Slušaj, vidi, opipaj kako život miriše!

Miris je nešto što prodire duboko u naše biće, ili pak izlazi iz njega. Ništa nije tako kadro prodrmati našu nutrinu u bilo kojem trenutku kao miris. I ništa tako ne daje živost osjećajima i sjećanjima kao mirisi. Oni oživljuju. Kao da bude u nama ono iskonsko.

Neku večer, pokušavajući uspavati sina koji nije htio zaspati iako su mu se vjeđe sklapale od umora, listam programe na televiziji, koju rijetko gledam. Zastao sam na prvom programu slovenske televizije. Prikazuju film Kavlež Ifla (izvorni naslov ROALD DAHL'S ESIO TROT), o dvoje sredovječnih ljudi koji pokušavaju osvojiti srce jedno drugoga. Poznati glumci (Dustin Hoffman i Judi Dench), fenomenalna gluma, priča bajkovita, pregršt poetskih slika i što me posebno fascinaniralo – gledajući film mogao sam osjetiti ne samo zvukove, vidjeti slike, nego i osjetiti mirise. Rijetko mi se to dogodi, a odgledao sam stotine filmova.

No, ne mislim prepričavati film. Tko želi neka ga pogleda. Zato sam stavio originalni naslov filma. Htio sam se osvrnuti na pitanje, jedno od niza koje film izaziva, a to je pitanje komunikacije. Naime, zašto nam je tako teško izraziti osjećaje? Zašto kraj tolikih komunikacijskih sredstava tako malo komuniciramo? I zašto je i ono malo komuniciranja tako siromašno sadržajem?

U traženju odgovora mogli bismo navesti niz razloga, od gospodarske situacije do činjenice čovjekova otuđenja. I zasigurno je da bi ti razlozi bili točni. Barem u nekom vidu. No, koji je to glavni razlog da smo postali poput robova, da kraj svih mogućih stvarnosti koju nam je donio tehnološki razvoj , nismo sposobni smijati se, radovati se poput djeteta?

Čini mi se da je glavni razlog u tome da je današnji čovjek zanemario jedno od svojih glavnih osjetila, a to je osjetilo mirisa... Naime, sve je podređeno osjetilima sluha i vida, u manjoj mjeri opipa.

Osjetilo mirisa se svjesno zanemaruje. Nadražuju se naša osjetila vida i sluha do krajnjih granica. Pogledajte samo reklame! Ciljano ih prave vrhunski stručnjaci interdisciplinarnim pristupom. Agresivnim slikama žele isprovocirati naše osjećaje, naše nagone i usmjeriti ih ka jednome – kupnji, trošenju. Prebučnim, kakofonijskim glazbenim uradcima glavni je cilj opet – kupnja, trošenje.

Kad ste vidjeli neku reklamu koja vas poziva da pomirišete nešto osim u reklamama za deterdžente i sredstva za pranje rublja? Pa čak ni tamo ne tako često. Ja ne znam ni jednu takvu. Zašto? Jel to slučajno? Meni se čini da nije. A kao argument navest ću samo jednu stvar – osjetilo mirisa se ne da tako lako prevariti. Kad zakažu sva druga osjetila, osjetilo mirisa ostaje čvrsto. Kao primjer navest ću majku koja, nakon što je oslijepila, svoga sina koji se vraća nakon dugih godina prepoznaje po mirisu.

Miris je nešto što prodire duboko u naše biće, ili pak izlazi iz njega. Ništa nije tako kadro prodrmati našu nutrinu u bilo kojem trenutku kao miris. I ništa tako ne daje živost osjećajima i sjećanjima kao mirisi. Oni oživljuju. Kao da bude u nama ono iskonsko. Zamislite neku sliku, pokušajte je povezati s nekim mirisom – zar se ne događa to o čemu pišem? Kao da slike oživljuju?

