Srce je kolodvor

Piše mi prijateljica iz djetinjstva, rodica Micika - sjećam li se onih livada podno sela, krava koje smo vodili na pašu, svih onih djetinjih igara?

Sjećam se.

Jedino su sjećanja ostala.

Nema više tih livada. Nedavno vidjeh da je tamo samo šikara. 

Zapuštena šikara. I vrbe su nestale.

Od njihovih grana pravili smo svirale, od kora granja rogove....

Ni krava nema. Sela bez krava.

Ni djece nema, tek pokoji starac i mrtvi prazni zaselak.

Korov i smrt. Smrt i korov.

Ni krumpirišta po kojima smo tražili zaostale krumpire i pekli ih na vatri.

Zarasle njive, krumpirišta.

Zarasli puti i staze kojima smo nekada koračali.

I stari je potok presušio.

Ni pjesme više nema.

Muk i tišina.

Smrt i korov.

Nedjeljom su žene u kićenim haljinama, muški u „mašnim odijelima“ krasili pute i staze na putu k svetoj Jani na mašu. Stari na jutarnju,mladi na poldanju.

Zarasle su staze, zarasli puti.

Po njima nema tko koračati.

Ni povorke s mrtvacem njima više se ne kreću.

I drugdje i drugačije još dugo neće.

Nikoga ni za umrijet više neće biti.

Ni smrti.

Samo korov.

Istrunuli su i srušili se stari plotovi. Ne trebaju više. 

Ni susjed susjeda više nema.

Svadbena zvona su utihnula

Župnici postali pogrebnici.

I to sve manje.

Ostala su samo sjećanja. 

Davne slike, u uhu radost djece.

Ni ringišpila na prošćenju više nema.

Tek stare slike u starom albumu.

Pjesmu koju ste upravo pročitali, napisao je vlč. Lovro Zaplatić, župnik u Rečici pod naslovom „Samo korov“.
Slučajno sam naišao na nju putujući bespućima interneta. Dojmila me se. Zapravo, kao da je prepisana iz mojih osjećaja koji me ispunjaju svaki put kad navraćam u rodni kraj u Višnjicu.

S tom razlikom, što vlč. Lovro ima nešto slika u albumu, a ja nemam ni toga. A toliko toga bih htio da smo uspjeli zabilježiti, fotografirati...
 Sve se tako brzo mijenja. Ja postajem starac iako života nisam još pošteno iskusio. Ljudi postaju starci iako mudrosti nisu stekli. Djeca postaju odrasli iako djetinjstvo nisu proživjeli... Ono što ostaje boli najtupljom boli osjećaja bespomoćnosti.

Da nam je barem zaustaviti vrijeme - pomislio sam mnogo puta, no što bismo sa zaustavljenim vremenom? Nadoknadili propušteno? Spriječili neminovno? Izgladili narušeno? Učvrstili postignuto? Ništa od toga ne bismo napravili.

Siguran sam u to, jer da smo sposobni većma graditi nego rušiti trenuci bi nam trajali poput  vječnosti. Znali bismo ih sačuvati u jedinom mjestu sposobnom primiti ih - srcu. Umjesto toga, trenutke uludo trošimo, a srce sebično čuvamo da ga ne bismo nekako povrijedili, ranili.

Kao da je srce za nešto drugo stvoreno!? Sva svrha srca je u tome da se nesebično potroši. Ono je kolodvor koji živi dokle god ima susreta, dokle god se prolazi njime, čeka, strepi, moli, tuguje, odmara u bezbrižnom promatranju raznobojnih vlakova koji prolaze njime.

Kad nestane susreta, kad vlakovi prestanu stizati i odlaziti, kad nestanu s njega glasovi, tad kolodvor zamire. Postaje pust. Tmuran. Oko njega se počnu motati sumnjivi likovi zlokobna izgleda.

Zvijeri se nastanjuju u njegovim prostorima... I nije za ništa drugo nego da se poruši. I to se najčešće događa... Osim... Osim, ako se ne nađe neka duša koja je na tom kolodvoru upoznala ljubav svog života pa ga želi zadržati živog, lijepog, čistog, oslobođenog za zrake sunca, glasove novih susretanja, novih dolazaka i odlazaka...

