„Nije nam potrebna veća vjera, nego veći Bog!“

 

 

Citat iz naslova prepisujem iz knjige „Snaga molitve zagovora“ češke teologinje Kateřine Lachmanové koju je u Hrvatskoj izdala Kršćanska sadašnjost i koju vam svesrdno preporučam za čitanje. Knjiga obiluje izuzetnim uvidima u svijet autentične duhovnosti koja ne postoji bez autentične molitve. Navode se tako stavovi i ponašanja koja priječe autentičnu molitvu, ali i stavovi i ponašanja koji je čine mogućom i sve to potkrijepljeno primjerima iz Svetog pisma i života svetih. 

U nastavku vam neću prepričavati sadržaj knjige, ne zbog lijenosti, nego zbog toga što smatram da je najbolje da si nabavite knjigu (80 kn je cijena, a učlanjenjem u Klub čitatelja možete dobiti i dodatni popust), i da odvojite vrijeme za njezin sadržaj koji će vam, siguran sam, otvoriti i produbiti mnoge vidike. 

 Zašto nam nije potrebna veća vjera, nego veći Bog? Ima li ta rečenica smisla kad prevladavajući oblik govora u Crkvi naglašava upravo malu vjeru nas vjernika, nas Crkve kao razlog tolikoj prisutnosti zla i njegova djelovanja u svijetu? 

»I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.« »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11, 9-13) 

Ako se malo bolje razmisli, barem sam ja došao do tog zaključka, uistinu problem nije vjera, nego bog u kojega vjerujemo, kojemu se molimo, kojega propovijedamo. Namjerno pišem riječ bog malim slovima, jer svatko od nas ima neku svoju sliku Boga, vlastito iskustvo Boga i vlastiti odnos s Bogom. Čovjek ni ne može posvema vidjeti, shvatiti, pojmiti Boga. To je obećanje onima koji će to zaslužiti svojim životom i na što smo svi pozvani. 

Istina jest da se Bog objavio čovjeku Utjelovljenjem svoga Sina Isusa Krista kako bi spasio čovjeka od njegove sljepoće, od klice smrti i propasti koju je posijao đavao u prve ljude kroz njihovu neposlušnost, no to otkrivanje Božjega Lica, čišćenje od lažnih slika i iluzija koje imamo o Bogu, trajan je i cjeloživotan proces. 

 To je put vjere. To je obraćenje srca, života. 

Mnogi od nas ljudi vjeruju: 

 - u „odsutnog boga“ koji je negdje na putu ili je jednostavno nezainteresiran za ovaj svijet i čovjeka 

- u „okrutnog boga“ kojemu je jedina briga kažnjavanje neposluha, grijeha 

 - u „ljubomornog boga“ koji ne želi nikakvo naše zadovoljstvo, sreću, radost, uspjeh nego samo patnju i suze, križeve i jedina mu je briga pokvariti naša nastojanja da budemo sretni 

 - u „naivnog boga“ koji poput nekog djedice nešto prijeti, upozorava, ali neće reagirati na naše gluposti, zlo koje činimo 

- u „psihić boga“ koji je pun milosrđa i tu je za nas kako bi nas utješio, saslušao, ali u stvarnosti i dalje sve ostaje na nama i ne nudi nikakva rješenja 

 - u „boga slabića“ koji dijeli vlast s đavlom i njegovim hordama, gotovo pa imaju jednaku vlast i moć nad čovjekom i svijetom 

- u „boga elitizma“ kojega ne zanimaju neuspješni, nego koji priznaje i brine samo o uspješnima, elitama i zbog toga je važno postati važan, uspješan, „upasti“ u elitu (političku, menadžersku, religioznu, mafijašku (da!)), biti poseban, pripadati nekoj posebnoj skupini… 

Tih iskrivljenih, često puta i patoloških slika Boga ima nevjerojatno mnogo. Koliko ljudi toliko i tih iskrivljenih slika Boga. 

