Plače li vaš Bog?

Kaže mi jedna gospođa da smo mi mladi skloni svašta obećavati i u tom obećavanju precijeniti svoje mogućnosti. Istina, ali što je mladost bez ideala, bez snova, bez hrabrosti da dade odgovore i na najteža pitanja, a pitanje zla svakako je jedno od onih na koje nije moguće dati do kraja odgovor.

Sjećam se iz djetinjstva jednog kratkog razgovara sa svojom bakom o coprnicama. Tako se kod nas u Zagorju kaže za vračare. Mislim da je rijetko tko proživio djetinjstvo, a da nije čuo neku takvu priču o ljudima koji se bave čudnim, magijskim, vražjim poslovima. Uglavnom su te priče služile za zastrašivanje i umirivanje nestašne djece, no, kako napisah, sjećam se tog razgovora s bakom jer sam joj na njezino zastrašivanje odgovorio da mi nikakva coprnica ništa ne može ako ja vjerujem u Boga, jer Bog je jači od svakoga zla. Baka nije imala nikakav argument kojim bi pobila moj i ja sam nastavio dalje sa svojim dječačkim glupostima koje su živcirale moju baku. Tog svog argumenta se držim i dalje u suočavanju sa svakodnevnim problemima, mukama i vlastitim padovima, iako sam se otad uozbiljio.

U Evanđelju Isus ne izbjegava govor o zlu. Dapače, otkriva ga kao osobu. Ne kao nešto neosobno, nepostojeće, neku nedefiniranu pojavnost, nego sasvim konkretno govori o zlu. Osobno, najupečatljiviji mi je, uz opis kušnji u pustinji, Isusov govor o đavlu kao bijesnom psu zavezanom na lancu koji će te rastrgati ako mu se približiš. Jasniju sliku Isus nije mogao dati. No, ono što je pitanje - gdje je ta granica kada bi nam se u našem djelovanju i životu trebao upaliti alarm savjesti koji bi nas upozorio da smo preblizu tom podivljalom psu, tužitelju, kako ga još Isus naziva?

Augustin je to vrlo jednostavno izrekao – ljubi i čini što god hoćeš. Ali, što je to ljubav? Kako je u današnje vrijeme definirati? Znamo li uopće što je to ljubav? Jesmo li doista nekoga ljubili i s druge strane osjetili ljubav? Za neke je ljubav odlazak u skup restoran, skupocjen dar ili neka druga gesta ljubaznosti. No počesto je to samo trik iza kojeg se krije neka sebična želja.

Na teologiji su nas učili da postoji skrupulozna savjest koja nas optužuje za svaku sitnicu, pa i za ono što nikako nije zlo i grijeh. No,učili su nas da postoji i laksna savjest koja grijeh i zlo ne vidi ni tamo gdje su očiti. Očito je najbolja savjest ona koja nije ni jedno od navedenih. Toliko za uvod. Još ima mjesta samo za zaključak.

Iskreno, ne znam kako objasniti misterij zla. Znam samo da sam u životu nebrojeno puta doživio da je Bog jači od svega. Da suvereno upravlja svime i da uz njega ne postoji nitko tko bi mu bio ravan. Znam da i zlo postoji. Najčešće prikriveno, ali ponekad posve očito kao na primjer u vijesti koju sam nedavno pročitao o nekom američkom ginekologu koji je vršio pobačaje tako da bi napola uspavao majku, i to najčešće zabranjenim ili polulegalnim anesteticima, inducirao porod i potom ubio novorođenče. Ubio bi ga tako što bi mu zabio škare u potiljak i prerezao kičmenu moždinu.

Dragi prijatelji, usudim vam se tako obratiti, to je zlo! Ubojstvo najnevinijega, najčišćega, najsvetijega. To je Zlo u svojoj punoj manifestaciji. Ako si zamislite tu sliku, nemoguće je ne osjetiti Sotonin smrad u pozadini. Nemoguće je ne osjetiti tu ledenu bol prokletstva koja okiva srce i dušu takvog čovjeka koji je spreman za bezvrijedan, smrdljivi novac ubiti Boga. Da, riječ je o ubojstvu Boga koji sa svakim djetetom poput brižnog Oca ulazi u ljudsku povijest kako bi je nanovo posvetio, udahnuo joj nov dah života i stvaranja, dah vječnosti.