Da ne duljim – usudite se pomirisati život! Zapravo, ako želite živjeti – ne prestajte pronalaziti u svemu mirise. Iznenadit ćete se kako vam neke stvari i situacije mogu postati lijepima i izvorom radosti, a s druge strane uvidjet ćete da odbijajući mirise prečesto kupujete laži omotane u lijepe slike.

Misli mi lete na Malog Princa i njegove riječi – samo se srcem dobro vidi, očima je bitno nevidljivo. Znači li to da su osjetilo mirisa i srce na neki način povezani? Zaključak sam već postavio – srce koje ne miriši na kap rose ili zraku sunca koja se probija kroz maglu da bi obasjala pogled naših očiju na stvarnost koja nas okružuje, odavno je mrtvo bez obzira na još uvijek glasne otkucaje.

Namjerno ovdje završavam pisanje. Nedorečeno. Vjerujem, mnogima zbunjujuće. Al', zar sve mora biti dorečeno, zaokruženo, smisleno, otkriveno? Zar ne možemo samo sjesti ujutro na terasu i uz izlazak sunca uživati u mirisu vruće kave? Bez suvišnih riječi?

Zašto ne pustiti misli? Nek' lete uokolo razbacane, slobodne poput kozlića kad ih se pusti iz staje? Zašto jednostavno ne bismo mogli zaklopiti oči i uživati u mirisima života?

P.S. Kao student 27. lipnja, 2002., u 12 sati zapisao sam, nakon pročitanog tatinog pisma sljedeće stihove naslovljene kao:

Mirisi Očeva pisma

Rasuli su se iz očeva pisma
pa neki plaču, a neki pjevaju
nošeni sjećanjem na čas
kad su pretočeni iz tvrdog muškog ponosa
u meke i tople riječi.

Neki mi pružaju slike
prosijede brade i rijetke kose,
drhtavih ruku
koje se grče dok utiskuju
nepokornu tintu na umrljani papir.

Neki pak,
pružaju svoje ruke osjetiti
sve te nabore, žuljeve
i toplinu koja se polako gubi
iz očeva premorenog tijela.

Neki mi donose
onaj opojni miris
tek pečenog kruha
stvarajući privid okusa,
kako mi se u ustima topi,
a neki mi se smiju
majčinim osmijehom,
griju me
njezinom bezgraničnom ljubavlju.

Rasuli su se mirisi iz očeva pisma…

Napisano, 23. travnja 2015.

Srce je kolodvor

Piše mi prijateljica iz djetinjstva, rodica Micika - sjećam li se onih livada podno sela, krava koje smo vodili na pašu, svih onih djetinjih igara?

Sjećam se.

Jedino su sjećanja ostala.

Nema više tih livada. Nedavno vidjeh da je tamo samo šikara. 

Zapuštena šikara. I vrbe su nestale.

Od njihovih grana pravili smo svirale, od kora granja rogove....

Ni krava nema. Sela bez krava.

Ni djece nema, tek pokoji starac i mrtvi prazni zaselak.

Korov i smrt. Smrt i korov.

Ni krumpirišta po kojima smo tražili zaostale krumpire i pekli ih na vatri.

Zarasle njive, krumpirišta.

Zarasli puti i staze kojima smo nekada koračali.

I stari je potok presušio.

Ni pjesme više nema.

Muk i tišina.

Smrt i korov.

Nedjeljom su žene u kićenim haljinama, muški u „mašnim odijelima“ krasili pute i staze na putu k svetoj Jani na mašu. Stari na jutarnju,mladi na poldanju.

Zarasle su staze, zarasli puti.

Po njima nema tko koračati.

Ni povorke s mrtvacem njima više se ne kreću.

I drugdje i drugačije još dugo neće.

Nikoga ni za umrijet više neće biti.

Ni smrti.

Samo korov.

Istrunuli su i srušili se stari plotovi. Ne trebaju više. 

Ni susjed susjeda više nema.

