Za koliko smo spremni „prodati“ čovjeka?

Rječica koja me nekoliko dana prije svojim glasnim žuborom razbuđivala dok sam ispijao jutarnju kavu prije posla na balkonu stana u blizini povijesnog češkog grada Hukvaldy-a, sada je opustjela i ostao je lahor. Vrativši se s posla jednog popodneva odlučio sam se na šetnju. Nekako sam se lijepo osjećao uz nju, gledajući njezino stjenovito korito crne boje, stijene kojeg kao da su pobjegle iz teškog zarobljeništva Tatra. Nadjenuo sam joj i ime – Mirna. No, neću Vam opisivati kako sam se ja „zaljubio“ u Mirnu, nego ono što sam tog popodneva „čuo“ iz njezina mrmora. Pričali smo o našim domovinama, ljubavima, radostima i tugama.

Zaustavili smo se na ljubavi, jer očito je tema ljubavi u našoj ljudskoj stvarnosti najprisutnija tema koju čovjek otkriva cijelog svog života, poučava i biva poučen i koju čovjek ne može dohvatiti. Pričala mi je Mirna o svojoj ljubavi prema jednom kamenu na koji je naišla probijajući si svoje korito. Pričala mi je kako je krut u svojem nerazumijevanju njezinog nemirnog duha koji se ne želi zaustaviti na jednom mjestu, nego želi ići što dalje, otkrivati nova prostranstva pripovijedajući im o tamnim i visokim šumama Tatra, legendama i bajkama koje se vežu uz njih.

Pričala mi je i o nepovjerenju koje raste između nje i tog njoj dragog kamena unatoč tome što ga ona nikad, pa i u vrijeme najvećih suša nije ispuštala iz svojeg zagrljaja. Mnoge njezine riječi nisam najbolje razumio, a neke nisam ni čuo jer me svojim umirujućim tonom glasa uspavala, vratila duboko u prostore mene samoga… Sjetio sam se mnogih lica, proživio ponovno mnoge događaje i nisam ni primijetio da smo daleko odmakli i da se već polako na nebu naziru zvijezde, a na horizontu obrisi starog grada Hukvaldy - a.

- Moram se vratiti – prekinuo sam njen mrmor koji se tokom šetnje pretvorio u lahor.

- Možda se jednom sretnemo, ako ne ovdje onda ćeš me ti posjetiti u kiši – završio sam svoj oproštaj. Vraćao sam se putem koji nije vodio uz rječicu razmišljajući o prijateljstvu i o njemu bih htio napisati nekoliko riječi. Sve više vjerujem da čovjek ne može imati puno prijatelja, i to ne zbog nedostatka dobrih ljudi, nego zbog toga što je prijateljstvo zapravo ljubav prema drugome u svim njegovim životnim situacijama, što naravno svi znate, i što iziskuje mnogo truda, odricanja i rada na sebi.

Dakle, cijena prijateljstva je velika, no kao što svako dobro rađa dobrim, tako je i prijateljstvo neprocjenjivo bogatstvo. Pitanje koje sam si postavio bilo je – za koliko smo spremni odreći se čovjeka? Nažalost, ponekad je ta cijena jako mala i spremni smo se odreći osobe, naglašavam osobe, zbog, recimo, karijere, malo taštine, zbog njegovih pogrešaka…

No, odreći se osobe!? Ja bih to nazvao grijehom. Zapravo, to je najveći grijeh – okrenuti leđa čovjeku, prezreti ga, jer time preziremo i Boga. No, vratimo se prijateljstvu. Osobno, ne znam postoji li novac koji bi mi mogao zamijeniti smisao za humor jedne moje prijateljice, ili način na koji me ona znade izgrditi.

Ili ispijanje kave u društvu jednog mog prijatelja i komentiranje naše političke scene sve tamo od lokalnih političara do političkih prvaka. Pa ipak? Mi ljudi smo čudnovata bića – tako uzvišeni, a tako krhki…

Za koliko ste Vi prodali svoje prijatelje? Samo pitam, a ne prozivam. Jedan od najblesavijih načina za odreći se čovjeka, po mojem mišljenju, jest kad to činimo u ime vjere, „božanskih zakona i propisa“, jer on ne slijedi uzuse ponašanja koje recimo propisuje vjerska zajednica kojoj čovjek pripada.

To je licemjerje koje se, siguran sam, gadi i samom Bogu i koje je u totalnoj suprotnosti i najveća izdaja Otajstva Križa. No, ovo nije osuda, nego pokušaj propitkivanja naših ustaljenih obrazaca ponašanja. Zanimljivo mi je recimo ćuti naše „kršćanske djevojke i mladiće“ kad kažu da su morali prekinuti vezu, čak i dugogodišnju, jer im dečko ili djevojka baš ne slijede neke vjerske norme ili ih samo pozitivno-kritički propitkuju. Iskreno, ne razumijem to. Odreći se čovjeka kojeg voliš, koji ti je srcu drag?

