Tužaljka Nerođenog - pjesma posvećena fizički i emotivno odbačenoj djeci

Prije sto godina, 18. listopada 1920. godine u Sovjetskoj Rusiji, kao prvoj državi na svijetu, izglasan je najsramotniji i najtragičniji zakon u povijesti ljudskoga roda. Zakon koji je legalizirao pobačaj, ubojstvo djeteta pod majčinim srcem. Od tad se to sramotno i tragično „zakonodavstvo“ proširilo cijelim svijetom. Rezultati su stotine milijuna ubijene začete djece, milijuni uništenih obitelji, pojedinaca…

Sjećam se, prije deset godina u Zagrebu u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu održana je tiskovna konferencija u sklopu 40. plenarnog zasjedanja Vijeća Europskih biskupskih konferencija. Na konferenciji je govorila predsjednica Europske mreže Instituta za obiteljsku politiku dr. Lola Velarde koja je predstavila rezultate istraživanja o demografskom stanju u europskim zemljama koje je njezin Institut proveo na zahtjev europskih biskupskih konferencija. Dr. Velarde je istaknula kako je to prvo istraživanje tolikog opsega jer su njime obuhvaćeni podaci za čak 40 europskih zemalja zahvaljujući biskupskim konferencijama koje su dopustila da budu dostupni potrebni podaci koji bi u protivnom bili nedostupni.

Dr. Velarde je upozorila na demografski deficit u Europi zbog velikog broja pobačaja. U 43 europske zemlje u godini dana se počini 2,9 milijuna pobačaja, odnosno svakih 11 sekundi jedan pobačaj, 327 pobačaja svaki sat, 7846 pobačaja svaki dan. U Europi svako četvrto začeće završi pobačajem. Pobačaj je prvi uzrok smrtnosti u Europi, rekla je dr. Velarde.

Godišnje se prema istraživanju iz 2008. godine, koje su proveli Svjetska zdravstvena organizacija i „Guttmacher Institute“, američka ustanova naklonjena pobačaju gotovo 44 milijuna djece ne rodi zbog prekida trudnoće, od kojih je njih 49% obavljeno u tajnosti.

Bojim se da situacija 2020. nije bolja…

Kao student, razmišljajući o zlu pobačaja, napisao sam pjesmu koju vam danas želim predstaviti. Pjesma se zove Tužaljka Nerođenog, a htio sam ispričati priču iz kuta jednog nerođenog djeteta.

Trebalo mi je 18 godina da je snimim. Uspio sam zahvaljujući prijatelju Veseljku Kralju i članovima jedne molitvene zajednice koji su financirali snimanje. Nadam se da će Tužaljka Nerođenog biti još jedan glas u obrani života, u obrani Nerođenih.

Iako sam imao namjeru recenzirati pjesmu, odustao sam od toga, jer najbolje da sami čujete. Jednu značajku ipak moram spomenuti. Naime, poslavši je prije spomenutom prijatelju Kralju, on me pitao što je to oko 3 minute pjesme. Radi se o zvuku medicinskog aparata koji signalizira kucanje srca. U pjesmi sam htio ubaciti taj zvuk završnih otkucaja i prestanka rada srca…  Kad mi je to Kralj spomenuo, prvo što mi je proletjelo mislima bio je izvještaj iz evanđelja – Isus umire na križu oko tri sata popodne… Da, koja simbolika… Nerođeni u mojoj pjesmi umire oko treće minute, Isus je umro oko tri sata popodne…

I doista, u pobačaju se ne radi samo o ubojstvu čovjeka, nego, u konačnici o odbacivanju Boga, jedinoga izvora svakoga života…

To sam htio naglasiti u završnoj strofi pjesme kad Nerođeni stoji u posvemašnjem blaženstvu pred Bogom i gleda Boga kako plače, gotovo Ga tješi zbog činjenice da ljudi odbijaju Njegovu ljubav…

Pjesma završava stihom – bez ljubavi osta…, ne čovjek, nego Bog… To je ujedno glavna poruka pjesme – ma što da smo učinili, Bog želi da se spasimo i nikad se ne umara praštajući…

