Prikazani su postovi s oznakom ubojstvo. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom ubojstvo. Prikaži sve postove

srijeda, 3. travnja 2019.

Pismo oca svom sinu uz Uskrs 2019.


Prije godinu dana, napisao sam pismo oca svom sinu pred Uskrs. Čitajući ga godinu dana kasnije, pred Uskrs 2019., jedino što mogu je ponoviti ga.

A, htio sam se zapravo osvrnuti na činjenicu da od 151. zastupnika u Hrvatskom saboru, neće se izgleda naći njih 31 koji bi dali svoj potpis za uvođenje Prijedloga zakona o zaštiti života u hitnu proceduru. Riječ je o prijedlogu zakona kojim bi se zabranilo ubijanje nerođene djece u majčinim utrobama.

No, doista nema smisla trošiti riječi na "neobijeljene grobove", sabornike koji se izjašnjavaju katolicima, a koji će između života i smrti odabrati smrt. Između istine i laži, oni će odabrati laž. Između poniznog služenja, časti i dostojanstva, oni će odabrati oholost, pohlepu i klanjanje zlatnom teletu.

Neka im je! Krv nevinih, krv nerođenih kojih se milijune rastrga, otruje otrovima, kiselinama u majčinim utrobama neće moći isprati nikakvim novcem, slavom i moći. Jednom će im ti maleni koje su izdali biti suci na vječnu radost ili vječno prokletstvo.

Pismo oca svom sinu uz Uskrs 2018.

Dragi moj sine!

Kad budeš ovo čitao, ako ti ikad dođe pred oči, ja ću, nadam se, vjerujem i borim se za to, biti u društvu svog Prijatelja Isusa kojeg mi je u „oporuci“ ostavio moj tata kad sam bio malen kao ti sad dok ti ovo pišem.

Zašto ti pišem ovo pismo? Zato što sam pomalo ogorčen, tužan i zabrinut za tvoju budućnost i budućnost našeg naroda. Znaš, zapravo sam zabrinut za sebe. Jer uvijek, shvatit ćeš to, polazimo od sebe, od svojih želja, svojih nagnuća, svojih patnji, traženja, promašaja, uspjeha…

Zabrinut sam dok razmišljam o događajima Velikog tjedna. Muči me pitanje – na kojoj bih ja strani bio? Bih li bio među onom malobrojnom skupinom Isusovih učenika, ili bih oportuno promijenio mišljenje kao što su to učinili Isusovi suvremenici koji su mu na Cvjetnicu klicali – Hosana!, da bi na Veliki petak urlali – Raspni ga!

Gledam svoj život i nekako mi se čini da sam počesto šutio kada sam trebao vikati, a da sam vikao kada sam trebao šutjeti. Slušam svoje prijatelje dok ogorčeno govore i analiziraju vrijeme i ljude oko sebe i pitam se – jel’ se isplati boriti?

Ima li smisla ulaziti u buku ovoga svijeta, pokušavati nadglasati zlo koje buči na sve strane, ili je mudrije, zapravo jedino ispravno, ostati po strani, boriti se za sebe i pustiti „gospodare ovoga svijeta“ u njihovom sebičnom zatiranju svega i svih koji im stanu na put ostvarenja vlastitih sebičnih interesa?

Sram me sine moj, kad pomislim na tebe i tvoju budućnost, na muke koje te čekaju, na nepravde kojima ćeš svjedočiti i koje ćeš doživjeti. Sram me i bojim se da ćeš zaključiti da sam bio kukavica, da sam bio sebičan i bez savjestan čovjek koji je u sučeljavanju sa zlom i nepravdom pokunjeno, sluganski pognuo glavu, umjesto da stoji uspravno i da se bori za istinu.

Puno puta ćeš tokom života morati činiti kompromise. Ponekad ćeš biti jako zbunjen, jer ti neće biti jasna razlika između mudre strpljivosti i trulog kompromisa. Ne znam što bih ti savjetovao učiniti. Još uvijek nisam naučio to dvoje razlikovati, no jedno znam – nikad nemoj prodati obraz, čast, istinu, čovjeka do sebe radi nekog sebičnog probitka.

Ako to učiniš na dobrom si putu da izgubiš sebe. A kad izgubiš sebe, nećeš moći naći svoj mir i morat ćeš iznova lagati i zavaravati sam sebe kako bi opstao. I tako sve do smrti kojoj, fala Bogu, još uvijek nitko ne može izbjeći unatoč snažnim i značajnim pomacima na području znanosti i tehnike.

Za kraj, prepričao bih ti jedan događaj. Prije više od dvije tisuće godina pojavio se na zemlji poseban Učitelj. Ljudi su hrlili sa svih strana da bi čuli Radosnu Vijest mladog Učitelja kakvu nikad nitko nije nigdje naučavao. Dočuo to i jedan dječak pa je odlučio jednog dana iskrasti se od kuće i otići vidjeti tog Učitelja. Kad ga je konačno ugledao i čuo što govori, ustreptalo mu je mladalačko srce. Uistinu, Učitelj je bio poseban.

