Vječnost u suzama starca koji je pao

On je samo pao. Teškim je riječima ponavljao – jao. Potrčao sam da mu pomognem. Nikad mi nije bilo teško dosad kad bih vidio krv. Danas jest. Liptala je iz nosa. Dotrčala je i jedna žena. Pomogli smo mu da si sjedne. Jednom je rukom bio oslonjen na asfalt u drugoj je još držao štap. Grčevito. Došao je do nas i vozač autobusa, pozvao je hitnu. Preko puta kafić, puna terasa ljudi – gledaju, ali se ne miču. Nije za osudu.

Nitko ne voli nesreće, ne voli patnju, ne voli krv.

Prilaze još dva muškarca. Vodimo ga na obližnju klupu. Dolazi ubrzo i hitna. Pitaju ga jel' se čega sjeća? Odgovara da ne, i plače. Kao malo dijete. Taj starac koji me nekako licem podsjeća na mog pokojnog tatu. Takav sam plač znao vidjeti na njegovom licu. Nekoliko puta kad mu je bilo izrazito teško te je mislio da će umrijeti. Pitam bolničarku trebam li još ostati i na njezin odgovor da ne trebam, bježim s mjesta događaja. Stvarno mi je bilo mučno.

U meni pomiješani osjećaji, tisuće pitanja, a svima isti nazivnik – smrt. Molim u sebi za svog tatu i žurim zaokupiti se poslom. Odrađujem posao i sjedam pisati kolumnu. Pitanja još stoje, a svima isti nazivnik – smrt.

Ta naša grozna sestrica o kojoj ne volimo razmišljati, a susret s kojom znamo da će se jednom morati dogoditi. Kako će to biti? Hoću li biti starac ili se možda sretnemo prije? Ne znam. Bog, vjerujem to čvrsto, drži naše dane kao najdragocjenije blago na svom dlanu.

Da, najdragocjenije, jer može li Otac ne voljeti svoje dijete? Može li ne patiti s njime?

Postavljam si pitanje imaju li smisla bitke koje vodim, koje sam vodio i ne bih li možda morao neke stvari korigirati u svom životu? Možda da ubuduće biram bitke, ne koje mogu dobiti, nego koje imaju smisla?

One, nakon kojih ću, bez obzira bio poražen ili pobjednik, uspravna čela zagledati se u svoje lice u ogledalu, i u svojim očima vidjeti mir?

Da, te bitke treba birati, a kloniti se svega što nema vrijednost, što je besmisleno u utrci s vremenom koje ljudsko postojanje u ovoj zemaljskoj stvarnosti uokviruje u odgovor na jedno jednostavno pitanje - zašto?

Zvoni telefon. Čujem majčin glas. Baš me obradovala. Kao da je znala da joj se dijete muči s teškim pitanjima. Da, majke znaju. One osjećaju. Otkucaji djetetova srca koje se stapalo u simfoniju života s otkucajima njezina srca, ne kidaju se.

Nadilaze zapreke prostora i vremena. Ta čudesna tajna života ne može se opisati, ostaje izazivati ljudski um, ostaje kao zadnja brana pred napadima sebičnosti pod kojom je čovjek kadar pogaziti i pohuliti na sve što je sveto i vrijedno.

Iako, ponekad se dogodi da i tu prepreku čovjek opsjednut moćju pregazi kao da se radi o nećemu beznačajnom. A možda baš zato, iz prezira prema životu i Onome tko je rekao da bude. Jer kako shvatiti industriju smrti koja danas vlada svijetom?

Kako shvatiti tolike klinike za ubijanje najnevinijih – onih čije srce još tka zajedničku simfoniju života s majčinim i pod majčinim srcem? Kako shvatiti tu bezdušnost kojom oni koji su se zakleli da će braniti život pod svaku cijenu, doktori, trgaju dio po dio malenog ljudskog bića, ili ga nastoje uništiti kiselinom u majčinoj utrobi?

Kako shvatiti taj sotonski smrad koji šire tzv. „filantropi“ koji su svoje bogatstvo stekli na patnji malenih kroz bezdušno iskorištavanje radnika, kroz kriminal, prevaru i zločin, a koji danas te iste Judine, krvave, sotoni posvećene novce troše ne bi li mu prinosili žrtve kroz poticanje i financiranje ubijanja najnevinijih?

Nemoguće je to shvatiti. Kao ni naš muk kojim sudjelujemo u tome svaki put kad na izborima dajemo glas političarima koji se zalažu za ubijanje nerođenih ili onima koji, iako su mogli zaustaviti to bezumlje, nisu iz čiste sebičnosti i brige za svoj položaj dokinuli taj zločinački zakon još iz bivše totalitarne države.

Smrt. Naša sestrice smrti, ponekad ti se čak i radujem kad suočen s patnjom ne znam naći odgovor na tvoj smisao. Znam da je pogrešno što te poistovjećujem s pravdom, jer ti ne izričeš konačan sud, samo prozivaš i opominješ, no takvi smo mi ljudi.