Pjesmu posvećujem fizički pobačenoj djeci u činu abortusa, ali i emotivno pobačenoj djeci koji su živi, oko nas, možda smo i sami takvi… Milijuni, stotine milijuna djece hoda ovim svijetom, a da su emotivno pobačeni od strane svojih roditelja koji ne mogu, ne znaju, ne žele pružiti ljubav svojoj djeci, prihvatiti ih… Ova pjesma poruka je i njima – postoji Netko, postoji Onaj koji je uvijek tu uz tebe u svakom trenutku tvog postojanja, koji te voli i nikad te neće ostaviti samoga, osloni se na Njega. Njegovo ime je Isus – Bog spašava!

Molitva Duhu Svetom za svaki dan

 

O, božanska Ljubavi, sveta zajednico Svemoćnog Oca i Preblaženog Sina, svemoćna pomoći, Duše Sveti, predobri Tješitelju žalosnih! Izlij se svojom jakom silom u dno srca moga, prebivaj u njemu i razveseli sve tamne kutove te zapuštene kuće trakom svoga sjajnog svjetla, pohodi me i oplodi obilnom rosom svojih milosti tvrdu zemlju duše moje, koja odavno potpuno suha gine i vene.

Rani strelicom svoje ljubavi moju nutrinu, užeži i pronikni spasonosnim plamenom duh moj, rasvijetli me ognjem svete revnosti i sažeži sve što je nečisto, a što se tako čvrsto drži duše mi i tijela! Napoji me rijekom svojih slasti, da više ne pođem za otrovnom slašću ovoga svijeta. Sudi mi, Gospodine, i odvoji me od naroda nesvetoga, uči me vršiti tvoju Volju, jer Ti si Bog moj!

Vjerujem da Ti svakoga, u kome stanuješ, činiš hramom Oca i Sina. Blago onome, tko te za gosta primi, jer će se, po tebi, u njemu nastaniti i Otac i Sin.

Dođi, predobri Tješitelju žalosne duše, Zaštitniče i Pomoćniče u sreći i nesreći! Dođi, Štite slabih, Pomoćniče palih! Dođi, Učitelju poniznih, Uništitelju oholih! Dođi, preljubezni Oče sirotih, Okrepitelju bolesnih, Zvijezdo morska onih, koji plove na moru, luko spasa, jedini ukrase svih živih i jedini spase svih umirućih!

Dođi, Duše Sveti, smiluj mi se i promijeni me po svojoj volji. Udostoj se k meni doći, da ti moja poniznost prema tvojoj veličini, moja slaboća prema tvojoj jakosti, prema punini tvoga Milosrđa, omili. Po Isusu Kristu, mojem Spasitelju, koji s Ocem, u tvojem jedinstvu, živi i kraljuje u sve vijeke vjekova. Amen.

sv. Augustin

Zašto nam je lakše vjerovati u Djeda Mraza, nego Isusa? I to za Božić!?

Jeste li se ikad zapitali - što Bog želi od mene? Zašto me je stvorio? Koja je moja „misija“ na ovoj zemlji u ovom životu? Ako niste vjernik, naravno da ta pitanja niste uputili Bogu, ali ste ih postavili. Ne znam koje ste odgovore dobili, jer ja ne mogu zamisliti svoj život bez Boga, no kako god, siguran sam da je ostalo još nešto upitnika. Siguran sam u to.

No, nisam ovu kolumnu posvetio onima koji ne vjeruju u Boga. Obraćam se onima koji vjeruju u Boga. I to ne bilo kojeg Boga, nego Boga Isusa Krista. To je velika razlika, jer na Nebu može biti mjesta samo za jednog Boga. Da postoji više bogova, tada ni jedan od njih ne bi bio Bog, pisan prvim početnim slovom. Zato, postoji samo jedan Bog i to Bog koji nam se objavio u Isusu iz Nazareta. Isus iz Nazareta, rođen je u Betlehemu kako bi se ispunila židovska sveta pisma koja su naviještala rođenje Spasitelja, Mesije koji će konačno osloboditi za svagda Izabrani narod.

