Priča o jednoj žabi. Opravdava li cilj sredstva?

Krateći vrijeme „surfanjem“ po internetu, naišao sam na jednu priču koja me inspirirala za ovaj tekst. Priča je to o deset žaba koje su iz svoje bare uslijed ljetne žege i opasnosti nestanka vode odlučile krenuti na vrh obližnje svete planine i na njemu pronaći izvor koji neće presušiti o kojem se pokoljenjima priča da postoji.
Kad su objavile svoju nakanu, cijela zajednica im se smijala, stare krastače su ih upozoravale na opasnosti i besperspektivnost takvog pohoda, pozivale se na tradiciju, prijetile vječnim i svetim zakonima koje je objavilo njegovo božanstvo Veliki Žabac, no neposlušnice su ipak krenule. Isprva je uspon bio lagan, no s vremenom je postajao sve strmiji i opasniji, pun visokih i skliskih litica, a i vremenske prilike su se mijenjale i dodatno usporavale njihovo kretanje.

U nekima od njih se pojavila sumnja, u drugima strah, u nekima žal za toplom barom, strah od nepoznate budućnosti, odnosno smrti. Počeli su se stvarati klanovi među njima koji su svako malo vijećali. Redom su odustajale. Jedna žaba, ja sam ju nazvao Lucija jer mi je to žensko ime posebno lijepo, je ipak ostajala čvrsta. I ona je stigla na vrh. Zašto? Otkrit ću Vam na kraju ovog teksta pa imajte strpljenja i nemojte iskorištavati "mišju dobrotu" da bi ste olako zadovoljili svoju znatiželju koja vas sigurno grize ukoliko ne znate tu priču.

No, prije toga, hajdemo se malo pozabaviti važnijim pitanjem – kako je ta žaba jedina stigla na cilj. Zašto je to pitanje važno? Iz jednostavnog razloga što mi ljudi bolujemo od jedne od najgorih bolesti od koje čovjek može oboljeti, a to je nestrpljenje pa od herojskih ljudi zapamtimo samo to da su iz besperspektivnosti stvorili nešto, a da puno pažnje uopće ne posvećujemo putu koji ih je doveo do cilja, a upravo je to najbitnije.

U naslov sam stavio staro koristoljubivo načelo djelovanja po kojem cilj opravdava sredstvo. U životu smo svi došli u napast da ga primijenimo, a siguran sam da smo ga u nekim stvarnostima svog života i primijenili. Jesmo li pritom sagriješili to zna savjest, u konačnici jedini pravedni sudac – Bog. No, ipak, stavite se u poziciju čovjeka koji želi postići neki svoj cilj i to svim srcem, ukoliko srce simbolički uzmemo kao centar naše temeljne želje, a ta je – biti sretan.

Što je to sreća, to je opet pitanje na koje postoji onoliko odgovora koliko je ljudi, a u ovom tekstu to ni nije bitno. I žaba iz naše priče je imala cilj, njezino srce je čeznulo za nepresušnim izvorom svoje sreće. Kako je izgledao njen put, njene misli, ponašanje na tom putu? Je li bila sebična? Je li bila slijepa na muke, sumnje i strahove svojih suputnica?

Je li ih iskorištavala ispraznim pričama i varljivim riječima da bi dobila podršku za svoj interes? Je li zastala kad je primijetila da je jedna žaba propala kroz led u ledeno jezero? Je li joj pokušala pomoći, u konačnici, je li pustila iskrenu suzu nakon što je ova otišla smrti u naručje? Je li se možda poslužila lažima, zavišću da bi unijela dodatne sumnje, strahove i međusobnu mržnju među pripadnice klanova koji su se počeli stvarati tokom puta?

Je li se možda pravila svetica, pričala poučne teološke pričice o Velikom Žapcu i njegovoj ljubavi i pomoći svim žabama, a u svom srcu samo gledala kako zadovoljiti svoju taštinu, popeti se prva i jedina na vrh planine kako bi joj se pokoljenja divila? Ili je iskrena srca hrabrila obeshrabrene prijateljice, ulijevala im nadu, vjeru i ljubav svojim iskrenim prijateljstvom i dobrotom?

Je li možda pokušala odustati kad je došla pred kušnju da zbog tuđeg interesa zaboravi na svoj i pomogne svojoj jedinoj preostaloj suputnici, ili je njezino srce zaigralo od radosti što se riješila zadnje suparnice na putu ostvarenja svog cilja? I tako bismo mogli nabrojati još tisuću pitanja i pretpostavki o njezinim mislima, djelima i riječima. I da vam sad otkrijem zašto je jedina stigla na cilj.

Priča kaže da je bila GLUHA. Bila je gluha na sve sumnje i strahove koji su dolazili od drugih žaba, gluha na sve sumnje i strahove koji su se rađali u njezinom srcu. Nosila ju je ljubav i njezino dobro, plemenito i iskreno SRCE. Bila je gluha na crva taštine koji joj je slao slike njena spomenika u carstvu žaba i mnoštva žaba koje zastaju u budućnosti pred njenim kipom kako bi joj odale počast.

