Rječica koja me nekoliko dana prije svojim glasnim žuborom razbuđivala dok sam ispijao jutarnju kavu prije posla na balkonu stana u blizini povijesnog češkog grada Hukvaldy-a, sada je opustjela i ostao je lahor. Vrativši se s posla jednog popodneva odlučio sam se na šetnju. Nekako sam se lijepo osjećao uz nju, gledajući njezino stjenovito korito crne boje, stijene kojeg kao da su pobjegle iz teškog zarobljeništva Tatra. Nadjenuo sam joj i ime – Mirna. No, neću Vam opisivati kako sam se ja „zaljubio“ u Mirnu, nego ono što sam tog popodneva „čuo“ iz njezina mrmora. Pričali smo o našim domovinama, ljubavima, radostima i tugama.
Zaustavili smo se na ljubavi, jer očito je tema ljubavi u našoj ljudskoj stvarnosti najprisutnija tema koju čovjek otkriva cijelog svog života, poučava i biva poučen i koju čovjek ne može dohvatiti. Pričala mi je Mirna o svojoj ljubavi prema jednom kamenu na koji je naišla probijajući si svoje korito. Pričala mi je kako je krut u svojem nerazumijevanju njezinog nemirnog duha koji se ne želi zaustaviti na jednom mjestu, nego želi ići što dalje, otkrivati nova prostranstva pripovijedajući im o tamnim i visokim šumama Tatra, legendama i bajkama koje se vežu uz njih.
Pričala mi je i o nepovjerenju koje raste između nje i tog njoj dragog kamena unatoč tome što ga ona nikad, pa i u vrijeme najvećih suša nije ispuštala iz svojeg zagrljaja. Mnoge njezine riječi nisam najbolje razumio, a neke nisam ni čuo jer me svojim umirujućim tonom glasa uspavala, vratila duboko u prostore mene samoga… Sjetio sam se mnogih lica, proživio ponovno mnoge događaje i nisam ni primijetio da smo daleko odmakli i da se već polako na nebu naziru zvijezde, a na horizontu obrisi starog grada Hukvaldy - a.
- Moram se vratiti – prekinuo sam njen mrmor koji se tokom šetnje pretvorio u lahor.
- Možda se jednom sretnemo, ako ne ovdje onda ćeš me ti posjetiti u kiši – završio sam svoj oproštaj. Vraćao sam se putem koji nije vodio uz rječicu razmišljajući o prijateljstvu i o njemu bih htio napisati nekoliko riječi. Sve više vjerujem da čovjek ne može imati puno prijatelja, i to ne zbog nedostatka dobrih ljudi, nego zbog toga što je prijateljstvo zapravo ljubav prema drugome u svim njegovim životnim situacijama, što naravno svi znate, i što iziskuje mnogo truda, odricanja i rada na sebi.
Dakle, cijena prijateljstva je velika, no kao što svako dobro rađa dobrim, tako je i prijateljstvo neprocjenjivo bogatstvo. Pitanje koje sam si postavio bilo je – za koliko smo spremni odreći se čovjeka? Nažalost, ponekad je ta cijena jako mala i spremni smo se odreći osobe, naglašavam osobe, zbog, recimo, karijere, malo taštine, zbog njegovih pogrešaka…
No, odreći se osobe!? Ja bih to nazvao grijehom. Zapravo, to je najveći grijeh – okrenuti leđa čovjeku, prezreti ga, jer time preziremo i Boga. No, vratimo se prijateljstvu. Osobno, ne znam postoji li novac koji bi mi mogao zamijeniti smisao za humor jedne moje prijateljice, ili način na koji me ona znade izgrditi.
Ili ispijanje kave u društvu jednog mog prijatelja i komentiranje naše političke scene sve tamo od lokalnih političara do političkih prvaka. Pa ipak? Mi ljudi smo čudnovata bića – tako uzvišeni, a tako krhki…
Za koliko ste Vi prodali svoje prijatelje? Samo pitam, a ne prozivam. Jedan od najblesavijih načina za odreći se čovjeka, po mojem mišljenju, jest kad to činimo u ime vjere, „božanskih zakona i propisa“, jer on ne slijedi uzuse ponašanja koje recimo propisuje vjerska zajednica kojoj čovjek pripada.
To je licemjerje koje se, siguran sam, gadi i samom Bogu i koje je u totalnoj suprotnosti i najveća izdaja Otajstva Križa. No, ovo nije osuda, nego pokušaj propitkivanja naših ustaljenih obrazaca ponašanja. Zanimljivo mi je recimo ćuti naše „kršćanske djevojke i mladiće“ kad kažu da su morali prekinuti vezu, čak i dugogodišnju, jer im dečko ili djevojka baš ne slijede neke vjerske norme ili ih samo pozitivno-kritički propitkuju. Iskreno, ne razumijem to. Odreći se čovjeka kojeg voliš, koji ti je srcu drag?
No, ja svašta ne razumijem. Iz svega rađa se pitanje – ne odričemo li se čovjeka jer, zapravo, ne želimo priznati svoju sebičnost, licemjerje, lijenost? Hm… Ja ću prvi priznati da je to tako, a vi se ne morate složiti sa mnom……prije nekoliko dana sam se ujutro vozio na posao kad je počela blago poput lahora i mrmora padati kiša. Pomislio sam da bi to mogla biti Mirna pa sam se zaustavio, izišao iz automobila, prisjetio se naše šetnje, smijeha zbog ne sporazumijevanja, njezinih „očiju“ u kojima su tuga i radost bili istovremeno prisutni…
Sreća se sastoji od „sitnica“. Prijateljstvo je „izvor“ takvih „sitnica“. Uostalom, ako je Bog platio cijenu svog prijateljstva s čovjekom vlastitom smrću moramo se zapitati kako možemo prodavati jedni druge zbog gluposti… Čovjek je čovjeku dar, a ne vuk….
Napisano u ljeto 2008. godine.
Foto: pixabay.com
Nema komentara:
Objavi komentar