Samo se javljam...

U "moru" elektroničke pošte koja pristigne na moju elektroničku adresu, ovih dana dobio sam jednu zanimljivu priču. Kako joj je pouka vrlo znakovita, odlučio sam je podijeliti s vama.

U nekom američkom gradu, svećenik je prolazio kroz crkvu usred dana. Odlučio se zaustaviti kod oltara i vidjeti tko se došao moliti. U tom trenutku otvorila su se stražnja vrata i u crkvu je ušao jedan čovjek. Svećenik se namrštio s obzirom da je vidio da se čovjek nije brijao neko vrijeme. Njegova košulja je bila nekako otrcana i njegov kaput je bio pohaban. Čovjek je kleknuo, sagnuo je glavu, odmah se ustao i otišao.

U danima koji su uslijedili, svaki dan u podne došao bi taj čovjek. Svaki put je kleknuo samo za trenutak. U svećeniku se javila sumnja da ga ovaj ne želi zapravo opljačkati pa samo izviđa teren. Odlučio je zaustaviti ga i pitati što radi u crkvi. Čovjek, zvao se Mike, je rekao da radi u obližnjoj tvornici.

- Vidite, ja ostajem samo trenutak jer pauza za ručak traje taman toliko da dođem do crkve i natrag. Kada kleknem ovako govorim: samo sam došao da Ti kažem Gospodine kako sam sretan otkad smo našli jedan drugoga za prijatelja i otkad si ti uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na Tebe. Zato, Isuse, ovo je Mike koji ti se javlja danas.

Svećenik se osjećao postiđeno te je rekao Mikeu da je sve u redu i da je dobrodošao na molitvu u bilo koje vrijeme. Zahvalivši svećeniku, Mike ode natrag na svoje radno mjesto. Po njegovu odlasku svećenik je ostao sam u crkvi. U njemu se nešto slomilo. Kleknuo je pred oltarom, što nije imao običaj činiti, i zaplakao. Uz suze koje su mu tekle niz lice on je ponovio Mikeovu molitvu: samo sam došao da Ti kažem Gospodine kako sam sretan otkad smo našli jedan drugoga za prijatelja i otkad si ti uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na Tebe. Zato, Isuse, ovo sam ja koji ti se javlja danas.

Jednoga dana, svećenik je primijetio da stari Mike nije došao na molitvu. Budući da je više dana prošlo, on se zabrinuo. Raspitao se u tvornici o njemu, te saznao da je ovaj bolestan. Otišao ga je posjetiti. Bolničko osoblje bilo je zabrinuto za Mikeovo zdravlje, no na njegovu licu mogla se vidjeti samo radost. S tom radošću dočekao je i svećenika i s njim proveo vrijeme u razgovoru.

Na odlasku, glavna sestra pristupi svećeniku te mu tihim glasom reče kako nitko ne dolazi Mikeu u posjete i kako se neće imati kamo vratiti ako preživi pa da možda svećenik vidi kako bi mu se moglo pomoći. Iako nije bila glasna, Mike je čuo što sestra govori svećeniku te je prekinu i reče: „Velečasni, sestra je u krivu. Nisam sam, jer On je stalno uz mene. Moj Isus svaki dan u podne dolazi k meni, sjedne mi do nogu, uzima moje ruke i kaže mi: samo sam došao Mike da ti kažem da sam sretan otkad smo našli jedan drugoga i što sam uzeo tvoje grijehe. Uvijek volim čuti tvoje molitve. Mislim svaki dan na tebe. Zato, Mike, ovo je Isus koji ti se javlja danas.“

Što se na kraju dogodilo s Mikeom iz priče, ne znam, no, nije ni važno. Ako je događaj stvaran, siguran sam da je umro jedne noći pogleda zagledanog u blaženstvo svog Stvoritelja i osmijehom na licu djeteta koje se veseli licu Očevu nakon njegova povratka s dugog putovanja.

P. S. Ne zaboravite se javiti Bogu barem s vremena na vrijeme. Ako već nemate riječi kojima biste mu se obratili, poklonite mu barem jedan osmijeh. Nema ljepšeg poklona Ocu od osmijeha njegova djeteta.

Napisano 10. lipnja 2013.

Foto: pixabay.com

Koliko košta jedno čudo?

Foto: pixabay.com

Istinita priča koju vam želim prepričati iz jednog časopisa dogodila se u Americi prije mnogo godina, no događa se i nama skoro svaki dan. Ne doslovno, ali na mnoge druge načine.
Njezin je mali brat morao umrijeti zbog tumora na mozgu. Roditelji su bili siromašni, ali su založili svu svoju imovinu i učinili sve da ga spase. Jedne je večeri otac rekao uplakanoj majci: „Ne može ovako dalje, draga. Mislim da smo došli do kraja, njega može spasiti samo čudo.“

Djevojčica je sve slušala pritajena u kutu sobe. Otrčala je u svoju sobu, razbila svoju kasicu i potiho otrčala do obližnje ljekarne. Strpljivo je čekala, a kad je došla na red, propela se na prste te pred ljekarnika sasula svoj sitniš.

