Molitva Duhu Svetom za svaki dan

 

O, božanska Ljubavi, sveta zajednico Svemoćnog Oca i Preblaženog Sina, svemoćna pomoći, Duše Sveti, predobri Tješitelju žalosnih! Izlij se svojom jakom silom u dno srca moga, prebivaj u njemu i razveseli sve tamne kutove te zapuštene kuće trakom svoga sjajnog svjetla, pohodi me i oplodi obilnom rosom svojih milosti tvrdu zemlju duše moje, koja odavno potpuno suha gine i vene.

Rani strelicom svoje ljubavi moju nutrinu, užeži i pronikni spasonosnim plamenom duh moj, rasvijetli me ognjem svete revnosti i sažeži sve što je nečisto, a što se tako čvrsto drži duše mi i tijela! Napoji me rijekom svojih slasti, da više ne pođem za otrovnom slašću ovoga svijeta. Sudi mi, Gospodine, i odvoji me od naroda nesvetoga, uči me vršiti tvoju Volju, jer Ti si Bog moj!

Vjerujem da Ti svakoga, u kome stanuješ, činiš hramom Oca i Sina. Blago onome, tko te za gosta primi, jer će se, po tebi, u njemu nastaniti i Otac i Sin.

Dođi, predobri Tješitelju žalosne duše, Zaštitniče i Pomoćniče u sreći i nesreći! Dođi, Štite slabih, Pomoćniče palih! Dođi, Učitelju poniznih, Uništitelju oholih! Dođi, preljubezni Oče sirotih, Okrepitelju bolesnih, Zvijezdo morska onih, koji plove na moru, luko spasa, jedini ukrase svih živih i jedini spase svih umirućih!

Dođi, Duše Sveti, smiluj mi se i promijeni me po svojoj volji. Udostoj se k meni doći, da ti moja poniznost prema tvojoj veličini, moja slaboća prema tvojoj jakosti, prema punini tvoga Milosrđa, omili. Po Isusu Kristu, mojem Spasitelju, koji s Ocem, u tvojem jedinstvu, živi i kraljuje u sve vijeke vjekova. Amen.

sv. Augustin

Zašto se bojiš?

„Vidiš ovega Čoveka gore. To ti je moj Prijatelj. On me nikad nije zapustil. I kad su mi svi drugi obrnuli pleća (leđa), On je bil tu uz mene“ – znao mi je reći tata pokazujući mi na sliku Isusa u molitvi na Maslinskoj gori. Nikad nisam posumnjao u to njegovo svjedočanstvo.

Kao malome bilo mi je izuzetno zanimljivo gledati tog tatinog Prijatelja, tako moćnog i tako vjernog. Slušajući tatu poželio sam i sâm imati tog istog Isusa za prijatelja. Jer, tko od nas ne treba prijatelja i tko od nas ne bi htio imati za prijatelja nekoga tko nas se ne bi nikad odrekao?

Neki cijeli život provedu a da ostanu sami, bez iskustva istinskog prijateljstva. Potreba da budemo prijatelji i da nam se bude prijatelj dio je naše biti, onoga što jesmo, što nas čini čovjekom.

Danas kad se sjećam te slike mog umornog oca koji mi govori o svom Prijatelju Isusu, pitam se hoću li i ja jednom moći posvjedočiti svojem djetetu o Božjoj vjernosti i Njegovoj beskrajnoj očinskoj ljubavi?

Hoće li moje dijete slušajući me kako govorim o Bogu, imati onako jasan osjećaj Božje prisutnosti kakav sam ja imao gledajući u izmučeno Isusovo lice na slici njegova smrtnog straha na Maslinskoj gori? Nadam se. Vjerujem u to. U Božju vjernost ne sumnjam, ali uvijek iznova plašim se sebe i svoje krhkosti.

Jer, ljudska krhkost bez Boga je poput pepela na vjetru. U opasnosti da bude raznesena u tisuće pravaca. I nije da Bog ne može zacijeliti sve rane i skupiti u cjelinu razasutu sliku ljudske duše. On to neprestano čini. Problem je što čovjek sa svakom novom ranom, sa svakim novim danom u kojem odbija Božji poziv i Njegovu ispruženu ruku, gubi iz vida sliku Doma kojem pripada.

Ta slika postaje sve mutnija dok je u potpunosti ne zatamni mučna praznina tame. Tada mjesto nade preuzima strah i razorni osjećaj besmisla do želje za vlastitim nestajanjem. A mnogi od njega pate. Nema čovjeka koji se nije s njim susreo u nekom obliku, budio znojan u noći ili plakao od boli odbačenosti i samoće. Nema ga.

Ne znam za vas, ali ja volim putovati vlakom. Doduše rijetko to činim, ali stvarno, to mi je poseban gušt. Obećao sam si da ću jednom u životu u zimi otputovati vlakom u Pariz. Ne znam točno kad se ta želja javila u mojoj glavi, no znam da je to bilo za vrijeme srednje škole kad sam znao u slobodno vrijeme otići na glavni kolodvor gledati dolaske i odlaske vlakova i lica putnika.

Zvuči pomalo uvrnuto, ali takvi su srednjoškolci. Na pamet im padnu svakojake ideje. Nije ni čudno. Obično srednja škola označuje odlazak u neko udaljeno mjesto, početak samostalnog puta, prvih samostalnih koraka.

I obično roditelji proživljavaju prave drame zbog odlaska njihove curice ili njihova dječaka u veliki grad. Ponekad u tom strahu pretjeraju, no tko im može zamjeriti zbog toga što vole svoje dijete.

Sigurno se pitate zašto sam skrenuo temu na vlakove. I ja bih se to pitao. Kao što se pitam – kako to da se ne bojimo sjest' na vlak i prepustiti svoj život u ruke nepoznatog strojovođe i kvalitete pruge, a bojimo se svoje živote prepustiti u ruke Bogu?

Jer imamo povjerenja da ćemo sretno stići na cilj koji smo si zadali – odgovorit će netko. I argument stoji, ali zašto nemamo povjerenja u Boga da ćemo sjedajući na vlak kojim On upravlja stići do cilja kojem svatko od nas stremi – ispunjenog i sretnog života?

