Sjećam se iz djetinjstva jednog kratkog razgovara sa svojom bakom o coprnicama. Tako se kod nas u Zagorju kaže za vračare. Mislim da je rijetko tko proživio djetinjstvo, a da nije čuo neku takvu priču o ljudima koji se bave čudnim, magijskim, vražjim poslovima. Uglavnom su te priče služile za zastrašivanje i umirivanje nestašne djece, no, kako napisah, sjećam se tog razgovora s bakom jer sam joj na njezino zastrašivanje odgovorio da mi nikakva coprnica ništa ne može ako ja vjerujem u Boga, jer Bog je jači od svakoga zla. Baka nije imala nikakav argument kojim bi pobila moj i ja sam nastavio dalje sa svojim dječačkim glupostima koje su živcirale moju baku. Tog svog argumenta se držim i dalje u suočavanju sa svakodnevnim problemima, mukama i vlastitim padovima, iako sam se otad uozbiljio.
U Evanđelju Isus ne izbjegava govor o zlu. Dapače, otkriva ga kao osobu. Ne kao nešto neosobno, nepostojeće, neku nedefiniranu pojavnost, nego sasvim konkretno govori o zlu. Osobno, najupečatljiviji mi je, uz opis kušnji u pustinji, Isusov govor o đavlu kao bijesnom psu zavezanom na lancu koji će te rastrgati ako mu se približiš. Jasniju sliku Isus nije mogao dati. No, ono što je pitanje - gdje je ta granica kada bi nam se u našem djelovanju i životu trebao upaliti alarm savjesti koji bi nas upozorio da smo preblizu tom podivljalom psu, tužitelju, kako ga još Isus naziva?
Augustin je to vrlo jednostavno izrekao – ljubi i čini što god hoćeš. Ali, što je to ljubav? Kako je u današnje vrijeme definirati? Znamo li uopće što je to ljubav? Jesmo li doista nekoga ljubili i s druge strane osjetili ljubav? Za neke je ljubav odlazak u skup restoran, skupocjen dar ili neka druga gesta ljubaznosti. No počesto je to samo trik iza kojeg se krije neka sebična želja.
Na teologiji su nas učili da postoji skrupulozna savjest koja nas optužuje za svaku sitnicu, pa i za ono što nikako nije zlo i grijeh. No,učili su nas da postoji i laksna savjest koja grijeh i zlo ne vidi ni tamo gdje su očiti. Očito je najbolja savjest ona koja nije ni jedno od navedenih. Toliko za uvod. Još ima mjesta samo za zaključak.
Iskreno, ne znam kako objasniti misterij zla. Znam samo da sam u životu nebrojeno puta doživio da je Bog jači od svega. Da suvereno upravlja svime i da uz njega ne postoji nitko tko bi mu bio ravan. Znam da i zlo postoji. Najčešće prikriveno, ali ponekad posve očito kao na primjer u vijesti koju sam nedavno pročitao o nekom američkom ginekologu koji je vršio pobačaje tako da bi napola uspavao majku, i to najčešće zabranjenim ili polulegalnim anesteticima, inducirao porod i potom ubio novorođenče. Ubio bi ga tako što bi mu zabio škare u potiljak i prerezao kičmenu moždinu.
Dragi prijatelji, usudim vam se tako obratiti, to je zlo! Ubojstvo najnevinijega, najčišćega, najsvetijega. To je Zlo u svojoj punoj manifestaciji. Ako si zamislite tu sliku, nemoguće je ne osjetiti Sotonin smrad u pozadini. Nemoguće je ne osjetiti tu ledenu bol prokletstva koja okiva srce i dušu takvog čovjeka koji je spreman za bezvrijedan, smrdljivi novac ubiti Boga. Da, riječ je o ubojstvu Boga koji sa svakim djetetom poput brižnog Oca ulazi u ljudsku povijest kako bi je nanovo posvetio, udahnuo joj nov dah života i stvaranja, dah vječnosti.
Napisao bih još puno redaka, ali iskreno nakon što sam pročitao ovu vijest (http://www.bitno.net/vijesti/slucaj-o-kojem-sute-mainstream-mediji-sef-klinike-za-abortuse-optuzen-za-ubojstvo-cetiri-bebe-i-pacijentkinje/), nemam snage.
Želim još samo podijeliti s vama, koji ste imali strpljenja čitati dovde, jednu sliku. Riječ je o sceni iz Gibsonove Pasije: razapet i mrtav Bog na križu, tamni oblaci prekrili nebo, Sotona likuje jer je uspio u svojem velikom naumu – Bog je mrtav. I tada u krupan kadar dolazi kap, jedna jedina suza koja pada sa tih mrtvih, tamnih nebesa na zemlju i Sotona shvaća da je sav njegov plan posve propao – njegov plan da Bog umre, zašuti za svagda, razotkriva se kao dio Božjeg plana spasenja!
Bog u svojoj bezgraničnoj očinskoj ljubavi prema svemu stvorenome, prihvaća na sebe potpunu nemoć – smrt, kako bi pokazao da ona nema zadnju riječ u povijesti, nego Život! Pogledajte si te scene:
Plače li vaš Bog?
Koji otac ne bi plakao kad bi gledao patnje svoga djeteta?
Možda plače baš sada u dubini Vašeg srca, no, ako malo bolje poslušate to nije samo plač zbog boli, to je i njegov poziv – tu sam uz tebe, vratimo se kući!
Napisano u ranim noćnim satima 26.travnja 2013.
Foto: YouTube
Nema komentara:
Objavi komentar