- Što bi ti htjela, dušo?
- To je za moga brata, gospodine, jako je bolestan. Došla sam kupiti čudo.
- Nisam te najbolje razumio, reče ljekarnik.
- Zove se Andrija. Ima nešto što mu raste na glavi, tata kaže da je gotovo, da ga samo čudo može spasiti. Ja jako volim svoga brata, zato sam donijela sve novce da kupim čudo.
Ljekarnik se tužno nasmiješio i odgovorio: „Ali mi ne prodajemo čuda.“
- Ako nema dovoljno novaca, mogu još potražiti. Koliko košta jedno čudo? – bila je uporna djevojčica.

U ljekarni se zatekao visok i naočit čovjek ozbiljna lica koji je sa zanimanjem pratio razgovor. Dok je ljekarnik nemoćno širio ruke, djevojčica je skupljala svoje novčiće. Visoki čovjek joj priđe i upita: „Zašto plačeš, mala? Što se dogodilo?“
- Gospodin ljekarnik ne želi mi prodati čudo i ne želi mi reći koliko ono košta. To je za mog brata Andriju, koji je jako bolestan. Mama kaže da mora na operaciju, a tata da to ne možemo platiti i da Andriju može samo čudo spasiti. Zato sam donijela sve što sam imala.
- Koliko imaš?
- Dolar i jedanaest centi. Ali znate, doda potiho, mogu potražiti još novaca.

Čovjek se nasmiješi.
- Mislim da neće trebati. Čudo za tvoga brata stoji upravo dolar i jedanaest centi!
Jednom je rukom pokupio sitniš, a drugom nježno uzeo djevojčicu za ruku.
- Povedi me svojoj kući, reče, želio bih vidjeti tvoga brata i razgovarati s tatom i mamom. Možda uspijemo pronaći čudo koje im treba.
Otmjeni visoki gospodin i djevojčica iziđoše iz ljekarne držeći se za ruke. Taj čovjek je bio profesor Carlton Armstrong, jedan od najpoznatijih svjetskih neurokirurga. Operirao je malog Andriju, koji se za nekoliko tjedana potpuno oporavio.
- Ova je operacija pravo čudo, rekla je mama. Pitam se samo koliko je koštala?
Djevojčica se nasmiješila ne rekavši ništa, znala je da je čudo koštalo dolar i jedanaest centi. Naravno, ljubav i vjera Andrijine sestrice uračunati su u cijenu.

Nakon ove priče, svaka daljnja riječ je suvišna. No, oprostit ćete mi još nekoliko riječi. Svi mi svakodnevno smo svjedoci mnogobrojnih nepravdi. Neke i sami uzrokujemo svjesno ili nesvjesno. Znane su nam patnje i boli naših prijatelja, susjeda, a mnogi i sami patite, nalazite se u situacijama iz kojih vas može izvući samo čudo.

Kad čovjek stavi sa strane sve te silne gluposti kojima se opterećujemo, ostaje nam ono bitno. Ostaju nam osobe koje volimo, koje nas vole, za koje se žrtvujemo i koje se za nas žrtvuju. Upravo te sitne žrtve pune iskrene ljubavi koje činimo kadre su napraviti čudo. Gesta malene djevojčice iz perspektive nas starijih izgleda smiješna, ali baš ta „smiješna“ gesta puna iskrene ljubavi prema malenom braci i zabrinutim roditeljima promijenila je beznadnu situaciju u proslavu dobrote.

Malena djevojčica nije kalkulirala, kako to mi stariji činimo. Nije se niti bojala, kao što se mi stariji prestrašimo kad se suočimo s vlastitom ili patnjom drugoga. Malena djevojčica je vjerovala da mora postojati rješenje i bila je spremna odreći se nečeg svoga kako bi to rješenje pronašla.

Dragi čitatelji, veliki i mali, stariji i mlađi, vi učeniji i manje učeniji, bogati i manje bogati, život će nas suditi ne po titulama, poznanstvima, visini bankovnog salda nego po tome koliko smo dobra učinili. To je jedina istina. I, vjerujte, ništa nas neće na kraju životnog puta jače boljeti od sjećanja na trenutke kada smo propustili učiniti dobro.

Mnogi će od nas tada zaplakati od radosti jer će ugledati najveću tajnu i čudo života, a mnogi će zaplakati od boli svjesni strašne dubine ponora nastalog iz svih onih trenutaka kada su propustili ovaj svijet i svoj život otvoriti za još jedno čudo.

Koliko košta jedno čudo? Ponekad tek iskren osmijeh, toplu riječ ili malenu kap dobrote…

Ne propustimo ih učiniti.