Vječnost u suzama starca koji je pao

On je samo pao. Teškim je riječima ponavljao – jao. Potrčao sam da mu pomognem. Nikad mi nije bilo teško dosad kad bih vidio krv. Danas jest. Liptala je iz nosa. Dotrčala je i jedna žena. Pomogli smo mu da si sjedne. Jednom je rukom bio oslonjen na asfalt u drugoj je još držao štap. Grčevito. Došao je do nas i vozač autobusa, pozvao je hitnu. Preko puta kafić, puna terasa ljudi – gledaju, ali se ne miču. Nije za osudu.

Nitko ne voli nesreće, ne voli patnju, ne voli krv.

Prilaze još dva muškarca. Vodimo ga na obližnju klupu. Dolazi ubrzo i hitna. Pitaju ga jel' se čega sjeća? Odgovara da ne, i plače. Kao malo dijete. Taj starac koji me nekako licem podsjeća na mog pokojnog tatu. Takav sam plač znao vidjeti na njegovom licu. Nekoliko puta kad mu je bilo izrazito teško te je mislio da će umrijeti. Pitam bolničarku trebam li još ostati i na njezin odgovor da ne trebam, bježim s mjesta događaja. Stvarno mi je bilo mučno.

U meni pomiješani osjećaji, tisuće pitanja, a svima isti nazivnik – smrt. Molim u sebi za svog tatu i žurim zaokupiti se poslom. Odrađujem posao i sjedam pisati kolumnu. Pitanja još stoje, a svima isti nazivnik – smrt.

Ta naša grozna sestrica o kojoj ne volimo razmišljati, a susret s kojom znamo da će se jednom morati dogoditi. Kako će to biti? Hoću li biti starac ili se možda sretnemo prije? Ne znam. Bog, vjerujem to čvrsto, drži naše dane kao najdragocjenije blago na svom dlanu.

Da, najdragocjenije, jer može li Otac ne voljeti svoje dijete? Može li ne patiti s njime?

Postavljam si pitanje imaju li smisla bitke koje vodim, koje sam vodio i ne bih li možda morao neke stvari korigirati u svom životu? Možda da ubuduće biram bitke, ne koje mogu dobiti, nego koje imaju smisla?

One, nakon kojih ću, bez obzira bio poražen ili pobjednik, uspravna čela zagledati se u svoje lice u ogledalu, i u svojim očima vidjeti mir?

Da, te bitke treba birati, a kloniti se svega što nema vrijednost, što je besmisleno u utrci s vremenom koje ljudsko postojanje u ovoj zemaljskoj stvarnosti uokviruje u odgovor na jedno jednostavno pitanje - zašto?

Zvoni telefon. Čujem majčin glas. Baš me obradovala. Kao da je znala da joj se dijete muči s teškim pitanjima. Da, majke znaju. One osjećaju. Otkucaji djetetova srca koje se stapalo u simfoniju života s otkucajima njezina srca, ne kidaju se.

Nadilaze zapreke prostora i vremena. Ta čudesna tajna života ne može se opisati, ostaje izazivati ljudski um, ostaje kao zadnja brana pred napadima sebičnosti pod kojom je čovjek kadar pogaziti i pohuliti na sve što je sveto i vrijedno.

Iako, ponekad se dogodi da i tu prepreku čovjek opsjednut moćju pregazi kao da se radi o nećemu beznačajnom. A možda baš zato, iz prezira prema životu i Onome tko je rekao da bude. Jer kako shvatiti industriju smrti koja danas vlada svijetom?

Kako shvatiti tolike klinike za ubijanje najnevinijih – onih čije srce još tka zajedničku simfoniju života s majčinim i pod majčinim srcem? Kako shvatiti tu bezdušnost kojom oni koji su se zakleli da će braniti život pod svaku cijenu, doktori, trgaju dio po dio malenog ljudskog bića, ili ga nastoje uništiti kiselinom u majčinoj utrobi?

Kako shvatiti taj sotonski smrad koji šire tzv. „filantropi“ koji su svoje bogatstvo stekli na patnji malenih kroz bezdušno iskorištavanje radnika, kroz kriminal, prevaru i zločin, a koji danas te iste Judine, krvave, sotoni posvećene novce troše ne bi li mu prinosili žrtve kroz poticanje i financiranje ubijanja najnevinijih?