Kad je ona jedna žaba propala kroz led u ledeno jezero i umrla, ona je prva priskočila u pomoć, jedina pustila iskrenu suzu i tugovala za svojom prijateljicom. Bila je gluha na crva ljubomore kad ju je uhvatila groznica i kad je vidjela da su njene suputnice zdrave, da se polako udaljavaju od nje prema vrhu planine. Bila je gluha na crva zavisti kada je vidjela da je jedna njena suputnica postala vođa grupe koju su ostale žabe slušale i slijedile.

Kad je u jednom trenutku jedna od žaba počela zbog hladnoće posustajati, ona joj je dala svoj kaput, hrabrila ju i tješila u njenoj bespomoćnoj obeshrabrenosti. Jedina se suprotstavila onoj najjačoj žabi predvodnici kad je ova htjela ostaviti jednu prijateljicu u okovima ledenog snijega. I oprostila je jednoj žabi kad ju je ova htjela iz zavisti gurnuti u ponor.

I zato je stigla na vrh, na svetu planinu na kojoj nikad izvori ne presušuju, a ni sunce nikad ne nestaje. Jer je slijedila svoje iskreno srce puno dobrote, ljubavi i straha Božjega. Daljnje pouke ostavljam Vama da ih sami dokučite, ali i da se zapitate kako dolazite do svojih ciljeva? Preko tuđih leševa ili preko trnja?

Foto: pixabay.com

"Bitno je očima nevidljivo, samo srcem se dobro vidi"

Foto: pixabay.com

Nikad nisam volio opraštanja. Kakva god, uvijek su emotivna bilo pozitivno, bilo negativno. Moram biti Bogu zahvalan jer sam se uglavnom opraštao od ljudi s pozitivnim osjećajima. No, bilo je i onih ružnih razlaza kojih se ne volim sjećati jer s odmakom vremena vidim koliko sam bio malen, nedorastao situaciji i bude mi svaki put žao. Ne zato što sam nešto namjerno loše učinio, nego istinski žao što nisam bio mudriji i spriječio gluposti da poruši most koji se stvori i u najmanjoj komunikaciji.

No i to je dio života – rušenje slabih mostova koji bi, ako se na njima kani graditi ozbiljna infrastruktura, doveli sigurno do dugoročno težih posljedica. Da, zlo postoji, poštovani čitatelji. To je istina koje moramo svi biti svjesni. Ne i beznadni! Ono što je kudikamo bitnije je to da zlo nema zadnju riječ, nego na kraju čovjek uvijek ima priliku i mogućnost prihvatiti ruku dobra koja se poput sjemena probija prema suncu i novom životu.

Ne znam za vas, no ja sam uvijek težio miru. Nalazio sam ga ponekad u naizgled čudnim situacijama, događajima ili susretima. Ponekad je taj mir bio u slici mojega rodnog zagorskog sela, ponekad i u teškim situacijama koje su iziskivale teške odluke koje sam morao u trenu donositi. Barem mi se tako činilo u vezi ovog posljednjeg, makar u ovoj fazi životnog putovanja znam da ništa nije plod slučajnosti, nego sve ima svoje mjesto u slijedu koji je čudesno složen u još čudesniji mozaik koji se zove život.

Mi Katolici smo nedavno proslavljali blagdane Svih Svetih i Dušni dan. Prvi je blagdan svih koji su svoj životni put završili sveto, a da ih Crkva nije službeno proglasila svetima, a drugi blagdan spomendan je na sve one koji su završili svoje životno putovanje. Oba blagdana imaju za cilj podsjetiti, barem na trenutak uprisutniti one koji su otišli na put koji nas sve čeka. I jedan i drugi blagdan imaju za cilj probuditi u nama nadu.

Proturječno je govoriti o smrti kao prilici za nadu, ali ne i neozbiljno, jer s njom moramo računati. Ona u nama svakim danom raste kako to u svojoj pjesmi „Smrt i ja“ apostrofira naš veliki pjesnik A. B. Šimić. Raste u nama dok ne postane dovoljno velika i jaka da nas mogne sa svim našim životnim teretom prenjeti preko rijeke na drugu obalu ljepotu ili užas koje već i ovdje možemo donekle predosjetiti.

Možda su vam ove riječi suviše crne, turobne i bude u vama tugu, strah ili sjetu, no to mi nije cilj. S vremena na vrijeme, mi ljudi moramo zastati kraj puta, duboko udahnuti, pogledati put iza sebe pa tek onda nastaviti dalje. U suprotnom, može nam se dogoditi da nas želja za odmorom i mirom zatekne na rubu snaga, pred provalijom čiji užas filozofi nazivaju i besmislom.

Ne volim opraštanja, napisah na početku. Ne samo zbog emocija koje spomenuh, nego zato jer nikad nisam mogao prihvatiti vjerovati da je nešto izgubljeno. Može biti naizgled propušteno, ali nikako besmisleno. Rekao bi Mali princ u istoimenoj knjizi koju izuzetno volim čitati - "Bitno je očima nevidljivo, samo srcem se dobro vidi".