Prikazani su postovi s oznakom križ. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom križ. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 26. studenoga 2018.

Plače li vaš Bog?


Kaže mi jedna gospođa da smo mi mladi skloni svašta obećavati i u tom obećavanju precijeniti svoje mogućnosti. Istina, ali što je mladost bez ideala, bez snova, bez hrabrosti da dade odgovore i na najteža pitanja, a pitanje zla svakako je jedno od onih na koje nije moguće dati do kraja odgovor.

Sjećam se iz djetinjstva jednog kratkog razgovara sa svojom bakom o coprnicama. Tako se kod nas u Zagorju kaže za vračare. Mislim da je rijetko tko proživio djetinjstvo, a da nije čuo neku takvu priču o ljudima koji se bave čudnim, magijskim, vražjim poslovima. Uglavnom su te priče služile za zastrašivanje i umirivanje nestašne djece, no, kako napisah, sjećam se tog razgovora s bakom jer sam joj na njezino zastrašivanje odgovorio da mi nikakva coprnica ništa ne može ako ja vjerujem u Boga, jer Bog je jači od svakoga zla. Baka nije imala nikakav argument kojim bi pobila moj i ja sam nastavio dalje sa svojim dječačkim glupostima koje su živcirale moju baku. Tog svog argumenta se držim i dalje u suočavanju sa svakodnevnim problemima, mukama i vlastitim padovima, iako sam se otad uozbiljio.

U Evanđelju Isus ne izbjegava govor o zlu. Dapače, otkriva ga kao osobu. Ne kao nešto neosobno, nepostojeće, neku nedefiniranu pojavnost, nego sasvim konkretno govori o zlu. Osobno, najupečatljiviji mi je, uz opis kušnji u pustinji, Isusov govor o đavlu kao bijesnom psu zavezanom na lancu koji će te rastrgati ako mu se približiš. Jasniju sliku Isus nije mogao dati. No, ono što je pitanje - gdje je ta granica kada bi nam se u našem djelovanju i životu trebao upaliti alarm savjesti koji bi nas upozorio da smo preblizu tom podivljalom psu, tužitelju, kako ga još Isus naziva?

Augustin je to vrlo jednostavno izrekao – ljubi i čini što god hoćeš. Ali, što je to ljubav? Kako je u današnje vrijeme definirati? Znamo li uopće što je to ljubav? Jesmo li doista nekoga ljubili i s druge strane osjetili ljubav? Za neke je ljubav odlazak u skup restoran, skupocjen dar ili neka druga gesta ljubaznosti. No počesto je to samo trik iza kojeg se krije neka sebična želja.

Na teologiji su nas učili da postoji skrupulozna savjest koja nas optužuje za svaku sitnicu, pa i za ono što nikako nije zlo i grijeh. No,učili su nas da postoji i laksna savjest koja grijeh i zlo ne vidi ni tamo gdje su očiti. Očito je najbolja savjest ona koja nije ni jedno od navedenih. Toliko za uvod. Još ima mjesta samo za zaključak.

Iskreno, ne znam kako objasniti misterij zla. Znam samo da sam u životu nebrojeno puta doživio da je Bog jači od svega. Da suvereno upravlja svime i da uz njega ne postoji nitko tko bi mu bio ravan. Znam da i zlo postoji. Najčešće prikriveno, ali ponekad posve očito kao na primjer u vijesti koju sam nedavno pročitao o nekom američkom ginekologu koji je vršio pobačaje tako da bi napola uspavao majku, i to najčešće zabranjenim ili polulegalnim anesteticima, inducirao porod i potom ubio novorođenče. Ubio bi ga tako što bi mu zabio škare u potiljak i prerezao kičmenu moždinu.

Dragi prijatelji, usudim vam se tako obratiti, to je zlo! Ubojstvo najnevinijega, najčišćega, najsvetijega. To je Zlo u svojoj punoj manifestaciji. Ako si zamislite tu sliku, nemoguće je ne osjetiti Sotonin smrad u pozadini. Nemoguće je ne osjetiti tu ledenu bol prokletstva koja okiva srce i dušu takvog čovjeka koji je spreman za bezvrijedan, smrdljivi novac ubiti Boga. Da, riječ je o ubojstvu Boga koji sa svakim djetetom poput brižnog Oca ulazi u ljudsku povijest kako bi je nanovo posvetio, udahnuo joj nov dah života i stvaranja, dah vječnosti.

Napisao bih još puno redaka, ali iskreno nakon što sam pročitao ovu vijest (http://www.bitno.net/vijesti/slucaj-o-kojem-sute-mainstream-mediji-sef-klinike-za-abortuse-optuzen-za-ubojstvo-cetiri-bebe-i-pacijentkinje/), nemam snage.