Možda zato jer Bog ne želi da čovjek bude poslušan putnik koji će spavati i dosađivati se dok On upravlja vlakom našega života? Možda zato jer Bog od nas traži da zajedno s njime sudjelujemo u kreiranju pruge našega života?

Možda zato jer Bog poput svakog oca želi da njegovo dijete osjeti čar upravljanja velikim i zahtjevnim vlakom života? Možda zato jer nas je Bog zamislio kao slobodna bića? Možda jednostavno zato jer nas voli?

Puno tih možda. Moram priznati, da ne bih mogao zamisliti postojanje u kojem bih morao samo slijepo slušati naređenja i biti poput robota bez vlastite volje. Biste li vi to voljeli? Sumnjam. I onda zar naš Bog nije divan? I prije nego mi imamo povjerenja u Njega, On ima povjerenja u nas. Uvijek je tu. Naš Bog je baš faca!

P. s. Ne bojte se s Bogom ukrcati na vlak vašega života. Čekaju vas dionice magle, snijega, gromova i oluja, ali i dionice rajskih pejzaža, svježeg planinskog zraka, modrine jezera, rijeka i potoka, čarobnih svitanja i zalazaka sunca.

Bit će trenutaka kada ćete se umoriti. Tad će Bog preuzeti upravljanje vlakom dok se vi ne naspavate, ne bojte se prepustiti mu upravljač. Ta On je arhitekt svega. Sve savršeno poznaje i sigurno neće stisnuti neku krivu tipku.

Ukratko, očekuje vas nezaboravna avantura ispunjena srećom i smislom. Ako mislite da ste na svoj životni put već krenuli sami i da ste zaboravili pozvati Boga, vjerujte da se On ukrcao i bez vašeg poziva. Znate kakvi su mame i tate. Ne mogu bez nas.

Kolumna objavljena pod naslovom: Vlakom do Pariza

Napisano 26. rujna 2013.

Foto: pixabay.com

Prema civilizaciji ljubavi

Svaki sedmi čovjek na zemlji je gladan! Tu strašnu rečenicu sam pročitao u jednom internetskom članku koji podsjeća da se danas 16. listopada obilježava Svjetski dan hrane. Članak iznosi niz zastrašujućih podataka, pa tako prema podacima UN-a svaki sedmi čovjek na svijetu ne zna hoće li imati dovoljno hrane da preživi dan, više od 900 milijuna ljudi u svijetu gladuje, a dvije milijarde su pothranjene.

Od toga broja čak 165 milijuna čine djeca koja zbog pothranjenosti nikada neće dostići svoj puni fizički i kognitivni potencijal. S obzirom na to da istraživanje nije u potpunosti obuhvatilo sve zemlje i realno stanje, brojke su zapravo još gore.

S druge strane neki dan sam pročitao članak o raspodjeli moći u svijetu baziran na istraživanju koje je proveo Credit Suisse, a koje pokazuje kako 32 milijuna ljudi, odnosno 0,7 posto svjetske odrasle populacije, kontrolira 98,7 bilijuna dolara ili oko 41 posto svjetskog bogatstva nasuprot 3,2 milijarde ljudi, odnosno 68,7 posto svjetske odrasle populacije koja kontrolira samo tri posto svjetskog bogatstva, ili oko 7,3 bilijuna dolara.

Kako je to moguće? Nešto očito ne štima u svjetskom poretku kakav je na snazi. Toliko se priča o velikom napretku ljudskog roda, ljudskim pravima, humanizmu i drugim uzvišenim idealima, a stanje je sve gore.

Zapravo, ne bismo pogriješili kad bismo zaključili da se današnji poredak u temelju nimalo ili vrlo malo razlikuje od pradavnih vremena kada je zakon jačega bio jedini zakon i kada je najvažnije bilo ugrabiti što veći komad u raspodjeli ulovljene divljači. Pritom nisam siguran da u ta tzv. primitivna vremena nije bilo više ljudskosti, nesebičnosti i solidarnosti nego je to ima danas u tzv. modernim vremenima.

„To je nama naša borba dala!“

Stara je to komunistička parola koju bih znao kao dječak čuti kad bi se u jesen muži našli u staroj žgujarnici (tak se u mom zagorskom kraju naziva prostorija ili koliba za pečenje rakije). Kao i danas, i u to doba druga Tita, koje danas mnogi nostalgično zazivaju kao vrijeme u kojem su tekli sami med i mlijeko, bilo je korupcije, nepravde i teško se živjelo.

Tko je bio u partiji taj je dobro prošao, a oni koji nisu, u te su spadali muži iz žgujarnice, ti su životarili. I tada je malena šačica pojedinaca (iz komunističke partije) kontrolirala kao i danas, većinu bogatstva. Sjećam se kakve su to žestoke rasprave bile. Na kraju rasprava uvijek bi netko ironično zaključio – to je nama naša borba dala. Što bi u prijevodu značilo – tko nam je kriv što se ne znamo snaći, što se nismo upisali u partiju, što u konačnici držimo do nekih vrijednosti koje su nespojive s trendovskim ideologijama.

Ta mantra aktualna je i danas. I služi kao neoborivi argument u raspravi i zahtjevima naroda da oni koji su na vlasti moraju služiti svome narodu. Slušati ga i boriti se za njegovo dobro. Samo što se to više ne kaže – to je nama naša borba dala, nego – mi imamo izborni legitimitet!

Koja perverzija. No, što se čovjek ima čuditi. Dok je god povijesti i ljudi pred svakim pojedincem naći će se taj izazov.

Biti ili imati?

Vječita čovjekova dvojba. No, zašto se ne bi moglo i imati i biti? Zar ne postoji nikakva alternativa ovakvom svjetskom poretku u kojem podivljalo tržište nemilosrdno gazi sve pred sobom, dehumanizira svijet i čovjeka?

