Imate li hobi? Nešto čime se bavite s guštom u slobodno vrijeme? Nemojte samo reći da nemate slobodnog vremena, jer to nije istina. Ako „nemate“, nađite ga, pod hitno. Po mogućnosti, nešto kreativno. Gledanje televizije i igranje igrica se ne računa kao hobi.
Kako doma imam staru drvenu kuću u kojoj su živjeli moji baka i djed, pa i tata kao dječak, tako sam „prisiljen“ brinuti, koliko-toliko, o njoj. A u takvim slučajevima čovjek na prašnjavim tavanima zna svašta naći. Jer naši stari su za razliku od nas „modernih i naprednih ljudi“ znali čuvati stvari. Nisu ih bacali u smeće kao beskorisne. Računali su na to da ostave neki trag o svojem vremenu, pa i postojanju, budućim generacijama. Bojim se da ćemo mi moderni ljudi svojim unucima ostaviti samo velike dugove, i hrpe smeća,zbog čega nam neće biti zahvalni, nego će nas, zahvaljujući današnjim vlastodršcima, proklinjati.
I tako, kao što napisah, našao sam neke starine. Zahrđale, prašnjave, ali žive svjedoke vremena. Samo što ne govore. I odlučih ih očistiti. Čak sam otišao u „šoping“ i nabavio neke rekvizite za taj posao, a to je za mene doista žrtva. I znate što – otkrio sam svoj novi hobi pa tako kad god mognem uzmem si vremena, zatvorim se u svoju „radionicu“ i družeći se s prašinom, hrđom, crvima u drvetu meditiram, putujem kroz vrijeme pokušavajući rekonstruirati slike prošlosti koje čuvaju ti starinski predmeti.
Jučer (ponedjeljak 31.ožujka) sam rastavljao i čistio starinske brane (alat za rahljenje zemlje, motokultivator po domaće). Ručno rađene. Ostavio mi ih je u nasljedstvo vlasnik kuće kad sam je kupovao. Imam s njima posla najmanje mjesec dana ako bih svakodnevno dva sata odvojio za rad.
U jednoj ruci mi „šmirgl-papir“ u drugoj nož brana, razmišljam o svačemu. Fascinantan je taj naš mozak kad ga se „pusti na pašu“. Sjetih se nečega i odlučih da to „ukalupim“ u ovu kolumnu. A sjetio sam se sljedećega.
Bilo je to u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole. Ne sjećam se točno. Po običaju, mi iz mojega društva, nismo išli odmah kući nakon nastave, bez obzira što smo znali biti „špotani“ od roditelja, a neki su znali dobiti i roditeljske „batine“, nego smo nastavu nastavili „školom u prirodi“ po šumama, poljima, potocima i omiljenim metama – napuštenim starim kućama. Jedna takva bila je u samom centru Višnjice, mog rodnog sela. Bila je to kuća nekoć imućnih ljudi.
Jednog poslijepodneva nas trojica ili četvorica, ne sjećam se točno, ušuljali smo se u tu kuću i započeli pretraživati. Zamislite koje uzbuđenje je zavladalo kad smo u pljesnivom i prašnjavom madracu našli pozamašnu vrećicu s kovanicama novca još iz vremena, čini mi se po kruni, Austro-Ugarske!? Nakon početnog uzbuđenja, nastao je problem jer svi smo htjeli za sebe zadržati taj vrijedan pronalazak. Naravno, pravo da sve zadrži imao je prijatelj Darko koji je pronašao kovanice, no ja sam, sram me bilo, smislio lukav i pokvaren plan kako se dočepati tih kovanica i sve zadržati za sebe. Danas bi se moj postupak mogao nazvati - diplomacija.
Rekao sam prijateljima da ne smijemo zadržati novac, jer bi nas mogli proganjati duhovi preminulih koji su živjeli u toj kući. Moj lukavi plan je uspio, oni su se pobojali i Darko koji je našao novac ostavio ga je na mjestu gdje ga je našao. Naravno, kad smo se udaljili neku razdaljinu od kuće ja sam „nestao“ iz društva i vratio se po kovanice. Nitko nije skužio moju prevaru.
Donio sam te kovanice kući i sakrio ih na tavan. I zaboravio na njih sve dok se jednog dana na mom bregu nije pojavio „gospodin s mercedesom“. Takve smo nazivali „hontljar“, ili po „književnom“ preprodavači, varalice. Taj gospodin je to i bio. Takvi su hodali po selima i siromašnim ljudima u zamjenu za starine nudili jeftine stvari i namirnice – kavu, šećer, brašno, ulje, platno… Nekome može zvučati ovo što pišem smiješno, ali to je tako bilo u vrijeme mojeg djetinjstva.
Živjelo se teško. Kava je, primjerice, bila luksuz koji su si mogli priuštiti samo najbogatiji. Vjerojatno već pogađate što se dogodilo. Tate nije bilo doma, nego baka, mama i ja. „Gospon hontljar“ je pitao mamu imamo li kakve starine da bi nam dao nešto zauzvrat, na što je ona rekla da nemamo.