No, ja svašta ne razumijem. Iz svega rađa se pitanje – ne odričemo li se čovjeka jer, zapravo, ne želimo priznati svoju sebičnost, licemjerje, lijenost? Hm… Ja ću prvi priznati da je to tako, a vi se ne morate složiti sa mnom……prije nekoliko dana sam se ujutro vozio na posao kad je počela blago poput lahora i mrmora padati kiša. Pomislio sam da bi to mogla biti Mirna pa sam se zaustavio, izišao iz automobila, prisjetio se naše šetnje, smijeha zbog ne sporazumijevanja, njezinih „očiju“ u kojima su tuga i radost bili istovremeno prisutni…

Sreća se sastoji od „sitnica“. Prijateljstvo je „izvor“ takvih „sitnica“. Uostalom, ako je Bog platio cijenu svog prijateljstva s čovjekom vlastitom smrću moramo se zapitati kako možemo prodavati jedni druge zbog gluposti… Čovjek je čovjeku dar, a ne vuk….

Napisano u ljeto 2008. godine.

Foto: pixabay.com

Priča o dva ratna druga ili zašto je tako teško biti iskren i slijediti istinu?

Jeste li se ikada zapitali, zašto ljudi ne vole čuti istinu i zašto se boje biti iskreni? Možda jer je teško biti iskren? Jer je cijena iskrenosti često velika? Jer se teško nositi sa poraznim saznanjem da smo negdje zakazali kada nas je život stavio u situaciju da zbog istine naš lik i djelo izgube sjaj, pa smo se poslužili lažima i neiskrenošću da bi smo zaštitili svoj ego?

Možda smo se poslužili lažima da bi smo nešto postigli? Možda nas je na neiskrenost ponukala iskrena zabrinutost da drugi ne bi mogao prihvatiti istinu i njezinu težinu i da se ne bi znao nositi sa bolom koji se često javlja nakon saznanja istine?

Pitanja je mnogo kao i životnih situacija i svatko od nas, siguran sam, ima barem jedno takvo iskustvo u kojem je istini okrenuo leđa i na sebe preuzeo teret laži, no činjenica jest ipak da samo istina oslobađa i rezultira mirom, kako za onoga koji izgovara istinu, tako i onog koji ju prima.

Na početku "filma" kojeg sam gledao mladi junak nošen idealima slobode, jednakosti i pravde odlazi u rat protiv osvajača koji bezobzirno uništava njegovu zemlju nošen opet „idealima“ moći, slave, mržnje i osvete. U tom oslobodilačkom ratu sklapa prijateljstvo sa jednim suborcem kojeg u rat vode naizgled isti motivi i ideali. Dvije i po' godine oni zajedno ratuju, sanjaju naizgled iste snove o slobodi i zemlji pravde i jednakosti, no sve je to naizgled.

Naravno, meni kao gledatelju, a često i u životu drugi znaju istinu prije onih kojih se ona najizravnije tiče, je jasno tko je kakav u toj priči, ali, je li jasno našem junaku koji bezuvjetno vjeruje svom suborcu te bi i život za njega dao? Nije mu. Njega ne nose „ideali“ života bez problema, blagostanja pod svaku cijenu, ugleda i javnih skazanja, dvoličnosti i licemjerja, nego ideali pravednosti, dobrote, požrtvovnosti, poštenja, iskrenosti i vjernosti.

Kako rat traje i postaje sve žešći, a poraz postaje sve realnija mogućnost, naš junak sve više primjećuje jednu čudnu hladnoću kod svog suborca, ali ne posustaje u svojem povjerenju i ostaje uz riječi koje je izrekao one večeri kada je ovome spasio život i kada mu se ovaj zaklinjao na vječnu zahvalnost i prijateljstvo. Rat završava porazom vojske našeg junaka i on dospijeva u ropstvo. U hladnim noćima razmišlja o svemu, traži među zarobljenima svojeg suborca, piše mu i pisma puna zabrinutosti za njegovu sudbinu, no odgovora ne dobiva.

Jedne večeri sjedeći uz vatru s ostalim zarobljenicima saznaje da je njegov prijatelj živ, da je pred kraj rata prešao na suprotnu stranu i da su ga za to izdajstvo nagradili počasnim mjestom u jednom odboru. To ga je silno ražalostilo. U njemu su se počeli javljati osjećaji mržnje, sažaljenja, prezira, iskrene zabrinutosti, ukratko jedan mozaik tisuću različitih osjećaja koji su mu hladne zarobljeničke dane učinili još užasnijima.

Kako teče vrijeme tako saznaje nove informacije i razočaran odlučuje napisati još jedno pismo svojem prijatelju u kojem ga podsjeća na dane kada su zajedno krvarili, na riječi i zakletvu odanosti i prijateljstva dok ih smrt ne rastavi koju su oboje izrekli, podsjeća ga na prave vrijednosti kao i na varljivost i prolaznost slave, bogatstva, ugleda koji se temelje na laži i izdaji. Začudno, jednog dana dobiva pismo u kojem mu njegov drug objašnjava svoje postupke, izražava žaljenje te daje obećanje da će učiniti sve kako bi ga oslobodio ropstva.

