U životu čovjek mora donijeti puno odluka. Doista puno. Neke su teške, neke znaju biti promašene. Neke i fatalne zbog negativnih posljedica koje izazovu. Najčešći pratilac pri donošenju odluka zna biti strah. Strah od promašaja. Strah da svojom odlukom čovjek ne ugrozi sebe i svoje najmilije.
Bi li život bio ljepši da čovjek ne mora donositi teške odluke? Iskreno ne znam. Zapravo, čini mi se da upravo to, donošenje teških odluka, daje čar životu. Neizvjesnost koja nas čuva od dosade, tjera da izađemo izvan granica koje smo si sami ili su nam ih drugi postavili.
Te granice ponekad su čiste iluzije koje smo si sami postavili kako se ne bismo morali puno truditi, dakle iz čiste lijenosti. Ponekad su to granice koje su nam upisane u genetski kod, a ponekad ih odredi okolina iz raznih razloga. Najčešće da se ne narušava zajedništvo. Bez obzira na to kakve kvalitete to zajedništvo bilo. A znamo, zajedništvo se najčešće gradi na strahu.
Ima ona poznata izreka: u čoporu smrdi, ali je toplo. Da. Istina je to. Toplo je, iako smrdi. No, može li čovjek proživjeti svoj život a da nikad ne poželi udahnuti čisti planinski zrak? Vidjeti grad na dlanu s gorskih visina? Može li se čekati smrt sa spoznajom da si mogao nešto više, a nisi pokušao zbog straha?
Ta i još mnoga pitanja javila su mi se tijekom i poslije gledanja animiranog filma Priča o mišu zvanom Despero, koji se prikazivao ove subote u razumnom večernjem terminu tako da ga mogu gledati i djeca. Ja sam ga gledao po drugi put u društvu svog malog bebača, kojemu se također svidio, jer iako deset mjeseci star, pratio ga je začuđujućom koncentracijom. Na trenutke mi je bilo stvarno čudno kako to malo dijete sa tolikim zanimanjem prati avanture malog miša velikih uha.
Kao i u stvarnom životu čovjeka, i u životu našeg junaka strah igra presudnu ulogu. No, miš Despero je rođen s malim hendikepom. On se ne boji, odnosno, kod njega je znatiželja jača od straha. Ta znatiželja koštat će ga izbacivanja iz mišjeg plemena.
Kao i u realnom životu. Društvo ne voli previše znatiželjne. Ne voli one koji postavljaju previše pitanja i ne voli propovjednike nekog drugačijeg, boljeg svijeta. Jer to unosi nemir i što je najgore, dovodi u pitanje pozicije onih koji su ih zasjeli te određuju što je dobro, a što krivo i zlo. Biti pak na poziciji moći je izrazito dobro za lagodan život. A tko bi bio lud odreći se mjesta koje ti omogućava lagodan život? Jedino je Isus iz Nazareta radije prihvatio križ, nego prijestolje.
Iz današnje perspektive, kulture kojoj je zabava na prvom mjestu, a nikad manje radosti nije bilo, Isus je bio lud. Umjesto da zauzme svoje mjesto u čoporu u kojem bi mu bilo toplo i u kojem bi sigurno došao do neke pozicije moći, On je odabrao križ i nemoć!
Kako je s vašim odlukama u životu? Bojite li se biti drugačiji? Zaputiti se na put u planine gdje struji čisti planinski zrak? Bojite li se da bi, ako budete previše znatiželjni, mogli biti izbačeni iz čopora gdje je toplo iako smrdi?
Ako vam to može biti utjeha, meni jest, i Isus se bojao. Toliko da ga je oblio smrtni znoj krvavih kapi. No, više od toga da se i Isus bojao pred najvažniju odluku u svom životu, mislite na uskrsno jutro.
Ono je cilj.
P. S. Ako ste pomislili da sam zaboravio na ljubav, nisam. Bez nje ničega i nikoga ne bi ni bilo, jer - Deus caritas est!
Napisano 27. siječnja 2014.
Foto: internet