Svadbena zvona su utihnula

Župnici postali pogrebnici.

I to sve manje.

Ostala su samo sjećanja. 

Davne slike, u uhu radost djece.

Ni ringišpila na prošćenju više nema.

Tek stare slike u starom albumu.

Pjesmu koju ste upravo pročitali, napisao je vlč. Lovro Zaplatić, župnik u Rečici pod naslovom „Samo korov“.
Slučajno sam naišao na nju putujući bespućima interneta. Dojmila me se. Zapravo, kao da je prepisana iz mojih osjećaja koji me ispunjaju svaki put kad navraćam u rodni kraj u Višnjicu.

S tom razlikom, što vlč. Lovro ima nešto slika u albumu, a ja nemam ni toga. A toliko toga bih htio da smo uspjeli zabilježiti, fotografirati...
 Sve se tako brzo mijenja. Ja postajem starac iako života nisam još pošteno iskusio. Ljudi postaju starci iako mudrosti nisu stekli. Djeca postaju odrasli iako djetinjstvo nisu proživjeli... Ono što ostaje boli najtupljom boli osjećaja bespomoćnosti.

Da nam je barem zaustaviti vrijeme - pomislio sam mnogo puta, no što bismo sa zaustavljenim vremenom? Nadoknadili propušteno? Spriječili neminovno? Izgladili narušeno? Učvrstili postignuto? Ništa od toga ne bismo napravili.

Siguran sam u to, jer da smo sposobni većma graditi nego rušiti trenuci bi nam trajali poput  vječnosti. Znali bismo ih sačuvati u jedinom mjestu sposobnom primiti ih - srcu. Umjesto toga, trenutke uludo trošimo, a srce sebično čuvamo da ga ne bismo nekako povrijedili, ranili.

Kao da je srce za nešto drugo stvoreno!? Sva svrha srca je u tome da se nesebično potroši. Ono je kolodvor koji živi dokle god ima susreta, dokle god se prolazi njime, čeka, strepi, moli, tuguje, odmara u bezbrižnom promatranju raznobojnih vlakova koji prolaze njime.

Kad nestane susreta, kad vlakovi prestanu stizati i odlaziti, kad nestanu s njega glasovi, tad kolodvor zamire. Postaje pust. Tmuran. Oko njega se počnu motati sumnjivi likovi zlokobna izgleda.

Zvijeri se nastanjuju u njegovim prostorima... I nije za ništa drugo nego da se poruši. I to se najčešće događa... Osim... Osim, ako se ne nađe neka duša koja je na tom kolodvoru upoznala ljubav svog života pa ga želi zadržati živog, lijepog, čistog, oslobođenog za zrake sunca, glasove novih susretanja, novih dolazaka i odlazaka...

Napisano 23. rujna 2015.
Foto: pixabay.com

Kad riječi promuknu…, ili o Hrvatskoj i Europi u budućnosti

Foto: pixabay.com

Primijetio sam jednu zanimljivu stvarnost kod djece. Ponajprije svoje. Naime, način njihova reagiranja u situacijama kada su nešto pogriješili ili nečime razljutili roditelje. Dvije su vrste reakcije – ili se naljute i povuku u svoj kut ili se žele što više približiti roditeljima, umiliti im se, „iznuditi“ oprost i osmijeh.

U oba slučaja riječ je o vrsnoj (urođenoj, usudim se misliti), „manipulaciji“ kojom rješavaju nastali problem, ali ipak među tim reakcijama ogromna je razlika nad kojima se vrijedi zamisliti i iz njih učiti. Jer ne razlikujemo se puno od djece u načinu reagiranja u konfliktnim situacijama.