I konačno pojavi se u Izraelu poseban Učitelj kojeg je slijedilo mnoštvo oduševljenog naroda. Ljudi počinju sve više u Njemu gledati Izabranika koji će ih osloboditi od patnji rimskog ugnjetavanja, a taj za koga su mislili da je Spasitelj, biva ubijen od strane bezbožnih Rimljana smrću rezerviranom za najveće zločince i otpadnike od društva!?

Koje razočaranje... Jeste li se vi kad "razočarali" u Isusa? Ja jesam. I to više puta. Tko Ga može shvatiti? Tu Njegovu logiku? Zar da se Bog rodi u štali? Da mu umjesto kićenih izaslanstava pri prvom udahu zraka društvo prave domaće životinje?

Propovijedajući na Božić 1941. godine u katedrali nadbiskup Stepinac se osvrnuo na to ovim riječima: „Isus Krist dolazi dakle na svijet ne u Nazaretu, nego u Betlehemu, što znači 'mjesto kruha', jer je On živi kruh nebeski, koga Bog šalje ljudima za hranu. On dolazi po odluci Božjoj, a po nehotičnoj odredbi carevoj, na svijet usred ovaca i pastira, jer je On sam dobar pastir, koji dušu svoju polaže za ovce svoje.

Nehotice po odredbi carevoj, ali po odluci Božjoj, dolazi na svijet u štali, da i najsiromašniji i najbjedniji razumiju, da su vrata k Njemu uvijek otvorena svim ljudima dobre volje, da i bogati razumiju, da je sav sjaj ovoga svijeta samo bijedna štala za Onoga, koji je Gospodar nebesa. On dolazi na svijet u potpunoj skrivenosti, jer ga je već pred tisuću godina kao takvog navijestio Izaija prorok: 'Vere tu es Deus absconditus, Deus Israel Salvator! - Zaista ti si Bog skriveni, Bog Izraelov Spasitelj' (Iz 45,15). Indirektno zbog zapovijedi careve, ali zapravo po Božjoj odluci, dolazi na svijet u jaslicama, jer nije bilo mjesta u gostionici.

Dolazi na svijet u jaslicama, kamo se stavlja hrana životinjama, jer je i On sišao s neba na zemlju, da bude ovdje hrana ljudskim dušama. Radi odluke careve o popisu dolazi mali Isus na svijet u hladnoj i tamnoj noći, jer nema za njega svijetle i tople sobe. Ali Bog Otac je htio da pokaže time svu mizeriju čovječanstva, kojemu je prije dolaska Sina Božjega manjkala toplina ljubavi i prema Bogu i prema bližnjemu i koje je lutalo u tami neznaboštva i već se počelo smrzavati i umirati.

Zapovijed careva lišila je Isusa i ono malo udobnosti što bi je bio imao u Nazaretu, tako da dolazi na svijet u potpunom siromaštvu. Ali desilo se to po Božjoj odluci, da ljudi shvate da put u nebo nije put sjetilnih užitaka, kakvim je bilo odano staro poganstvo, nego put odricanja i samoprijegora.

Braćo! Nedokučivi su za nas putovi Božji. Vječni, neizmjerni Bog čini i danas velika djela i na nebu i na zemlji i tko da shvati misli Njegove i sudove Njegove?“

Doista, tko da shvati Božju volju? Bez Isusa Krista nitko, nikako i nikada, ali upravo zbog Isusa, mi danas možemo znati što je volja Božja. Nema tu filozofiranja, nema tu tajnih znanja i kodova. Sve je jednostavno da jednostavnije ne može biti - ljubi i čini što hoćeš, rekao bi sv. Augustin.

To je Božja volja - da nasljedujemo Njega, da svaki dan živimo ugledajući se na Onoga tko je u svemu ostao vjeran Bogu i na taj nam način pokazao što nam je činiti, kako živjeti i kako ćemo i gdje, ako ga nasljedujemo, završiti.