Neke od njih je vrlo teško otkriti, jer su dio naše osobnosti, našeg identiteta, ponekad nosive strukture ličnosti i kad ih čovjek i otkrije, predstoji mu izrazito teška borba puna straha, boli i patnje da bi se suočio s njima, prihvatio ih i od njih učinio, ako već ne saveznike, a ono barem ne više neprijatelje koji ga stalno napadaju, ometaju i prijete propašću. 

No, ne treba se zbog toga plašiti. To je sastavni dio čovjekova života. Njegovog rasta i sazrijevanja. Upravo suprotno – sve su to izuzetne prilike koje nas mogu dovesti do što jasnije, čišće, istinitije slike Boga. 

Postoji PRAVI BOG! Bog koji sve drži u svojim rukama i nijedna vlas nam ne pada s glave bez Njegova znanja! To je Bog koji nam se objavio u svome Sinu Isusu Kristu! On je naš Otac! On nas neizmjerno ljubi! Toliko da je i sam postao čovjekom, prošao ovom suznom dolinom, suočio se sa najdubljim čovjekovim strahom – od smrti, umro, ali i dokazao da tu nije kraj, da smrt i zlo nemaju zadnju riječ, nego Život i Ljubav! Jer Bog je Ljubav! 

No, ovo su samo riječi koje smo svi mi već puno puta čuli, pročitali, izgovorili… Treba nam iskustvo tog i takvog Boga! Proživio sam jako, jako puno trenutaka svog života u bolnom i suznom naricanju za tim i takvim Bogom… 

I vi ste koji ovo čitate. Svjesno ili nesvjesno, ali jeste. I još ćete. Zašto? Zato što bez križa nema uskrsnuća! 

Tko hoće biti Isusov učenik neka svaki dan uzme svoj križ na sebe i ide za Njim – jasno kaže Isus. 

Što je ključno u toj uputi? 

Uglavnom se hvatamo riječi križ – jer je u ljudskoj prirodi prvo detektirati opasnost, prijetnju, izvor straha, a to je i posljedica imanja krive slike Boga koje sam nabrojao. 

Ključna riječ je ZA NJIM! Isus neće maknuti križ od tebe, ne zato jer to ne bi mogao, nego zato, jer je križ jedini put sazrijevanja, rasta, razotkrivanja laži i otkivanja istine i Istine, jer te želi spasiti! Želi da i ti doživiš vlastito uskrsnuće! Želi da vidiš Boga licem u Lice i živiš vječno! 

Zato je došao! I u svemu tome On ti jamči da NIKAD NEĆEŠ OSTATI SAM! Ići ZA NJIM, znači ići s Njime! To je ta radosna vijest Evanđelja – ne boj se!, nisi sam!, ja sam s tobom uvijek!, neću te ostaviti nikada! 

Pred nama je Advent. Možda bi bilo dobro iskoristiti ga za jednu malu inventuru svojeg života, svoje prošlosti, svojih odnosa, svojih želja i iluzija budućnosti…? 

Pravo je vrijeme da otkrijemo u sebi one gostioničare koji su odbili primiti trudnu Bogorodicu Mariju i Josipa pa se Bog na kraju rodio u štali. Ne, nemojmo osuđivati gostioničare što su odbili Boga! Jednostavno Ga nisu prepoznali, jer su imali krivu/krive slike o Njemu! A kad će ti Bog doći na vrata, nikad ne znaš! 

Advent je izvrsna prilika da pogledamo „Božji fotoalbum“ u svojoj nutrini i da počistimo prašinu naše lijenosti, plijesan naše oholosti, smrad naše sebičnosti, nakazno ružni kič naših taština… s Njegove Slike koju nam je osobno utisnuo u dušu kad nas je stvarao! 

U suprotnom ni ovoga Božića, nećemo Ga prepoznati! 

P.S. Koristim priliku kako bih Vam predstavio svoju novu pjesmu. Govori upravo o ovoj temi. Obraćenju. Posvetio sam je beskućnicima. Našoj Braći i Sestrama kojih u Hrvatskoj ima više od 2000 (vidi: https://beskucnici.info/ ), i koji izrazito pate...

Hvala ako ćete je poslušati, preporučiti drugima, pretplatiti se na kanal, ostaviti komentar…. 

