Prikazani su postovi s oznakom dar. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom dar. Prikaži sve postove

srijeda, 16. siječnja 2019.

Za koliko smo spremni „prodati“ čovjeka?


Rječica koja me nekoliko dana prije svojim glasnim žuborom razbuđivala dok sam ispijao jutarnju kavu prije posla na balkonu stana u blizini povijesnog češkog grada Hukvaldy-a, sada je opustjela i ostao je lahor. Vrativši se s posla jednog popodneva odlučio sam se na šetnju. Nekako sam se lijepo osjećao uz nju, gledajući njezino stjenovito korito crne boje, stijene kojeg kao da su pobjegle iz teškog zarobljeništva Tatra. Nadjenuo sam joj i ime – Mirna. No, neću Vam opisivati kako sam se ja „zaljubio“ u Mirnu, nego ono što sam tog popodneva „čuo“ iz njezina mrmora. Pričali smo o našim domovinama, ljubavima, radostima i tugama.

Zaustavili smo se na ljubavi, jer očito je tema ljubavi u našoj ljudskoj stvarnosti najprisutnija tema koju čovjek otkriva cijelog svog života, poučava i biva poučen i koju čovjek ne može dohvatiti. Pričala mi je Mirna o svojoj ljubavi prema jednom kamenu na koji je naišla probijajući si svoje korito. Pričala mi je kako je krut u svojem nerazumijevanju njezinog nemirnog duha koji se ne želi zaustaviti na jednom mjestu, nego želi ići što dalje, otkrivati nova prostranstva pripovijedajući im o tamnim i visokim šumama Tatra, legendama i bajkama koje se vežu uz njih.

Pričala mi je i o nepovjerenju koje raste između nje i tog njoj dragog kamena unatoč tome što ga ona nikad, pa i u vrijeme najvećih suša nije ispuštala iz svojeg zagrljaja. Mnoge njezine riječi nisam najbolje razumio, a neke nisam ni čuo jer me svojim umirujućim tonom glasa uspavala, vratila duboko u prostore mene samoga… Sjetio sam se mnogih lica, proživio ponovno mnoge događaje i nisam ni primijetio da smo daleko odmakli i da se već polako na nebu naziru zvijezde, a na horizontu obrisi starog grada Hukvaldy - a.

- Moram se vratiti – prekinuo sam njen mrmor koji se tokom šetnje pretvorio u lahor.

- Možda se jednom sretnemo, ako ne ovdje onda ćeš me ti posjetiti u kiši – završio sam svoj oproštaj. Vraćao sam se putem koji nije vodio uz rječicu razmišljajući o prijateljstvu i o njemu bih htio napisati nekoliko riječi. Sve više vjerujem da čovjek ne može imati puno prijatelja, i to ne zbog nedostatka dobrih ljudi, nego zbog toga što je prijateljstvo zapravo ljubav prema drugome u svim njegovim životnim situacijama, što naravno svi znate, i što iziskuje mnogo truda, odricanja i rada na sebi.

Dakle, cijena prijateljstva je velika, no kao što svako dobro rađa dobrim, tako je i prijateljstvo neprocjenjivo bogatstvo. Pitanje koje sam si postavio bilo je – za koliko smo spremni odreći se čovjeka? Nažalost, ponekad je ta cijena jako mala i spremni smo se odreći osobe, naglašavam osobe, zbog, recimo, karijere, malo taštine, zbog njegovih pogrešaka…

No, odreći se osobe!? Ja bih to nazvao grijehom. Zapravo, to je najveći grijeh – okrenuti leđa čovjeku, prezreti ga, jer time preziremo i Boga. No, vratimo se prijateljstvu. Osobno, ne znam postoji li novac koji bi mi mogao zamijeniti smisao za humor jedne moje prijateljice, ili način na koji me ona znade izgrditi.