Napisao sam da sam često bio ljut na Boga i da sam se svađao s Njime. Ne zato što bi Bog ostavio čovjeka, iznevjerio ga, nego zbog oholosti kojom smo ranjeni. U najtežim trenucima života znate li tko me jedini nikad nije napustio? Upravo Bog! I to Bog Isusa Krista! On je Bog vjeran. A ono zbog čega sam se ljutio odnosilo se na nemogućnost da uvidim svu površnost ljudske logike i ljudskih znanja te da prihvatim milosrdnu ruku Boga kojeg Isus naziva Abba - Tata.

Postoji li kroz povijest ljudskog postojanja bog kojem bi se čovjek mogao obratiti riječju - tata? Ne postoji. Samo Bogu Isusa Krista čovjek može reći - Tata. Jer On to Jest. On je sve stvorio, svime upravlja i ne postoji ništa što bi moglo izmaći Njegovom pogledu.

Završavam riječima blaženog Alojzija Stepinca velikog sveca Crkve i hrvatskog naroda koje je izgovorio na Božić 1941. godine: „Padnimo dakle danas na koljena pred Isusom u jaslicama i istresimo srce svoje pred Njim.

Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje!
Umnoži nam vjeru, da se ništa ne zbiva bez Tvoga dopuštenja na zemlji.
Umnoži nam vjeru, da se ništa ne može desiti nikom od nas osobno prije nego Ti dadeš dozvolu. Umnoži nam ufanje, da Ti želiš u svim stvarima ne našu nesreću nego naše istinsko dobro.
Želiš ga sigurno i pod ovim teškim udarcima, koji stizavaju čovječanstvo, jer zato si konačno sišao na zemlju - kako nas uči i naša lijepa božićna pjesma:

S neba siđe dolje radi grješnika,
rodi se u štali radi čovjeka!

Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje! Onda ćemo i kroz ovu najtežu svjetsku oluju proći bez straha i bez štete, jer ništa ne manjka onima, koji Tebe ljube!“

Sretan vam Božić i blagoslovljena nova 2019. godina!

P. s. Ako ste pročitali do kraja i pitate se kakve veze ima naslov s tekstom, onda ćete odgovor dobiti vrlo lako: samo odgovorite na pitanje -  biste li pročitali tekst da je naslov bio na primjer - Božić je blagdan rođenja Isusa koji je Bog i čovjekov Spasitelj? :) No, nisam zato stavio ovakav naslov - da privučem pažnju. Pojavio se u mislima kao pitanje koje bi bilo dobro odgovoriti...

Napisano, 23. prosinca 2015.

Foto: pixabay.com

Kad riječi promuknu…, ili o Hrvatskoj i Europi u budućnosti

Foto: pixabay.com

Primijetio sam jednu zanimljivu stvarnost kod djece. Ponajprije svoje. Naime, način njihova reagiranja u situacijama kada su nešto pogriješili ili nečime razljutili roditelje. Dvije su vrste reakcije – ili se naljute i povuku u svoj kut ili se žele što više približiti roditeljima, umiliti im se, „iznuditi“ oprost i osmijeh.

U oba slučaja riječ je o vrsnoj (urođenoj, usudim se misliti), „manipulaciji“ kojom rješavaju nastali problem, ali ipak među tim reakcijama ogromna je razlika nad kojima se vrijedi zamisliti i iz njih učiti. Jer ne razlikujemo se puno od djece u načinu reagiranja u konfliktnim situacijama.

Uglavnom se ili durimo, povlačimo u sebe, glumimo uvrijeđenost ili nastojimo riješiti problem suočavanjem s njim. Ova druga reakcija odlika je zrelih ljudi, svjesnih sebe svojih mana i kvaliteta, sposobnih samokritično sagledati svoje postupke i donijeti objektivan sud i iz njega najbolje rješenje. Ovu kolumnu sam započinjao, kao i mnoge u dosadašnjoj „karijeri“ kolumnista, pisati više puta. S više tema. Možda jednom skupim sve započete kolumne na jedno mjesto i objavim kao knjižicu… Skupio sam ih već podosta.