Nemoguće je to shvatiti. Kao ni naš muk kojim sudjelujemo u tome svaki put kad na izborima dajemo glas političarima koji se zalažu za ubijanje nerođenih ili onima koji, iako su mogli zaustaviti to bezumlje, nisu iz čiste sebičnosti i brige za svoj položaj dokinuli taj zločinački zakon još iz bivše totalitarne države.

Smrt. Naša sestrice smrti, ponekad ti se čak i radujem kad suočen s patnjom ne znam naći odgovor na tvoj smisao. Znam da je pogrešno što te poistovjećujem s pravdom, jer ti ne izričeš konačan sud, samo prozivaš i opominješ, no takvi smo mi ljudi.

Naša misao ne može dokučiti Vječnost, pa je onda sklona držati se svoje logike, živjeti pretvarajući se kao da Vječnosti nema i da je samo iluzija. A nije! Danas sam ju opet vidio! U suzama starca koji je pao.

Objavljeno: 6. lipnja 2014.

Foto: pixabay.com

"Bitno je očima nevidljivo, samo srcem se dobro vidi"

Foto: pixabay.com

Nikad nisam volio opraštanja. Kakva god, uvijek su emotivna bilo pozitivno, bilo negativno. Moram biti Bogu zahvalan jer sam se uglavnom opraštao od ljudi s pozitivnim osjećajima. No, bilo je i onih ružnih razlaza kojih se ne volim sjećati jer s odmakom vremena vidim koliko sam bio malen, nedorastao situaciji i bude mi svaki put žao. Ne zato što sam nešto namjerno loše učinio, nego istinski žao što nisam bio mudriji i spriječio gluposti da poruši most koji se stvori i u najmanjoj komunikaciji.

No i to je dio života – rušenje slabih mostova koji bi, ako se na njima kani graditi ozbiljna infrastruktura, doveli sigurno do dugoročno težih posljedica. Da, zlo postoji, poštovani čitatelji. To je istina koje moramo svi biti svjesni. Ne i beznadni! Ono što je kudikamo bitnije je to da zlo nema zadnju riječ, nego na kraju čovjek uvijek ima priliku i mogućnost prihvatiti ruku dobra koja se poput sjemena probija prema suncu i novom životu.

Ne znam za vas, no ja sam uvijek težio miru. Nalazio sam ga ponekad u naizgled čudnim situacijama, događajima ili susretima. Ponekad je taj mir bio u slici mojega rodnog zagorskog sela, ponekad i u teškim situacijama koje su iziskivale teške odluke koje sam morao u trenu donositi. Barem mi se tako činilo u vezi ovog posljednjeg, makar u ovoj fazi životnog putovanja znam da ništa nije plod slučajnosti, nego sve ima svoje mjesto u slijedu koji je čudesno složen u još čudesniji mozaik koji se zove život.

Mi Katolici smo nedavno proslavljali blagdane Svih Svetih i Dušni dan. Prvi je blagdan svih koji su svoj životni put završili sveto, a da ih Crkva nije službeno proglasila svetima, a drugi blagdan spomendan je na sve one koji su završili svoje životno putovanje. Oba blagdana imaju za cilj podsjetiti, barem na trenutak uprisutniti one koji su otišli na put koji nas sve čeka. I jedan i drugi blagdan imaju za cilj probuditi u nama nadu.

Proturječno je govoriti o smrti kao prilici za nadu, ali ne i neozbiljno, jer s njom moramo računati. Ona u nama svakim danom raste kako to u svojoj pjesmi „Smrt i ja“ apostrofira naš veliki pjesnik A. B. Šimić. Raste u nama dok ne postane dovoljno velika i jaka da nas mogne sa svim našim životnim teretom prenjeti preko rijeke na drugu obalu ljepotu ili užas koje već i ovdje možemo donekle predosjetiti.

Možda su vam ove riječi suviše crne, turobne i bude u vama tugu, strah ili sjetu, no to mi nije cilj. S vremena na vrijeme, mi ljudi moramo zastati kraj puta, duboko udahnuti, pogledati put iza sebe pa tek onda nastaviti dalje. U suprotnom, može nam se dogoditi da nas želja za odmorom i mirom zatekne na rubu snaga, pred provalijom čiji užas filozofi nazivaju i besmislom.

Ne volim opraštanja, napisah na početku. Ne samo zbog emocija koje spomenuh, nego zato jer nikad nisam mogao prihvatiti vjerovati da je nešto izgubljeno. Može biti naizgled propušteno, ali nikako besmisleno. Rekao bi Mali princ u istoimenoj knjizi koju izuzetno volim čitati - "Bitno je očima nevidljivo, samo srcem se dobro vidi".