Napisao bih još puno redaka, ali iskreno nakon što sam pročitao ovu vijest (http://www.bitno.net/vijesti/slucaj-o-kojem-sute-mainstream-mediji-sef-klinike-za-abortuse-optuzen-za-ubojstvo-cetiri-bebe-i-pacijentkinje/), nemam snage.

Želim još samo podijeliti s vama, koji ste imali strpljenja čitati dovde, jednu sliku. Riječ je o sceni iz Gibsonove Pasije: razapet i mrtav Bog na križu, tamni oblaci prekrili nebo, Sotona likuje jer je uspio u svojem velikom naumu – Bog je mrtav. I tada u krupan kadar dolazi kap, jedna jedina suza koja pada sa tih mrtvih, tamnih nebesa na zemlju i Sotona shvaća da je sav njegov plan posve propao – njegov plan da Bog umre, zašuti za svagda, razotkriva se kao dio Božjeg plana spasenja!

Bog u svojoj bezgraničnoj očinskoj ljubavi prema svemu stvorenome, prihvaća na sebe potpunu nemoć – smrt, kako bi pokazao da ona nema zadnju riječ u povijesti, nego Život! Pogledajte si te scene:

Plače li vaš Bog?

Koji otac ne bi plakao kad bi gledao patnje svoga djeteta?

Možda plače baš sada u dubini Vašeg srca, no, ako malo bolje poslušate to nije samo plač zbog boli, to je i njegov poziv – tu sam uz tebe, vratimo se kući!

Napisano u ranim noćnim satima 26.travnja 2013.

Foto: YouTube

Moja Crkva...

„I tako malo po malo zlo postaje dobro, a dobro postaje zlo... Bog jest milosrdan i prašta i nikad se ne umara praštajući i tražeći čovjeka, kako to papa Franjo neumorno ponavlja, ali Bog je i pravedan, Bog je istina, Bog ima pravo kazniti i ne trpi zlo i grijeh! Oduzimanjem prava Bogu da kazni zle i zlo, čovjek zapravo niječe Božju svemoć, niječe Bogu da je Bog, a što je to onda ako ne ateizam, ako ne oholost kojom se i Lucifer suprotstavio Bogu? To je pristajanje uz sotonu i siguran put u pakao mržnje, zla, uništenja... Bojim se da i RKC ne bi jednom krenula tim putem, putem dobrih namjera približavanja svijetu...

Svijet ne želi Isusovu Crkvu, po mjeri Njegova Evanđelja, nego po svojoj mjeri, instituciju kojoj je čovjek mjerilo svih stvari. I nije to loše kad se čovjeka shvaća Božjom slikom, ali je razarajuće kada se Boga shvaća kao čovjekovu sliku. Najčešće je to onda slika pohlepe, pohote, mržnje, ukratko destrukcije. Barem ja imam takva iskustva, a potvrđuju mi to i iskustva ljudi s kojima sam se susretao, a od kojih mnogi izrazito pate.“

Napisao sam to kao komentar na svom facebook profilu uz vijest da se u Anglikanskoj Crkvi izmijenio obred krštenja. Kako prenosi jedan portal, prema tom novom tekstu, nema više onog pitanja u kojem se od nazočnih roditelja i kumova tražilo da se odreknu grijeha i sotone. Umjesto toga postavljaju se pitanja “Odričete li se zla i svih njegovih oblika?”. Nadalje, ne traži se više u obredu od vjernika da prihvate Krista kao Gospodina i Spasitelja, nego da se “okrenu Kristu i vjeruju mu”.

Više nema deklaracije “pokoravanja” Isusu jer, tvrdi se, riječ pokoravanje nije u duhu vremena i izaziva negativne reakcije, posebice kod žena. Sve ove promjene odobrio je duhovni poglavar crkve nadbiskup od Canterburyja Justin Welby. Napravljene su, rekao je čelnik Komisije za liturgiju biskup Stephen Platten, jer je “postojao strah da je trenutačna verzija odbijala ljude da idu u crkvu radi krštenja, vjenčanja i sprovoda”. Biskup je dodao kako je spominjanje sotone u obredu teksta “teološki problematično”.

Da vijest nije istinita vrlo lako bismo je mogli objaviti u nekom satiričnom časopisu, ali kako jest, ja se pomalo bojim da su u pravu glasovi „proroka“  iz redova Katoličke Crkve koji upozoravaju da i Rimokatolička Crkva ide tim putem. A to je onda siguran put udaljavanja od Krista. Barem se meni tako čini, jer vjera koju su meni predali moji roditelji, ono što sam kasnije slušao na vjeronauku, i moje životno iskustvo vjere, jasno i bez ikakve zadrške zna o postojanju palog anđela koji mrzi Boga, i sve što je stvorio. Na prvom mjestu čovjeka kao krunu Božjeg stvaranja.