Vidio sam mamu da bi ona rado imala neke od tih stvari i namirnica koje je gospodin vadio iz bunkera svog mercedesa i sjetio se svojih novčića (srebrne boje su bili, ne vjerujem da su bili srebrnjaci). Kažem ja mami da imamo stare novčiće koje sam našao u toj i toj kući pa da bi ih mogli mijenjati. I ona je pristala.
„Gospon hontljar“ je bio vidno sretan kad sam mu dao vrećicu s novčićima. U zamjenu nam je dao kavu i još neke stvari kojih se ne sjećam, sjeo u auto i zdimio svojim mercedesom „ko da ga svi vragovi gone“. Vjerojatno je shvatio da bi se novčići mogli jako dobro unovčiti.
I tako sam ja ostao bez svojih novčića kojih sam se domogao na diplomatsko - nepošten način - prevarom.
Danas kad vrtim te slike, nadam se da su ti „hontljari“ bili vrsni kulturolozi, etnolozi, muzejski i povijesni stručnjaci, da su „moji“ novčići završili u nekom muzeju i da ih imaju priliku vidjeti neki drugi klinci, veseliti im se onako kako sam im se ja veselio dok sam ih se „dočepao“. No, ono što je bitnije, nadam se da im njihovi učitelji i profesori govore da starine treba čuvati i da su one neprocjenjivo blago, slike besmrtnosti naših predaka, temelji identiteta jednog naroda.
A što sam vam zapravo htio poručiti ispovijedajući grijeh iz djetinjstva? Jedna poruka i pouka vam je zasigurno jasna – oteto je prokleto. Sve što čovjek stekne na nepošten način, to ga nepoštenje na kraju košta. Dobro je kada samo ostane bez onoga što je oteo, ukrao, otuđio. Tragično je kada zbog zla i grijeha pojedinaca, ispaštaju cijele obitelji. Da. Događa se to. Pogledajte oko sebe.
Ono drugo što sam htio napisati, a o čemu sam razmišljao jučer prisjećajući se događaja s vrijednim novčićima koje sam dao „gospunu hontljaru“ gotovo besplatno, za bezvrijednu kavu, tiče se nas vjernika, kršćana. Još određenije – katolika. Kako li se samo olako odričemo svojih uvjerenja! Kako li se samo olako odričemo Isusa, Njegovih Riječi, Njegovih Obećanja!
Olako smo spremni povjerovati kojekakvim „gospunima“ koji se „s mercedesom“ znaju pojaviti u našim životima nudeći nam iz bunkera kojekakve „moderne proizvoda i napredne ideje“. I što je posebno tragično, kao da smo zanemarili kritički preispitivati te „gospune“ i njihove „ideje“!?
Kao da se bojimo? Ili se možda sramimo jer „nismo in“, jer „nemamo ono što se nosi trenutačno u gradu“ i bez čega se ne može biti „na špici“?
Doista, ne znam što napisati kao odgovor. Znam samo da se događa to da se olako odričemo duše. Da, duše. A ona je jedino blago koje valja pod svaku cijenu sačuvati, njegovati i zadržati. Ona je ulaznica za vječnost i jamac da nam se život i postojanje, već ovdje na zemlji, ne pretvori u pakao.
Čuvajte svoju dušu! Samo za nju se vrijedi boriti. Sve ostalo je nevažno jer „što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?“ (Mt 16, 26).
P.S. U Matejevu evanđelju na jednom mjestu (usp. Mt 7,6.12-14), Isus kaže svojim učenicima da ne „bacaju biserje pred svinje“. Zar mi katolici ne činimo upravo to kad u želji da nas „svijet zavoli“ olako odbacujemo evanđeoske vrijednosti, ili ih prilagođavamo „duhu vremena“? Jel' se baš mora dogoditi da „ostanemo bez svojih novčića“, svoga života s Bogom u Njegovoj očinskoj i zaštitničkoj blizini, da shvatimo čega i Koga smo se to odrekli za bezvrijedne drangulije? Vrijedi razmisliti.
Bog se, istina, ne umara od praštanja i traženja izgubljenog sina, ali dogodi se da u svojoj želji za „slobodom“, poput izgubljenog sina iz Isusove prispodobe, odemo još dalje. U „prostor“ u kojem nije moguće osjetiti kajanje, donijeti odluku, reći poput izgubljenog sina - idem doma, ocu, i reći ću mu: "Oče, zgriješio sam“ (usp. Lk 15 11-20).
Ako osjećate potrebu za takvim riječima, za povratak Ocu, neodložno krenite. Možda vam u tome pomognu i slijedeće Isusove riječi: „Dok je još bio daleko, otac ga ugleda pa ganut potrči pred njega, zagrli ga i izljubi.“ (Lk 15,20).
Napisano, 2. travnja 2014.
Foto: pixabay.com
