Lajk! Palac gore ili...?

Kako započeti još jednu kolumnu? Čita li je uopće netko? Vidim, ima nešto lajkova na fejsbuku. Da, zanimljivo u kakvom svijetu živimo. Vrijedi samo palac gore. Čak ni ne postoji palac dolje!

O njemu u današnjem svijetu nitko više ni ne govori. Čak ga je u Rimskom carstvu bilo, a nije to bila demokracija. U današnjem vremenu, postoji samo palac gore. Ako ga nema, to znači da si neuspješan, nevažan i ne treba ti to netko reći, napisati ili stisnuti palac dolje. Čemu trošiti energiju. Palac gore ili si bezvrijedan, nevažan u gomili isto tako nevažnih koji se zaluđeno, bez ikakve kritičke distance bore za palac gore, nevažno o tome čiji je. Radi li se o ovakvoj ili onakvoj osobi.

Što želim napisati? Suludim mi se čini, zapravo totalno besmislenim, način života koji nam se sve više nameće, a pritom nas uvjeravaju da svijet napreduje. Kakav napredak kad si mladi čovjek od 15 ili 16 godina oduzme život jer ga je netko na fejsbuku popljuvao, ili mu nije stisnuo lajk? Tko je taj fejsbuk? Što je taj fejsbuk? Zbir milijardi beživotnih nula i jedinica u virtualnom svijetu. Ništa više!

Pa ipak. Milijarde ljudi ovisne su o tim beživotnim nulama i jedinicama i o tome hoće li im netko, nevažno tko i kakav stisnuti lajk! Ludo! Tko je tu više lud? Ja, koji poput nekog zaljubljenog dječarca nervozno svaki dan gledam je li mi netko lajkao status ili oni koji na tome zarađuju milijarde? Pitanje je retoričko.

Zar nije tragično ljudi moji da ima roditelja koji se osjećaju razočarano nad svojim djetetom jer fotografija tog istog njihovog djeteta na fejsbuku nije skupila dovoljan broj lajkova? Hej, pa riječ je o tvom djetetu!? Najveličanstvenijem daru koji si mogao dobiti!

Danas, kada ovo pišem, slavimo blagdan blaženog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. O kakav je to čovjek bio! Koji svjedok vjere! Živio je i svjedočio svoju vjeru u Krista u vremenu kada nije bilo fejsbuka. Divili su mu se i njegovi neprijatelji, iako su ga mrzili. Nije se obazirao hoće li ga krojači mode i društvenih vrijednosti onoga vremena lajkati. Njegov kriterij bio je Krist! Bog koji je iz ljubavi prema čovjeku prihvatio najgoru i najsramotniju smrt. Onu na križu.

Moj mi je pokojni otac često pričao o Stepincu. Mogu potpuno dočarati tu sliku tatina zanosa i ponosa dok meni malom dječaku priča o kardinalu Stepincu, njegovoj žrtvi i neustrašivosti pred lažima, mržnjom i zlom. Stavljao mi ga je kao uzora prema kojem se mogu i moram orijentirati u životu. Sad, sjećajući se toga, mogu mu samo zahvaliti na tome.

Nedavno sam pregledavao tatine papire i našao sam odgovor iz nizozemske katoličke misije u kojem mu odgovaraju da mu oni ne mogu poslati primjerak Stepinčeve biografije, jer da oni nisu izdavači. Pričao mi je o tome kako je Stepinčevu biografiju na kraju nabavio negdje iz Španjolske. Bila su to opasna vremena. Mogao je završiti u zatvoru.

Stavimo li to sve zajedno, ona pitanja s početka kolumne i opise sjećanja na mog oca, neminovno mi se postavlja pitanje – što se to dogodilo s čovjekom danas? Gdje smo kao društvo zaboravili na savjest, taj glas Božji u nama? Kad smo ga ušutkali? Zašto smo dopustili da naše živote određuju beživotne nule i jedinice virtualnog svijeta? Zašto više nema susreta? Zašto se bojimo živog susreta s drugim? Bojimo se već i sami sebe!

A život je tako lijep! Tko nam može dati ljepši poklon od osmijeha našeg djeteta kad nas navečer ugleda na vratima doma po povratku s posla? Koji lajk to može zamijeniti? Taj Božji osmijeh kroz osmijeh vlastitog djeteta?

Za kraj, dugo sam vremena vjerovao da Bog ispunjava želje ako ga se dovoljno ustrajno moli. I ne samo da sam bio u krivu, nego sam potpuno promašio bit. Bog ne ispunjava želje – On daje prilike! Prilike, dragi prijatelji! Ako ga molite za strpljivost, neće prekrajat vašu DNK i vaše biće. Ne. Dat će vam priliku da vježbate strpljivost. Ako ga molite za ljubav, neće poput nekog boga s Olimpa ili, u zadnje vrijeme popularnih nordijskih mitoloških bića, natjerati nekog drugog da vas zavoli.