Zagovornici ovog divljeg kapitalizma u kojem je slobodno tržište jedina svetinja u koju nitko ne smije dirati, a napose ne država, služe se argumentom da je pojedinac najproduktivniji ako mu se otvori prostor djelovanju, ako ga se ne ograničava. I u pravu su da je privatno vlasništvo izvrstan motivator, ali ostaviti tržište bez ikakva nadzora vodi u anarhiju.

U stanje džungle u kojem je jedini zakon onaj - zakon jačega i sva su sredstva pritom dozvoljena. Onda ne čude podaci o stanju raspodjele moći u svijetu. Onda ne čudi ni činjenica da uglavnom sve razvikane tvrtke sa zapada svoje proizvode stvaraju na posve neljudski način i u posve neljudskim uvjetima za radnike. Najčešće na Istoku.

A onda te iste proizvode prodaju na zapadu za vrtoglave cifre. I da perverzija bude veća, svi ti super bogati i ugledni vlasnici zapadnih kompanija imaju neke humanitarne zaklade preko kojih se bore za smanjenje gladi u svijetu, borbu protiv bolesti… Kojeg li licemjerja. I Bogu za plakati! – rekli bi stari.

Oteto je prokleto

No, i to polako dolazi na naplatu. Tzv. razvijeni i moderni Zapad seljenjem proizvodnje na siromašni Istok odrekao se i sigurne budućnosti. Odrekao se rada. Slikovito rečeno, odrekli su se smrdljivog i teškog štapa za lov ribe i postali financijski savjetnici, brokeri, konzultanti, zastupnici, ukratko gospoda u odijelima, nalakirane kose i potamnjene puti.

S druge strane ljudi na Istoku su se naučili sami loviti ribu pa sad Istok ima i ribu i štap, a Zapad ništa. Tek neki sitniš koji mu je ostao od pljačkanja kojim kupuje ribu s Istoka. A što kad potroši sav opljačkan novac? Živjet će u bijedi. Ne kaže se bez veze da je oteto, prokleto. Ne vjerujete?

Pogledajte samo što se događa u SAD-u. Njihov vanjski dug, nezaposlenost i sve veću bijedu. EU je na istom putu. A Hrvatska? To vam ne treba objašnjavati, to dobro vidimo i na vlastitoj koži osjećamo. No, da ne odem predaleko – postoji li alternativa?

Komunizam?

Sudeći prema našim medijima i političarima (ogromnoj većini), oni bi najradije da se vrate stara komunistička (za neke su to čak bila socijaldemokratska, pa i kapitalistička) vremena kada je sve bilo svačije, a zapravo ničije i kada je sve poluge moći u svojim rukama imala jedna partija. I u čemu se onda komunizam razlikuje od divljeg kapitalizma?

Zar i jedan i drugi sistem nisu izrodili silne nepravde i zla na čelu s manjinom koja upravlja većinom i drži u svojim rukama sve poluge moći i većinu bogatstava?

Zar i jedan i drugi sistem nisu i ne koriste manipulaciju i prisilu kao sredstvo održanja na vlasti, a narod u pokornosti? Vjerujem da biste i sami mogli naći pregršt sličnosti. Razlika je samo u metodama. Zato nipošto nije u krivu bivši predsjednik Mesić kad kaže da je Jugoslavija bila kapitalistička zemlja.

Posljednji sud

Isus u Evanđeljima govori o teškim vremenima pred kraj povijesti i svoga ponovnog dolaska. Ja vjerujem u Njegov dolazak. Vjerujem da povijest ima kraj i vjerujem da će na kraju On izreći sud. I bit će to kako je rekao:

»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. 32I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. 33Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.«

34»Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! 35Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; 36gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’«

37»Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? 38Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? 39Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ 40A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’«

41»Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! 42Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; 43stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’«

44»Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ 45Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’«
46»I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.« (Mt 25 31-46)

P. S. Ove godine Caritas Zagrebačke nadbiskupije obilježava svoju 80. obljetnicu organiziranog, institucionalnog rada. Prilika je to da zahvalimo Bogu za tisuće dobročinitelja, volontera i ljudi dobre volje koji su vjerovali u bolji svijet i kroz Caritas svjedočili Božju prisutnost u svijetu, pomagali bližnjima i krijepili nadu.

Prilika je to da i sami postanemo dio velike Caritasove obitelji kroz neki vid sudjelovanju u njegovu radu. Jer vjera bez djela je mrtva vjera. Nema ništa ljepšega nego kad čovjek učini neko dobro djelo, pomogne bližnjemu u potrebi, razveseli nečije oči i u srcu zapali plamen nade.

Jedini način da se spasi ovaj svijet i čovjek je jedna nova revolucija, ali ovoga puta revolucija ljubavi. Zadnji je čas da čovječanstvo krene prema civilizaciji ljubavi kako je to lijepo istaknuo još papa Pavao VI.

Izvorni naslov kolumne bio je: Viva la revolución! Prema civilizaciji ljubavi.

Napisano 16. listopada 2013.

Foto: Pixabay.com

Zašto nam je lakše vjerovati u Djeda Mraza, nego Isusa? I to za Božić!?

Jeste li se ikad zapitali - što Bog želi od mene? Zašto me je stvorio? Koja je moja „misija“ na ovoj zemlji u ovom životu? Ako niste vjernik, naravno da ta pitanja niste uputili Bogu, ali ste ih postavili. Ne znam koje ste odgovore dobili, jer ja ne mogu zamisliti svoj život bez Boga, no kako god, siguran sam da je ostalo još nešto upitnika. Siguran sam u to.

No, nisam ovu kolumnu posvetio onima koji ne vjeruju u Boga. Obraćam se onima koji vjeruju u Boga. I to ne bilo kojeg Boga, nego Boga Isusa Krista. To je velika razlika, jer na Nebu može biti mjesta samo za jednog Boga. Da postoji više bogova, tada ni jedan od njih ne bi bio Bog, pisan prvim početnim slovom. Zato, postoji samo jedan Bog i to Bog koji nam se objavio u Isusu iz Nazareta. Isus iz Nazareta, rođen je u Betlehemu kako bi se ispunila židovska sveta pisma koja su naviještala rođenje Spasitelja, Mesije koji će konačno osloboditi za svagda Izabrani narod.