Budući da je došao iz susjednog mjesta ponio je sa sobom dvije ribice i pet kruhova za okrjepu. Cijeli dan je s mnoštvom na pustom području slušao Učitelja. Ljudi su ogladnjeli, ali Učiteljeve riječi bile su toliko zanimljive da nisu htjeli ići kući. Primijetili su to i Učiteljevi učenici pa su rekli Učitelju da završi naučavanje i da pošalje ljude kući. No, Učitelj im je odgovorio neka im oni daju jesti.

– A što da im damo? – upitao ga jedan učenik. Učitelj kao da ga nije čuo. Jednom je učeniku palo na pamet da se pogleda među mnoštvom i da se sabere to što ima narod. Uspio je naći samo dvije ribice i pet kruhova onog dječaka.

No, što se događalo u duši tog dječaka kad je čuo da Učiteljevi učenici traže hranu? Bio je razapet između želje da sve pojede sam, a s druge strane Učitelj je tako lijepo govorio o nesebičnosti, o ljubavi, o žrtvi… Odlučio se da će dati svoju hranu Učiteljevim učenicima.

I što se dogodilo? Kad su to donijeli Učitelju, on je uzeo u ruke kruh i ribice i čudesno ih umnažao. Svi su se najeli do sita i još je preostalo.

Zašto ti navodim ovaj događaj? Zato što si ti taj dječak! Ti sine moj! U životu ćeš neprestano morati birati između sebičnosti i ljubavi.

Ako izabereš sebičnost, nikad nećeš biti dovoljno sit, bogat, uspješan i sretan. Ako izabereš ljubav i budeš s ljubavlju hodio životnim putovima, bit ćeš sretan i život će ti imati smisla.

No, postoji jedna bitna činjenica u svemu ovome – Učitelj! Postoji samo jedan Učitelj koji je kadar osloboditi te tvoje sebičnosti i tvoje talente umnožiti, obogatiti i dati ti smisao života. Njegovo Ime znaš. Ako si zaboravio, On će te podsjetiti. On nikad neće odustati od tebe! Nikad sine moj!

Sräčen Vuzem sinek moj, beba moj

četvrtak, 10. siječnja 2019.

Vječnost u suzama starca koji je pao


On je samo pao. Teškim je riječima ponavljao – jao. Potrčao sam da mu pomognem. Nikad mi nije bilo teško dosad kad bih vidio krv. Danas jest. Liptala je iz nosa. Dotrčala je i jedna žena. Pomogli smo mu da si sjedne. Jednom je rukom bio oslonjen na asfalt u drugoj je još držao štap. Grčevito. Došao je do nas i vozač autobusa, pozvao je hitnu. Preko puta kafić, puna terasa ljudi – gledaju, ali se ne miču. Nije za osudu.

Nitko ne voli nesreće, ne voli patnju, ne voli krv.

Prilaze još dva muškarca. Vodimo ga na obližnju klupu. Dolazi ubrzo i hitna. Pitaju ga jel' se čega sjeća? Odgovara da ne, i plače. Kao malo dijete. Taj starac koji me nekako licem podsjeća na mog pokojnog tatu. Takav sam plač znao vidjeti na njegovom licu. Nekoliko puta kad mu je bilo izrazito teško te je mislio da će umrijeti. Pitam bolničarku trebam li još ostati i na njezin odgovor da ne trebam, bježim s mjesta događaja. Stvarno mi je bilo mučno.

U meni pomiješani osjećaji, tisuće pitanja, a svima isti nazivnik – smrt. Molim u sebi za svog tatu i žurim zaokupiti se poslom. Odrađujem posao i sjedam pisati kolumnu. Pitanja još stoje, a svima isti nazivnik – smrt.

Ta naša grozna sestrica o kojoj ne volimo razmišljati, a susret s kojom znamo da će se jednom morati dogoditi. Kako će to biti? Hoću li biti starac ili se možda sretnemo prije? Ne znam. Bog, vjerujem to čvrsto, drži naše dane kao najdragocjenije blago na svom dlanu.

Da, najdragocjenije, jer može li Otac ne voljeti svoje dijete? Može li ne patiti s njime?

Postavljam si pitanje imaju li smisla bitke koje vodim, koje sam vodio i ne bih li možda morao neke stvari korigirati u svom životu? Možda da ubuduće biram bitke, ne koje mogu dobiti, nego koje imaju smisla?

One, nakon kojih ću, bez obzira bio poražen ili pobjednik, uspravna čela zagledati se u svoje lice u ogledalu, i u svojim očima vidjeti mir?

Da, te bitke treba birati, a kloniti se svega što nema vrijednost, što je besmisleno u utrci s vremenom koje ljudsko postojanje u ovoj zemaljskoj stvarnosti uokviruje u odgovor na jedno jednostavno pitanje - zašto?

Zvoni telefon. Čujem majčin glas. Baš me obradovala. Kao da je znala da joj se dijete muči s teškim pitanjima. Da, majke znaju. One osjećaju. Otkucaji djetetova srca koje se stapalo u simfoniju života s otkucajima njezina srca, ne kidaju se.

