U zadnje vrijeme najčešće slušam klasičnu glazbu. Smiruje. Kadra je čovjeka izvesti iz svakodnevne rutine i opterećenosti u prostranstva Duha u kojem vrijeme i zakoni ljudske logike kao i ograničenja prestaju važiti.
Nitko od nas nije slučajnost, niti slučajno postoji. Naša su imena jednom izrečena zapisana u vječnosti i za vječnost. I pritom nismo neko bezlično ime i nevažna riječ, nego nas je Stvoritelj zamislio i izrekao kao sastavne i nezamjenjive članove orkestra stvaranja u kojem je svakome ponaosob dao partituru koju nam je izvesti.
Ne znam za vas, ali dugo mi nije bilo jasno koja je svrha dirigenta u izvedbi klasičnih glazbenih djela? Zašto se njegovo ime posebno spominje u najavama ili odjavama i zašto je on na isturenom i povišenom mjestu? U redu, potreban je netko da dadne znak za početak i kraj glazbenog djela kako bi svi glazbenici započeli i završili sa sviranjem u isto vrijeme, no gledajući lica umjetnika, činilo mi se da je dirigent sporedan, pomalo nevažan lik koji lamata rukama, pravi svakakve grimase, znoji se, plače, skače po podestu, a glazbenici ga pritom najčešće ne gledaju nego prate svoje partiture.
I bio bih još dugo u uvjerenju da je dirigent zapravo suvišan da nisam naišao na snimak probe Bečke filharmonije i na svoje dječački naivno čuđenje otkrio da je orkestar bez dirigenta zapravo nemoguć, jer upravo o sposobnosti i znanju dirigenta da prodrije u duh kompozicije i da to prenese do svakog pojedinog člana orkestra ovisi hoće li izvedba biti veličanstvena ili tužno promašena.
Moram priznati da sam ostao fasciniran tom snažnom upućenošću dirigenta na glazbenike i obratno. I premda se u izvedbi gledateljima može učiniti da glazbenici uopće ne gledaju u dirigenta, činjenica je to toga što su kroz mukotrpne i česte vježbe ostvarili takvu povezanost da uopće ni ne trebaju pogledom pratiti dirigenta. Nakon završenih teških i mukotrpnih probi oni osjećaju svaki njegov pokret, trzaj, zamah i ne gledajući.
Tako je dragi moji čitatelji i u odnosu s Bogom. Stvorio nas je da svojim postojanjem ispjevamo najljepšu ariju koju je svemir ikad čuo. Za vječnost! Silno je bio ponosan kad je ispisao i zadnju notu našega života prije nego nas je zazvao imenom. Svakog ponaosob. Za svakoga je napisao jedinstvenu partituru i dao nam je kao poklad kojim ćemo ući u vječnost. I pritom nije nekamo otišao, prepustio nas na milost i nemilost. Baš On, naš Stvoritelj, stoji na čelu orkestra povijesti. Nije mjesto dirigiranja prepustio nekome drugome za melodiju koju je stvorio, ma kako nam se to ponekad činilo.
Stalno nas podsjeća na vježbe, poziva na probe, i ne gubi strpljenje. Ne odustaje. Želi da svako od nas osjeti blaženstvo melodije koju je zamislio, da joj se preda i u njoj otkrije svoje mjesto. Za premijernu izvedbu koja će se dogoditi na kraju povijesti. Pritom, On je uz nas i u trenucima kada smo umorni od vježbe i rado bismo odustali. S nama je i kad izgubimo sluh i vid kojima bismo pratili svoju partituru. Pati zajedno s nama. Plače u svakom patniku zbog boli, biva progonjen i odbačen u milijunima progonjenih i odbačenih kroz povijest. Tu je. S nama.
Ne znam tko si barem jednom nije postavio pitanje zašto i otkud zlo i gdje je Bog kada nevini pate. Gdje je bio za vrijeme Holokausta? Vukovara? Gdje je danas kada milijuni nevinih pate. Potpuno sam siguran da nije šutio. Krici ubijenih, patnja malene dječice, bili su i Njegovi krici, i on je patio ne odustajući od svoje zamisli da spasi čovjeka, da privede povijest kraju kada će jednom za uvijek biti poražena smrt i njezini glasnici.
Baš činjenica da zlo nikad nije prevladalo, dokaz je da je Bog onaj koji je prisutan. Da je postao čovjekom kako bi se neposredno uključio u povijest i dovršio veličanstveno djelo spasenja. Veliku simfoniju Novoga Svijeta! Zlo? Da. Ono postoji. I nije neka nedefinirana energija, nego konkretno biće koje odbija biti dijelom velike Božje simfonije. Zato unosi kaos u ljudski orkestar.
Nagovara na neposlušnost nudeći svoje partiture kaosa pod krinkom slobode. One su privlačne jer ne traže ništa osim prepuštanja sebičnosti, ali u konačnici ne nude ništa osim jezive praznine besmisla. A za to čovjek nije stvoren, nego za neponovljivu virtuoznost koju mu je Stvoritelj dao. Potpuno slobodno za slobodno prihvaćanje.
P. S. Ako vam se čini da je melodija vašeg života postala bezlična ili da su se note pomiješale bez ikakva reda u neku kaotičnu melodiju, vjerojatno je to stoga jer ste zaboravili na Dirigenta. Podignite pogled gore s nota. Otvorite srce za Dirigentove savjete.
Kad ponovno pogledate u svoju partituru primijetit ćete snažnu harmoniju i začuti tisuće skladnih nota koje dopiru iz života vaših bližnjih. Kad to saberete čuti ćete i veličanstvenu Simfoniju iz Novoga Svijeta. Dotad možete uživati u Dvořákovoj pod dirigentskom palicom genijalnog Karajana.
Napisano 12. listopada 2013.
Foto: Herbert von Karajan 1941., commons.wikimedia.org (Bundesarchiv, Bild 183-R92264 / CC-BY-SA 3.0)
Nema komentara:
Objavi komentar