Diplomacija srca

Foto: pixabay.com

U svijetu prepunom nepovjerenja, sukoba, laži potrebno je napraviti radikalan zaokret. Naravno, svaka radikalnost zahtijeva svoje žrtve. Najčešće su žrtve upravo oni koji zagovaraju i promiču radikalna rješenja, bila ona dobra, kao što je borba za bolji i pravedniji društveni poredak, bila ona zla kao što su razne revolucije koje samo u riječima imaju plemeniti cilj dok su u djelima taj cilj spremne provesti ne birajući sredstva.

U ovom tekstu nije mi cilj baviti se primjerima zlih radikalnih rješenja kao što je to u novije vrijeme program depopulacije svjetskog stanovništa u ime borbe protiv tzv. klimatskih promjena, a koja se provodi promoviranjem abortusa (ubijanjem nerođenih), prisilnim sterilizacijama milijuna, uglavnom siromašnih žena i muškaraca, prisilnih cijepljenja, programiranih i poticanih ratnih sukoba, nego bih htio skrenuti pažnju na onaj vid radikalnosti koji je jedini ispravan i efikasan.

Biti radikalan!

Znači li to na zlo uzvratiti zlom? Znači li to uzeti pušku u ruku i osvetiti smrt ubojstvom onoga koji nam je počinio nepravdu? Radikalnost koja mi je u mislima svoj temelj ima u primjeru Isusa iz Nazareta. Isusova rješenja za pitanje zla i njegova zaustavljanja su vrlo jednostavna:
a) okreni drugi obraz,
b) izađi u susret neprijatelju i dogovori primirje,
c) opraštaj svojim neprijateljima kako bi mogao
d) moliti i ljubiti svoje neprijatelje
i još bi ih se moglo naći pregršt u evanđeljima, no zaustavimo se na ovim primjerima.

Okrenuti drugi obraz

To ne znači pristati na ponižavanje, na robovanje, na robovsku poslušnost, nego progovoriti najjačim argumentom na koji zlo nema odgovor – tišinom. Zlo obožava buku, obožava biti u centru pažnje, u centru javnosti, obožava biti predstavljeno kao moćno, utjerivati strah u kosti. Odgovorimo li mu tišinom, isto je što i oduzeti mu pozornicu, oduzeti mu medij kojim bi se zlo moglo okoristiti za promociju i novačenje novih slugu.

No, da bismo bili sposobni na zlo odgovarati tim argumentom, moramo se za to osposobiti, moramo naučiti taj argument, usvojiti ta nepregledna prostranstva koja ispunja Božja Mudrost. To znači da moramo znati kleknuti, poniziti se, ušutkati u sebi sve isprazne glasove ega i ljudske „mudrosti“ da bismo mogli čuti glas Branitelja kojega nam je Isus obećao, Glas Duha Svetoga.

Izaći u susret moćnijem neprijatelju i dogovoriti primirje

To ne znači priznati poraz, „baciti koplje u trnje“, pokazati slabost, podložiti se. Sukob sa zlom je neminovan. Sa zlom nema nikakvog kompromisa, jer to bi bilo isto kao i stati u kavez s izgladnjelom zvijeri i vjerovati da nas neće pojesti. Izaći u susret neprijatelju i dogovoriti primirje znači primijeniti prvi argument – tišinu, ali na jedan novi način.

Taj novi način je dar spoznanja, dar proroštva koja Bog daje svojima tako da imaju uvid u planove zla i prije nego zlo krene u napad, a što omogućava izlazak u susret zlu i mudre pregovore kako bi se dobilo na vremenu za bolju pripremu prije neminovnog sukoba.

Opraštaj svojim neprijateljima kako bi mogao moliti i ljubiti svoje neprijatelje

Najjače oružje protiv zla je ljubav. Ljubiti svoje neprijatelje ne znači opet biti slijepa ovca za klanje koja bespomoćno stoji pomirena sa svojom sudbinom, naprotiv to znači snažno, ustrajno i trajno djelovanje oružjem čije sile lome sve okove, ruše sve bedeme i u prah satiru sva oružja zla. No, da bismo mogli ljubiti svoje neprijatelje, da bi smo uopće bili sposobni za ljubav, moramo najprije naučiti praštati.

Praštanje je taj neotklonjivi temelj iz kojeg raste sposobnost ljubiti drugoga. Tko ne zna praštati taj ne može znati ljubiti nikoga, ni sebe, ni svoje bližnje, a najmanje neprijatelje. Ako ne vjerujete u ovo što pišem napravite eksperiment – recite: danas želim oprostiti tom i tom koji me povrijedio. Odlučujem da mu opraštam!

Recite na glas kad budete sami – ti (ime) ja ti opraštam! To vas najvjerojatnije neće odmah osloboditi ljutnje i osjećaja boli i nepravde, ali osjetit ćete da je karika zla i mržnje koja vas želi zarobiti u tom osjećaju nepravde, boli i zla i koja vas želi sapeti u vašem nastojanju da budete sretni zadobila pukotinu.

Možda iznimno malu, mikroskopski malu, ali pukotinu koja će svakim danom postajati sve veća budete li ustrajno odlučivali opraštati i moliti za sebe i druge dok konačno ne pukne i raspadne se u prahu oslobađajući Vašu dušu za let za što je i stvorena kako pjeva Tin Ujević.

To je radikalnost na koju smo pozvani. To je diplomacija srca. To je u konačnici – kultura srca „koja je duša svake istinske kulture, i bez nje se ne može uopće govoriti o kulturi čovjeka niti o kulturi naroda“ kako je to 1. studenoga 1941. godine rekao bl. kardinal Alojzije Stepinac!

Napisano na blagdan sv. Marka, evanđelista, 2016.