Nadilaze zapreke prostora i vremena. Ta čudesna tajna života ne može se opisati, ostaje izazivati ljudski um, ostaje kao zadnja brana pred napadima sebičnosti pod kojom je čovjek kadar pogaziti i pohuliti na sve što je sveto i vrijedno.

Iako, ponekad se dogodi da i tu prepreku čovjek opsjednut moćju pregazi kao da se radi o nećemu beznačajnom. A možda baš zato, iz prezira prema životu i Onome tko je rekao da bude. Jer kako shvatiti industriju smrti koja danas vlada svijetom?

Kako shvatiti tolike klinike za ubijanje najnevinijih – onih čije srce još tka zajedničku simfoniju života s majčinim i pod majčinim srcem? Kako shvatiti tu bezdušnost kojom oni koji su se zakleli da će braniti život pod svaku cijenu, doktori, trgaju dio po dio malenog ljudskog bića, ili ga nastoje uništiti kiselinom u majčinoj utrobi?

Kako shvatiti taj sotonski smrad koji šire tzv. „filantropi“ koji su svoje bogatstvo stekli na patnji malenih kroz bezdušno iskorištavanje radnika, kroz kriminal, prevaru i zločin, a koji danas te iste Judine, krvave, sotoni posvećene novce troše ne bi li mu prinosili žrtve kroz poticanje i financiranje ubijanja najnevinijih?

Nemoguće je to shvatiti. Kao ni naš muk kojim sudjelujemo u tome svaki put kad na izborima dajemo glas političarima koji se zalažu za ubijanje nerođenih ili onima koji, iako su mogli zaustaviti to bezumlje, nisu iz čiste sebičnosti i brige za svoj položaj dokinuli taj zločinački zakon još iz bivše totalitarne države.

Smrt. Naša sestrice smrti, ponekad ti se čak i radujem kad suočen s patnjom ne znam naći odgovor na tvoj smisao. Znam da je pogrešno što te poistovjećujem s pravdom, jer ti ne izričeš konačan sud, samo prozivaš i opominješ, no takvi smo mi ljudi.

Naša misao ne može dokučiti Vječnost, pa je onda sklona držati se svoje logike, živjeti pretvarajući se kao da Vječnosti nema i da je samo iluzija. A nije! Danas sam ju opet vidio! U suzama starca koji je pao.



Objavljeno: 6. lipnja 2014.
Foto: pixabay.com

ponedjeljak, 2. srpnja 2018.

Priča jedne Dorice...


Bok mama! Ja sam tvoja beba. Još me ne poznaješ, tek sam par tjedana stara. Ubrzo ćeš me upoznat, obećavam ti. Da ti kažem nešto o sebi? Žensko sam, nazvat ćeš me Dora, imam predivne plave oči, i smeđu kosu. Nemam još, imat ću kad se rodim. Želim biti doktorica kad odrastem,ti ćeš me poduprijeti. Jel tako?
Volim te mama!
Mama,danas si bila tako sretna,svima si pričala o meni, imaš prekrasan osmijeh, kad pričaš o meni tako si sretna.

Danas si rekla tati da si trudna, nije mi se činio sretnim, činio se ljut, zašto mama? Zar me on ne voli? Nije mu drago kao i tebi. Onda je učinio nešto strašno, udario te, osjetila sam kako si pala i kako si rukama zaštitila mene, ja sam u redu, al bojim se za tebe, rekao ti je oprosti i da te voli, ali zašto je onda to učinio? Ne sviđa mi se to mama!

Napokon me možeš vidjeti, trbuh ti je malo veći, i jako si ponosna na mene. Danas si išla sa svojom mamom i kupovala robicu za mene, bila si tako sretna. Pjevaš mi također, imaš najljepši glas na svijetu. I kad mi pričaš osjećam se tako sigurno, volim te svim svojim malim srcem!

Mamaa, mogu micati rukice i nogice! Kad staviš ruke na svoj trbuh, škakljaš me i mičem se, i onda se i ti smiješ, volim te mama!

Danas je opet došao tata, opet te udario, rekao je da moraš na abortus i da me ne želi, rastužio me, ali mama, što znači abortus? Objasni mi, i zašto me ne voli?

Nisi pričala sa mnom, mama, jel sve uredu?

Hej mama!?

Prošla su tri dana otkad si vidjela mog tatu, nisi dirala trbuh, nisi mi pjevala, nisi mi pričala, ništa, zar me ne voliš? Ja te još uvijek volim,svim srcem. Mislim da si tužna…

Stara sam 21 tjedan, mama, zar nisi ponosna na mene? Idemo negdje, negdje gdje nismo bile, uzbuđena sam, izgleda kao bolnica! Jesam ti rekla kad odrastem da želim bit doktorica? Nadam se da si uzbuđena kao i ja, ja ne mogu čekati!

Mama, bojim se. Srce ti ubrzano kuca, doktori pričaju s tobom, imam osjećaj da će se nešto loše dogoditi. Jako, jako, jako, jako, sam uplašena mama, reci da me voliš molim te, mo…

Kruži internetom.
Foto: pixabay.com