 |
| Foto: pixabay.com |
U oba slučaja riječ je o vrsnoj (urođenoj, usudim se misliti), „manipulaciji“ kojom rješavaju nastali problem, ali ipak među tim reakcijama ogromna je razlika nad kojima se vrijedi zamisliti i iz njih učiti. Jer ne razlikujemo se puno od djece u načinu reagiranja u konfliktnim situacijama.
Uglavnom se ili durimo, povlačimo u sebe, glumimo uvrijeđenost ili nastojimo riješiti problem suočavanjem s njim. Ova druga reakcija odlika je zrelih ljudi, svjesnih sebe svojih mana i kvaliteta, sposobnih samokritično sagledati svoje postupke i donijeti objektivan sud i iz njega najbolje rješenje. Ovu kolumnu sam započinjao, kao i mnoge u dosadašnjoj „karijeri“ kolumnista, pisati više puta. S više tema. Možda jednom skupim sve započete kolumne na jedno mjesto i objavim kao knjižicu… Skupio sam ih već podosta.
Kad riječi promuknu…Izranjene sjećanjima i slikama maglovitih jutara
Okovane okovima kajanja zbog promašenih postupaka
Zaleđene suzama neuzvraćenih osjećaja
Riječi ponekad promuknu…
Poput broda od papira u potoku
Rastoče se u djeliće teško sklopivog mozaika.
I takve su lijepe
Ostanu za neka nova vremena dok ne nađu svoje mjesto
U postamentu nekog novog stvaranja...
Hrvatska budućnost Europe
U Crnoj Gori nedavno je osnovana Paneuropska unija za tu zemlju u kojoj su Hrvati ostavili i još uvijek ostavljaju snažan trag. Vijest je to koja me kao člana Hrvatske paneuropske unije razveselila, jer sam uvjeren da će ta organizacija dati važan obol putu Crne Gore u zajedničku europsku obitelj. Dok razmišljam o perspektivama Hrvatske u budućnosti, osjećam u sebi svojevrsnu podijeljenost kao i vjerojatno mnogi Hrvati.
Hrvatska prolazi, svoju iznimnu dionicu puta prema jednom novumu u kojem će se, nužno je, dogoditi ono što se treba dogoditi, a to je otvoreno društvo u kojem su moguće različite perspektive. To već izaziva mnoge napetosti i otpore sa svih strana, no povratak na nekakvo jednoumlje je nemoguć. To je postalo jasno i najokorjelijim protagonistima jednoumlja.
I svaki onaj tko misli da je moguće kotač povijesti zaustaviti ili vratiti natrag morat će se suočiti s činjenicom da je to nemoguće. Ili će prihvatiti neumitnost povijesti i pokušati dati svoj konstruktivan obol budućnosti ili će ostati okovan avetima prošlosti koje više nemaju nikakve snage kočiti put prema naprijed, prema boljemu i uređenijemu društvu. Strah koji su te aveti ili utvare, sablasti, opsesije, fantazme, iluzije unosile u društvo, nametale kao neprikosnovene vladare i nedodirljive bogove, izgubio je svoju snagu.
Postao je tek karikatura kojoj se sve više ljudi smije, bez ikakve mogućnosti da učini nešto više od toga. Počesto samo motivira na još veći angažman u raskrinkavanju njegovih maski pod kojima se skrivao ili se njima lažno legitimirao. To je njegov zadnji stadij kojim se nehotice iskupljuje svojim žrtvama potvrđujući tako staro pravilo da je povijest sklona ironiji pa tako nemali broj puta u njezinom toku agresor bude pobijeđen vlastitim oružjem.
Hrvatskoj će još doduše trebati neko vrijeme, nekih desetak godina da se sve stabilizira, ali, kako napisah, povijest ide dalje.
Završavam kolumnu proročanskim riječima bl. Alojzija Stepinca koje je izrekao u propovijedi u crkvi katedralne župe sv. Marije u Zagrebu o 15. obljetnici smrti dr. Ivana Merza, 9. svibnja 1943.godine: „Europa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čem je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike da ispašta svoje pogrješke, omalovažanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti.
I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala neće spasiti nitko drugi, do li svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati. I što ih, draga katolička omladino, više bude, tim brže i uspješnije idemo k blagostanju, k sreći, smirenosti čovječanstva.“
Napisano u noći s 24. na 25. svibanj 2016.
Nema komentara:
Objavi komentar