Uglavnom se ili durimo, povlačimo u sebe, glumimo uvrijeđenost ili nastojimo riješiti problem suočavanjem s njim. Ova druga reakcija odlika je zrelih ljudi, svjesnih sebe svojih mana i kvaliteta, sposobnih samokritično sagledati svoje postupke i donijeti objektivan sud i iz njega najbolje rješenje. Ovu kolumnu sam započinjao, kao i mnoge u dosadašnjoj „karijeri“ kolumnista, pisati više puta. S više tema. Možda jednom skupim sve započete kolumne na jedno mjesto i objavim kao knjižicu… Skupio sam ih već podosta.

Kad riječi promuknu…

Izranjene sjećanjima i slikama maglovitih jutara
Okovane okovima kajanja zbog promašenih postupaka
Zaleđene suzama neuzvraćenih osjećaja
Riječi ponekad promuknu…
Poput broda od papira u potoku
Rastoče se u djeliće teško sklopivog mozaika.
I takve su lijepe
Ostanu za neka nova vremena dok ne nađu svoje mjesto
U postamentu nekog novog stvaranja...

Hrvatska budućnost Europe

U Crnoj Gori nedavno je osnovana Paneuropska unija za tu zemlju u kojoj su Hrvati ostavili i još uvijek ostavljaju snažan trag. Vijest je to koja me kao člana Hrvatske paneuropske unije razveselila, jer sam uvjeren da će ta organizacija dati važan obol putu Crne Gore u zajedničku europsku obitelj. Dok razmišljam o perspektivama Hrvatske u budućnosti, osjećam u sebi svojevrsnu podijeljenost kao i vjerojatno mnogi Hrvati.

Hrvatska prolazi, svoju iznimnu dionicu puta prema jednom novumu u kojem će se, nužno je, dogoditi ono što se treba dogoditi, a to je otvoreno društvo u kojem su moguće različite perspektive. To već izaziva mnoge napetosti i otpore sa svih strana, no povratak na nekakvo jednoumlje je nemoguć. To je postalo jasno i najokorjelijim protagonistima jednoumlja.

I svaki onaj tko misli da je moguće kotač povijesti zaustaviti ili vratiti natrag morat će se suočiti s činjenicom da je to nemoguće. Ili će prihvatiti neumitnost povijesti i pokušati dati svoj konstruktivan obol budućnosti ili će ostati okovan avetima prošlosti koje više nemaju nikakve snage kočiti put prema naprijed, prema boljemu i uređenijemu društvu. Strah koji su te aveti ili utvare, sablasti, opsesije, fantazme, iluzije unosile u društvo, nametale kao neprikosnovene vladare i nedodirljive bogove, izgubio je svoju snagu.

Postao je tek karikatura kojoj se sve više ljudi smije, bez ikakve mogućnosti da učini nešto više od toga. Počesto samo motivira na još veći angažman u raskrinkavanju njegovih maski pod kojima se skrivao ili se njima lažno legitimirao. To je njegov zadnji stadij kojim se nehotice iskupljuje svojim žrtvama potvrđujući tako staro pravilo da je povijest sklona ironiji pa tako nemali broj puta u njezinom toku agresor bude pobijeđen vlastitim oružjem.

Hrvatskoj će još doduše trebati neko vrijeme, nekih desetak godina da se sve stabilizira, ali, kako napisah, povijest ide dalje.

Završavam kolumnu proročanskim riječima bl. Alojzija Stepinca koje je izrekao u propovijedi u crkvi katedralne župe sv. Marije u Zagrebu o 15. obljetnici smrti dr. Ivana Merza, 9. svibnja 1943.godine: „Europa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čem je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike da ispašta svoje pogrješke, omalovažanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti.

I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala neće spasiti nitko drugi, do li svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati. I što ih, draga katolička omladino, više bude, tim brže i uspješnije idemo k blagostanju, k sreći, smirenosti čovječanstva.“

Napisano u noći s 24. na 25. svibanj 2016.

Zašto je potrebno napraviti inventuru života?