I konačno pojavi se u Izraelu poseban Učitelj kojeg je slijedilo mnoštvo oduševljenog naroda. Ljudi počinju sve više u Njemu gledati Izabranika koji će ih osloboditi od patnji rimskog ugnjetavanja, a taj za koga su mislili da je Spasitelj, biva ubijen od strane bezbožnih Rimljana smrću rezerviranom za najveće zločince i otpadnike od društva!?

Koje razočaranje... Jeste li se vi kad "razočarali" u Isusa? Ja jesam. I to više puta. Tko Ga može shvatiti? Tu Njegovu logiku? Zar da se Bog rodi u štali? Da mu umjesto kićenih izaslanstava pri prvom udahu zraka društvo prave domaće životinje?

Propovijedajući na Božić 1941. godine u katedrali nadbiskup Stepinac se osvrnuo na to ovim riječima: „Isus Krist dolazi dakle na svijet ne u Nazaretu, nego u Betlehemu, što znači 'mjesto kruha', jer je On živi kruh nebeski, koga Bog šalje ljudima za hranu. On dolazi po odluci Božjoj, a po nehotičnoj odredbi carevoj, na svijet usred ovaca i pastira, jer je On sam dobar pastir, koji dušu svoju polaže za ovce svoje.

Nehotice po odredbi carevoj, ali po odluci Božjoj, dolazi na svijet u štali, da i najsiromašniji i najbjedniji razumiju, da su vrata k Njemu uvijek otvorena svim ljudima dobre volje, da i bogati razumiju, da je sav sjaj ovoga svijeta samo bijedna štala za Onoga, koji je Gospodar nebesa. On dolazi na svijet u potpunoj skrivenosti, jer ga je već pred tisuću godina kao takvog navijestio Izaija prorok: 'Vere tu es Deus absconditus, Deus Israel Salvator! - Zaista ti si Bog skriveni, Bog Izraelov Spasitelj' (Iz 45,15). Indirektno zbog zapovijedi careve, ali zapravo po Božjoj odluci, dolazi na svijet u jaslicama, jer nije bilo mjesta u gostionici.

Dolazi na svijet u jaslicama, kamo se stavlja hrana životinjama, jer je i On sišao s neba na zemlju, da bude ovdje hrana ljudskim dušama. Radi odluke careve o popisu dolazi mali Isus na svijet u hladnoj i tamnoj noći, jer nema za njega svijetle i tople sobe. Ali Bog Otac je htio da pokaže time svu mizeriju čovječanstva, kojemu je prije dolaska Sina Božjega manjkala toplina ljubavi i prema Bogu i prema bližnjemu i koje je lutalo u tami neznaboštva i već se počelo smrzavati i umirati.

Zapovijed careva lišila je Isusa i ono malo udobnosti što bi je bio imao u Nazaretu, tako da dolazi na svijet u potpunom siromaštvu. Ali desilo se to po Božjoj odluci, da ljudi shvate da put u nebo nije put sjetilnih užitaka, kakvim je bilo odano staro poganstvo, nego put odricanja i samoprijegora.

Braćo! Nedokučivi su za nas putovi Božji. Vječni, neizmjerni Bog čini i danas velika djela i na nebu i na zemlji i tko da shvati misli Njegove i sudove Njegove?“

Doista, tko da shvati Božju volju? Bez Isusa Krista nitko, nikako i nikada, ali upravo zbog Isusa, mi danas možemo znati što je volja Božja. Nema tu filozofiranja, nema tu tajnih znanja i kodova. Sve je jednostavno da jednostavnije ne može biti - ljubi i čini što hoćeš, rekao bi sv. Augustin.

To je Božja volja - da nasljedujemo Njega, da svaki dan živimo ugledajući se na Onoga tko je u svemu ostao vjeran Bogu i na taj nam način pokazao što nam je činiti, kako živjeti i kako ćemo i gdje, ako ga nasljedujemo, završiti.

Napisao sam da sam često bio ljut na Boga i da sam se svađao s Njime. Ne zato što bi Bog ostavio čovjeka, iznevjerio ga, nego zbog oholosti kojom smo ranjeni. U najtežim trenucima života znate li tko me jedini nikad nije napustio? Upravo Bog! I to Bog Isusa Krista! On je Bog vjeran. A ono zbog čega sam se ljutio odnosilo se na nemogućnost da uvidim svu površnost ljudske logike i ljudskih znanja te da prihvatim milosrdnu ruku Boga kojeg Isus naziva Abba - Tata.

Postoji li kroz povijest ljudskog postojanja bog kojem bi se čovjek mogao obratiti riječju - tata? Ne postoji. Samo Bogu Isusa Krista čovjek može reći - Tata. Jer On to Jest. On je sve stvorio, svime upravlja i ne postoji ništa što bi moglo izmaći Njegovom pogledu.

Završavam riječima blaženog Alojzija Stepinca velikog sveca Crkve i hrvatskog naroda koje je izgovorio na Božić 1941. godine: „Padnimo dakle danas na koljena pred Isusom u jaslicama i istresimo srce svoje pred Njim.

Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje!
Umnoži nam vjeru, da se ništa ne zbiva bez Tvoga dopuštenja na zemlji.
Umnoži nam vjeru, da se ništa ne može desiti nikom od nas osobno prije nego Ti dadeš dozvolu. Umnoži nam ufanje, da Ti želiš u svim stvarima ne našu nesreću nego naše istinsko dobro.
Želiš ga sigurno i pod ovim teškim udarcima, koji stizavaju čovječanstvo, jer zato si konačno sišao na zemlju - kako nas uči i naša lijepa božićna pjesma:

S neba siđe dolje radi grješnika,
rodi se u štali radi čovjeka!

Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje! Onda ćemo i kroz ovu najtežu svjetsku oluju proći bez straha i bez štete, jer ništa ne manjka onima, koji Tebe ljube!“

Sretan vam Božić i blagoslovljena nova 2019. godina!