Franc - Prosjak

 

P.S. 2X Nisam usputno stavio ove Isusove riječi u tekst: »I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.« »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11, 9-13) 

Usudimo se poslušati Isusa bar jednom! Ali, pazite što ištete i kako to ištete! Molitva je razgovor s Bogom, a priznat ćete da je teško slušati, a kamoli ostvariti neki odnos sa sugovornikom koji vam laže, koji je ohol, sebičan i dvoličan... Zar ne?

Takve ljude mi ljudi odbacujemo, izbjegavamo i ne želimo imati posla s njima. Bog nas neće odbaciti i kad mu takvi dolazimo, ali ne možemo Ga takvi čuti! Ne možemo primiti milost, dar, pomoć koju tražimo kad Ga ne želimo ni saslušati!

Važno je znati moliti i zato sam vam na početku teksta preporučio knjigu "Snaga molitve zagovora" koja je meni puno pomogla, a vjerujem da će biti od koristi i vama da vaša molitva, vaš razgovor, vaš odnos s Bogom bude što iskreniji, a onda sve postaje moguće i sve počinje imati smisla. Pa i križevi i patnja.

Blagoslovljen nam svima bio Advent!

Foto: commons.wikimedia.org (Bartolomé Esteban Murillo, 1617.–1682.

Molitva Duhu Svetom za svaki dan

 

O, božanska Ljubavi, sveta zajednico Svemoćnog Oca i Preblaženog Sina, svemoćna pomoći, Duše Sveti, predobri Tješitelju žalosnih! Izlij se svojom jakom silom u dno srca moga, prebivaj u njemu i razveseli sve tamne kutove te zapuštene kuće trakom svoga sjajnog svjetla, pohodi me i oplodi obilnom rosom svojih milosti tvrdu zemlju duše moje, koja odavno potpuno suha gine i vene.

Rani strelicom svoje ljubavi moju nutrinu, užeži i pronikni spasonosnim plamenom duh moj, rasvijetli me ognjem svete revnosti i sažeži sve što je nečisto, a što se tako čvrsto drži duše mi i tijela! Napoji me rijekom svojih slasti, da više ne pođem za otrovnom slašću ovoga svijeta. Sudi mi, Gospodine, i odvoji me od naroda nesvetoga, uči me vršiti tvoju Volju, jer Ti si Bog moj!

Vjerujem da Ti svakoga, u kome stanuješ, činiš hramom Oca i Sina. Blago onome, tko te za gosta primi, jer će se, po tebi, u njemu nastaniti i Otac i Sin.

Dođi, predobri Tješitelju žalosne duše, Zaštitniče i Pomoćniče u sreći i nesreći! Dođi, Štite slabih, Pomoćniče palih! Dođi, Učitelju poniznih, Uništitelju oholih! Dođi, preljubezni Oče sirotih, Okrepitelju bolesnih, Zvijezdo morska onih, koji plove na moru, luko spasa, jedini ukrase svih živih i jedini spase svih umirućih!

Dođi, Duše Sveti, smiluj mi se i promijeni me po svojoj volji. Udostoj se k meni doći, da ti moja poniznost prema tvojoj veličini, moja slaboća prema tvojoj jakosti, prema punini tvoga Milosrđa, omili. Po Isusu Kristu, mojem Spasitelju, koji s Ocem, u tvojem jedinstvu, živi i kraljuje u sve vijeke vjekova. Amen.

sv. Augustin

Samo se javljam...

U "moru" elektroničke pošte koja pristigne na moju elektroničku adresu, ovih dana dobio sam jednu zanimljivu priču. Kako joj je pouka vrlo znakovita, odlučio sam je podijeliti s vama.

U nekom američkom gradu, svećenik je prolazio kroz crkvu usred dana. Odlučio se zaustaviti kod oltara i vidjeti tko se došao moliti. U tom trenutku otvorila su se stražnja vrata i u crkvu je ušao jedan čovjek. Svećenik se namrštio s obzirom da je vidio da se čovjek nije brijao neko vrijeme. Njegova košulja je bila nekako otrcana i njegov kaput je bio pohaban. Čovjek je kleknuo, sagnuo je glavu, odmah se ustao i otišao.