Kad riječi promuknu…

Izranjene sjećanjima i slikama maglovitih jutara
Okovane okovima kajanja zbog promašenih postupaka
Zaleđene suzama neuzvraćenih osjećaja
Riječi ponekad promuknu…
Poput broda od papira u potoku
Rastoče se u djeliće teško sklopivog mozaika.
I takve su lijepe
Ostanu za neka nova vremena dok ne nađu svoje mjesto
U postamentu nekog novog stvaranja...

Hrvatska budućnost Europe

U Crnoj Gori nedavno je osnovana Paneuropska unija za tu zemlju u kojoj su Hrvati ostavili i još uvijek ostavljaju snažan trag. Vijest je to koja me kao člana Hrvatske paneuropske unije razveselila, jer sam uvjeren da će ta organizacija dati važan obol putu Crne Gore u zajedničku europsku obitelj. Dok razmišljam o perspektivama Hrvatske u budućnosti, osjećam u sebi svojevrsnu podijeljenost kao i vjerojatno mnogi Hrvati.

Hrvatska prolazi, svoju iznimnu dionicu puta prema jednom novumu u kojem će se, nužno je, dogoditi ono što se treba dogoditi, a to je otvoreno društvo u kojem su moguće različite perspektive. To već izaziva mnoge napetosti i otpore sa svih strana, no povratak na nekakvo jednoumlje je nemoguć. To je postalo jasno i najokorjelijim protagonistima jednoumlja.

I svaki onaj tko misli da je moguće kotač povijesti zaustaviti ili vratiti natrag morat će se suočiti s činjenicom da je to nemoguće. Ili će prihvatiti neumitnost povijesti i pokušati dati svoj konstruktivan obol budućnosti ili će ostati okovan avetima prošlosti koje više nemaju nikakve snage kočiti put prema naprijed, prema boljemu i uređenijemu društvu. Strah koji su te aveti ili utvare, sablasti, opsesije, fantazme, iluzije unosile u društvo, nametale kao neprikosnovene vladare i nedodirljive bogove, izgubio je svoju snagu.

Postao je tek karikatura kojoj se sve više ljudi smije, bez ikakve mogućnosti da učini nešto više od toga. Počesto samo motivira na još veći angažman u raskrinkavanju njegovih maski pod kojima se skrivao ili se njima lažno legitimirao. To je njegov zadnji stadij kojim se nehotice iskupljuje svojim žrtvama potvrđujući tako staro pravilo da je povijest sklona ironiji pa tako nemali broj puta u njezinom toku agresor bude pobijeđen vlastitim oružjem.

Hrvatskoj će još doduše trebati neko vrijeme, nekih desetak godina da se sve stabilizira, ali, kako napisah, povijest ide dalje.

Završavam kolumnu proročanskim riječima bl. Alojzija Stepinca koje je izrekao u propovijedi u crkvi katedralne župe sv. Marije u Zagrebu o 15. obljetnici smrti dr. Ivana Merza, 9. svibnja 1943.godine: „Europa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čem je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike da ispašta svoje pogrješke, omalovažanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti.

I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala neće spasiti nitko drugi, do li svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati. I što ih, draga katolička omladino, više bude, tim brže i uspješnije idemo k blagostanju, k sreći, smirenosti čovječanstva.“

Napisano u noći s 24. na 25. svibanj 2016.

Ispovjedili ste se? A pomirenje i pokora?

Sjedim s prijateljem na kavi. U jednom trenutku pita me – kad si zadnji put posjetio našeg Prijatelja? Priznajem, nisam očekivao to pitanje. Doista me iznenadilo, pa i posramilo jer već dugo ga planiram posjetiti. Pokušavam se na neki način opravdati, ali stvarno mi je bilo neugodno. Završavamo razgovor. On odlazi svojoj kući, a ja na put našem Prijatelju.
Dolazim u Njegovu Kuću. Sjedam. Razmišljam o danima koji su protekli od našeg zadnjeg Susreta. Puno se toga dogodilo lijepoga, ali i ružnoga. Kuća mog prijatelja je izvanredno lijepa. Visoki zidovi, stropovi obojani u kraljevsku plavu boju sa zlatnim zvijezdama što joj daje poseban čar, a u kombinaciji sa svijetlima jednu neodoljivu mističnost. Jaslice su raskošne složene tako da se potpuno uklapaju u kuću i čini mi se kao da na tom mjestu Kuća uopće nema zidove, nego je otvorena, spojena s zavičajem našeg Prijatelja.