P. s. Ako ste pročitali do kraja i pitate se kakve veze ima naslov s tekstom, onda ćete odgovor dobiti vrlo lako: samo odgovorite na pitanje -  biste li pročitali tekst da je naslov bio na primjer - Božić je blagdan rođenja Isusa koji je Bog i čovjekov Spasitelj? :) No, nisam zato stavio ovakav naslov - da privučem pažnju. Pojavio se u mislima kao pitanje koje bi bilo dobro odgovoriti...

Napisano, 23. prosinca 2015.

Foto: pixabay.com

Simfonija Novoga Svijeta

U zadnje vrijeme najčešće slušam klasičnu glazbu. Smiruje. Kadra je čovjeka izvesti iz svakodnevne rutine i opterećenosti u prostranstva Duha u kojem vrijeme i zakoni ljudske logike kao i ograničenja prestaju važiti.

Nitko od nas nije slučajnost, niti slučajno postoji. Naša su imena jednom izrečena zapisana u vječnosti i za vječnost. I pritom nismo neko bezlično ime i nevažna riječ, nego nas je Stvoritelj zamislio i izrekao kao sastavne i nezamjenjive članove orkestra stvaranja u kojem je svakome ponaosob dao partituru koju nam je izvesti.

Ne znam za vas, ali dugo mi nije bilo jasno koja je svrha dirigenta u izvedbi klasičnih glazbenih djela? Zašto se njegovo ime posebno spominje u najavama ili odjavama i zašto je on na isturenom i povišenom mjestu? U redu, potreban je netko da dadne znak za početak i kraj glazbenog djela kako bi svi glazbenici započeli i završili sa sviranjem u isto vrijeme, no gledajući lica umjetnika, činilo mi se da je dirigent sporedan, pomalo nevažan lik koji lamata rukama, pravi svakakve grimase, znoji se, plače, skače po podestu, a glazbenici ga pritom najčešće ne gledaju nego prate svoje partiture.

I bio bih još dugo u uvjerenju da je dirigent zapravo suvišan da nisam naišao na snimak probe Bečke filharmonije i na svoje dječački naivno čuđenje otkrio da je orkestar bez dirigenta zapravo nemoguć, jer upravo o sposobnosti i znanju dirigenta da prodrije u duh kompozicije i da to prenese do svakog pojedinog člana orkestra ovisi hoće li izvedba biti veličanstvena ili tužno promašena.

Moram priznati da sam ostao fasciniran tom snažnom upućenošću dirigenta na glazbenike i obratno. I premda se u izvedbi gledateljima može učiniti da glazbenici uopće ne gledaju u dirigenta, činjenica je to toga što su kroz mukotrpne i česte vježbe ostvarili takvu povezanost da uopće ni ne trebaju pogledom pratiti dirigenta. Nakon završenih teških i mukotrpnih probi oni osjećaju svaki njegov pokret, trzaj, zamah i ne gledajući.

Tako je dragi moji čitatelji i u odnosu s Bogom. Stvorio nas je da svojim postojanjem ispjevamo najljepšu ariju koju je svemir ikad čuo. Za vječnost! Silno je bio ponosan kad je ispisao i zadnju notu našega života prije nego nas je zazvao imenom. Svakog ponaosob. Za svakoga je napisao jedinstvenu partituru i dao nam je kao poklad kojim ćemo ući u vječnost. I pritom nije nekamo otišao, prepustio nas na milost i nemilost. Baš On, naš Stvoritelj, stoji na čelu orkestra povijesti. Nije mjesto dirigiranja prepustio nekome drugome za melodiju koju je stvorio, ma kako nam se to ponekad činilo.

Stalno nas podsjeća na vježbe, poziva na probe, i ne gubi strpljenje. Ne odustaje. Želi da svako od nas osjeti blaženstvo melodije koju je zamislio, da joj se preda i u njoj otkrije svoje mjesto. Za premijernu izvedbu koja će se dogoditi na kraju povijesti. Pritom, On je uz nas i u trenucima kada smo umorni od vježbe i rado bismo odustali. S nama je i kad izgubimo sluh i vid kojima bismo pratili svoju partituru. Pati zajedno s nama. Plače u svakom patniku zbog boli, biva progonjen i odbačen u milijunima progonjenih i odbačenih kroz povijest. Tu je. S nama.

Ne znam tko si barem jednom nije postavio pitanje zašto i otkud zlo i gdje je Bog kada nevini pate. Gdje je bio za vrijeme Holokausta? Vukovara? Gdje je danas kada milijuni nevinih pate. Potpuno sam siguran da nije šutio. Krici ubijenih, patnja malene dječice, bili su i Njegovi krici, i on je patio ne odustajući od svoje zamisli da spasi čovjeka, da privede povijest kraju kada će jednom za uvijek biti poražena smrt i njezini glasnici.

Baš činjenica da zlo nikad nije prevladalo, dokaz je da je Bog onaj koji je prisutan. Da je postao čovjekom kako bi se neposredno uključio u povijest i dovršio veličanstveno djelo spasenja. Veliku simfoniju Novoga Svijeta! Zlo? Da. Ono postoji. I nije neka nedefinirana energija, nego konkretno biće koje odbija biti dijelom velike Božje simfonije. Zato unosi kaos u ljudski orkestar.

Nagovara na neposlušnost nudeći svoje partiture kaosa pod krinkom slobode. One su privlačne jer ne traže ništa osim prepuštanja sebičnosti, ali u konačnici ne nude ništa osim jezive praznine besmisla. A za to čovjek nije stvoren, nego za neponovljivu virtuoznost koju mu je Stvoritelj dao. Potpuno slobodno za slobodno prihvaćanje.

P. S. Ako vam se čini da je melodija vašeg života postala bezlična ili da su se note pomiješale bez ikakva reda u neku kaotičnu melodiju, vjerojatno je to stoga jer ste zaboravili na Dirigenta. Podignite pogled gore s nota. Otvorite srce za Dirigentove savjete.

Kad ponovno pogledate u svoju partituru primijetit ćete snažnu harmoniju i začuti tisuće skladnih nota koje dopiru iz života vaših bližnjih. Kad to saberete čuti ćete i veličanstvenu Simfoniju iz Novoga Svijeta. Dotad možete uživati u Dvořákovoj pod dirigentskom palicom genijalnog Karajana.