Naš junak ponesen toplinom sjećanja opet odlučuje vjerovati tim riječima, ali crv sumnje koji je posijan one večeri uz logorsku vatru ne daje mu mira te nakon nekog vremena i novih saznanja odlučuje saznati cijelu istinu. Konačno saznaje da je njegov drug pred kraj zbog straha i sumnji u očigledan poraz odlučio kontaktirati s neprijateljem, da se potajno nalazio s njihovim špijunima i dogovorio uvjete svog prelaska u suprotni tabor. Istinu je saznao slučajno kad je jedne večeri čisteći poštanski ured logora ugledao pismo koje je jednom zarobljeniku poslao njegov prijatelj. Sa strahom ga je otvorio, pomalo se i srameći svojeg čina, ali žeđ za istinom i osjećaj krivnje koji je nosio, jer je jednom svog prijatelja poslao na težak zadatak u kojem je ovaj skoro izgubio život, bili su jači. Čitajući to pismo postaju mu jasni hladnoća, grubost, poricanje izrečenih riječi i konačno nestanak, njegova prijatelja.

Osim poraznog saznanja da je njegov prijatelj duže vrijeme pregovarao sa neprijateljem njemu iza leđa, saznaje da nema razloga za osjećaj krivnje koji ga je proganjao, a kojeg mu je nametnuo njegov prijatelj, jer njegov prijatelj uopće onoga puta nije bio na zadatku, nego u nekoj krčmi gdje je bančio s drugim vojnicima i pijan na povratku uletio u zasjedu iz koje je jedino on preživio. Naravno, nije to mogao priznati pa je lagao. Istina je bolna, ali oslobađajuća.

Nestaje i osjećaj mržnje koji je cijelo vrijeme prijetio, ostaje zdravo razočarenje i zabrinutost za prijatelja, nada da će na vrijeme progledati i shvatiti da život ne čini lijepim i sretnim čast, taština, licemjerje i dvoličnost, nego samo iskrenost i borba za istinu, vjernost, poštivanje osjećaja drugoga, požrtvovnost, dobrota, u konačnici vrhovna vrednota ljubav.

Odlučuje opet napisati pismo svom prijatelji i reći mu svoja saznanja o njemu te ga još jednom u ime onih dana iskrenog prijateljstva opomenuti da se ne proda, da ostane vjeran idealima kako mu život ne bi bio isprazan. Uskoro dobiva odgovor u kojem mu njegov prijatelj prijeti da će mu „srediti“ produljenje ropstva, ako ga ne ostavi na miru.

Pun mira napiše pismo u kojem je bila jedna riječ – hvala i tri točkice. Jednog jutra, nakon što je u stroju čekao na prebrojavanje, začuje svoje ime sa zvučnika koji su bili postavljeni na poligonu. Prestrašen pomalo, ali opet čvrst, odlazi u kabinet zapovjednika gdje saznaje da je slobodan i da se može vratiti u svoj rodni kraj. Odlazi kroz vrata logora u kojem je ostavio sve svoje dvojbe, poraze i pobjede, sretan što je još jednom ostao dosljedan svojim idealima iako je skupo platio cijenu tog nastojanja.

Ostaje mu čisto lice i mir u srcu i jedna mala sjena žala što i njegov prijatelj nije ostao dosljedan svojim riječima i što nije u njegovim pismima prepoznao iskrenu želju i htjenje da mu pomogne, što ne vidi to što on vidi. Film završava slikom našeg junaka kako se igra svojim malim sinčićem na proplanku svojeg sela. Kako je završio njegov prijatelj? Ne znam. Vrijeme će pokazati. Nama iz cijele priče ostaje pouka da se istina treba slijediti pod svaku cijenu. Uostalom, zar nas tome nije učio najveći Učitelj Isus Krist kada je bio među nama i kada je zbog istine uzeo na sebe težak teret Golgote.

Možda bismo mogli reći – ma Isus je znao da će uskrsnuti, pa onda nije bilo tako teško. I mi smo svjesni da će nakon kiše sunce, no koliki od nas prožive nevrijeme čvrsti i nepoljuljani, bez straha, bez nervoze, bez patnje, jer eto znaju da će jednom svanuti sunce? Rijetki.

Za kraj podsjetnik svima nama – budimo dosljedni, stanimo uz istinu pod svaku cijenu i ne bojmo je se. Ona će nas osloboditi u suprotnom riskiramo svoje uskrsnuće. I još samo nešto. Čovjek kao biće ima dva velika i neprocjenjiva bogatstva – svoje zdravlje i svoju riječ. Zdravlje koje možemo izgubiti, a da pritom ostanemo živi i svoju riječ koju ne smijemo ni pod koju cijenu izgubiti, jer o njoj ovisi naš vječni život.

Napisano, 13. svibnja 2008.

Foto: pixabay.com