U evanđeljima nalazimo Isusov jasan govor i upozorenje o postojanju „oca laži“ koji pred Bogom optužuje čovjeka. Vjerujem da nije slučajno toliko opisa Isusove borbe protiv zla i zloga. Uostalom zar i sâm Isus nije bio kušan od đavla? Pa kako onda odjednom spominjanje sotone postaje „teološki problematično“?

Zašto ovo uopće pišem? Osjećam se isprovociran „evangelizacijom“ koja nas zadnje vrijeme sve više zasipa iz raznoraznih jutarnjih, večernjih i podnevnih medijskih napisa o tome kako nas Bog voli, kako smo svi braća i sestre, kako se moramo voljeti, grliti i ljubiti i sve će biti super. Raj zemaljski nam je nadohvat ruke. Povod je uglavnom neka Papina gesta ili riječi. Papine riječi o razornom djelovanju grijeha i zla, o postojanju sotone i njegovih slugu se prešućuju.

Čak i to mogu razumjeti s obzirom na to da mediji imaju sasvim druge prioritete i vrijednosti od onih koje imaju vjernici, ali pomalo se bojim šutnje o zlu, njegovu razornu djelovanju na čovjeka i njegov život, koji se u ne znam čije ime sve jače nameće kao norma i u Crkvi. Bojim se da taj medijski govor relativiziranja polako postaje norma, da se ljudi, katehete, svećenici, vjernici općenito boje jasno reći – zlo postoji, grijeh razara i čovjek se samo u Isusu Kristu može spasiti.

Bojim se da zbog nekog lažnog obzira, lažne ljubavi prema bližnjima postajemo žrtva najveće đavolske opsjene – da on ne postoji.

No, ono što mi je najzanimljivije je način na koji se ta operacija provodi. A čini mi se vrlo perfidnom. Izrazito perfidnom. Odjednom više nitko ne govori o pravednom Bogu, o Bogu koji kažnjava zlo i zle. Sve upornije i sve učestalije se samo govori da je Bog milosrdan, da nas voli, da nas grli, ljubi.

Iako i sam najčešće u kolumnama pišem upravo o toj dimenziji Božjeg očinstva – milosrdnosti, strpljivosti, ljubavi, Bog Isusa Krista kakvog sam ja upoznao, je Bog Otac pravedan, i svemoćan. Pa ako treba ponekad i kazniti dijete, Otac ima pravo na to kao odgojnu mjeru. To nimalo ne dokida Bogu svojstvo da čovjeka, svoje dijete, neizmjerno ljubi i trajno želi da se spasi. Baš naprotiv, ljubav pretpostavlja istinu i pravednost. Kao i sloboda.

Umjesto zaključka, donosim riječi pape Benedikta XVI., odnosno kardinala Ratzingera iz njegove knjige Vjera i budućnost. Riječi su to o budućnosti Crkve kako je kardinal Ratzinger vidi:

„Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom.

Kao malo društvo, pred nju će se staviti puno veći zahtjevi na poticaj njezinih pojedinih članova. Nema sumnje da će otkriti nove oblike službe i da će zarediti za svećenika odabrane kršćane koji već slijede neku profesiju. U mnogim manjim zajednicama ili samostalnih društvenim skupinama, pastoralna skrb će se obavljati po ovom modelu. Uz to, služba svećeništva s punim radnim vremenom će biti neophodna baš kao i nekad.

No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u onome što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja.

Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti desnim strankama. Biti će to teška vremena za Crkvu jer proces kristalizacije i pojašnjenja stajat će je puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih.

Proces će biti još i teži jer će se morati odustati od crkvene uskogrudnosti pa i od pompozne samovolje. Može se predvidjeti da će za sve ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je bio put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije – kada se za biskup mislilo da je pametan ako ismijava dogme ili čak da sumnja u samo postojanje Boga – sve do obnove u devetnaestom stoljeću.

No, kada ovaj proces postane dio prošlosti, velika će moć poteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve.

Muškarci u potpuno planiranom svijetu naći će se neopisivo usamljeni. Ako su u potpunosti izgubili iz vida Boga, oni će osjećati cijeli užas svog siromaštva. Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkriti će ga kao nadu koja je im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.“

P.S. Ako bih morao birati između smjera moje Crkve, kakvim je pošla Anglikanska, i predviđanja o budućnosti Crkve kako ih iznosi papa Benedikt XVI., odnosno kardinal Ratzinger, ja bez imalo straha i razmišljanja odabirem ovo drugo pa i pod cijenu progona i svake kazne.