Naša misao ne može dokučiti Vječnost, pa je onda sklona držati se svoje logike, živjeti pretvarajući se kao da Vječnosti nema i da je samo iluzija. A nije! Danas sam ju opet vidio! U suzama starca koji je pao.

Objavljeno: 6. lipnja 2014.

Foto: pixabay.com

"Dobar čovjek zastidi se i pred psom"

Foto: pixabay.com

PJESMA O KUJI
(Sergej Jesenjin)

Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njena topline
voda se topila snježna.

A uveče, kao i vazda,
kad koke na ljegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.

(Preveo G. Krklec)


Kad sam prvi put čuo stihove Pjesme o kuji Sergeja Jesenjina, priznajem da sam iskreno zaplakao, ne naglas jer bilo je to na satu hrvatskog (u srednjoj), nego skrivečki koliko sam to mogao u sebi. Tko može ostati ravnodušan nad tim stihovima patnje i majčinske boli zbog izgubljenog potomstva?  Oči mi i danas zasuze kad je pročitam, a pitanja i sjećanja navru poput snježne oluje u zimskim danima. Sva ona dadnu se sažeti u jedno – što je život?

Pa, što je to onda život? Svi se zaklinju da je život vrhovna vrjednota, no čim se pojavi prva dilema život ili korist, život prestaje biti vrhovna vrjednota i postaje samo sredstvo kako bi se ta korist ostvarila. Jer, kako objasniti činjenicu da su zakonodavci u svim tzv. razvijenim zemljama svijeta ozakonili ubijanje nerođene djece? Prema jednom istraživanju iz 2008. godine, svakih 11 sekundi u Europi se izvrši jedan pobačaj! A pobačaj, abortus nije „pravo žene da slobodno raspolaže svojim tijelom“, nego ubojstvo vlastitog djeteta. 

Može li biti sretna civilizacija koja svoju sreću gradi na ubijanju vlastite djece? Ne može. Ona se, povijest to pokazuje i dokazuje, nužno raspada i taj raspad plaća novom krvlju, još većim zlom, novim nepravdama i duhovnom pustoši novih naraštaja.

Dobar čovjek zastidi se i pred psom – riječi su velikog književnika Antona Pavlovića Čehova. No, stida je sve manje. Ljudi se ne stide više ni jedni pred drugima. Stid je gotovo nemoguće pronaći, a ako ga i ima negdje, suvremeni „umjetnici“, „kulturnjaci“, „državnici“, „znanstvenici“ čine sve kako bi posve nestao. Jer on koči „napredak“. Ništa ne smije biti sveto! "Sve treba potpuno obezvrijediti, jer samo tako svijet će trajno napredovati, a čovjek postajati svemoćniji i slobodniji."

Koje li sotonske prijevare… Postajemo li slobodniji i sretniji? Zar je sloboda to što u Hrvatskoj više od 370 000 ljudi nema posao? Barem toliko ih ne dobiva redovito plaču? Barem toliko ih je potplačeno? 

Tek nekolicina, koja je i proglasila ubijanje vlastite djece „pravom žene da slobodno upravlja svojim tijelom“, uživa u svim mogućim luksuzima. Zar je normalno da 1% čovječanstva posjeduje 90% svih bogatstava? Zar je to sloboda? Demokracija? Napredak? Ti isti od tog 1% smatraju da je najveći problem to što se ljudi previše razmnožavaju! Zato izmišljaju sva ta „prava“ kojima truju ljudske duše, jer se osjećaju ugroženi. Žele biti trajno robovlasnici. Ne žele da itko ugrozi njihov perverzan način postojanja i da bi to spriječili spremni su na sve.

Ako treba potamanit će poput stoke milijune ljudi u besmislenim ratovima, svjesno izazvanim epidemijama ili nekim drugim oblicima kriza, samo da ostanu na vrhu.

Nedavno je jedan japanski ministar izjavio da bi stariji ljudi trebali brže umirati jer predstavljaju prevelik teret za budžet! I nije usamljen u tim izjavama. Zar stvarno mislite da je ozakonjenje eutanazije „briga“ za dostojnu smrt teških bolesnika i staraca? Nije. To je početak puta na kraju kojega će biti sasvim normalno da vlastodršci – sluge bestidnih bogataša, narede da svatko tko više nije sposoban raditi i brinuti se za sebe bude, ako treba i prisilno „isključen“  – ubijen.

Naravno sve će to „bogovi“ s ovozemaljskog Olimpa lijepo upakirati u neku simpatičnu marketinšku priču i preko svojih medija kojima zaglupljuju narod i upravljaju njihovom sviješću, prodati kao nešto lijepo i dobro naivnom ljudskom roblju. I ljudi će to kupiti, a sve koji će ih upozoravati na laž koju kupuju proglasit će nazadnima, rigidnima, zaostalima iz srednjeg vijeka, klerofašistima…

Dobar čovjek zastidi se i pred psom. No, što kad se više čovjek ne stidi ni pred čovjekom? Tada Život ustupa svoje mjesto Smrti, a iz pepela rađa se nanovo Nada da Smrt nema zadnje riječi!

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.

Napisao 24. siječnja 2013.