Konačno, dolazi Prijatelj. Pozdravljamo se. Ja pomalo postiđen zbog dugog razdoblja od zadnjeg susreta. Govorim mu što mi se sve dogodilo od zadnjeg susreta. Pala je i koja suza. Radosnica. Završavamo razgovor, a On me poziva da ostanem na Večeri. Ostajem. Radostan sam zbog susreta. Toliko je lijepo i mirno u Kući mog prijatelja da bih mogao ostati stalno, no čeka me moja obitelj. Pozdravljamo se i odlazim svom domu. Pun darova za sebe, svoje najdraže i one koje ću sresti.

Taj Prijatelj je Isus, a susret o kojem pišem je dar sakramenta ispovijedi, pomirenja i pokore te sveta Misa.

Postoje mnogi susreti u životu, no susret s Bogom u sakramentu ispovijedi, pomirenja i pokore, najintimniji je susret između Boga i čovjeka, jer na tom susretu čovjek prima toliko dragocjen dar da kad bi ga bio svjestan u svoj punini, vjerojatno se ne bi mogao odvojiti od njegova Izvora. Zbog toga vam ovo i pišem, sa željom da u vama probudim pitanje – kad ste Vi zadnji put posjetili svog prijatelja? Ne čekajte! Ne odlažite! Ne sramite se! Ne bojte se!

Namjerno pišem sakrament ispovijedi, pomirenja i pokore, a ne samo ispovijedi, jer možda je i to ponekad razlog našeg zanemarivanja tog sakramenta što nam se svodi samo na ispovijed, što ne doživimo pomirenje i iz toga jaku i čvrstu želju da kroz pokoru uznastojimo očistiti svoj život od grijeha i zla.

A grijeh je užasan. To je rak. Sa svakim grijehom mi postajemo ranjiviji. Naš duhovni imunološki sustav slabi. I ako se ne utečemo Bogu, zamolimo ga za iscjeljenje, vrlo je vjerojatno da ćemo duhovno umrijeti. Ali ne samo duhovno, nego čovjek pod utjecajem grijeha propada i fizički, propada u svojim društvenim relacijama. Zidovi našega života počinju pucati. Odnosi između nas i bližnjih postaju teški, puni sukoba, nerazumijevanja, sebičnosti, mržnje.

Samo Bog može zacijeliti rane koje nanosi grijeh. Samo Bog. I samo On nas može zaštititi od optužbi koje o nama pred Njim iznosi otac laži i mrzitelj čovjeka – sotona. Ne bih o tome pisao da nisam to proživio.

Zaboravite antistres programe, yoge i ne znam kakve sve vrste psihološke samopomoći i meditacije. One vas ne mogu osloboditi boli koju uzrokuje grijeh. One vas isto tako ne mogu zaštititi od napasti, jer čovjek koji nije pod Božjom zaštitom lak je plijen zla.

Mnogi ne prihvaćaju Božji dar sakramenta ispovijedi, pomirenja i pokore zbog svećenika, jer  - što će sad neki čovjek slušat moje grijehe i što on ima tu posredovat, ja svoje grijehe mogu sam reći Bogu i Bog će mi oprostit?

Vjerojatno je svaki vjernik jednom bar tako zaključio. Najčešće zato jer su vidjeli loše primjere svećenika, njihove slabosti. I argument je na mjestu, ako nam se sakrament ispovijedi, pomirenja i pokore svodi samo na ispovijed. No, što s pomirenjem? Pokorom?

Jednom mi se u radijsku emisiju javio slušatelj koji je prethodnom na pitanje o lošim primjerima svećenika ovako odgovorio:

Kaže mi jedan čovjek da ne želi ići u crkvu jer je svećenik loš. Postavio sam mu pitanje – bi li ti primio pismo s novcima od svoje rođakinje iz Amerike da ti ga donese poštar pijanac?