Napisano 11. siječnja 2014.

Ispovjedili ste se? A pomirenje i pokora?

Sjedim s prijateljem na kavi. U jednom trenutku pita me – kad si zadnji put posjetio našeg Prijatelja? Priznajem, nisam očekivao to pitanje. Doista me iznenadilo, pa i posramilo jer već dugo ga planiram posjetiti. Pokušavam se na neki način opravdati, ali stvarno mi je bilo neugodno. Završavamo razgovor. On odlazi svojoj kući, a ja na put našem Prijatelju.
Dolazim u Njegovu Kuću. Sjedam. Razmišljam o danima koji su protekli od našeg zadnjeg Susreta. Puno se toga dogodilo lijepoga, ali i ružnoga. Kuća mog prijatelja je izvanredno lijepa. Visoki zidovi, stropovi obojani u kraljevsku plavu boju sa zlatnim zvijezdama što joj daje poseban čar, a u kombinaciji sa svijetlima jednu neodoljivu mističnost. Jaslice su raskošne složene tako da se potpuno uklapaju u kuću i čini mi se kao da na tom mjestu Kuća uopće nema zidove, nego je otvorena, spojena s zavičajem našeg Prijatelja.

Konačno, dolazi Prijatelj. Pozdravljamo se. Ja pomalo postiđen zbog dugog razdoblja od zadnjeg susreta. Govorim mu što mi se sve dogodilo od zadnjeg susreta. Pala je i koja suza. Radosnica. Završavamo razgovor, a On me poziva da ostanem na Večeri. Ostajem. Radostan sam zbog susreta. Toliko je lijepo i mirno u Kući mog prijatelja da bih mogao ostati stalno, no čeka me moja obitelj. Pozdravljamo se i odlazim svom domu. Pun darova za sebe, svoje najdraže i one koje ću sresti.

Taj Prijatelj je Isus, a susret o kojem pišem je dar sakramenta ispovijedi, pomirenja i pokore te sveta Misa.

Postoje mnogi susreti u životu, no susret s Bogom u sakramentu ispovijedi, pomirenja i pokore, najintimniji je susret između Boga i čovjeka, jer na tom susretu čovjek prima toliko dragocjen dar da kad bi ga bio svjestan u svoj punini, vjerojatno se ne bi mogao odvojiti od njegova Izvora. Zbog toga vam ovo i pišem, sa željom da u vama probudim pitanje – kad ste Vi zadnji put posjetili svog prijatelja? Ne čekajte! Ne odlažite! Ne sramite se! Ne bojte se!

Namjerno pišem sakrament ispovijedi, pomirenja i pokore, a ne samo ispovijedi, jer možda je i to ponekad razlog našeg zanemarivanja tog sakramenta što nam se svodi samo na ispovijed, što ne doživimo pomirenje i iz toga jaku i čvrstu želju da kroz pokoru uznastojimo očistiti svoj život od grijeha i zla.

A grijeh je užasan. To je rak. Sa svakim grijehom mi postajemo ranjiviji. Naš duhovni imunološki sustav slabi. I ako se ne utečemo Bogu, zamolimo ga za iscjeljenje, vrlo je vjerojatno da ćemo duhovno umrijeti. Ali ne samo duhovno, nego čovjek pod utjecajem grijeha propada i fizički, propada u svojim društvenim relacijama. Zidovi našega života počinju pucati. Odnosi između nas i bližnjih postaju teški, puni sukoba, nerazumijevanja, sebičnosti, mržnje.

Samo Bog može zacijeliti rane koje nanosi grijeh. Samo Bog. I samo On nas može zaštititi od optužbi koje o nama pred Njim iznosi otac laži i mrzitelj čovjeka – sotona. Ne bih o tome pisao da nisam to proživio.

Zaboravite antistres programe, yoge i ne znam kakve sve vrste psihološke samopomoći i meditacije. One vas ne mogu osloboditi boli koju uzrokuje grijeh. One vas isto tako ne mogu zaštititi od napasti, jer čovjek koji nije pod Božjom zaštitom lak je plijen zla.

Mnogi ne prihvaćaju Božji dar sakramenta ispovijedi, pomirenja i pokore zbog svećenika, jer  - što će sad neki čovjek slušat moje grijehe i što on ima tu posredovat, ja svoje grijehe mogu sam reći Bogu i Bog će mi oprostit?

