No, u mjesecu prosincu mnogi naši neostvareni snovi otimaju se okovima naših samokontrola, iznova nas suočavaju s našim strahovima, životnim promašajima i bolnim gubicima. Mnogi će se složiti sa mnom da je najgora ona tišina koja vrišti tisućama sjećanja i mnoge od nas ljudi ta će tišina pogađati upravo najjače u one dane kada bismo se barem na trenutak trebali i mogli opustiti i prepustiti toplini radosti i smijeha.
Neki od Vas starih bit ćete sami, zaboravljeni i ovih blagdanskih dana i to najčešće od onih kojima ste dali najveći dar – život. Na badnje veće vaša će kuća biti u mraku, a vi kraj prozora svjesni da nikoga nemate…i tek će suza, vruća suza, čuvati neku nadu da ćete na vratima čuti kucanje ili onaj toliko drag glas vašeg sina ili kćeri koji žive nekim svojim životom u nekom dalekom selu ili gradu. No oni ipak neće doći, a vi ih toliko volite… Ni vaši susjedi neće vam doći, jer oni imaju svoju obitelj i žele Božić podijeliti s njima. Rano u božićnu noć, ipak ćete zaspati…
Neke od vas žena i majki na Božić nećete osjetiti zagrljaj svoga muža, toplinu kojeg ste već zaboravile, a za kojom toliko čeznete progonjene sjećanjima na prve dane vaše zaljubljenosti. Umjesto toga gledati ćete hladno lice svog muža, izgubljenog u vremenu i prostoru, pregaženog i prevarenog životnim problemima. Neke od Vas umjesto iskrenog i nježnog poljupca čuti ćete uvrede, ponižavanja… Neke ćete noć provesti skrivene kod susjeda ili vani pod vedrim nebom oslonjene na hladni zid kuće čekajući da vam muž zaspi… Rano u božićnu noć, ipak ćete zaspati…
Neki od Vas očeva gledati ćete tužna lica svoje djece koja pod borom neće naći darove, jer vi ste ostali bez posla i nemate ni za osnovne životne potrebe… Leći ćete kraj svoje supruge, poljubiti ju, reći joj da će se već naći posao, da neka ne brine, neka zaspi u miru, i pritom ćete znati da sve to nije istina i da to zna i to vama najdraže biće koje iscrpljeno leži kraj Vas u krevetu i kojoj ste jednom obećali da ćete biti uz nju u dobru i u zlu sve dok vas smrt ne rastavi… I ne, nećete dugo zaspati… Čekat ćete da ona koja vam je sve, zaspi, onda ćete se iskrasti iz postelje, otići van u božićnu noć i gorko zaplakati, onako kako samo to muškarac može nakon što popuste sve brane muškog ponosa i srama… Nakon što se budete iz srca isplakali, od topline suza umorili, vratit ćete se u svoj krevet, čvrsto zagrliti to jedino biće koje vam daje razloge nade i smisla i rano u božićnu noć, ipak ćete zaspati…
Neke od vas djevojaka, ovaj Božić dočekati ćete uplakane i zatvorene u svoje sobice, skrivene od svih, s osjećajem gorčine i onog bolnog stezanja u trbuhu koje nastaje kada vas povrijedi osoba kojoj ste dali najvrednije od sebe – srce… Neke od Vas držati će prozeblim prstima u ruci zajedničku sliku iz vremena kada ste mislili da je čitav svijet vaš i njegov i gledati ćete suze kako padaju i raznose poput vala u daljinu te slike iznova ih vračajući s još jednim neodgovornim – a zašto? Kad zadnji val sjećanja hukne poput vjetra kraj razrušene kule Vašega sna rano u božićnu noć, ipak ćete zaspati…
Svi ćemo, dragi moji čitatelji i čitateljice zaspati…, ali, svi ćemo nešto sanjati…
I nisam Vam sve ovo opisivao, a što će se sigurno događati po ovom našem svijetu, kako bih Vas rastužio, pokvario vam radost adventskog iščekivanja Božića, nego upravo suprotno, kako bih nas sve potaknuo da učinimo sve što možemo da božićni san svima bude lijep. Kako bih nas potaknuo da u ovim adventskim danima, a osobito za Božić ne zaboravimo naše stare, roditelje, bake i djedove, susjede.
Sigurno barem nekoga poznajete u vašem susjedstvu tko je sam, tko nema nikoga…posjetite ga, donesite mu malo radosti i nade… Možda nema drva i ozebao čeka zrake sunca kako bi barem na trenutak osjetio toplinu i život.
Možda poznajete neku obitelj u kojoj se teško živi, muža i oca neke obitelji kojeg je život slomio i više se ne zna nositi s njime pa svoj bijes i bol istresa na svojim najmilijima? Sigurno mu nekako možete pomoći. Znam da je teško biti s onima koji su bolesni na bilo koji način, ali učinite to barem ovog adventa za ovaj Božić.
Možda poznajete nekoga tko je ostao bez posla, oca malene dječice, kakvog sam opisao, pomognite mu ako ikako možete, ako nikako drugačijea riječju ohrabrenja i nade…
Možda poznajete neku djevojku ili mladića koji su srce povjerili krivoj osobi na čuvanje i koji od boli ne vide ništa drugo osim sliku izdaje i prevarenosti, pozovite ih na kavu, barem jednom i slušajte ih koliko treba, ma kako to naporno i uvijek isto bilo, ali to je najbolji lijek za njihove boli…ali zapamtite, čuvajte to što će vam reći, jer to su dijelovi duše koji vam ne pripadaju i koje ne smijete dijeliti bezobzirno drugima…
Učinite sve kako bi oni koji se boje Božića koji nam dolazi, mirno u rano božićnu noć zaspali, usnuli najljepši san i sretno se probudili.
Sanjati, ne mogu nam to uskratiti! Dobro, zlo, sve će se to jednom vratiti. Mi moramo sanjati, nakon kiše sunce donijeti, jer igre sve i bez nas će se igrati, ali mi moramo sanjati!
P. S. Ovo nije čestitka za Božić! To ću učiniti slijedeći put!
Napisano pred Advent 2011. godine.
Foto: pixabay.com
Nema komentara:
Objavi komentar