bude sretan, da jednoga dana, zagledan u Nebo spokojno zaspi snom čovjeka koji je proživio svoj život čineći dobro i služeći Dobru? I uvijek me pomalo uhvati strah.

Bojim se za njega. Jer svijet koji ga čeka je okrutan. Nemilosrdan. Gazi gotovo sve i svakoga koji nije dovoljno krvoločan da se izbori za mjesto u hijerarhiji pohlepnika. To postaje pravilo. Kao da su se iz dubina pakla nanovo probudili demoni uništenja. I umjesto napretka humanosti, ljudski rod i povijest nezaustavljivo grabe ka točci posvemašnjeg mraka i razaranja.

Bog kojem se sve više čovječanstva klanja, nije Bog u kojega ja vjerujem. Moj Bog kao da je bespomoćan. Znam da ne šuti. Njegovo obećanje o Uskrsnuću sve se tiše spominje. Nasuprot Njega, glas boga pohlepe urliče sa svih strana. Njegovi „svećenici“ svojim multimedijalnim „propovijedima“ ulaze u sve dimenzije ljudskog života. Perfidno, đavolski lukavo razaraju intimu, formiraju savjest. I to ne samo jednom tjedno, oni to čine 24 sata na dan.

Da, mislim na medije. Oni su najveća i najjača religija novoga svijeta s vrlo organiziranim kultom zaduženim za obožavanje boga moći, pohlepe, užitka. Njihovi gospodari, „veliki svećenici“, ne štede srebrnjaka da potkupe svakoga tko je spreman izdati, poput Jude, Istinu. Za njih ne postoji kompromis. Da održe svog boga na vrhu piramide, spremni su uništiti svakoga tko bi im se suprotstavio. Njihov kodeks ne priznaje neposlušnost, niti daje mogućnost iskupljenja.

Možda sam pretjerao u napadaju melankolije. Neću reći pesimizma, jer još uvijek sam spreman zagledati se prema horizontu, zaputiti se na put skliskim stazama planinskih vrhunaca k izvorima žive vode i mirisnog zraka, no, priznajem - bojim se. Kao što su se mnogi bojali usprotiviti se nacističkim rasnim zakonima kad su uvođeni i kao što se i danas mnogi boje jasno podići glas protiv tiranije boga pohlepe koji kani uništiti sve koji mu se ne poklone.

No, istovremeno, u meni živi nada, kao i u milijunima drugih da je ipak moguć bolji svijet. Ta nada također živi na strahu, ali Strahu Božjem. On je dar Božjega Duha. Zato, ako sam vas tekstom, preplašio, pokvario vam rapoloženje, učinio sam to s ciljem da i vi postavite pitanja, ili date odgovore.

Samo nemojte šutjeti. Jer nakon što je Bog postao čovjekom, čovjek nema pravo na šutnju! Ponovit ću još jednom velikim slovima – NAKON ŠTO JE BOG POSTAO ČOVJEKOM, ČOVJEK NEMA PRAVO NA ŠUTNJU!

Veliki teolog i filozof Johann Baptist Metz postavio je zanimljivo pitanje – je li moguć govor o Bogu nakon Auschwitza? I doista, kako je Bog mogao ostati „nijem“ na krikove i molitve tolikih? Kako je mogao dopustiti to zločinačko orgijanje bešćutnosti, mržnje, zla?

Bojim se da se odgovor krije u rečenici koju sam napisao prije - nakon što je Bog postao čovjekom, čovjek nema pravo na šutnju! Nije šutio Bog, nego čovjek, milijuni onih koji su na upozorenja o mogućem zlu odmahnuli rukom – jer njih se to ne tiče.

Napisano 17. veljače 2014.

Foto: pixabay.com

Ne pristajem na šutnju! A ti?

Tko od nas nikad nije pomislio da bi trebalo promijeniti svijet? Tko od nas nije u tome vidio i svoju ulogu? Barem kao dječak ili djevojčica maštao o trenutku kada će biti važan i imati moć mijenjati stvari? Utjecati na događaje i ljude, ispravljati nepravde i boriti se za pravdu, pravo da svaki čovjek živi dostojanstveno? Sumnjam da postoji takav ili takva. Uostalom, u prirodi je ljudskog bića da se mijenja i da želi mijenjati.