Vjerojatno je svaki vjernik jednom bar tako zaključio. Najčešće zato jer su vidjeli loše primjere svećenika, njihove slabosti. I argument je na mjestu, ako nam se sakrament ispovijedi, pomirenja i pokore svodi samo na ispovijed. No, što s pomirenjem? Pokorom?

Jednom mi se u radijsku emisiju javio slušatelj koji je prethodnom na pitanje o lošim primjerima svećenika ovako odgovorio:

Kaže mi jedan čovjek da ne želi ići u crkvu jer je svećenik loš. Postavio sam mu pitanje – bi li ti primio pismo s novcima od svoje rođakinje iz Amerike da ti ga donese poštar pijanac?

Rekao je bez razmišljanja – bih. Na to sam mu odgovorio – a zašto onda ne želiš primiti dar od Boga kojeg ti šalje po svom slabom i grešnom sluzi svećeniku?

Nije mi ništa odgovorio.

Ovim jednostavnim primjerom završavam kolumnu dragi moji prijatelji. Ne znam što bih više pisao. Tek pitanje – kad ste vi zadnji put posjetili našeg Prijatelja?

Napisano 16. siječnja 2014.
Foto: pixabay.com

Dan kad sam sadio krušku…

Foto: pixabay.com

Volim cvijeće. Volim zemlju. Volim voćke. Volim travu i potoke, osobito kad žubore svoju božansku simfoniju kojom opjevavaju susrete života… Sadeći jednom krušku koju mi je procijepio moj šogor jednom starom vrstom kruške koja se već rijetko gdje može naći, zastao sam u svom poslu nenadanom mišlju koja me zabljesnula svojom prodornošću. Naime, dok sam polagao stabljiku u zemlju, zasipao korijenje zemljom crnicom praveći joj tako kolijevku iz koje će se hraniti i rasti, ja sam klečao.

Da. Pitao sam se – može li se uopće zasaditi voćka ako čovjek ne klekne, ako se ne približi tom malom drvenastom djetetu, ako ga nježno ne zaogrne, ako u srcu nema nadu i želju da to njegovo dijete izraste u veliko razgranato drvenasto biće u čijim će se krošnjama gnijezditi ptice, vjetar igrati lišćem, a sunce topiti snježne kristale?

Ne može. To me dovelo do sljedeće misli – da je nemoguće stvarati, ako čovjek nije sposoban kleknuti, ponizno se nakloniti Otajstvu Života kojeg je i sam dionik. Rekao mi je jednom moj Japa – poštuj život i život će poštivati tebe. Sad sam ga tek razumio…

Više puta otad, sjećanja bi me vratila na te trenutke i slike kako klečeći zaogrćem svoju krušku. Otad sam posadio još cvijeća i nekoliko jabuka i breskve. Ono što me začudilo je što sam sebe uhvatio kako razgovaram sa tom svojom biljnom dječicom. Onako potiho da netko ne pomisli da sam prolupao. Znao sam ih hrabriti, kad bih primijetio neku bolest, da se ne predaju, da me ne mogu ostaviti bez radosti koju mi daju svojim postojanjem, svojim cvjetovima, šuštanjem lišća, plodovima…

Tajna, Otajstvo Života… Pomalo zaboravljamo koliko smo mali, koliko smo samo jedan kamenčić u božanski lijepom mozaiku Stvorenja. Bježeći od sebe, od svoje biti, od svog Stvoritelja, sve se više pretvaramo u strojeve. Zašto? Pitam se! Što nas to toliko plaši da smo spremni odreći se svoje duše? I jel' u pitanju strah ili želja da se zapravo osvetimo svom Ocu, svom Stvoritelju?

Zar zbog toga što nas je stvorio? Što nam je to Bog nažao učinio da smo spremni uništiti se? Zašto nam je tako nepodnošljiva svijest da smo Božja djeca, da nismo plod slučajnosti i ništavila? Kako ništavilo može biti bolje od vječnog postojanja?

Neki je pisac zanimljivo primijetio – najbolje što smo ikad imali, mi smo na križu razapeli!