Napisano 23. rujna 2015.
Foto: pixabay.com

Diplomacija srca

Foto: pixabay.com

U svijetu prepunom nepovjerenja, sukoba, laži potrebno je napraviti radikalan zaokret. Naravno, svaka radikalnost zahtijeva svoje žrtve. Najčešće su žrtve upravo oni koji zagovaraju i promiču radikalna rješenja, bila ona dobra, kao što je borba za bolji i pravedniji društveni poredak, bila ona zla kao što su razne revolucije koje samo u riječima imaju plemeniti cilj dok su u djelima taj cilj spremne provesti ne birajući sredstva.

U ovom tekstu nije mi cilj baviti se primjerima zlih radikalnih rješenja kao što je to u novije vrijeme program depopulacije svjetskog stanovništa u ime borbe protiv tzv. klimatskih promjena, a koja se provodi promoviranjem abortusa (ubijanjem nerođenih), prisilnim sterilizacijama milijuna, uglavnom siromašnih žena i muškaraca, prisilnih cijepljenja, programiranih i poticanih ratnih sukoba, nego bih htio skrenuti pažnju na onaj vid radikalnosti koji je jedini ispravan i efikasan.

Biti radikalan!

Znači li to na zlo uzvratiti zlom? Znači li to uzeti pušku u ruku i osvetiti smrt ubojstvom onoga koji nam je počinio nepravdu? Radikalnost koja mi je u mislima svoj temelj ima u primjeru Isusa iz Nazareta. Isusova rješenja za pitanje zla i njegova zaustavljanja su vrlo jednostavna:
a) okreni drugi obraz,
b) izađi u susret neprijatelju i dogovori primirje,
c) opraštaj svojim neprijateljima kako bi mogao
d) moliti i ljubiti svoje neprijatelje
i još bi ih se moglo naći pregršt u evanđeljima, no zaustavimo se na ovim primjerima.

Okrenuti drugi obraz

To ne znači pristati na ponižavanje, na robovanje, na robovsku poslušnost, nego progovoriti najjačim argumentom na koji zlo nema odgovor – tišinom. Zlo obožava buku, obožava biti u centru pažnje, u centru javnosti, obožava biti predstavljeno kao moćno, utjerivati strah u kosti. Odgovorimo li mu tišinom, isto je što i oduzeti mu pozornicu, oduzeti mu medij kojim bi se zlo moglo okoristiti za promociju i novačenje novih slugu.

No, da bismo bili sposobni na zlo odgovarati tim argumentom, moramo se za to osposobiti, moramo naučiti taj argument, usvojiti ta nepregledna prostranstva koja ispunja Božja Mudrost. To znači da moramo znati kleknuti, poniziti se, ušutkati u sebi sve isprazne glasove ega i ljudske „mudrosti“ da bismo mogli čuti glas Branitelja kojega nam je Isus obećao, Glas Duha Svetoga.

Izaći u susret moćnijem neprijatelju i dogovoriti primirje

To ne znači priznati poraz, „baciti koplje u trnje“, pokazati slabost, podložiti se. Sukob sa zlom je neminovan. Sa zlom nema nikakvog kompromisa, jer to bi bilo isto kao i stati u kavez s izgladnjelom zvijeri i vjerovati da nas neće pojesti. Izaći u susret neprijatelju i dogovoriti primirje znači primijeniti prvi argument – tišinu, ali na jedan novi način.

Taj novi način je dar spoznanja, dar proroštva koja Bog daje svojima tako da imaju uvid u planove zla i prije nego zlo krene u napad, a što omogućava izlazak u susret zlu i mudre pregovore kako bi se dobilo na vremenu za bolju pripremu prije neminovnog sukoba.

Opraštaj svojim neprijateljima kako bi mogao moliti i ljubiti svoje neprijatelje

Najjače oružje protiv zla je ljubav. Ljubiti svoje neprijatelje ne znači opet biti slijepa ovca za klanje koja bespomoćno stoji pomirena sa svojom sudbinom, naprotiv to znači snažno, ustrajno i trajno djelovanje oružjem čije sile lome sve okove, ruše sve bedeme i u prah satiru sva oružja zla. No, da bismo mogli ljubiti svoje neprijatelje, da bi smo uopće bili sposobni za ljubav, moramo najprije naučiti praštati.

