Tužaljka Nerođenog - pjesma posvećena fizički i emotivno odbačenoj djeci

Prije sto godina, 18. listopada 1920. godine u Sovjetskoj Rusiji, kao prvoj državi na svijetu, izglasan je najsramotniji i najtragičniji zakon u povijesti ljudskoga roda. Zakon koji je legalizirao pobačaj, ubojstvo djeteta pod majčinim srcem. Od tad se to sramotno i tragično „zakonodavstvo“ proširilo cijelim svijetom. Rezultati su stotine milijuna ubijene začete djece, milijuni uništenih obitelji, pojedinaca…

Sjećam se, prije deset godina u Zagrebu u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu održana je tiskovna konferencija u sklopu 40. plenarnog zasjedanja Vijeća Europskih biskupskih konferencija. Na konferenciji je govorila predsjednica Europske mreže Instituta za obiteljsku politiku dr. Lola Velarde koja je predstavila rezultate istraživanja o demografskom stanju u europskim zemljama koje je njezin Institut proveo na zahtjev europskih biskupskih konferencija. Dr. Velarde je istaknula kako je to prvo istraživanje tolikog opsega jer su njime obuhvaćeni podaci za čak 40 europskih zemalja zahvaljujući biskupskim konferencijama koje su dopustila da budu dostupni potrebni podaci koji bi u protivnom bili nedostupni.

Dr. Velarde je upozorila na demografski deficit u Europi zbog velikog broja pobačaja. U 43 europske zemlje u godini dana se počini 2,9 milijuna pobačaja, odnosno svakih 11 sekundi jedan pobačaj, 327 pobačaja svaki sat, 7846 pobačaja svaki dan. U Europi svako četvrto začeće završi pobačajem. Pobačaj je prvi uzrok smrtnosti u Europi, rekla je dr. Velarde.

Godišnje se prema istraživanju iz 2008. godine, koje su proveli Svjetska zdravstvena organizacija i „Guttmacher Institute“, američka ustanova naklonjena pobačaju gotovo 44 milijuna djece ne rodi zbog prekida trudnoće, od kojih je njih 49% obavljeno u tajnosti.

Bojim se da situacija 2020. nije bolja…

Kao student, razmišljajući o zlu pobačaja, napisao sam pjesmu koju vam danas želim predstaviti. Pjesma se zove Tužaljka Nerođenog, a htio sam ispričati priču iz kuta jednog nerođenog djeteta.

Trebalo mi je 18 godina da je snimim. Uspio sam zahvaljujući prijatelju Veseljku Kralju i članovima jedne molitvene zajednice koji su financirali snimanje. Nadam se da će Tužaljka Nerođenog biti još jedan glas u obrani života, u obrani Nerođenih.

Iako sam imao namjeru recenzirati pjesmu, odustao sam od toga, jer najbolje da sami čujete. Jednu značajku ipak moram spomenuti. Naime, poslavši je prije spomenutom prijatelju Kralju, on me pitao što je to oko 3 minute pjesme. Radi se o zvuku medicinskog aparata koji signalizira kucanje srca. U pjesmi sam htio ubaciti taj zvuk završnih otkucaja i prestanka rada srca…  Kad mi je to Kralj spomenuo, prvo što mi je proletjelo mislima bio je izvještaj iz evanđelja – Isus umire na križu oko tri sata popodne… Da, koja simbolika… Nerođeni u mojoj pjesmi umire oko treće minute, Isus je umro oko tri sata popodne…

I doista, u pobačaju se ne radi samo o ubojstvu čovjeka, nego, u konačnici o odbacivanju Boga, jedinoga izvora svakoga života…

To sam htio naglasiti u završnoj strofi pjesme kad Nerođeni stoji u posvemašnjem blaženstvu pred Bogom i gleda Boga kako plače, gotovo Ga tješi zbog činjenice da ljudi odbijaju Njegovu ljubav…

Pjesma završava stihom – bez ljubavi osta…, ne čovjek, nego Bog… To je ujedno glavna poruka pjesme – ma što da smo učinili, Bog želi da se spasimo i nikad se ne umara praštajući…

Pjesmu posvećujem fizički pobačenoj djeci u činu abortusa, ali i emotivno pobačenoj djeci koji su živi, oko nas, možda smo i sami takvi… Milijuni, stotine milijuna djece hoda ovim svijetom, a da su emotivno pobačeni od strane svojih roditelja koji ne mogu, ne znaju, ne žele pružiti ljubav svojoj djeci, prihvatiti ih… Ova pjesma poruka je i njima – postoji Netko, postoji Onaj koji je uvijek tu uz tebe u svakom trenutku tvog postojanja, koji te voli i nikad te neće ostaviti samoga, osloni se na Njega. Njegovo ime je Isus – Bog spašava!