Teško je razumjeti otajstvo zla. Možda otud i sva ta bol i bjegovi čovječanstva u sulude projekte ostvarenja „raja na zemlji“ i „raja bez Boga“? Možda je upravo to najveća zamka zla, iskušenje koje nas cijeloga zemaljskoga života ne ostavlja na miru? Da, umjesto da se divimo Otajstvu Života, i uživamo u njegovom stvarnom koloritu, radije gledamo u tamnu sjenu pokušavajući joj dati smisao i boje koje joj ne pripadaju…

I tako, zlo postaje dobro, a smrt preuzima mjesto života. Ne čudi stoga što je ubojstvo začetog djeteta postalo „ljudsko pravo“, jer onog trenutka kad čovjek nije sposoban ponizno kleknuti pred Otajstvom Života, on nije sposoban ni stvarati, niti se radovati, niti vidjeti smisao svog postojanja. Smrt mu postaje izlaz, a jer je se ipak boji, grozničavo želi postati stroj, beživotni program temeljen na nulama i jedinicama.

No, ako već čovjek odabire ništavilo i biti nula, Tko je onda ta Jedinica?

"Bitno je očima nevidljivo, samo srcem se dobro vidi"

Foto: pixabay.com

Nikad nisam volio opraštanja. Kakva god, uvijek su emotivna bilo pozitivno, bilo negativno. Moram biti Bogu zahvalan jer sam se uglavnom opraštao od ljudi s pozitivnim osjećajima. No, bilo je i onih ružnih razlaza kojih se ne volim sjećati jer s odmakom vremena vidim koliko sam bio malen, nedorastao situaciji i bude mi svaki put žao. Ne zato što sam nešto namjerno loše učinio, nego istinski žao što nisam bio mudriji i spriječio gluposti da poruši most koji se stvori i u najmanjoj komunikaciji.

No i to je dio života – rušenje slabih mostova koji bi, ako se na njima kani graditi ozbiljna infrastruktura, doveli sigurno do dugoročno težih posljedica. Da, zlo postoji, poštovani čitatelji. To je istina koje moramo svi biti svjesni. Ne i beznadni! Ono što je kudikamo bitnije je to da zlo nema zadnju riječ, nego na kraju čovjek uvijek ima priliku i mogućnost prihvatiti ruku dobra koja se poput sjemena probija prema suncu i novom životu.

Ne znam za vas, no ja sam uvijek težio miru. Nalazio sam ga ponekad u naizgled čudnim situacijama, događajima ili susretima. Ponekad je taj mir bio u slici mojega rodnog zagorskog sela, ponekad i u teškim situacijama koje su iziskivale teške odluke koje sam morao u trenu donositi. Barem mi se tako činilo u vezi ovog posljednjeg, makar u ovoj fazi životnog putovanja znam da ništa nije plod slučajnosti, nego sve ima svoje mjesto u slijedu koji je čudesno složen u još čudesniji mozaik koji se zove život.

Mi Katolici smo nedavno proslavljali blagdane Svih Svetih i Dušni dan. Prvi je blagdan svih koji su svoj životni put završili sveto, a da ih Crkva nije službeno proglasila svetima, a drugi blagdan spomendan je na sve one koji su završili svoje životno putovanje. Oba blagdana imaju za cilj podsjetiti, barem na trenutak uprisutniti one koji su otišli na put koji nas sve čeka. I jedan i drugi blagdan imaju za cilj probuditi u nama nadu.

Proturječno je govoriti o smrti kao prilici za nadu, ali ne i neozbiljno, jer s njom moramo računati. Ona u nama svakim danom raste kako to u svojoj pjesmi „Smrt i ja“ apostrofira naš veliki pjesnik A. B. Šimić. Raste u nama dok ne postane dovoljno velika i jaka da nas mogne sa svim našim životnim teretom prenjeti preko rijeke na drugu obalu ljepotu ili užas koje već i ovdje možemo donekle predosjetiti.

Možda su vam ove riječi suviše crne, turobne i bude u vama tugu, strah ili sjetu, no to mi nije cilj. S vremena na vrijeme, mi ljudi moramo zastati kraj puta, duboko udahnuti, pogledati put iza sebe pa tek onda nastaviti dalje. U suprotnom, može nam se dogoditi da nas želja za odmorom i mirom zatekne na rubu snaga, pred provalijom čiji užas filozofi nazivaju i besmislom.

Ne volim opraštanja, napisah na početku. Ne samo zbog emocija koje spomenuh, nego zato jer nikad nisam mogao prihvatiti vjerovati da je nešto izgubljeno. Može biti naizgled propušteno, ali nikako besmisleno. Rekao bi Mali princ u istoimenoj knjizi koju izuzetno volim čitati - "Bitno je očima nevidljivo, samo srcem se dobro vidi".