Napisano 12. listopada 2013.

Foto: Herbert von Karajan 1941., commons.wikimedia.org (Bundesarchiv, Bild 183-R92264 / CC-BY-SA 3.0)

Samo se javljam...

U "moru" elektroničke pošte koja pristigne na moju elektroničku adresu, ovih dana dobio sam jednu zanimljivu priču. Kako joj je pouka vrlo znakovita, odlučio sam je podijeliti s vama.

U nekom američkom gradu, svećenik je prolazio kroz crkvu usred dana. Odlučio se zaustaviti kod oltara i vidjeti tko se došao moliti. U tom trenutku otvorila su se stražnja vrata i u crkvu je ušao jedan čovjek. Svećenik se namrštio s obzirom da je vidio da se čovjek nije brijao neko vrijeme. Njegova košulja je bila nekako otrcana i njegov kaput je bio pohaban. Čovjek je kleknuo, sagnuo je glavu, odmah se ustao i otišao.

U danima koji su uslijedili, svaki dan u podne došao bi taj čovjek. Svaki put je kleknuo samo za trenutak. U svećeniku se javila sumnja da ga ovaj ne želi zapravo opljačkati pa samo izviđa teren. Odlučio je zaustaviti ga i pitati što radi u crkvi. Čovjek, zvao se Mike, je rekao da radi u obližnjoj tvornici.

- Vidite, ja ostajem samo trenutak jer pauza za ručak traje taman toliko da dođem do crkve i natrag. Kada kleknem ovako govorim: samo sam došao da Ti kažem Gospodine kako sam sretan otkad smo našli jedan drugoga za prijatelja i otkad si ti uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na Tebe. Zato, Isuse, ovo je Mike koji ti se javlja danas.

Svećenik se osjećao postiđeno te je rekao Mikeu da je sve u redu i da je dobrodošao na molitvu u bilo koje vrijeme. Zahvalivši svećeniku, Mike ode natrag na svoje radno mjesto. Po njegovu odlasku svećenik je ostao sam u crkvi. U njemu se nešto slomilo. Kleknuo je pred oltarom, što nije imao običaj činiti, i zaplakao. Uz suze koje su mu tekle niz lice on je ponovio Mikeovu molitvu: samo sam došao da Ti kažem Gospodine kako sam sretan otkad smo našli jedan drugoga za prijatelja i otkad si ti uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na Tebe. Zato, Isuse, ovo sam ja koji ti se javlja danas.

Jednoga dana, svećenik je primijetio da stari Mike nije došao na molitvu. Budući da je više dana prošlo, on se zabrinuo. Raspitao se u tvornici o njemu, te saznao da je ovaj bolestan. Otišao ga je posjetiti. Bolničko osoblje bilo je zabrinuto za Mikeovo zdravlje, no na njegovu licu mogla se vidjeti samo radost. S tom radošću dočekao je i svećenika i s njim proveo vrijeme u razgovoru.

Na odlasku, glavna sestra pristupi svećeniku te mu tihim glasom reče kako nitko ne dolazi Mikeu u posjete i kako se neće imati kamo vratiti ako preživi pa da možda svećenik vidi kako bi mu se moglo pomoći. Iako nije bila glasna, Mike je čuo što sestra govori svećeniku te je prekinu i reče: „Velečasni, sestra je u krivu. Nisam sam, jer On je stalno uz mene. Moj Isus svaki dan u podne dolazi k meni, sjedne mi do nogu, uzima moje ruke i kaže mi: samo sam došao Mike da ti kažem da sam sretan otkad smo našli jedan drugoga i što sam uzeo tvoje grijehe. Uvijek volim čuti tvoje molitve. Mislim svaki dan na tebe. Zato, Mike, ovo je Isus koji ti se javlja danas.“

Što se na kraju dogodilo s Mikeom iz priče, ne znam, no, nije ni važno. Ako je događaj stvaran, siguran sam da je umro jedne noći pogleda zagledanog u blaženstvo svog Stvoritelja i osmijehom na licu djeteta koje se veseli licu Očevu nakon njegova povratka s dugog putovanja.

P. S. Ne zaboravite se javiti Bogu barem s vremena na vrijeme. Ako već nemate riječi kojima biste mu se obratili, poklonite mu barem jedan osmijeh. Nema ljepšeg poklona Ocu od osmijeha njegova djeteta.

Napisano 10. lipnja 2013.

Foto: pixabay.com

Kad progonjeni postane progonitelj iliti o krijesnicama

Jeste li se zapitali zašto su u zadnje vrijeme na filmu i u književnosti, vampiri, čudovišta, ukratko izmišljena stvarnost, popularnije teme od onih koje se tiču realnih stvarnosti? Nekako mi se čini da razlog leži u tome što se današnjem čovjeku stvarnost gadi, želi pobjeći od nje. Siromašnima i pritisnutima problemima za koje ne vide rješenje, stvarnost predstavlja samo bol, a onima koji uživaju u svim mogućim blagodatima, stvarnost je dosadila, žele nešto novo, neviđeno, neiskušano, ponekad i perverzno. Tako ja u svojoj seljačkoj logici nekako vidim ovaj fenomen.

I to je jedino što sam ostavio od napisanog iz višekratnih pokušaja da napišem kolumnu, koju sam po rasporedu trebao predati jučer, a koju sam započeo pisati početkom prošlog tjedna. Sva sreća pa je čovjek smislio kompjutor. Lako je izbrisati napisano. A htio sam se osvrnuti na aktualna događanja oko teme referenduma, no od tog silnog divljaštva kojemu svjedočimo u medijima, čovjeku se smuči. Jer koji god argument čovjek iznio, količina mržnje i gluposti koja prevladava u tzv. neovisnim medijima i javnosti koja se voli kleti u važnost dijaloga, čovjeka jednostavno prisili da se makne kako se ne bi zarazio tom mržnjom i sljepilom.