Praštanje je taj neotklonjivi temelj iz kojeg raste sposobnost ljubiti drugoga. Tko ne zna praštati taj ne može znati ljubiti nikoga, ni sebe, ni svoje bližnje, a najmanje neprijatelje. Ako ne vjerujete u ovo što pišem napravite eksperiment – recite: danas želim oprostiti tom i tom koji me povrijedio. Odlučujem da mu opraštam!

Recite na glas kad budete sami – ti (ime) ja ti opraštam! To vas najvjerojatnije neće odmah osloboditi ljutnje i osjećaja boli i nepravde, ali osjetit ćete da je karika zla i mržnje koja vas želi zarobiti u tom osjećaju nepravde, boli i zla i koja vas želi sapeti u vašem nastojanju da budete sretni zadobila pukotinu.

Možda iznimno malu, mikroskopski malu, ali pukotinu koja će svakim danom postajati sve veća budete li ustrajno odlučivali opraštati i moliti za sebe i druge dok konačno ne pukne i raspadne se u prahu oslobađajući Vašu dušu za let za što je i stvorena kako pjeva Tin Ujević.

To je radikalnost na koju smo pozvani. To je diplomacija srca. To je u konačnici – kultura srca „koja je duša svake istinske kulture, i bez nje se ne može uopće govoriti o kulturi čovjeka niti o kulturi naroda“ kako je to 1. studenoga 1941. godine rekao bl. kardinal Alojzije Stepinac!

Napisano na blagdan sv. Marka, evanđelista, 2016.

Priča o jednoj žabi. Opravdava li cilj sredstva?

Krateći vrijeme „surfanjem“ po internetu, naišao sam na jednu priču koja me inspirirala za ovaj tekst. Priča je to o deset žaba koje su iz svoje bare uslijed ljetne žege i opasnosti nestanka vode odlučile krenuti na vrh obližnje svete planine i na njemu pronaći izvor koji neće presušiti o kojem se pokoljenjima priča da postoji.
Kad su objavile svoju nakanu, cijela zajednica im se smijala, stare krastače su ih upozoravale na opasnosti i besperspektivnost takvog pohoda, pozivale se na tradiciju, prijetile vječnim i svetim zakonima koje je objavilo njegovo božanstvo Veliki Žabac, no neposlušnice su ipak krenule. Isprva je uspon bio lagan, no s vremenom je postajao sve strmiji i opasniji, pun visokih i skliskih litica, a i vremenske prilike su se mijenjale i dodatno usporavale njihovo kretanje.

U nekima od njih se pojavila sumnja, u drugima strah, u nekima žal za toplom barom, strah od nepoznate budućnosti, odnosno smrti. Počeli su se stvarati klanovi među njima koji su svako malo vijećali. Redom su odustajale. Jedna žaba, ja sam ju nazvao Lucija jer mi je to žensko ime posebno lijepo, je ipak ostajala čvrsta. I ona je stigla na vrh. Zašto? Otkrit ću Vam na kraju ovog teksta pa imajte strpljenja i nemojte iskorištavati "mišju dobrotu" da bi ste olako zadovoljili svoju znatiželju koja vas sigurno grize ukoliko ne znate tu priču.

No, prije toga, hajdemo se malo pozabaviti važnijim pitanjem – kako je ta žaba jedina stigla na cilj. Zašto je to pitanje važno? Iz jednostavnog razloga što mi ljudi bolujemo od jedne od najgorih bolesti od koje čovjek može oboljeti, a to je nestrpljenje pa od herojskih ljudi zapamtimo samo to da su iz besperspektivnosti stvorili nešto, a da puno pažnje uopće ne posvećujemo putu koji ih je doveo do cilja, a upravo je to najbitnije.