U danima koji su uslijedili, svaki dan u podne došao bi taj čovjek. Svaki put je kleknuo samo za trenutak. U svećeniku se javila sumnja da ga ovaj ne želi zapravo opljačkati pa samo izviđa teren. Odlučio je zaustaviti ga i pitati što radi u crkvi. Čovjek, zvao se Mike, je rekao da radi u obližnjoj tvornici.

- Vidite, ja ostajem samo trenutak jer pauza za ručak traje taman toliko da dođem do crkve i natrag. Kada kleknem ovako govorim: samo sam došao da Ti kažem Gospodine kako sam sretan otkad smo našli jedan drugoga za prijatelja i otkad si ti uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na Tebe. Zato, Isuse, ovo je Mike koji ti se javlja danas.

Svećenik se osjećao postiđeno te je rekao Mikeu da je sve u redu i da je dobrodošao na molitvu u bilo koje vrijeme. Zahvalivši svećeniku, Mike ode natrag na svoje radno mjesto. Po njegovu odlasku svećenik je ostao sam u crkvi. U njemu se nešto slomilo. Kleknuo je pred oltarom, što nije imao običaj činiti, i zaplakao. Uz suze koje su mu tekle niz lice on je ponovio Mikeovu molitvu: samo sam došao da Ti kažem Gospodine kako sam sretan otkad smo našli jedan drugoga za prijatelja i otkad si ti uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na Tebe. Zato, Isuse, ovo sam ja koji ti se javlja danas.

Jednoga dana, svećenik je primijetio da stari Mike nije došao na molitvu. Budući da je više dana prošlo, on se zabrinuo. Raspitao se u tvornici o njemu, te saznao da je ovaj bolestan. Otišao ga je posjetiti. Bolničko osoblje bilo je zabrinuto za Mikeovo zdravlje, no na njegovu licu mogla se vidjeti samo radost. S tom radošću dočekao je i svećenika i s njim proveo vrijeme u razgovoru.

Na odlasku, glavna sestra pristupi svećeniku te mu tihim glasom reče kako nitko ne dolazi Mikeu u posjete i kako se neće imati kamo vratiti ako preživi pa da možda svećenik vidi kako bi mu se moglo pomoći. Iako nije bila glasna, Mike je čuo što sestra govori svećeniku te je prekinu i reče: „Velečasni, sestra je u krivu. Nisam sam, jer On je stalno uz mene. Moj Isus svaki dan u podne dolazi k meni, sjedne mi do nogu, uzima moje ruke i kaže mi: samo sam došao Mike da ti kažem da sam sretan otkad smo našli jedan drugoga i što sam uzeo tvoje grijehe. Uvijek volim čuti tvoje molitve. Mislim svaki dan na tebe. Zato, Mike, ovo je Isus koji ti se javlja danas.“

Što se na kraju dogodilo s Mikeom iz priče, ne znam, no, nije ni važno. Ako je događaj stvaran, siguran sam da je umro jedne noći pogleda zagledanog u blaženstvo svog Stvoritelja i osmijehom na licu djeteta koje se veseli licu Očevu nakon njegova povratka s dugog putovanja.

P. S. Ne zaboravite se javiti Bogu barem s vremena na vrijeme. Ako već nemate riječi kojima biste mu se obratili, poklonite mu barem jedan osmijeh. Nema ljepšeg poklona Ocu od osmijeha njegova djeteta.

Napisano 10. lipnja 2013.

Foto: pixabay.com

Priča o pjesmi jednog cvrčka ili kako pronaći mir?

Kad Bog ne bi postojao, morali bismo ga izmisliti. To nisam ja rekao, iako moram priznati da sam tokom života dolazio do takvog zaključka. Pišu da je te riječi izrekao Nietzsche. Pišu i da je taj filozof bio žestoki ateist, no ako je izrekao te riječi očito je u svom razmišljanju dotakao onu točku promišljanja u kojoj čovjek obično zastane bespomoćno šuteći, ili pak „ljutit do bola“ zbog te iste bespomoćnosti. Zapravo, možemo slobodno zaključiti da postoji onoliko reakcija na tu bespomoćnost koju izaziva pitanje o smislu, koliko je ljudi. Ne znam postoji li čovjek koji se nije našao pred tim zidom koji tako često unosi nemir u naš život.

