"Bitno je očima nevidljivo, samo srcem se dobro vidi"

Foto: pixabay.com

Nikad nisam volio opraštanja. Kakva god, uvijek su emotivna bilo pozitivno, bilo negativno. Moram biti Bogu zahvalan jer sam se uglavnom opraštao od ljudi s pozitivnim osjećajima. No, bilo je i onih ružnih razlaza kojih se ne volim sjećati jer s odmakom vremena vidim koliko sam bio malen, nedorastao situaciji i bude mi svaki put žao. Ne zato što sam nešto namjerno loše učinio, nego istinski žao što nisam bio mudriji i spriječio gluposti da poruši most koji se stvori i u najmanjoj komunikaciji.

No i to je dio života – rušenje slabih mostova koji bi, ako se na njima kani graditi ozbiljna infrastruktura, doveli sigurno do dugoročno težih posljedica. Da, zlo postoji, poštovani čitatelji. To je istina koje moramo svi biti svjesni. Ne i beznadni! Ono što je kudikamo bitnije je to da zlo nema zadnju riječ, nego na kraju čovjek uvijek ima priliku i mogućnost prihvatiti ruku dobra koja se poput sjemena probija prema suncu i novom životu.

Ne znam za vas, no ja sam uvijek težio miru. Nalazio sam ga ponekad u naizgled čudnim situacijama, događajima ili susretima. Ponekad je taj mir bio u slici mojega rodnog zagorskog sela, ponekad i u teškim situacijama koje su iziskivale teške odluke koje sam morao u trenu donositi. Barem mi se tako činilo u vezi ovog posljednjeg, makar u ovoj fazi životnog putovanja znam da ništa nije plod slučajnosti, nego sve ima svoje mjesto u slijedu koji je čudesno složen u još čudesniji mozaik koji se zove život.

Mi Katolici smo nedavno proslavljali blagdane Svih Svetih i Dušni dan. Prvi je blagdan svih koji su svoj životni put završili sveto, a da ih Crkva nije službeno proglasila svetima, a drugi blagdan spomendan je na sve one koji su završili svoje životno putovanje. Oba blagdana imaju za cilj podsjetiti, barem na trenutak uprisutniti one koji su otišli na put koji nas sve čeka. I jedan i drugi blagdan imaju za cilj probuditi u nama nadu.

Proturječno je govoriti o smrti kao prilici za nadu, ali ne i neozbiljno, jer s njom moramo računati. Ona u nama svakim danom raste kako to u svojoj pjesmi „Smrt i ja“ apostrofira naš veliki pjesnik A. B. Šimić. Raste u nama dok ne postane dovoljno velika i jaka da nas mogne sa svim našim životnim teretom prenjeti preko rijeke na drugu obalu ljepotu ili užas koje već i ovdje možemo donekle predosjetiti.

Možda su vam ove riječi suviše crne, turobne i bude u vama tugu, strah ili sjetu, no to mi nije cilj. S vremena na vrijeme, mi ljudi moramo zastati kraj puta, duboko udahnuti, pogledati put iza sebe pa tek onda nastaviti dalje. U suprotnom, može nam se dogoditi da nas želja za odmorom i mirom zatekne na rubu snaga, pred provalijom čiji užas filozofi nazivaju i besmislom.

Ne volim opraštanja, napisah na početku. Ne samo zbog emocija koje spomenuh, nego zato jer nikad nisam mogao prihvatiti vjerovati da je nešto izgubljeno. Može biti naizgled propušteno, ali nikako besmisleno. Rekao bi Mali princ u istoimenoj knjizi koju izuzetno volim čitati - "Bitno je očima nevidljivo, samo srcem se dobro vidi".