Ili ispijanje kave u društvu jednog mog prijatelja i komentiranje naše političke scene sve tamo od lokalnih političara do političkih prvaka. Pa ipak? Mi ljudi smo čudnovata bića – tako uzvišeni, a tako krhki…

Za koliko ste Vi prodali svoje prijatelje? Samo pitam, a ne prozivam. Jedan od najblesavijih načina za odreći se čovjeka, po mojem mišljenju, jest kad to činimo u ime vjere, „božanskih zakona i propisa“, jer on ne slijedi uzuse ponašanja koje recimo propisuje vjerska zajednica kojoj čovjek pripada.

To je licemjerje koje se, siguran sam, gadi i samom Bogu i koje je u totalnoj suprotnosti i najveća izdaja Otajstva Križa. No, ovo nije osuda, nego pokušaj propitkivanja naših ustaljenih obrazaca ponašanja. Zanimljivo mi je recimo ćuti naše „kršćanske djevojke i mladiće“ kad kažu da su morali prekinuti vezu, čak i dugogodišnju, jer im dečko ili djevojka baš ne slijede neke vjerske norme ili ih samo pozitivno-kritički propitkuju. Iskreno, ne razumijem to. Odreći se čovjeka kojeg voliš, koji ti je srcu drag?

No, ja svašta ne razumijem. Iz svega rađa se pitanje – ne odričemo li se čovjeka jer, zapravo, ne želimo priznati svoju sebičnost, licemjerje, lijenost? Hm… Ja ću prvi priznati da je to tako, a vi se ne morate složiti sa mnom……prije nekoliko dana sam se ujutro vozio na posao kad je počela blago poput lahora i mrmora padati kiša. Pomislio sam da bi to mogla biti Mirna pa sam se zaustavio, izišao iz automobila, prisjetio se naše šetnje, smijeha zbog ne sporazumijevanja, njezinih „očiju“ u kojima su tuga i radost bili istovremeno prisutni…

Sreća se sastoji od „sitnica“. Prijateljstvo je „izvor“ takvih „sitnica“. Uostalom, ako je Bog platio cijenu svog prijateljstva s čovjekom vlastitom smrću moramo se zapitati kako možemo prodavati jedni druge zbog gluposti… Čovjek je čovjeku dar, a ne vuk….



Napisano u ljeto 2008. godine.
Foto: pixabay.com

srijeda, 17. listopada 2018.

Lajk! Palac gore ili...?


Kako započeti još jednu kolumnu? Čita li je uopće netko? Vidim, ima nešto lajkova na fejsbuku. Da, zanimljivo u kakvom svijetu živimo. Vrijedi samo palac gore. Čak ni ne postoji palac dolje!

O njemu u današnjem svijetu nitko više ni ne govori. Čak ga je u Rimskom carstvu bilo, a nije to bila demokracija. U današnjem vremenu, postoji samo palac gore. Ako ga nema, to znači da si neuspješan, nevažan i ne treba ti to netko reći, napisati ili stisnuti palac dolje. Čemu trošiti energiju. Palac gore ili si bezvrijedan, nevažan u gomili isto tako nevažnih koji se zaluđeno, bez ikakve kritičke distance bore za palac gore, nevažno o tome čiji je. Radi li se o ovakvoj ili onakvoj osobi.

Što želim napisati? Suludim mi se čini, zapravo totalno besmislenim, način života koji nam se sve više nameće, a pritom nas uvjeravaju da svijet napreduje. Kakav napredak kad si mladi čovjek od 15 ili 16 godina oduzme život jer ga je netko na fejsbuku popljuvao, ili mu nije stisnuo lajk? Tko je taj fejsbuk? Što je taj fejsbuk? Zbir milijardi beživotnih nula i jedinica u virtualnom svijetu. Ništa više!

Pa ipak. Milijarde ljudi ovisne su o tim beživotnim nulama i jedinicama i o tome hoće li im netko, nevažno tko i kakav stisnuti lajk! Ludo! Tko je tu više lud? Ja, koji poput nekog zaljubljenog dječarca nervozno svaki dan gledam je li mi netko lajkao status ili oni koji na tome zarađuju milijarde? Pitanje je retoričko.