Na razmišljanje o ovoj temi me potaknuo jedan razgovor. Sjedimo prijateljica i ja na kavi, mudrujemo o našim životima, dobrim i lošim potezima, glupostima i promašajima, tu i tamo ispijemo koji gutljaj kave, ali onako studentski škrto kao da nam je to zadnja kava koju si možemo priuštiti, i oboje zaključujemo nakon dobrih dva sata da je nekako u životu najbitnije postići unutarnji mir i da je to jedini lijek nemirnom ljudskom srcu „koje nikad zadovoljno nije“.

A što je to mir? Ili možda, tko je to mir? Možda je zapravo to pravo pitanje? Ne što je to mir, nego tko je to mir? Možda mi ljudi griješimo upravo u tome što postavljamo krivo pitanje i možda smo zato nemirni? Uzmimo da se taj unutarnji mir kojeg svi želimo kako bismo bili sretni i puni snage za borbu s nemirima života odaziva na pitanje – što. Uzmimo da je to slava, čast, bogatstvo, karijera, hedonizam... Kao što možemo vidjeti iz života onih koji sve to imaju, a opet su nemirni, izgleda da se mir ne odaziva na pitanje – što. No, to može samo izgledati tako. Možda se mir ipak odaziva samo na pitanje – tko, dakle, ne dolazi sa stvarima, nego sa osobama, ne dolazi sa posjedovanjem, nego dijeljenjem. Mir možda ne odgovara čemu nego kome on treba i komu želi.

Da ne mudrujem previše, očito je mir mnogo kompleksnija stvarnost nego to možemo shvatiti tražeći ga u gotovim formulama. Mir očito ima svoju autonomiju koju ne smijemo dirati i kojeg ne smijemo htjeti zarobiti po nekim našim sebičnim računicama. On očito sam dolazi i daruje nam se onoliko koliko smo spremni primiti. Iz iskustva bismo onda mogli zaključiti da je mir škrt, jer nam se obično ne razdaje u onim količinama u kojima ga traži naša pohlepa. Očito je mir, netko ili nešto što nam stalno izmiče sa horizonta našeg životnog putovanja baš u trenucima kad pomislimo da ga konačno imamo. Vjernici će ponoviti s biblijskim piscem - samo je u tebi mir Bože moj, no koliko je vjernika koji u to vjeruju?

Priča mi jedan prijatelj da dugo nije znao što bi molio Boga i da je nakon nekog vremena obično šutio i dosađivao se kad bi drugi molili.

„Htio sam moliti za ljubav, ali učinila mi se glupa ta molitva kraj tolike moje sebičnosti i kukavičluka koji sam pokazivao u svojim odnosima s drugima. Onda sam se neko vrijeme lažno optuživao i kao kajao pred Bogom za svoje grijehe dok nisam shvatio da lažem Onome koji me ionako pozna bolje od mene samoga. Neko sam vrijeme svoje molitve formulirao kao molbe da Bog pomogne meni dragim osobama, no s vremenom mi je i to dosadilo, jer sam uvidio da i sam mogu mnogo toga učiniti kako bih pomogao ovima za koje molim Božju intervenciju.

Opet sam se uhvatio u laži i licemjerju. Zato sam obećao sam sebi da ću radije šutjeti i pokušati očistiti svoje srce od misli i buke riječi koje su ionako bile u većini slučajeva neiskrene i glupe te su i mene živcirale, a kamoli da ne bi Boga koji se vjerojatno smijao gledajući mene svoje dijete koje još ne zna što mu uopće treba.

