 |
O njemu u današnjem svijetu nitko više ni ne govori. Čak ga je u Rimskom carstvu bilo, a nije to bila demokracija. U današnjem vremenu, postoji samo palac gore. Ako ga nema, to znači da si neuspješan, nevažan i ne treba ti to netko reći, napisati ili stisnuti palac dolje. Čemu trošiti energiju. Palac gore ili si bezvrijedan, nevažan u gomili isto tako nevažnih koji se zaluđeno, bez ikakve kritičke distance bore za palac gore, nevažno o tome čiji je. Radi li se o ovakvoj ili onakvoj osobi.
Što želim napisati? Suludim mi se čini, zapravo totalno besmislenim, način života koji nam se sve više nameće, a pritom nas uvjeravaju da svijet napreduje. Kakav napredak kad si mladi čovjek od 15 ili 16 godina oduzme život jer ga je netko na fejsbuku popljuvao, ili mu nije stisnuo lajk? Tko je taj fejsbuk? Što je taj fejsbuk? Zbir milijardi beživotnih nula i jedinica u virtualnom svijetu. Ništa više!
Pa ipak. Milijarde ljudi ovisne su o tim beživotnim nulama i jedinicama i o tome hoće li im netko, nevažno tko i kakav stisnuti lajk! Ludo! Tko je tu više lud? Ja, koji poput nekog zaljubljenog dječarca nervozno svaki dan gledam je li mi netko lajkao status ili oni koji na tome zarađuju milijarde? Pitanje je retoričko.
Zar nije tragično ljudi moji da ima roditelja koji se osjećaju razočarano nad svojim djetetom jer fotografija tog istog njihovog djeteta na fejsbuku nije skupila dovoljan broj lajkova? Hej, pa riječ je o tvom djetetu!? Najveličanstvenijem daru koji si mogao dobiti!
Danas, kada ovo pišem, slavimo blagdan blaženog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. O kakav je to čovjek bio! Koji svjedok vjere! Živio je i svjedočio svoju vjeru u Krista u vremenu kada nije bilo fejsbuka. Divili su mu se i njegovi neprijatelji, iako su ga mrzili. Nije se obazirao hoće li ga krojači mode i društvenih vrijednosti onoga vremena lajkati. Njegov kriterij bio je Krist! Bog koji je iz ljubavi prema čovjeku prihvatio najgoru i najsramotniju smrt. Onu na križu.
Moj mi je pokojni otac često pričao o Stepincu. Mogu potpuno dočarati tu sliku tatina zanosa i ponosa dok meni malom dječaku priča o kardinalu Stepincu, njegovoj žrtvi i neustrašivosti pred lažima, mržnjom i zlom. Stavljao mi ga je kao uzora prema kojem se mogu i moram orijentirati u životu. Sad, sjećajući se toga, mogu mu samo zahvaliti na tome.
Nedavno sam pregledavao tatine papire i našao sam odgovor iz nizozemske katoličke misije u kojem mu odgovaraju da mu oni ne mogu poslati primjerak Stepinčeve biografije, jer da oni nisu izdavači. Pričao mi je o tome kako je Stepinčevu biografiju na kraju nabavio negdje iz Španjolske. Bila su to opasna vremena. Mogao je završiti u zatvoru.
Stavimo li to sve zajedno, ona pitanja s početka kolumne i opise sjećanja na mog oca, neminovno mi se postavlja pitanje – što se to dogodilo s čovjekom danas? Gdje smo kao društvo zaboravili na savjest, taj glas Božji u nama? Kad smo ga ušutkali? Zašto smo dopustili da naše živote određuju beživotne nule i jedinice virtualnog svijeta? Zašto više nema susreta? Zašto se bojimo živog susreta s drugim? Bojimo se već i sami sebe!
A život je tako lijep! Tko nam može dati ljepši poklon od osmijeha našeg djeteta kad nas navečer ugleda na vratima doma po povratku s posla? Koji lajk to može zamijeniti? Taj Božji osmijeh kroz osmijeh vlastitog djeteta?
Za kraj, dugo sam vremena vjerovao da Bog ispunjava želje ako ga se dovoljno ustrajno moli. I ne samo da sam bio u krivu, nego sam potpuno promašio bit. Bog ne ispunjava želje – On daje prilike! Prilike, dragi prijatelji! Ako ga molite za strpljivost, neće prekrajat vašu DNK i vaše biće. Ne. Dat će vam priliku da vježbate strpljivost. Ako ga molite za ljubav, neće poput nekog boga s Olimpa ili, u zadnje vrijeme popularnih nordijskih mitoloških bića, natjerati nekog drugog da vas zavoli.
Dat će vam priliku da volite nekoga. Nekoga tko nije savršen, tko vas živcira, tko ima tisuću mana, kao i u ostalom vi sami. Ako ga molite za zdravlje, neće vam poslati čarobni napitak, nego dati priliku da u strpljivosti prihvatite svoje stanje, da se zavolite takvi kakvi jeste i da vidite nije li uzrok bolesti u vama, vašoj nestrpljivosti, mržnji, pohlepi, sebičnosti… Ta nismo robovi! Mi smo Njegova Djeca! Slobodni!Mi smo Božja slika! Koji je to dar!
Prečesto ga nismo svjesni i olako zaboravljamo na njega. Zato, dragi prijatelji, kad gledate koliko lajkova ste skupili na svom životnom zidu, ne gledajte samo na broj, nego tko vam ih je dao i zašto. A još više tko vam ih nije dao i zašto to nije učinio. Neka nas sve svojim zagovorom kod Oca na nebesima prati blaženi kardinal Stepinac!
Napisano, 10. veljače 2014.
Foto: pixabay.com