Foto: pixabay.com

U životu je potrebno, ponekad je od presudne važnosti, napraviti inventuru. Otići u podrum i potkrovlje svog života. Nanovo uzeti u ruke svaku stvar (osjećaji i sjećanja), koju smo tamo spremili u nekom trenutku, svojevoljno ili "da je se riješimo", obrisati pažljivo prašinu s nje i na svijetlu je nanovo razgledati.

To može biti bolno, jer mnoge stvari iz naše prošlosti nisu lijepe. Što zbog naše krivnje, što zbog krivnje drugih. No, baš zbog toga što smo mnoge stvari spremali i bacali u podrum ili u potkrovlje bez da smo ih sagledali pod svijetlom istine, dajući im brzinska, neprovjerena i lažna značenja, one nas mogu kočiti svojim lažnim značenjem u našem sadašnjem životu i tako utjecati na našu budućnost. Ali i budućnost naših bližnjih.

Osim toga, po onoj staroj izreci, "sve kad-tad dođe na naplatu" i to baš u najnezgodnije vrijeme kad smo slabi, kad smo preslabi da zanemarimo i potisnemo njihove glasove, ponekad i krikove, koji dopiru iz podruma il' potkrovlja našeg bića il' kad se opustimo i olabavimo svoje psihološke barijere kojima se štitimo od navedenog.

A događa se, i to često, da naši strahovi, traume, nepravde, krivnje, sjećanja i osjećaji koje smo potisnuli u podrum il' potkrovlje, izađu na vidjelo kada smo na vrhuncu karijera, kada nam je "sve super" zapravo. Pa tako nemali broj puta možete vidjeti primjere da se odjednom npr. raspadaju "savršeni brakovi". Muž našao ljubavnicu, žena našla ljubavnika i sve se uruši i promatraču ništa nije jasno. Kako? Zašto? Pa izgledali su tako sretni i savršeni? Tako su se voljeli? Pa sve imaju?

No, kad biste razgovarali s tim osobama, uvidjeli biste upravo ono o čemu pišem - tisuće sitnih stvari potisnutih i skrivenih u podrumima ili potkrovljima njihova života s kojima se nisu suočili, sagledali ih pod svjetlom istine, pomirili se s njima ili ispravili greške na koje su ih te stvari upozoravale. Zato takve osobe najčešće ni same ne znaju zašto su si uništili brak i obitelj!? Kažu - ne znam zašto sam to učinio? Čude se sami sebi!

I u pravu su! Ne znaju, jer čovjek u svom egoizmu ne želi znati neugodnu istinu o sebi! Zato kad god možemo, bježimo od istine, no dođe vrijeme kada se istina više ne može ušutkati i ne želi se dati ušutkati! Želi da joj se isplati i posljednji novčić u obliku priznanja pogrešaka, priznanja njihova postojanja, opraštanja sebi i drugima...

Zato ljubavnica, ljubavnik, alkohol, kocka, droga, pretjerani aktivizam, bezobzirno zgrtanje moći i bogatstva... nisu ništa drugo nego bijeg od sebe, bijeg od istine o sebi koja je bolna. Bijeg od trauma, potisnutih frustracija, pretrpljenih nepravdi, bijesa, strahova, vlastitih pogrešaka...

Kako taj bijeg završava? Ako se čovjek ne suoči sa samim sobom, bijeg završava u močvari sa živim pijeskom iz kojeg se je jako teško izvući. Sam nikako. Samo uz pomoć bližnjih i Boga. Uz pomoć ljubavi.

Ljubav je jedina kadra izvući čovjeka iz svakog gliba u kojem se nađe i jedini je istinski učinkovit alat za suočavanje s istinom o sebi. Nema inventure života bez ljubavi!

Naravno, pod ljubavlju mislim na svaki oblik samo/pomoći, od svakodnevnog preispitivanja savjesti, običnog razgovora s prijateljima do pomoći stručnih osoba ako je to potrebno. Najvažnije je prestati bježati od istine o sebi i priznati si postojanje problema. Rješenja uvijek postoje!