U naslov sam stavio staro koristoljubivo načelo djelovanja po kojem cilj opravdava sredstvo. U životu smo svi došli u napast da ga primijenimo, a siguran sam da smo ga u nekim stvarnostima svog života i primijenili. Jesmo li pritom sagriješili to zna savjest, u konačnici jedini pravedni sudac – Bog. No, ipak, stavite se u poziciju čovjeka koji želi postići neki svoj cilj i to svim srcem, ukoliko srce simbolički uzmemo kao centar naše temeljne želje, a ta je – biti sretan.

Što je to sreća, to je opet pitanje na koje postoji onoliko odgovora koliko je ljudi, a u ovom tekstu to ni nije bitno. I žaba iz naše priče je imala cilj, njezino srce je čeznulo za nepresušnim izvorom svoje sreće. Kako je izgledao njen put, njene misli, ponašanje na tom putu? Je li bila sebična? Je li bila slijepa na muke, sumnje i strahove svojih suputnica?

Je li ih iskorištavala ispraznim pričama i varljivim riječima da bi dobila podršku za svoj interes? Je li zastala kad je primijetila da je jedna žaba propala kroz led u ledeno jezero? Je li joj pokušala pomoći, u konačnici, je li pustila iskrenu suzu nakon što je ova otišla smrti u naručje? Je li se možda poslužila lažima, zavišću da bi unijela dodatne sumnje, strahove i međusobnu mržnju među pripadnice klanova koji su se počeli stvarati tokom puta?

Je li se možda pravila svetica, pričala poučne teološke pričice o Velikom Žapcu i njegovoj ljubavi i pomoći svim žabama, a u svom srcu samo gledala kako zadovoljiti svoju taštinu, popeti se prva i jedina na vrh planine kako bi joj se pokoljenja divila? Ili je iskrena srca hrabrila obeshrabrene prijateljice, ulijevala im nadu, vjeru i ljubav svojim iskrenim prijateljstvom i dobrotom?

Je li možda pokušala odustati kad je došla pred kušnju da zbog tuđeg interesa zaboravi na svoj i pomogne svojoj jedinoj preostaloj suputnici, ili je njezino srce zaigralo od radosti što se riješila zadnje suparnice na putu ostvarenja svog cilja? I tako bismo mogli nabrojati još tisuću pitanja i pretpostavki o njezinim mislima, djelima i riječima. I da vam sad otkrijem zašto je jedina stigla na cilj.

Priča kaže da je bila GLUHA. Bila je gluha na sve sumnje i strahove koji su dolazili od drugih žaba, gluha na sve sumnje i strahove koji su se rađali u njezinom srcu. Nosila ju je ljubav i njezino dobro, plemenito i iskreno SRCE. Bila je gluha na crva taštine koji joj je slao slike njena spomenika u carstvu žaba i mnoštva žaba koje zastaju u budućnosti pred njenim kipom kako bi joj odale počast.

Kad je ona jedna žaba propala kroz led u ledeno jezero i umrla, ona je prva priskočila u pomoć, jedina pustila iskrenu suzu i tugovala za svojom prijateljicom. Bila je gluha na crva ljubomore kad ju je uhvatila groznica i kad je vidjela da su njene suputnice zdrave, da se polako udaljavaju od nje prema vrhu planine. Bila je gluha na crva zavisti kada je vidjela da je jedna njena suputnica postala vođa grupe koju su ostale žabe slušale i slijedile.

Kad je u jednom trenutku jedna od žaba počela zbog hladnoće posustajati, ona joj je dala svoj kaput, hrabrila ju i tješila u njenoj bespomoćnoj obeshrabrenosti. Jedina se suprotstavila onoj najjačoj žabi predvodnici kad je ova htjela ostaviti jednu prijateljicu u okovima ledenog snijega. I oprostila je jednoj žabi kad ju je ova htjela iz zavisti gurnuti u ponor.

I zato je stigla na vrh, na svetu planinu na kojoj nikad izvori ne presušuju, a ni sunce nikad ne nestaje. Jer je slijedila svoje iskreno srce puno dobrote, ljubavi i straha Božjega. Daljnje pouke ostavljam Vama da ih sami dokučite, ali i da se zapitate kako dolazite do svojih ciljeva? Preko tuđih leševa ili preko trnja?

Foto: pixabay.com