Želim još samo podijeliti s vama, koji ste imali strpljenja čitati dovde, jednu sliku. Riječ je o sceni iz Gibsonove Pasije: razapet i mrtav Bog na križu, tamni oblaci prekrili nebo, Sotona likuje jer je uspio u svojem velikom naumu – Bog je mrtav. I tada u krupan kadar dolazi kap, jedna jedina suza koja pada sa tih mrtvih, tamnih nebesa na zemlju i Sotona shvaća da je sav njegov plan posve propao – njegov plan da Bog umre, zašuti za svagda, razotkriva se kao dio Božjeg plana spasenja!

Bog u svojoj bezgraničnoj očinskoj ljubavi prema svemu stvorenome, prihvaća na sebe potpunu nemoć – smrt, kako bi pokazao da ona nema zadnju riječ u povijesti, nego Život! Pogledajte si te scene:



Plače li vaš Bog?

Koji otac ne bi plakao kad bi gledao patnje svoga djeteta?

Možda plače baš sada u dubini Vašeg srca, no, ako malo bolje poslušate to nije samo plač zbog boli, to je i njegov poziv – tu sam uz tebe, vratimo se kući!



Napisano u ranim noćnim satima 26.travnja 2013.
Foto: YouTube

petak, 6. srpnja 2018.

Dan kad sam sadio krušku…

Foto: pixabay.com


Volim cvijeće. Volim zemlju. Volim voćke. Volim travu i potoke, osobito kad žubore svoju božansku simfoniju kojom opjevavaju susrete života… Sadeći jednom krušku koju mi je procijepio moj šogor jednom starom vrstom kruške koja se već rijetko gdje može naći, zastao sam u svom poslu nenadanom mišlju koja me zabljesnula svojom prodornošću. Naime, dok sam polagao stabljiku u zemlju, zasipao korijenje zemljom crnicom praveći joj tako kolijevku iz koje će se hraniti i rasti, ja sam klečao.

Da. Pitao sam se – može li se uopće zasaditi voćka ako čovjek ne klekne, ako se ne približi tom malom drvenastom djetetu, ako ga nježno ne zaogrne, ako u srcu nema nadu i želju da to njegovo dijete izraste u veliko razgranato drvenasto biće u čijim će se krošnjama gnijezditi ptice, vjetar igrati lišćem, a sunce topiti snježne kristale?

Ne može. To me dovelo do sljedeće misli – da je nemoguće stvarati, ako čovjek nije sposoban kleknuti, ponizno se nakloniti Otajstvu Života kojeg je i sam dionik. Rekao mi je jednom moj Japa – poštuj život i život će poštivati tebe. Sad sam ga tek razumio…

Više puta otad, sjećanja bi me vratila na te trenutke i slike kako klečeći zaogrćem svoju krušku. Otad sam posadio još cvijeća i nekoliko jabuka i breskve. Ono što me začudilo je što sam sebe uhvatio kako razgovaram sa tom svojom biljnom dječicom. Onako potiho da netko ne pomisli da sam prolupao. Znao sam ih hrabriti, kad bih primijetio neku bolest, da se ne predaju, da me ne mogu ostaviti bez radosti koju mi daju svojim postojanjem, svojim cvjetovima, šuštanjem lišća, plodovima…

Tajna, Otajstvo Života… Pomalo zaboravljamo koliko smo mali, koliko smo samo jedan kamenčić u božanski lijepom mozaiku Stvorenja. Bježeći od sebe, od svoje biti, od svog Stvoritelja, sve se više pretvaramo u strojeve. Zašto? Pitam se! Što nas to toliko plaši da smo spremni odreći se svoje duše? I jel' u pitanju strah ili želja da se zapravo osvetimo svom Ocu, svom Stvoritelju?

Zar zbog toga što nas je stvorio? Što nam je to Bog nažao učinio da smo spremni uništiti se? Zašto nam je tako nepodnošljiva svijest da smo Božja djeca, da nismo plod slučajnosti i ništavila? Kako ništavilo može biti bolje od vječnog postojanja?

Neki je pisac zanimljivo primijetio – najbolje što smo ikad imali, mi smo na križu razapeli!

Teško je razumjeti otajstvo zla. Možda otud i sva ta bol i bjegovi čovječanstva u sulude projekte ostvarenja „raja na zemlji“ i „raja bez Boga“? Možda je upravo to najveća zamka zla, iskušenje koje nas cijeloga zemaljskoga života ne ostavlja na miru? Da, umjesto da se divimo Otajstvu Života, i uživamo u njegovom stvarnom koloritu, radije gledamo u tamnu sjenu pokušavajući joj dati smisao i boje koje joj ne pripadaju…

I tako, zlo postaje dobro, a smrt preuzima mjesto života. Ne čudi stoga što je ubojstvo začetog djeteta postalo „ljudsko pravo“, jer onog trenutka kad čovjek nije sposoban ponizno kleknuti pred Otajstvom Života, on nije sposoban ni stvarati, niti se radovati, niti vidjeti smisao svog postojanja. Smrt mu postaje izlaz, a jer je se ipak boji, grozničavo želi postati stroj, beživotni program temeljen na nulama i jedinicama.

No, ako već čovjek odabire ništavilo i biti nula, Tko je onda ta Jedinica?