Jednog dana, shvatio sam konačno što želim moliti Boga. Odlučio sam ga moliti za mudrost. Molio sam Boga da mi dade mudrosti kako bih se mogao nositi sa životom i iz borbe izaći mirne i čiste savjesti. Molio sam ga za mudrost kako bih mogao i znao procijeniti u datom trenutku što je najpravednije i najbolje u mojem življenju. Na moje čuđenje umjesto mira, ubrzo sam shvatio da češće nego prije upadam u konflikte, nailazim na osude i nerazumijevanja unatoč mojim dobrim namjerama, da više ne razumijem ni sam sebe.

Posumnjao sam da nisam možda izgovarao krivu molitvu, da me možda Bog baš i nije najbolje razumio u mojim traženjima. Sve sam više postajao svjestan svojih krivih poteza kako u dosadašnjem životu, tako i u svojim novijim procjenama. Češće sam postajao svjestan kad bih nekoga povrijedio i postalo mi je sve teže nositi se sa nemirom koji se rađao u meni.

U jednom trenutku sve ono što sam vjerovao završavalo je s upitnikom i umjesto sigurnosti i mira, ispunio sam se nemirom. Opet sam prestao moliti i tražiti i vratio sam se šutnji. Nakon nekog vremena moju su molitvenu šutnju sve češće prekidale suze iz očiju, a ponekad, kad me nitko nije mogao vidjeti i glasno jecanje. Ponekad nisam mogao noćima spavati i nisam znao kako bih nastavio dalje. Htio sam samo mir i da mi je netko došao i rekao da mi može dati mir, ako mu dam sve što posjedujem, ja bih mu sve vrlo rado prepustio.

Na žalost ili na sreću, ne znam, nitko nije došao s čarobnim riječima iako sam se naslušao mnogih savjeta pa sam se jednostavno prepustio bespomoćnosti. To hrvanje s nemirom me potpuno iscrpilo. Ostalo mi je još jedino zahvaljivati. Sve sam više zahvaljivao Bogu na svemu, pa i onom lošem i prepustio sam njemu neka vodi moje bitke pa što bude. Drugo mi nije preostalo. I začudo, počeo sam se osjećati ljepše, optimističnije, radosnije. Počeli su i drugi primjećivati promjene na meni pa sam postao poželjno društvo. No nisam se riješio nemira.“

Kako onda naći mir i tko ili što je to mir?

Ne znam, ali jučer sam šetao i začuo cvrčka u travi. Već dugo to nisam. Zastao sam, sjeo u travu i na trenutak slušajući cvrčkovu melodiju, čudeći se snazi i skladnosti te melodije na nekoliko trenutaka osjetio mir, zaboravio na sve nemire. Rastopili su se i nestali u vjetru sa zvukom pjesme tog sitnog stvorenja.

Možda se mir nalazi u pjesmi cvrčka? Možda, kad tražimo i razmišljamo o miru, možda moramo postaviti oba pitanja - i što i tko je to mir? Ne znam točno, ali tražite li mir, kad slijedeći put budete vani, zastanite na trenutak i poslušajte ako ste u prilici pjesmu cvrčka. Možda je to onaj isti koji je i meni donio mir makar i na samo nekoliko minuta...

Napisano, 23. svibnja 2008.

Foto: pixabay.com

Bez Boga, čovjekov je život pakao

»Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’« (Mt 7, 21-23; usp.Lk 13, 25–27)
Kako shvatiti ove riječi? Jesu li to doslovno, Isusove riječi? Ili bi ih trebali gledati (čitati) u kontekstu, povijesnom, literarnom...? Ne mislim se upuštati u raspravu o tumačenju Svetoga Pisma, nego me strah. Što da mi se dogodi da te riječi, kada dođe vrijeme za susret s Gospodinom, budu upućene meni? Da u susretu s Gospodinom čujem – Nikad te nisam poznavao! Nosi se od mene, ti bezakoniče!? - Ali, Isuse zar nisam dolazio na misu? Išao na ispovijed i pričest? Molio se? Dijelio milostinju?