Bez Boga, čovjekov je život pakao

»Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’« (Mt 7, 21-23; usp.Lk 13, 25–27)
Kako shvatiti ove riječi? Jesu li to doslovno, Isusove riječi? Ili bi ih trebali gledati (čitati) u kontekstu, povijesnom, literarnom...? Ne mislim se upuštati u raspravu o tumačenju Svetoga Pisma, nego me strah. Što da mi se dogodi da te riječi, kada dođe vrijeme za susret s Gospodinom, budu upućene meni? Da u susretu s Gospodinom čujem – Nikad te nisam poznavao! Nosi se od mene, ti bezakoniče!? - Ali, Isuse zar nisam dolazio na misu? Išao na ispovijed i pričest? Molio se? Dijelio milostinju?

Kaže Isus, nemam razloga ne vjerovati da su to Isusove riječi, da će u kraljevstvo nebesko ući onaj koji vrši volju Njegova Oca. No, što je to volja Očeva? Isus daje odgovor da je to slušanje i izvršavanje Njegovih riječi. I sad dolazimo do problema. Sve više uočavam da se svašta tumači kao Isusove riječi. Te nije Isus ovako mislio, te nisu evanđelisti tako mislili…

To zbunjuje, priznat ćete. Hoćemo li se moći opravdati da smo nešto učinili tako i tako jer su nam tako protumačili na vjeronauku ili u teološkim knjigama? Moja mi „seljačka“ pamet govori da Isus nije bio šaljivdžija, niti neozbiljna osoba koja bi svako malo mijenjala mišljenja. Također, sasvim mi se logičnim čini da Evanđelisti također nisu bili neki neozbiljni likovi koji bi se igrali riječima stavljajući ih u Isusova usta onako – „odokativno“.

Nekako sam uvjeren da im je itekako bilo stalo i da im je bilo gotovo smrtno važno da svaka riječ Evanđelja bude istinita i točna. U tom kontekstu, ako tako stvari postavimo, a meni se čini da je to dobar put da se „čuje Isusa“ , moramo čitati što piše u Evanđeljima i ne smijemo sumnjati u Isusove riječi koje su tamo navedene. One ne trebaju neka druga mišljenja, nego su posve jasna. Pa tako, ako Isus kaže – Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone (usp. Mt 5, 43-48), onda to doslovno znači da moramo oprostiti onima koje smatramo svojim neprijateljima ili nismo Isusovi učenici. 

Također, Isus kaže – Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. (usp. 7, 21-26).

Primjera ima mnogo u Evanđeljima. Je li Isus mogao biti jasniji? Treba li sad dodatno tumačiti što je zapravo Isus mislio? Ne znam, ali meni se čini da bi to bilo zapravo na neki način svetogrđe. Jer koji čovjek ima pravo Isusove riječi mijenjati i tumačiti nekako drukčije nego su one napisane? Što više razmišljam o svemu to više mi je jasnije da tu nema mjesta nekakvom „filozofiranju“, nego se radi o jednostavnoj dilemi – ili ću slušati što mi Isus govori ili ću se oglušiti na Njegove riječi.

Pa tako, ili ću ići na pričest nedjeljom, iako nisam oprostio nekome tko me povrijedio, ili ću poslušati Isusa i dat sve od sebe ta tom čovjeku oprostim, suočim se s njim i tek onda izmiren stati pred svog Boga u svetom nedjeljnom Susretu. Nije to lako. Sigurno nije. Ali Bog daje snagu onima koji se pouzdaju u Njega. Koji se usude prepustiti mu svoj život. Koliko puta sam se uhvatio u molitvi da zapravo molim jedno, a u sebi osjećam drugo.

Na primjer – molim se da Bog upravlja mojim životom, da me usmjerava, a u isto vrijeme osjećam da zapravo nemam povjerenja da taj isti Bog zna što je najbolje za mene i koji životni putovi i odluke me mogu dovesti do blagoslovljenog života za sebe i moje bližnje. Ta ranjenost nepovjerenjem u Boga koju je zmija posijala u čovječje srce u edenskom vrtu, ne zacjeljuje samo tako. Zahtijeva obilje Božje milosti, ali ponajprije čovjekove otvorenosti da dopusti Bogu da ga zacijeli.

Kaže Isus - Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se. Ta ima li koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu! (Usp. Mt 7,7-11; Lk 11,1-13).

Ne može biti jasnije, zar ne? Za kraj, što napisati? Treba čitati – znao nam je u osnovnoj školi reći naš učitelj hrvatskog jezika i pjesnik Đuro Jelović. Bez čitanja čovjek se ne zna izražavati, slabo je pismen. Isto tako bez čitanja Svetoga Pisma – čovjek lako duhovno zakržlja, a onda je lak plijen lukave zmije.

Bez čitanja Svetoga Pisma – vjernik ne može naučiti čitati znakove Božje prisutnosti i teško da će znati usmjeravati se onim putovima koji će ga dovesti do sretnog i blagoslovljenog života. Bez Boga – čovjekov život je pakao.

Foto: pixabay.com