Dat će vam priliku da volite nekoga. Nekoga tko nije savršen, tko vas živcira, tko ima tisuću mana, kao i u ostalom vi sami. Ako ga molite za zdravlje, neće vam poslati čarobni napitak, nego dati priliku da u strpljivosti prihvatite svoje stanje, da se zavolite takvi kakvi jeste i da vidite nije li uzrok bolesti u vama, vašoj nestrpljivosti, mržnji, pohlepi, sebičnosti… Ta nismo robovi! Mi smo Njegova Djeca! Slobodni!Mi smo Božja slika! Koji je to dar!

Prečesto ga nismo svjesni i olako zaboravljamo na njega. Zato, dragi prijatelji, kad gledate koliko lajkova ste skupili na svom životnom zidu, ne gledajte samo na broj, nego tko vam ih je dao i zašto. A još više tko vam ih nije dao i zašto to nije učinio. Neka nas sve svojim zagovorom kod Oca na nebesima prati blaženi kardinal Stepinac!

Napisano, 10. veljače 2014.

Foto: pixabay.com

Živio jednom jedan klesar...

Opet kasnim s kolumnom. Nije li to neodgovorno? Pitanje je koje me muči već nekoliko dana, ali iskreno, nikako da dođu prave riječi. Sad razumijem zašto se u biografijama nekih pisaca nalazi i detalj da su voljeli zaviriti u čašicu. Prije sam mislio da su to napisali zlobni pisci biografija kako bi diskreditirali one o čijem životu su pisali, no, izgleda da je taj detalj bitan da bi se pokazao izvor nečije inspiracije.

Ne bojte se, za ovo što pišem u ovoj kolumni nisam konzultirao alkohol. Nakon puno pokušaja, sjetio sam se jedne priče koju bih volio podijeliti s vama. Možda vam pomogne da se riješite ponekih muka i tjeskoba, jer željeti nije samo lijepo, nego zna biti vrlo mučno, a ponekad i smrtonosno. Uh što sam ja sve želio u životu! Zbog nekih sam želja bio, kako da to napišem - satran i gadno razočaran. A posljedice nekih želja čovjek se ne može riješiti za cijelog svog hoda ovom suznom dolinom (postoje i suze radosnice, zato volim ovaj termin).

Zapravo, cijeli čovjekov život jedna je velika želja. Samo postojanje dugujemo želji, ako već ne roditelja, jer danas i toga ima, a ono barem nekog bližnjeg. Pa i sam čovjek je u Božjim mislima nastao kao želja. Na što li je Stvoritelj mislio kad je stvarao čovjeka? Što li ga je potaklo da udahne Dah Života u krhkost ljudskog tijela. Ljubav – uporno je ponavljao Isus i to posvjedočio svojom žrtvom na križu.

Jedan sugovornik ljetos mi je uporno htio dokazati da Bog ne postoji, jer da postoji ne bi dopustio patnju malene dječice diljem svijeta. Nisam nalazio dovoljno mudre argumente kojima bih odgovorio na te njegove želje. Saslušao sam ga i šutio, jer u toj njegovoj zajedljivosti, nije bilo nikakve zlobe, nego, u dubini, istinska želja i čežnja za Ocem. Ocem koji ne može dopustiti da njegova djeca pate.

Osjećao sam to u tim njegovim riječima, pa sam izabrao radije šutnju. Je li on u toj mojoj vjerničkoj šutnji prepoznao moj poraz i dokaz da je u pravu, ne znam. Znam samo da je od zajedljivog čovjeka s početka poznanstva na kraju postao ugodan sugovornik s kojim je bilo zanimljivo raditi na +35 stupnjeva u tvorničkim halama Volkswagen Slovakia.

 A što ako je u pravu? Možda Bog zaista ne postoji? Užasava vas postavljanje takvog pitanja? Ne bi smjelo. Ono je sastavni dio života, a posebno onog vjerničkog. To je trenutak kojem bismo najbolje mogli prispodobiti onaj kad se čovjek osamostali od svojih roditelja i započinje svoj vlastiti životni put. To je trenutak najveće čovjekove slobode, u kojem je Bog najprisutniji. Nikad nam Bog nije bliži no u tom trenutku. Jer, ne zaboravite – Bog je Otac.

Vi koji ste roditelji znadete što to znači, a vi koji niste, želim da to postanete i saznate. Zapravo, već se radujem s vama!

 A, evo i priče: Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet. Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“

 Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša. Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj.

Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline. Sve je išlo dobro neko vrijeme.

Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega. „Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega.

Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena. „Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

P. S. Nitko nam ne može zabraniti želje. Ponekad ih mi sami ni ne biramo, nego ih stvore okolnosti. No pazite što želite. Ako i krivo želite, kad to shvatite sjetite se, poput rasipnog sina iz Isusove prispodobe, da niste ostavljeni i sami. Tu je Otac koji vas traži.

Napisano:  21. kolovoza 2013.

Foto: pixabay.com