Sad dok ovo pišem sjedim ispred kuće. Deset je sati prošlo. Komarci me napadaju, ali što je to prema povjetarcu koji najavljuje ugodnu noć? Već po treći put krijesnica slijeće na ekran. Gledam to Božje čudo i ne mogu se ne zadiviti Arhitektu koji je sve to zamislio i kreirao! Kako li je tek Njemu kad gleda što njegova ljubljena kreacija, čovjek, čini od njegove Slike?

Na pamet mi „padaju“ ove riječi: Doći će vrijeme, već je došlo, riječ je Gospodinova, kada ću oduzeti čovjeku dar stvaranja života i prepustiti ga Smrti u koju se tako slijepo zaljubio. Jer stvorih ga na svoju Sliku da i sam bude stvaratelj, a on odbaci taj dar i stade ubijati djecu svoju prije no što svijetlost ugledaju. Tako on prokle Život, a pokloni se Smrti i njezinu paklenskom obećanju o raju zemaljskom u kojem će čovjek biti kao bog.

Doći će vrijeme, već je došlo, riječ je Gospodinova, kada će svaka ljudska duša uprti pogled u Nebo ridajući i proklinjući dan kad se dala zavesti obećanjima Zmije, tog iskonskog mrzitelja čovjeka i njegove od Boga obećane vječnosti.

To nisu riječi nekog starozavjetnog proroka. Tako se meni čini da će izgledati naša budućnost. No, ako ste se preplašili riječi, moram vas utješiti da ovo čemu mi svjedočimo nije nešto što nije viđeno u ljudskoj povijesti. Mnoge su civilizacije postale prah i pepeo upravo zbog ovoga čemu svjedočimo danas. I nije to neko olakšanje, neka utjeha, ali dovoljno jasno upozorenje svakome od nas da promislimo kakvim životom živimo, za što se borimo i u što vjerujemo. Pritom nipošto nije manje važno, nego naprotiv, najvažnije – na koji se način borimo!

Jer na pameti mi je i Isusova usporedba o talentima iz Matejeva evanđelja (Mt 25, 14-30): „Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak.  Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan - svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.

Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun.  Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'

Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'

A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!' A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'

'Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.'“

Zašto mi se čine važnima ove Isusove riječi? Naime, nikako ne mogu izbjeći zaključak da su upravo oni koji se zovu Isusovima, oni kojima je Gospodar povijesti povjerio više talenata. Ne zato da bi se oholo hvastali pred drugima, nego da bi tim darovima oplemenjivali i blagoslivljali svijet, tu veličanstvenu Sliku Božju.

P. S. Zašto ovakav naslov? Jedan mi je pametan čovjek davno u raspravi protumačio – oni koji su bili progonjeni u prošlosti, u budućnosti nažalost uvijek postaju progonitelji. Upravo to se, čini mi se, događa i danas. Povijest je doista učiteljica života. 

A možda sam ja potpuno u krivu? Prosudite sami. I još samo jedno pitanje – kad ste zadnji put vidjeli krijesnicu? Ako je vidite, ne zaboravite se nasmiješiti Stvoritelju i reći mu kako je sve divno stvorio. Bogu ne treba naša hvala, ali svakome Ocu lijepo se vidi kad mu dijete kaže – hvala Tata, baš si faca!

Napisano 19. lipnja 2013.
Foto: pixabay.com

"Dobar čovjek zastidi se i pred psom"

Foto: pixabay.com

PJESMA O KUJI
(Sergej Jesenjin)

Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njena topline
voda se topila snježna.

A uveče, kao i vazda,
kad koke na ljegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.

(Preveo G. Krklec)


Kad sam prvi put čuo stihove Pjesme o kuji Sergeja Jesenjina, priznajem da sam iskreno zaplakao, ne naglas jer bilo je to na satu hrvatskog (u srednjoj), nego skrivečki koliko sam to mogao u sebi. Tko može ostati ravnodušan nad tim stihovima patnje i majčinske boli zbog izgubljenog potomstva?  Oči mi i danas zasuze kad je pročitam, a pitanja i sjećanja navru poput snježne oluje u zimskim danima. Sva ona dadnu se sažeti u jedno – što je život?

Pa, što je to onda život? Svi se zaklinju da je život vrhovna vrjednota, no čim se pojavi prva dilema život ili korist, život prestaje biti vrhovna vrjednota i postaje samo sredstvo kako bi se ta korist ostvarila. Jer, kako objasniti činjenicu da su zakonodavci u svim tzv. razvijenim zemljama svijeta ozakonili ubijanje nerođene djece? Prema jednom istraživanju iz 2008. godine, svakih 11 sekundi u Europi se izvrši jedan pobačaj! A pobačaj, abortus nije „pravo žene da slobodno raspolaže svojim tijelom“, nego ubojstvo vlastitog djeteta. 

Može li biti sretna civilizacija koja svoju sreću gradi na ubijanju vlastite djece? Ne može. Ona se, povijest to pokazuje i dokazuje, nužno raspada i taj raspad plaća novom krvlju, još većim zlom, novim nepravdama i duhovnom pustoši novih naraštaja.

Dobar čovjek zastidi se i pred psom – riječi su velikog književnika Antona Pavlovića Čehova. No, stida je sve manje. Ljudi se ne stide više ni jedni pred drugima. Stid je gotovo nemoguće pronaći, a ako ga i ima negdje, suvremeni „umjetnici“, „kulturnjaci“, „državnici“, „znanstvenici“ čine sve kako bi posve nestao. Jer on koči „napredak“. Ništa ne smije biti sveto! "Sve treba potpuno obezvrijediti, jer samo tako svijet će trajno napredovati, a čovjek postajati svemoćniji i slobodniji."

Koje li sotonske prijevare… Postajemo li slobodniji i sretniji? Zar je sloboda to što u Hrvatskoj više od 370 000 ljudi nema posao? Barem toliko ih ne dobiva redovito plaču? Barem toliko ih je potplačeno? 