Zar nije tragično ljudi moji da ima roditelja koji se osjećaju razočarano nad svojim djetetom jer fotografija tog istog njihovog djeteta na fejsbuku nije skupila dovoljan broj lajkova? Hej, pa riječ je o tvom djetetu!? Najveličanstvenijem daru koji si mogao dobiti!

Danas, kada ovo pišem, slavimo blagdan blaženog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. O kakav je to čovjek bio! Koji svjedok vjere! Živio je i svjedočio svoju vjeru u Krista u vremenu kada nije bilo fejsbuka. Divili su mu se i njegovi neprijatelji, iako su ga mrzili. Nije se obazirao hoće li ga krojači mode i društvenih vrijednosti onoga vremena lajkati. Njegov kriterij bio je Krist! Bog koji je iz ljubavi prema čovjeku prihvatio najgoru i najsramotniju smrt. Onu na križu.

Moj mi je pokojni otac često pričao o Stepincu. Mogu potpuno dočarati tu sliku tatina zanosa i ponosa dok meni malom dječaku priča o kardinalu Stepincu, njegovoj žrtvi i neustrašivosti pred lažima, mržnjom i zlom. Stavljao mi ga je kao uzora prema kojem se mogu i moram orijentirati u životu. Sad, sjećajući se toga, mogu mu samo zahvaliti na tome.

Nedavno sam pregledavao tatine papire i našao sam odgovor iz nizozemske katoličke misije u kojem mu odgovaraju da mu oni ne mogu poslati primjerak Stepinčeve biografije, jer da oni nisu izdavači. Pričao mi je o tome kako je Stepinčevu biografiju na kraju nabavio negdje iz Španjolske. Bila su to opasna vremena. Mogao je završiti u zatvoru.

Stavimo li to sve zajedno, ona pitanja s početka kolumne i opise sjećanja na mog oca, neminovno mi se postavlja pitanje – što se to dogodilo s čovjekom danas? Gdje smo kao društvo zaboravili na savjest, taj glas Božji u nama? Kad smo ga ušutkali? Zašto smo dopustili da naše živote određuju beživotne nule i jedinice virtualnog svijeta? Zašto više nema susreta? Zašto se bojimo živog susreta s drugim? Bojimo se već i sami sebe!

A život je tako lijep! Tko nam može dati ljepši poklon od osmijeha našeg djeteta kad nas navečer ugleda na vratima doma po povratku s posla? Koji lajk to može zamijeniti? Taj Božji osmijeh kroz osmijeh vlastitog djeteta?

Za kraj, dugo sam vremena vjerovao da Bog ispunjava želje ako ga se dovoljno ustrajno moli. I ne samo da sam bio u krivu, nego sam potpuno promašio bit. Bog ne ispunjava želje – On daje prilike! Prilike, dragi prijatelji! Ako ga molite za strpljivost, neće prekrajat vašu DNK i vaše biće. Ne. Dat će vam priliku da vježbate strpljivost. Ako ga molite za ljubav, neće poput nekog boga s Olimpa ili, u zadnje vrijeme popularnih nordijskih mitoloških bića, natjerati nekog drugog da vas zavoli.

Dat će vam priliku da volite nekoga. Nekoga tko nije savršen, tko vas živcira, tko ima tisuću mana, kao i u ostalom vi sami. Ako ga molite za zdravlje, neće vam poslati čarobni napitak, nego dati priliku da u strpljivosti prihvatite svoje stanje, da se zavolite takvi kakvi jeste i da vidite nije li uzrok bolesti u vama, vašoj nestrpljivosti, mržnji, pohlepi, sebičnosti… Ta nismo robovi! Mi smo Njegova Djeca! Slobodni!Mi smo Božja slika! Koji je to dar!

Prečesto ga nismo svjesni i olako zaboravljamo na njega. Zato, dragi prijatelji, kad gledate koliko lajkova ste skupili na svom životnom zidu, ne gledajte samo na broj, nego tko vam ih je dao i zašto. A još više tko vam ih nije dao i zašto to nije učinio. Neka nas sve svojim zagovorom kod Oca na nebesima prati blaženi kardinal Stepinac!

Napisano, 10. veljače 2014.
Foto: pixabay.com