Pa ipak, svjedoci smo da živimo u vremenu silnih nepravdi, korupcije, bešćutnosti koja ne dopušta da se stvari promijene nabolje, nego se manjina otvoreno ruga velikoj većini u stilu – što nam tko može? I pritom ne mislim samo na pokvarene i bahate političare, iako su oni glavni krivci, nego ponajprije na one koji su oteli i sebično zadržali vrijednosti samo za sebe. Pa tako imamo nekolicinu koja od obijesti ne zna što bi više s novcima dok milijuni ljudi crkavaju od gladi.

Ne priznajem poraz!

Kako to promijeniti? Može li čovjek, pojedinac nešto učiniti pa da se zaustavi to ludilo? Što mogu ja učiniti? Što možeš ti učiniti? Najčešće čujem odgovor – ništa ili gotovo ništa, jer ja sam samo „običan mali čovjek“. I iako sam svjestan mnogih ograničenja, ne mogu se pomiriti s time da ne mogu ništa učiniti kako bi ovaj svijet, moja Domovina, moj kraj, moja obitelj, ja sâm postao bolji. Ne pristajem na pasivnost i ne priznajem poraz. Ako ništa drugo, moći ću jednog dana kada dođe red na moj odlazak s ovog svijeta u miru zaklopiti oči i reći si – pokušao sam, dao sam koliko sam mogao dati.

Jer u konačnici nije stvar u tome da čovjek uspije pod svaku cijenu, nego da svoj put prema uspjehu gradi tako da iza njega ostane most protkan dobrotom, iskrenošću i poštenjem kojim će i drugi htjeti kročiti na svom putu prema drugoj strani obale postojanja. U suprotnom ostvariti cilj ne birajući sredstva stvara samo nove boli i nove nepravde, ruši već izgrađene mostove dopuštajući beznađu da zatruje ljudska srca i odnose.

Samo "običan mali čovjek"

A to što sam samo „običan mali čovjek“, ne može me osloboditi od odgovornosti da se borim za bolji svijet, za boljeg sebe. To što sam čovjek dovoljno je da učinim sve što je u mojoj moći da se nikad ne pomirim s nepravdom, sa zlom koje pogađa društvo, mojeg bližnjeg i mene samog. To što sam čovjek obvezuje me da ne budem kukavica, slabić, trgovac trulim kompromisima i sebičnjak koji misli samo na sebe.

To što sam samo „običan mali čovjek“ znači da sam nezamjenjiv kamenčić u mozaiku pravednijeg i boljeg svijeta. Bez mog angažmana u toj slici, mozaiku, ostat će rupa, praznina tamnog propusta koju nitko više nikad ne može ispuniti. Da, nikad više! Nitko ne može zamijeniti moje, tvoje, njegovo mjesto u mozaiku povijesti. To je teška istina, ali neporeciva.

Promjena svijeta započinje promjenom tebe!

Jasno je da svi ne možemo biti vrhunski liječnici, znanstvenici, politički vođe ili neke druge važne i „uspješne“ figure koje će povijest pamtiti i upisivati u enciklopedije. Jasno je i da uspjeti ne znači zadovoljiti kriterije i tumačenja „uspješnosti“ koje nameću mediji i trendovi, a koji se temelje na posjedovanju. Jer uspjeh ne počiva na posjedovanju, nego naprotiv na davanju, nesebičnosti, altruizmu.

Pa tako, uspjeh je kada čovjek uputi drugome toplu i iskrenu riječ. Pomogne siromašnoj osobi ili skupini, obitelji. Uspjeh je kada se angažira u društvenom i političkom životu. Izađe na izbore i glasuje. Niz, naoko malih stvari, ali bez kojih će svijet samo nadalje tonuti u sve veće nepravde, zla i patnju.

Još uvijek misliš da ne možeš promijeniti svijet? Na dobrom si putu, jer prvi korak je postaviti si uopće to pitanje. S obzirom da je to pitanje toliko naporno i uporno, nećeš imati mira. Sve dok ne daš svoj odgovor. A odgovor će ti, siguran sam 100%, promijeniti život. Na bolje ili na gore, ovisi o tebi. Promjena svijeta započinje promjenom upravo tebe!

Napisano, 20. rujna 2013.

Foto: pixabay.com