Tek nekolicina, koja je i proglasila ubijanje vlastite djece „pravom žene da slobodno upravlja svojim tijelom“, uživa u svim mogućim luksuzima. Zar je normalno da 1% čovječanstva posjeduje 90% svih bogatstava? Zar je to sloboda? Demokracija? Napredak? Ti isti od tog 1% smatraju da je najveći problem to što se ljudi previše razmnožavaju! Zato izmišljaju sva ta „prava“ kojima truju ljudske duše, jer se osjećaju ugroženi. Žele biti trajno robovlasnici. Ne žele da itko ugrozi njihov perverzan način postojanja i da bi to spriječili spremni su na sve.

Ako treba potamanit će poput stoke milijune ljudi u besmislenim ratovima, svjesno izazvanim epidemijama ili nekim drugim oblicima kriza, samo da ostanu na vrhu.

Nedavno je jedan japanski ministar izjavio da bi stariji ljudi trebali brže umirati jer predstavljaju prevelik teret za budžet! I nije usamljen u tim izjavama. Zar stvarno mislite da je ozakonjenje eutanazije „briga“ za dostojnu smrt teških bolesnika i staraca? Nije. To je početak puta na kraju kojega će biti sasvim normalno da vlastodršci – sluge bestidnih bogataša, narede da svatko tko više nije sposoban raditi i brinuti se za sebe bude, ako treba i prisilno „isključen“  – ubijen.

Naravno sve će to „bogovi“ s ovozemaljskog Olimpa lijepo upakirati u neku simpatičnu marketinšku priču i preko svojih medija kojima zaglupljuju narod i upravljaju njihovom sviješću, prodati kao nešto lijepo i dobro naivnom ljudskom roblju. I ljudi će to kupiti, a sve koji će ih upozoravati na laž koju kupuju proglasit će nazadnima, rigidnima, zaostalima iz srednjeg vijeka, klerofašistima…

Dobar čovjek zastidi se i pred psom. No, što kad se više čovjek ne stidi ni pred čovjekom? Tada Život ustupa svoje mjesto Smrti, a iz pepela rađa se nanovo Nada da Smrt nema zadnje riječi!

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.

Napisao 24. siječnja 2013.

Nova, 2014. godina

Foto: pixabay.com

Poštovani čitatelji, blagoslovljena vam bila nova 2014. godina! Od Boga, jer samo Bog može dati blagoslov čovjeku i čovjeka učiniti blagoslovom za druge. Važno je to shvatiti, jer počesto čovjek zaboravi da sve što ima, sve što jest, pa i on sam, dar je od Boga. Doista dar.

Najčešće smo uvjereni da kad bi imali puno novaca da bi se riješili svih problema, nesigurnosti i straha. I nema ničega lošega u tome da želimo steći što veću materijalnu sigurnost, ali problem nastane kada se uzoholimo, kada pomislimo da imamo sve, da nam nitko ne treba. A to se nerijetko događa. Tako to blago koje smo stekli postane naše prokletstvo. Kako nam pokazuje povijest mnogi su bogati imali sve, osjećali se nepotopivi poput Titanica, a onda im se sve srušilo u trenu. Ostali su bez ičega. Mnogi bogati nisu izgubili svoje bogatstvo, a opet u stalnom su strahu.

Niz je drugih lažnih „sigurnosti“ koje bismo još mogli nabrojati poput onih čiji korijeni su u praznovjerju, raznim „proroštvima“ i talismanima koje nosimo o svojim vratovima ili smo ih postavili u svoje domove. To je još veće zlo, jer se doslovno radi o zazivanju zla, dopuštanju zlu da razara, truje, uništava. A to onda rezultira strašnim tragedijama u takvim obiteljima. Nažalost, poznati su mi takvi primjeri.

Ništa ne može dati toliku sigurnost u životu kao Bog. Zapravo, jedini koji čovjeku može dati sigurnost je Bog. I tu najčešće nastaje problem. Barem se ja s tim problemom mučim. Iako sam uvjeren da se svi mučimo s tim problemom na svom vjerničkom putu – kako se prepustiti Bogu i Njegovoj Providnosti? Kako se osloboditi straha da ako Bogu prepustimo svoj život, da On neće nešto „zabrljati“, napraviti kontra našim željama i interesima? Kako pobijediti sama sebe? Svoja nagnuća, svoju volju? Je li to u konačnici potrebno?

Potrebno je, jer čovjek je poput djeteta pun znatiželje, pun snova, želje da upozna sve i da svijet obuhvati, učini ga svojim. U tim stvaralačkim nagnućima koja su Božji dar, jer Bog nas je htio kao sustvaratelje, čovjek poput djeteta ne može sam, uz njega mora biti otac ili majka da ga upute, opomenu, upozore, pa i kazne ako treba. I tu se javlja to pitanje  svih pitanja – kako uskladiti svoju volju s voljom Božjom? Kako mu se prepustiti? Kako se osloboditi straha da je Božja vizija našeg života najbolja i jedina ispravna vizija za nas, jedino što će nas dovesti cilju – biti blagoslovljen. A biti blagoslovljen je puno više od sretan. Sretan je tek milijuntni dio od biti blagoslovljen.

Biti blagoslovljen, znači imati sve blago koje čovjek može imati i koje može steći. To uključuje onda i sigurnost. Jedinu sigurnost koja čovjeka doista čini sretnim.

Naljepšu definiciju i značenje blagoslova i blagoslivljanja dao je biblijski Pisac u Knjizi brojeva:

Gospodin reče Mojsiju: »Reci Aronu i njegovim sinovima:
‘Ovako blagoslivljajte Izraelce govoreći im:

Neka te blagoslovi Gospodin
i neka te čuva!
Neka te Gospodin licem svojim obasja,
milostiv ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrati na te
i mir ti donese!’
Ovim riječima blagoslova za vas i sve vaše u novoj 2014. godini završavam kolumnu uz napomenu da budete strpljivi sa sobom u nastojanju da shvatite i prepustite se Božjoj volji i providnosti. Bog računa s našom nestrpljivošću, s našim strahovima, nesigurnostima i padovima na tom putu. Bitno je da toga budemo trajno svjesni i da ne odustanemo, da se trajno preispitujemo nismo li u svom životnom hodu odlutali, previše se udaljili od Oca. Točnije, nismo li zatvorili vrata svog života za Njegov blagoslov.