Kaže Isus, nemam razloga ne vjerovati da su to Isusove riječi, da će u kraljevstvo nebesko ući onaj koji vrši volju Njegova Oca. No, što je to volja Očeva? Isus daje odgovor da je to slušanje i izvršavanje Njegovih riječi. I sad dolazimo do problema. Sve više uočavam da se svašta tumači kao Isusove riječi. Te nije Isus ovako mislio, te nisu evanđelisti tako mislili…

To zbunjuje, priznat ćete. Hoćemo li se moći opravdati da smo nešto učinili tako i tako jer su nam tako protumačili na vjeronauku ili u teološkim knjigama? Moja mi „seljačka“ pamet govori da Isus nije bio šaljivdžija, niti neozbiljna osoba koja bi svako malo mijenjala mišljenja. Također, sasvim mi se logičnim čini da Evanđelisti također nisu bili neki neozbiljni likovi koji bi se igrali riječima stavljajući ih u Isusova usta onako – „odokativno“.

Nekako sam uvjeren da im je itekako bilo stalo i da im je bilo gotovo smrtno važno da svaka riječ Evanđelja bude istinita i točna. U tom kontekstu, ako tako stvari postavimo, a meni se čini da je to dobar put da se „čuje Isusa“ , moramo čitati što piše u Evanđeljima i ne smijemo sumnjati u Isusove riječi koje su tamo navedene. One ne trebaju neka druga mišljenja, nego su posve jasna. Pa tako, ako Isus kaže – Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone (usp. Mt 5, 43-48), onda to doslovno znači da moramo oprostiti onima koje smatramo svojim neprijateljima ili nismo Isusovi učenici. 

Također, Isus kaže – Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. (usp. 7, 21-26).

Primjera ima mnogo u Evanđeljima. Je li Isus mogao biti jasniji? Treba li sad dodatno tumačiti što je zapravo Isus mislio? Ne znam, ali meni se čini da bi to bilo zapravo na neki način svetogrđe. Jer koji čovjek ima pravo Isusove riječi mijenjati i tumačiti nekako drukčije nego su one napisane? Što više razmišljam o svemu to više mi je jasnije da tu nema mjesta nekakvom „filozofiranju“, nego se radi o jednostavnoj dilemi – ili ću slušati što mi Isus govori ili ću se oglušiti na Njegove riječi.

Pa tako, ili ću ići na pričest nedjeljom, iako nisam oprostio nekome tko me povrijedio, ili ću poslušati Isusa i dat sve od sebe ta tom čovjeku oprostim, suočim se s njim i tek onda izmiren stati pred svog Boga u svetom nedjeljnom Susretu. Nije to lako. Sigurno nije. Ali Bog daje snagu onima koji se pouzdaju u Njega. Koji se usude prepustiti mu svoj život. Koliko puta sam se uhvatio u molitvi da zapravo molim jedno, a u sebi osjećam drugo.

Na primjer – molim se da Bog upravlja mojim životom, da me usmjerava, a u isto vrijeme osjećam da zapravo nemam povjerenja da taj isti Bog zna što je najbolje za mene i koji životni putovi i odluke me mogu dovesti do blagoslovljenog života za sebe i moje bližnje. Ta ranjenost nepovjerenjem u Boga koju je zmija posijala u čovječje srce u edenskom vrtu, ne zacjeljuje samo tako. Zahtijeva obilje Božje milosti, ali ponajprije čovjekove otvorenosti da dopusti Bogu da ga zacijeli.

Kaže Isus - Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se. Ta ima li koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu! (Usp. Mt 7,7-11; Lk 11,1-13).

Ne može biti jasnije, zar ne? Za kraj, što napisati? Treba čitati – znao nam je u osnovnoj školi reći naš učitelj hrvatskog jezika i pjesnik Đuro Jelović. Bez čitanja čovjek se ne zna izražavati, slabo je pismen. Isto tako bez čitanja Svetoga Pisma – čovjek lako duhovno zakržlja, a onda je lak plijen lukave zmije.

Bez čitanja Svetoga Pisma – vjernik ne može naučiti čitati znakove Božje prisutnosti i teško da će znati usmjeravati se onim putovima koji će ga dovesti do sretnog i blagoslovljenog života. Bez Boga – čovjekov život je pakao.

Foto: pixabay.com