Rekao je bez razmišljanja – bih. Na to sam mu odgovorio – a zašto onda ne želiš primiti dar od Boga kojeg ti šalje po svom slabom i grešnom sluzi svećeniku?

Nije mi ništa odgovorio.

Ovim jednostavnim primjerom završavam kolumnu dragi moji prijatelji. Ne znam što bih više pisao. Tek pitanje – kad ste vi zadnji put posjetili našeg Prijatelja?

Napisano 16. siječnja 2014.
Foto: pixabay.com

"Bitno je očima nevidljivo, samo srcem se dobro vidi"

Foto: pixabay.com

Nikad nisam volio opraštanja. Kakva god, uvijek su emotivna bilo pozitivno, bilo negativno. Moram biti Bogu zahvalan jer sam se uglavnom opraštao od ljudi s pozitivnim osjećajima. No, bilo je i onih ružnih razlaza kojih se ne volim sjećati jer s odmakom vremena vidim koliko sam bio malen, nedorastao situaciji i bude mi svaki put žao. Ne zato što sam nešto namjerno loše učinio, nego istinski žao što nisam bio mudriji i spriječio gluposti da poruši most koji se stvori i u najmanjoj komunikaciji.

No i to je dio života – rušenje slabih mostova koji bi, ako se na njima kani graditi ozbiljna infrastruktura, doveli sigurno do dugoročno težih posljedica. Da, zlo postoji, poštovani čitatelji. To je istina koje moramo svi biti svjesni. Ne i beznadni! Ono što je kudikamo bitnije je to da zlo nema zadnju riječ, nego na kraju čovjek uvijek ima priliku i mogućnost prihvatiti ruku dobra koja se poput sjemena probija prema suncu i novom životu.

Ne znam za vas, no ja sam uvijek težio miru. Nalazio sam ga ponekad u naizgled čudnim situacijama, događajima ili susretima. Ponekad je taj mir bio u slici mojega rodnog zagorskog sela, ponekad i u teškim situacijama koje su iziskivale teške odluke koje sam morao u trenu donositi. Barem mi se tako činilo u vezi ovog posljednjeg, makar u ovoj fazi životnog putovanja znam da ništa nije plod slučajnosti, nego sve ima svoje mjesto u slijedu koji je čudesno složen u još čudesniji mozaik koji se zove život.

Mi Katolici smo nedavno proslavljali blagdane Svih Svetih i Dušni dan. Prvi je blagdan svih koji su svoj životni put završili sveto, a da ih Crkva nije službeno proglasila svetima, a drugi blagdan spomendan je na sve one koji su završili svoje životno putovanje. Oba blagdana imaju za cilj podsjetiti, barem na trenutak uprisutniti one koji su otišli na put koji nas sve čeka. I jedan i drugi blagdan imaju za cilj probuditi u nama nadu.

Proturječno je govoriti o smrti kao prilici za nadu, ali ne i neozbiljno, jer s njom moramo računati. Ona u nama svakim danom raste kako to u svojoj pjesmi „Smrt i ja“ apostrofira naš veliki pjesnik A. B. Šimić. Raste u nama dok ne postane dovoljno velika i jaka da nas mogne sa svim našim životnim teretom prenjeti preko rijeke na drugu obalu ljepotu ili užas koje već i ovdje možemo donekle predosjetiti.

Možda su vam ove riječi suviše crne, turobne i bude u vama tugu, strah ili sjetu, no to mi nije cilj. S vremena na vrijeme, mi ljudi moramo zastati kraj puta, duboko udahnuti, pogledati put iza sebe pa tek onda nastaviti dalje. U suprotnom, može nam se dogoditi da nas želja za odmorom i mirom zatekne na rubu snaga, pred provalijom čiji užas filozofi nazivaju i besmislom.

Ne volim opraštanja, napisah na početku. Ne samo zbog emocija koje spomenuh, nego zato jer nikad nisam mogao prihvatiti vjerovati da je nešto izgubljeno. Može biti naizgled propušteno, ali nikako besmisleno. Rekao bi Mali princ u istoimenoj knjizi koju izuzetno volim čitati - "Bitno je očima nevidljivo, samo srcem se dobro vidi".